Tragom jedne posvete Antunu Gustavu Matošu

Publicističko, medijsko promišljanje suvremene arhitekture u Hrvatskoj započeo je Antun Gustav Matoš raščlanjujući Kovačićev čuveni projekt za regulaciju Kaptola. Tako je 1908. godine odredio parametre za suvremenu kritiku arhitekture (A.G. Matoš, K izložbi nacrta za regulaciju Kaptola. Hrvatski graditelj Viktor Kovačić, Hrvatsko pravo, 16.10.1908.¹⁾ Stoga u Matoševoj jubilarnoj godini (Tovarnik, 13.VI.1873. – Zagreb, 1.III.1914.) izložbu Mogući standardi moderne posvećujem Antunu Gustavu Matošu... Toliko o posveti.

Književnik, arhitekt i Genius loci

Pisala sam tako 2014. za Galeriju Modulor u Zagrebu razmišljajući zašto Matoševe godišnjice nisu vidljivije, medijski vidljivije. Osobno, u popis godišnjica uvela bih i navedenu 1908. (i to na studijima arhitekture, sociologije...). Tada je Antun Gustav Matoš hrvatsku ovodobnu (suvremenu) publicistiku obogatio prvom »kritikom« na temu arhitekture u povodu – Nacrta za regulaciju Kaptola – arhitekta Viktora Kovačića. Matošev osvrt na način – pars pro toto – tekst gradi na svojevrsnoj sociološkoj premisi: »Atrium ecclesiae, forum populi«. Potom, stilski besprijekorno raščlanjuje Kovačićev Nacrt/projekt, gradi »pitki« tekst razmatrajući vrijednosti širega kaptolskog prostora – Dolac, Ulicu Pod zidom, Bakačevu do slojevitog prostora pred Katedralom gdje je Kovačićeva oblikovna i estetska »interpolacija« predviđenih arkada afirmitrala vrijednosti hrvatske memorije. Slijedeći »arkade« koje povezuju Domitrovićevu kulu i onu na jugu (koju pogrešno zovemo Bakačevom kulom) Matoš raščlanjuje priču o hrvatskom identitetu. Ovdje je u transparentnim arkadama arhitkekt ostvario i ostavio mogućnost za tumačenje memorije, iščitavanje hrvatske martirologije tako je, nikad izvedena »arhitektonska inerpolacija«, značenjski (interpretativno) dobila dodane vrijednosti.

Tako smo uz vrijednosti čistoće Kovačićevog »moderniteta« s uporiština u klasicizmu dobili i sjajno, vrijedno čitanje i tumačenje (fenomenologa) Antona Gustava Matoša, prvu suvremenu kritiku arhitekture: »Sadašnji odnošaj između trga i crkvenog predvorja je prenagao i nelogičan, a desna i lijeva bedemska kula predvorja Domitrovićevu kulu i kulu u ravni s Bakačevom arhitekt Kovačić spaja trijemom sa sedam otvora koji se mogu noću zatvoriti monumentalnim brončanim rešetkama (...) Tako je trg od crkve odijeljen predvorjem, atrijem (...) Te jednostavne arkade mogu se nad ulazima uresiti slikama ili mozaicima, dovodeći u logičnu vezu dvije stare kule i zaprečujući da profanost trga... Atrium ecclesiae forum populi«, navodi Matoš. »U sredini predvorja pred crkvom zamišljen je mauzolej za pepeo Zrinjskog i Frankopana zatvoren prema trgu, s ulazom prema crkvi (...) Dostojnijeg mjesta za takav mausoleum teško je zamisliti«, dodaje u tekstu »K izložbi nacrta za regulaciju Kaptola« koju zatvara dojmljivim informacijama o arhitketu Kovačiću; ovdje saznajemo, pozvan je graditi u San Franciscu ali... Iza svakog »ali« stoji nekakav disbalans, neravnoteža, sumnja...

Kako je Kovačić uzdrmao hrvatsku arhitektonsku scenu svoga doba i usput u struci stvorio brojne oponente bilo je poziva i mogućnsti da se makne iz sredine koju je nadrastao. Prijateljevao je sa Adolfom Losoom, povratnikom iz Amerike, vodio zajednički atelijer sa Hugom Ehrlichom, a kad smo kod potpourija dojmova, pažnju je plijenila njegova suzdržana elegancija u Gradu, a prostor Grada započeo je osvajati zaista spektakularno: »dobio je prvu nagradu pri natječaju pod predsijedanjem evropskog juryja gdje je sudio i jedan Gurlitt«, navodi Matoš, »gdje je V. Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i g. dr. Kršnjavi. Radilo se kako je poznato o izgradnji okoline naše katedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko tog historijskog mjesta (...) Kod nadopunjavanja katedralske okolice uzimaju se u obzir Kaptol, Dolac i Vlaška ulica«, što Matoš zaključuje na svoj način, jer »Kaptol je prema svemu tome velika škulja sa nuzškuljama«.²⁾

Izložba nacrta o regulaciji Kaptola Viktora Kovačića, upriličena 1908. u Umjetničkom paviljonu, dobila je tako u Matoševoj interpretaciji više od dokumentarnog produžetka. To je ono mjesto u literaturi gdje volim kazati: »Riječ vrijedi tisuću slika«. A o slikama je riječ.

Riječ vrijedna tisuću slika

Bijahu Matoševe »likovne kritike« kao ova »prva kritika arhitekture« više od feljtona, više od kritika. To su eseji ili esejizirani analitički tekstovi iznimnih dokumentarnih i interpretativnih vrijednosti. Posvetio je sjajne osvrte Miroslavu Kraljeviću, Menci Klementu Crnčiću, Vlahu Bukovcu, Otonu Ivekoviću, Ferdi Kovačeviću, Branku Šenoi, kiparu Rudolfu Valdecu, ali privlači ga i također brani autentičnost slikarstva samoukog Mihovila Krušlina i nadarenog bohema Jose Bužana... Tu su također dokumentarni osvrti na izložbe (na neki način) suprotstavljenih društava »Društva umjetnosti« i »Medulića« – gdje su umjetnički i politički rivali bili i osnivači spomenutih društava – Robert Frangeš Mihanović i Ivan Meštrović. Poznato je čiju stranu bira Matoš. Na tom tragu intrigantan je njegov tekst o natječaju za Strossmayerov spomenik (postavljen 1923.) u kojem se, očigledno uzaludno, zauzima za rad kipara Roberta Frangeša Mihanovića, osvrćući se i na drugi mogući prijedlog, spomenički projekt Ivana Meštrovića.

Matoš je tada govorio ono o čemu i dan-danas šutimo kad šutimo o likovnoj sceni, natječajima za oblikovanje prostora u gradu/gradovima i osjetljivim temama povijesti umjetnosti – u Hrvata. Stoga su poznati, možda najpoznatiji njegovi nesvakidašnje hrabri osvrti na »lik i djelo« Ivana Meštrovića otkuda (opet) izdvajam – bezobraznu – Matoševu komparaciju: »Smatram srećom da u malom našem Zagrebu imamo dva odlična vajara kao Meštrovića i Frangeša, jer nam prvi daje sve darove naše primitivnosti a drugi sve ukrase finog ukusa. (...) Ali vrijedi izdvojiti i ovu: ’Meštrović je naš Michelangelo, Frangeš – naš Cellini«. Doduše, citira Matoš i Winckelmanna³⁾ kad govori o razvoju figurativne plastike ne štedeći ironije prema Meštrovićevim »figurama primitivne arhajske linije« kojima se kipar okrenuo nakon dekadentne secesije. A tek (statusne) usporedbe Meštrovića i Ogista Rodena?!

Uza sav svoj ironični pače cinični repertoar na račun neukusa, nadnacionalističke umjetnosti koja nastaje u službi jugoslavenske ideološke ekspanzije, i usprkos tome, nameće se, izdvaja tekst za Izložbu nacrta za regulaciju Kaptola možda kao predtekst za (jednu) hrestomatiju samo Matoševih kritički utemeljenih prosudbi, utemeljenih u poznavanju kulturoloških činjenica, analizama tadašnje hrvatske i europske likovne scene, u poznavanju teorije, na primjer, povijesnoumjetničke teorije Johanna Joachima Winckelmanna s kojom i danas počinju (europski) studiji povijesti umjetnosti, u poznavanju političkih prilika, u patriotizmu (nameće se, veseli taj ostrašćeni samo Matošev patriotizam). Ali prije svega veseli znanje i akribija, analitičnost i stil – to je Matoš, i kada piše likovne kritike, dok njegova znatiželja, ostrašćenost i patriotizam kao dodane vrijednosti tekstu animiraju, oživljavaju znanje i obaviještenost; oživljavaju ih u »gorućem grmu« spoznaje. Iznimno dobro poznavao je Matoš političku povijest i onodobne (ne)prilike – danas bismo kazali »prilike partikularne politike«. Matoš je čudo, mag kulturološke priče; dan-danas može biti pokretač hrvatske intelektualne energije... On je tvorac ŠKOLE HRVATSKE ENERGIJE.

Pamtim naime jedan tekst objavljen u »Panorami subotom«, Vjesnikovom subotnjem dodatku, gdje je uvaženi uvodničar ovoga kolokvija u organizaciji Matice hrvatske, Zdravko Zima, pod naslovom »Škola hrvatske energije«, objavio jedan od najljepših eseja posvećenih Matošu. A gdje smo to danas – s energijom? Nije to samo retoričko pitanje. Izvedeno je iz uvijek novoga čitanja Matošijane; tako volim nazvati prekrasno, premudro izdanje autora/leksikografa Mate Ujevića Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša, prvi put objavljeno 1955. godine. Ovaj nesvakidašnji leksikografski uradak, zapravo pojmovnik, dobio je prvo ponovljeno izdanje 1988. godine (Globus, Zagreb).⁴⁾ Bio je to povod publicistu i književniku Zdravku Zimi da napiše tekst citiranoga naslova: ŠKOLA HRVATSKE ENERGIJE.

Tragajući za hrvatskim prostorom i danas se gubimo u »škuljama i nuzškujama«, kako se izrazio Matoš u kritici Kovačićeve regulacije Kaptola. Činjenica je da Regulacija Kaptola nikada nije realizirana/provedena/izvedena ali »nuzškulje« su ostale – i simbolički. Ovdje se moram prisjetiti Miroslava Krleže, koji je također cijenio arhitekta Kovačića, ali je svoj mladenački publicistički opus 1917. otpočeo teksotm »Kako stanuje sirotinja u Zagrebu«. Bilo je to tri godine poslije Matoševe smrti koji je skončao u zagrebačkoj simboličnoj »nuzškulji«. Došli smo tako do realiteta hrvatskoga (kulturnog) prostora do Krležine »Tužaljke nad mrtvim tijelom A.G. Matoša«, jedne od najsnažnijih poema hrvatskoga ekspresionizma. Otvaraju se, preciziraju hrvatski kulturološki prostori. Na tragu Matošijane, Miroslav Krleža:

TUŽALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A.G. MATOŠA

(...)
U sukrvici grla staklena mala cijev,
kroz musavo staklo grgoće posmrtni pijev:
to Pjesnik umire i sluša gdje željeznica sopti u daljini.
A noć je mlačna. Nokturno prazne sobe u praznoj tišini.
A sve je oko Njega krčma. Stjeničava soba, graja sajma;
i to je život: stjeničave sobe, mlin mjenica i najma.
Sve kiselkasto vonja i sve je crna, smradna, nečista pukotina,
a Pjesnik je tu putnik, prolaznik i popljuvana skotina.
I koja korist od srebrnih riječi kad više vrijedi srebrnjaka stotina?

I koja korist od lepeta svilenih rečenica,
kad sve je krčma, graja sajma, mlin dugova i mjenica?
U oku sunčan odsjaj nebeskih oblačnih sjenica,
u oku bližnjeg mržnja mutnih, maglenih zjenica,
a sve je stjeničava soba s vonjem stjenica.
Uznemireni obraz u odrazu ogledala, strano, mračno, bolećivo lice
sa svijećom u ruci. Nemir svijetlih pruga
u dubljini sobe. U mozgu sunčane livade, miris rosnoga luga,
a oko Njega tmina i glupost crna, crna kao kuga,
i svijetle lopte snova nad maglama jaruga
sjaje kao most na oblacima i svodovima duga.

Ovdje smrde štampana slova kao otvorene jame!
Ovo je zemlja Khuena bana i madžarske tame,
gdje pjesma ko svijeća na crnom vjetru tinja
u ogromnoj rupi bez svjetala, međ lancima madžarskih šinja,
i samo se čuju po zakucima svrake
kako grakću nad strvinom i lokvama krvave mlake.
Iza pjesničkih leđa nakaze, priviđenja tmurna,
o, trajanje strašno sablasnog nokturna!
Strašno je ležati ranjen u mokrom papiru smolavih, svježih novina,
ko prazna crkva bez zastave spava prazna domovina.
A pjesme su krvave krpe i odjek mrtvačkih lubanja.
Strašno je kleti u sudnici uz jeku crnih bubanja,
ko sjena se vući u kostreti prosjaka, pijane lole,
u zavoju mokra papira, katrana, slagarske smole,
u oblaku gnusnih laži, pakleno smrdljivih kleveta.
Svetokrug blista nad daskom samrtnog kreveta.
Steže se goruće tijelo, grči se žilava pesnica,
na usni treperi pjesma: blijeda, fosforna krijesnica,
i svijetli i sjaji kroz guste i mračne hrvatske tkanine,
kroz jaruge blatne i crne granitne planine.
O, kako su teške strofe, ko zemlja na olovnoj lopati,
u svakoj smo pjesmi počeli
vlastiti grob svoj kopati.
A gdje su ona grozničava bdjenja u dodiru s posljednjim stvarima,
gdje su svijetle koprene tišine i svjetiljke i knjige po ormarima,
kada gvalja bola raste u klupku krvava klupka,
pjevati tako pjesme je paklena blatna kupka.
U jalovim tminama, uz pasju pjesmu bijesnu,
o, kako je teško bdjeti i pisati u nesnu.
A gdje su zastave? I kakve su to bitke,
i gdje su pjesme što kao truba zvekeću i sijeku blistave i britke,
i gdje su gradovi i sutoni i šumne svijetle ulice?
U grlu škrga krvava, u rani staklo: ubod sulice.
I svjetiljke i bolovi i rane, sramotno tamno trajanje,
i noćne pijanke po krčmama: suludo opajanje.
I svitanje po praznim crkvama
i jalovo kajanje.
Oganj liže kroz grkljan ko iz krvava grotla,
kuha se tijelo u pari bolesnog kotla,
kulja krvava vrpca po platnu mokre ponjave.
Ura na zvoniku. Odjek zvonjave.
U cjevčici gnojnoj hropac, glas opijela,
na stijeni sjena sjene: sjen raspela.
Pokoj tijelu ovog krvavoga Tijela.
(Miroslav Krleža)

Premda svjetonazorski nisu bili bliski Krleža, kao i Matoš, stoje na braniku arhitekture moderne... Matoš tumači estetiku moderne a Krleža onoga što (ni)je funkcionalno u stilu moderne. Oba pišu o arhitekturi... Matoš o Kovačiću 1908. dok Krleža puno kasnije u »Slučaju arhitekta Iblera« objavljenom 1924. u Književnoj republici spomnje Viktora Kovačića, po dobru... U sretnim trenucima prepoznavanja »estetike i etike« Matoš i Krleža nezavisno govore o Kovačiću, govore o racionalnom magu hrvatskog prostornog i vizualnog identiteta. Koliko je vremena moralo proteći da se iz nevolje prvoga fenomenologa svagdašnjice u hrvatskoj publicistici dođe do časti leksikona; od smrti u »nuzškulji« do Matošijane, leksikona književne osobnosti s popisom sintagmi sažetih u pojmove koje su kao zvijezde zablistale i zauvijek osmislile sustav književnog, kulturološkog hrvatskog Univerzuma... povezale ga u cjelinu; možda je bolje kazati – uvezale ga u cjelinu. Matoš kao demijurg. Moralo je proći cijelo jedno stoljeće (jer 20. stoljeće je više od formalnih 50 godina, u tom razdoblju sabralo je epohu). Dakle, moralo je proći cijelo jedno stoljeće pa da se u spomenutom Matoš-Ujevićevom leksikonu kao u zrcalu književna moderna susretne s postmodernom.

U potrazi za pozitivnom kritikom

Ovdje sam, u Mislima i pogledima, tražila odgovore na pitanja kako pisati likovnu kritiku, kako pisati. Tražila sam nit koja me uvijek vodila Matoševim tekstovima baš kao što sam najprije istraživala/preslagivala Matoševe sonete, a tek potom »petrarkiste«; kao što sam uživala susresti se sa Matoševom polemikom, osjetiti »kuražu« kad govori/piše ono što nije bilo oportuno kazati. Uz Matoša se raste do lijepe ideje o nezavisnosti duha ali i do opasnih granica samoće. To da oportunizam često vodi – i vodio je – svekoliku umjetničku kritiku osjetili su svi prekarni pisci, sestre i braća Antuna Gustava Matoša. A polemika, iz te pozicije, gotovo nije moguća. No Matoš je polemiku utvrdio kao disciplinu. Premda je polemizirajući često prelazio u imaginarne prostore, u blatnjavo bojno polje, u jarugu pokraj krčme, na ogoljeli trg pred Katedralom okružen »škuljama i nuzškuljama«. Dakle, o prostoru je riječ. Od »Atrium ecclesiae, forum populi« do bolesničke sobe umirućeg pjesnika...

O prostoru u putopisima, s kulturološkim detaljima, o Firenzi i Parizu, o Kraljevici i Loboru... o istodobno stvarnosnom i kritički proživljenom prostoru umjetnosti, književnosti (gdje se uvijek vraćam Matoševom krasnom osvrtu na roman »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« Ivane Brlić Mažuranić), o »buci i bijesu« namijenjenim piskaralima, oholicama svih fela, onodoboj politici u kojoj iščitavamo sadašnjost zapravo svagdašnjost, o svemu tome i prekoviše ostaju otvorene stranice za sljedeće generacije istraživača Matoševog univerzuma. Zapravo svoj sam prinos Kolokviju o Matošu u Matici hrvatskoj posvetila prostoru omeđenom i određenom Matošijanom, gdje je nosivi stup kritika Kovačićeve regulacije Kaptola iz 1908. godine. Željela sam pronaći kritiku/tekst bez »buke i bijesa«, a takva je i Matoševa književna kritika posvećena Ivani Brlić Mažuranić. (Takva je zbog britkosti i blagosti, analitičnosti i veselja čitanja koje nam je Matoš podario u analizi »Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića«.) Zaintrigiralo me napokon tražiti takozvane pozitivne kritike Antuna Gustava Matoša i zadržati se u području (ob)likovnih umjetnosti. Komparativni zaključak: kako se Ivana Brlić Mažuranić nameće kao Matoševa književna zvijezda, hrvatski arhitekt Viktor Kovačić je demijurg – Matoševa konceptualn zvijezda. Svojevrstan susret, zapravo spoj koji je arhitekt dosegnuo čitanjem tradicionalnih klasicističkih obrazaca povezujući ih sa stilom moderne toliko je zaokupio/zadivio Matoša da mu je posvetio najljepše stranice svoga publicističkog opusa na temu oblikovanja.

Još je razloga: Matošu toli dragi detalji Kovačićeve Regulacije Kaptola prelaze estetičke okvire (izdvojio je arkade pred Katedralom kao – pars pro toto) premda je dobro razumio i oduševljavao se cjelinom. Za Matoša Regulacija Kaptola jest red u Gradu, prije svega estetsko niveliranje urbanističkih slojeva. Regulacija Kaptola obuhvaća i Opatovinu koja završava na današnjoj Tržnici Dolac i Ulicu Pod zidom, ali Matoš se »dugo zadržao« kod »imaginarnog zida« pred katedralom koji je srušen kod preuređenja (Herman Bolle). Zadržao se tako kod zamjenskih predloženih Kovačićevih arkada jer se vrhunski urbanistički zahvat u staru jezgru ovdje proširuje na prostor nacionalne povijesti. Niz arkada koje bi zamijenile srušeni obrambeni zid su kruna Regulacije Kaptola, onaj dovršetak funkcionalnoga uređenja, gdje srce Grada postaje srce Polisa, a polis je Hrvatska.

Matoš se u ozbiljnoj analizi zauzeo za funkcionalizam i kontekstualiziranje: od regulacije Staroga ruševnog kvarta do dojmljivog čitanja hrvatske povijesti sa svim njenim martirološkim simbolima... Tu se genij Antuna Gustava Matoša, patriota, homo politicusa, esteta, kritičara provincijalizma, lažnog patriotizma, pretjeranih gesta, svake laži i ridikuloznosti našao sa genijem arhitekta Kovačića. Zapravo našli su se Matoš, Kovačić i hrvatski Genius loci. A hrvatski Genius loci, određen je geografski, zapisan u toponimima, dakle jeziku, sociokulturološkim slojevima, urbanim arhitektonskim inačicama, povijesno političkom prosedeu... Sve navedeno vodi do Kovačićevih nacrta za regulaciju Kaptola. Matoš vidi, on iščitava političku dimenziju regulacije Kaptola sa detaljem Mauzoleja Zrinskih pred katedralom...

Nekome će se možda nakon povijesnoga hoda od 1908. do danas učiniti da novo čitanje Matoša u povodu Kovačićeve regulacije Kaptola priziva »duhove iz prošlosti«, ali ne! Detalji regulacije, niz arkada pred katedralom su logična misao u povijesnom slijedu oblikovanja koja vrijedi i danas... Konkretno, arkade estetski smiruju tada novonastali veliki prostor obilježen »eklekticizmom« nečim što ne povezuje stilove i naglašava prazninu. K tome Matoša fascinira, ushićuje arhitekt koji tako originalno stavlja u funkciju pamćenje hrvatske povijesti i to logikom moderne arhitketure. Provodi tako (arhitekt) identifikacijsku ideju, vidljivost povijesnih simbola izvedenih bez narativnosti, bez likovnoga opisivanja obrtanja činjenica u neukus... Matoš je sve to vidio, osjetio, i ako je imao srodnu dušu bio je to (začudo) profinjeni Viktor Kovačić. Našli su se književnik, arhitekt i hrvatski Genius loci. Ipak tu je negdje i distopično mjesto povijesti u sobi umirućega pjesnika koje opominje da Kovačićev projekt, premda nagrađen, nije bio izveden, nije bilo moguće – pred Katedralom u srcu Polisa.

_____________________
1) Vidi: A.G. Matoš: K izložbi nacrta za regulaciju Kaptola. Hrvatski graditelj Viktor Kovačić, Hrvatsko pravo, 16.10.1908., u: Matoš, O likovnim umjetnostima, Sabrana djela, ur. Slavko Batušić, JAZU/Liber/Mladost, Zagreb 1973.

2) A.G. Matoš: »Kaptol je prema svemu tome velika škulja sa nuzškuljama«; »škulje« – rupe, »nuzškulje« – dodane rupe. U ovom slučaju »škulja i nuzškulja« u zagrebačkom lokalnom izričaju, kojega Matoš rabi da naglasi problem urbanoga prostora, čitamo kao oznake za nešto što je arhitektonski dotrajalo, uopće bezvrijedno, problematično.

3) Johann Joachim Winckelmann: Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerai und Bildhauerkunst, 1755/1756. Od istog autora: Esej o lijepom u umjetnosti, 1763.

4) Mate Ujević: Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša, prvi put objavljeno 1955. Slijedilo je još jedno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2004.