Tko gasi ovaj svijet?*

Sunčeve zrake trzaju me iz sna, trljam oči i odmah se prisjećam jučerašnjega sablasnog dana. Zaboga, pridižem se na krevetu, pa to nije bio san. Bože, dobila sam ovrhu, uzeli su mi novce, nitko mi ništa nije objasnio, vrte me u ukletom krugu. Svijet tone u neobjašnjivoj tišini, već mjesecima, a nitko ne zna zašto. Isključili su nam internet, programi na TV-u ukidaju se svakoga dana, ne rade više ni kazališta, ni kina, samo neke trgovine... Evo, udaram šakom u jastuk, dodirujem stol, ustajem... dakle, ovo je zbilja. Tko to uništava život, tko ušutkava svijet? Što se događa, što?

Danas moram poći u taj prokleti Građanski centar za reklamacije, moram, a ne mogu. Moram, ipak. Čekat ću u redu da mi objasne tu Ovrhu koju dobivaju gotovo svi. Ponijet ću i Kafkinu knjigu da se utješim ako me ulove u mrežu paradoksa. Obožavam Kafku, pomaže mi u ovom čudnom vremenu, kada ne mogu naći odgovore o svom životu koji mi prijeti. U njegovu je svijetu sve moguće, pa ako mi se nešto loše dogodi, pomislit ću kako je to sasvim u redu, kako je sve uvijek na svome mjestu, ma kakvo što bilo. Najednom prestajem tražiti logiku, objašnjenje, presjekao me je mir. Kafkin mir. Ili primirje s ludilom.

Izlazim iz stana laganim koracima, brišući maramicom čelo. Osjećam jezu na sparnim ulicama, apsurd kao da žari, pretvara se u neku smećkastu tekućinu koja klizi niz tijelo poput prljavih slapova. Nigdje oko mene nema ljudi, trgovine su prazne... ne, eno jedna starica s torbom izlazi iz onog tamo dućana, znači da ipak nešto radi. Hod mi je sve teži – prolazim pored knjižnice, i ona je prazna, kao da nikada nije ni radila. Približavam se vratima na kojima je piše: Zatvoreno zbog izvanrednih okolnosti. Ma kakve su to posebne okolnosti, panično se pitam, što znači da se Kafka iselio iz mene. Inače se ne bih pitala. Valjda će se vratiti, pa ću se iznova smiriti. Nastavljam samo ravno, osjećajući težinu svoga tijela, kao da mi ono naređuje da hodam, a to ne želim.

»Gospođo«, približava mi se jedna mlađa žena raščupane duge kose, blijeda lica i s čudnom grimasom. Naglo me hvata za ruku, zaprepaštena pogleda i jedva govori: »Radi li vama internet? Imate li mobitel s vezom? Majka mi umire u Hustonu, moram je dobiti, moram«.

»Nemam, na žalost«, govorim sagnute glave. Bojim se gledati njezin očaj.

Počinje plakati. Mičem njezinu šaku s ruke i tješim ju kako će veza sigurno doći i kako će majka biti bolje. Govorim joj da žurim, jer sam dobila ovrhu bez ikakva duga.

»Ovrhu?« širi oči, ponovno me grabi za rame, urezuje mi nokte u kožu, pretvara se gotovo u vješticu. »I ja sam je dobila. Isključili su mi struju. Znate li gdje treba poći? Upomoć!« Stavlja dlanove na lice i počinje ridati, kao da je došla do zadnjega zida u životu.

Odmičem se od nje i krećem dalje. Srce mi počinje jako lupati, kao da sam u kazalištu ljudskih sjena. Kažu da svijet zbilja nestaje. Da to kažu, a nitko ne zna od kada i zašto.

Iza ugla vidim par srednjih godina – starija gospođa, plave raščupane kose, sva se stisnula uz oronula mršavog starca duge sijede brade i oboje kao lutke gledaju u pod. Precizno broje svoje usporene, teške korake, pomislim. Znam ih iz viđenja, to su učitelji u dubokoj mirovini, ali mi se čini da danas hodaju još sporije. Izgledaju mi u toj slijepoj tišini kao utvare, kao ljudi koje je neka nenadana nesreća posve izobličila. Ili je to moj pogled mutan, disanje tiho, a oči razrogačene, pa poput kamere hvataju i usporavaju prizor?

Počinjem usklađivati svoje korake s njihovima, iako su na drugoj strani. Osjećam nas troje kao čudnu procesiju bez cilja. Ipak sam si priskrbila i neko društvo, da posve ne utrnem.

Muk je naporan i cijeli je grad stavio u okvir. Stabla su kao nacrtana, pa mi se na trenutke čini da prodirem u nečiju sliku i da ću se u njoj uspraviti kao deblo i konačno se potpuno smiriti.

Prokleta tišina! Gase mi se i sjećanja na roditelje o kojima sam svaki dan razmišljala gledajući kroz prozor ili šećući ulicama. Kada sam bila mala, sva su stabla bila živa, ne mrtva kao ova sada. Otac me je vodio u park ili šumu, pokazivao mi jasen, lipu, hrast, brezu, a ja sam razmišljala o knjizi Kad bi drveće hodalo. Moj tata prigrlio bi me i pričao legende koje djeca vole čuti – kako je orah opasno stablo i ne valja ga saditi u dvorištu jer se u njegovim krošnjama skupljaju vještice, kako na hrastu obitavaju dobri bogovi, kako su lipa i maslina sretna stabla, a palma nesretna i tko ju sadi pred kućom neće imati djece.

U ovom tmurnom pejzažu ljudi postaju obrisi, ali ja vidim jasno i svoju majku, tamnoputu, nisku, jaku ženu koja svakoga dana poslije posla u ambulanti hitro ulazi u kuhinju, kuha, uzima krpu i čisti police, ormare, kleči i pere podove dok tata čita i piše, a ja sjedim i čekam kada će nam servirati ručak. Zato sam valjda postala uredna. Imam i njenih gena, iako daleko više tatinih, onih sanjarskih.

Hodam dalje, sretna što su se u meni probudile uspomene, ali nesretna što ih je malo. Tek neki fragmenti, nedovoljni da mi ogriju dušu i rastope svo to bljedilo oko mene.

Zbilja kažu kako svijet nestaje. Čula sam to toliko puta! Ne zezaju se. Lica su im ledena dok to ponavljaju.

Desno od mene je prazno igralište na kojem su svako popodne klinci igrali nogomet. U malom dječjem parku jedan čovjek njiše dijete na ljuljački – dijete odjednom počinje vrištati, čovjek ga uzima u naručje i dugim, brzim koracima odlazi nekamo, kao da bježi. Zijam očima – na balkonu zgrade jedna žena duge, gotovo spaljene kose izlazi na balkon, pali cigaretu, počinje se tresti, cigareta joj pada, a ona se brzo vraća unutra i spušta rolete.

Ne vidim više ni onog psa bernardinca kojeg je visoki mršavi mladić uvijek vodio u šetnju. Pored ograde šeta mačka, približava se zdjelici koja je prazna i tužno je liže. Sjećam se, tu je jedna starica sa štakom svakoga dana ostavljala mačkama hranu. Bilo je puno zdjelica, a sada tigrasti mačak oblizuje samo jednu, veliku, sivu, kao što je i ovaj dan.

Pored mene prolazi dječak i dlanom udara loptom – i on djeluje čudno, poput patuljka koji se igra sam sa sobom jer su igrališta prazna. I lopta se diže i pada (čini mi se) u ujednačenim taktovima, kao da se giba sama. Sjećam se jedne Kafkine priče u kojoj samac u stanu gleda lopte koje se same kreću. Osjećam stravu, a i neku čudnu nadu. Je li skakutanje lopte naznaka da još ima života koji će se opet ubrzati ili je to značilo da život nestaje i da će konačno stati? Hoće li lopta ostati u zraku? Možda će nestati i sila teže. Grozno, ne želim misliti o tome.

Naslanjam se na jednu ogradu i zatvaram oči. Nisam cijelim putem vidjela ni onog biciklista koji vozi svaki dan oko moje zgrade, ni susjeda koji se zaustavlja u onom crvenom sportskom automobilu uz strašnu škripu guma, ni onu baku s velikim cekerima koja stalno izlazi iz stana. Svijet kao da postoji samo fizički. Svagdje je raskoš drveća i boja, a život je tako taman, tako bezličan.

Duboko dišem. »Svijete, gdje si?« govorim naglas, jer me, mislim, ionako nitko ne čuje. No netko je iza mene bronhitično zakašljao. Okrenem se i ugledam iza ograde prosjaka duge raščupane brade s flašom u ruci.

»Gospodična, svijeta više nema. Gledali smo godinama televiziju, a politička gamad je radila svoj scenarij. Ha, ha, zajebali su nas, gospodična, a još su nam isključili kabele. Utrpali su nas u veliki zatvor bez informacija, ali su nam udijelili osnovne živežne namirnice.«

»O čemu vi to?« upitam preneražena.

»Priča je jako jednostavna, draga gospodična, tragedija stane u tri rečenice.«

»Recite, recite«, povikala sam.

»Ako mi udijelite za pivo, reći ću vam«, odvrati klošar sa smiješkom pokazujući krezubost.

Izvukla sam iz novčanika prvu novčanicu koju sam napipala i pružila mu je. Starac je zahvalio, okrenuo se prema meni, čučeći i pridržavajući se rukama za ogradu, kao da je zatvorenik.

»Draga moja gospodična, ja jesam propao čovjek u propaloj državi, ali nisam neuk. Nekoć sam bio dobar student, pa sam se zaljubio u jednu gaduru koja mi je smjestila...«

»Ne zanima me to!« odbrusim mu. »Pričajte mi što se ovo događa u svijetu!«

Starac se slinavo nakašljao i započeo:

»Zar je moguće da ništa ne znate? Velesile su počele okupirati teritorije. Ova zemlja, naša draga Lusitanija, svedena je na jedan grad, gospodična, a oko njega vijore se strane zastave. Cijeli svijet je u ropstvu. A onda su nam još isključili internet, da šutimo, ne mislimo i ne reagiramo. Vodi se tihi rat bez informacija. A u općem kaosu političari su se pretvorili u hijene koje nas žderu dok nas ne požderu do kraja. Jeste li možda dobili koju ovrhu?« iskesi se neznanac.«

»Jesam, upravo idem na reklamacije, ništa na papiru ne piše.«

»He, he, naravno da ne piše«, nasmije se prosjak i pokaže samo dva očnjaka. »Meni je stigla ovrha za neplaćanje lizinga za motorno vozilo, a ja u životu nisam ni ušao u automobil, a kamoli ga vozio. Pa sličim li vam ja na šofera, jebem li im čavle konjske? Potrošio sam mjesec dana da dokažem, ali ništa. Ovrhe, ha, ha. Dobivaju ih svi. Da nam sve izmuzu, pa da nam ostavljaju one pakete pred vratima i hrane nas kao piliće. Znate što, gospodična, fućka mi se, ionako mi nemaju što odnijeti, možda samo ovaj kartonski šator i ove pivske gajbe, ha, ha...«

U čudu ga promatram. Iste priče, istina se kristalizira, više se ne da otjerati. Počinje me gušiti, vadim mobitel i drhtavim prstima ukucavam broj svoga urednika.

»Halo, Anna je.«

»Hej, Anna, baš sam te mislio nazvati. Časopis se danas gasi, nema interneta, ne možemo ništa. Sve se događa naglo, šokantno. Hitno se prijavi u Centar za socijalnu skrb. Hitno!«

»Što to znači?«

»To znači da će ti donositi osnovne živežne namirnice pred vrata. Frka je, ne mogu dugo. Nazovi Centar još sutra. Pusa, drži mi se, mala, ne daj se!«

»Što se događa?« zaurlam. »Daj, neka mi netko konkretno kaže, što...«

Urednik je već bio spustio slušalicu.

Nastavljam ravno i što dulje hodam, gubim osjećaj za boje, kao da živim u Kafkinim novelama. U Kafke nema boja – nebo je nebo, čovjek je čovjek, šešir je šešir. Tako i meni sve postaje bezbojno, svijet doživljavam kao skup predmeta, a to znači da je u mene počela ulaziti teška, olovna ravnodušnost. Stabla mi postaju samo biljke, cesta samo asfalt kojim hodam, zgrade samo nastambe u kojima žive ljudi. Taj daltonistički pejsaž uvlači mi se pod kožu, koraci mi postaju još teži, a oči lijene, nezainteresirane za okolinu.

Nekako sam se dovukla do zgrade i šokirala se kada sam vidjela kilometarski red – ljudi su šutjeli, djelovali su kao šahovski pješaci koje vladari mogu razmještati kako žele. Ukratko, slika je bila bijedna. Stala sam iza nekog mladog čovjeka duge plave kose i otvorila knjigu, iako nisam imala snage čitati.

»Oprostite«, obratim mu se plašljivo. On se odmah okrene – lijepo lice, uokvireno hipijevskom plavom kosom. »Koliko po vama otprilike treba da se dođe na red?«

»Pa, otprilike pet sati. Prošli put sam toliko čekao. I ništa. Ovrhu nisu poništili. Poslali su me negdje drugdje, pa me vratili ovamo. Vrte me, ali i ja njih, pa neka nema kraja. Da vidimo tko će prvi odustati!«

»Znači... i vi ste dobili ovrhu?« utrnem.

»Dobilo ju je mnogo ljudi«, odahne mladić, »u ovom svjetskom ludilu svi nas izrabljuju. Ne znamo što se događa, zapravo još ne znamo. Bitno je da nam svakoga jutra dostavljaju hranu pred vrata, da država ispadne dušebrižnica. Ha, ha!«

Predstavio se kao Angelo, bio je ljubazan, bio je punokrvan čovjek. Ćaskali smo nekoliko minuta – reče da je pisac, na što ja uzvratih da sam likovna kritičarka. Nasmijali smo se. Koliko se već dugo nisam bila nasmijala niti vidjela tuđu radost na licu! No, to je trajalo nekoliko sekundi. Poslije smo se opet uozbiljili.

Jedan crveni auto naglo je došao pred zgradu i naglo zakočio, tik ispred debla. Iz auta je izišla mlađa žena crvene kose, u crnim trapericama i crnoj majici. Panično je počela otvarati prtljažnik koji se nije dao otvoriti.

»Pomoć, molim pomoć!« počela se derati i lupati šakom po prtljažniku »Tu mi je brašno, upomoć! Moram speći kruh, nema više kruha, ne donose ga, kruha, pećnica me čeka, upomoć!« Mlatarala je rukama po zraku, po prtljažniku, pa se počela udarati dlanom po čelu, a onda se naglo umirila, zamrznula se u vremenu. Angelo je dotrčao do nje dok su se ostali samo okrenuli i blijedo ju gledali. Otvorio je prtljažnik, uzeo iz njega bijelu vreću i pružio joj je. Ona je kao kip zurila u njega, opuštenih ruku koje su se sada klatarile uz mršava bedra. Angelo ju je uzeo pod ruku, a u lijevoj ruci nosio je njezin teret prema ulazu. Vratio se za nekoliko minuta.

Nisam ga htjela pitati što je bilo, sklopila sam oči i silila svijest da mi ta luđakinja ispari iz glave.

Pored mene potrčao je neki čovjek gol do pasa, u širokim prugastim gaćama koje su mu visjele do koljena. Bio je bos i vikao je trčeći:

»Ovrha, ovrha, došla voda do vrha!«

Uskoro su se pojavila dva policajca, bacila na njega mrežu i ubacili ga u kombi. Kao paket. Nepoželjan. Tako brzo odigrana i utihnuta scena!

Srce mi je skliznulo u pete, tim više što su ljudi i dalje čekali svoj red, kao da se ništa dogodilo nije. Ni Angelo nije na to obratio pažnju, a djelovao mi je normalno. Počela sam sumnjati u svoju percepciju, sve se vrtjelo naopačke.

»Gospode Bože, pa ljudi su poludjeli!« rekoh preneražena Angelu.

»Odnosno, prolupali su od neimaštine i straha, a nema medija da im pruže utjehu. Zato sam se ja dosjetio špilje Vrina.«

»Špilje?« podignem bradu.

»Da, tamo ću imati promociju knjige u petak. Evo ti pozivnica.«

»A zašto baš u špilji?« upitam iznenađeno, držeći u ruci komad bijelog kartona s ručno ispisanim slovima.

»Ha, ha«, nasmije se Angelo kao cirkuski klaun. »Fora je. Sve je otišlo u neku stvar, sve vruće teme peku, ali špilja miruje u svojoj hladovini. Nije ona daleko – ideš dvojkom do okretišta. Na desnoj strani vidjet ćeš šumicu, pa zemljane stube... spuštaš se oko par minuta i eto te u srcu plemenite zemlje. U špilji je deset stupnjeva, olakšanje od ove vrućine. Pozvao sam dosta ljudi, kupio trideset sanduka piva dok ne zatvore sve dućane. Bit će ludo i veselo. Uživajmo dok sve nije otišlo u vražju mater. Zbilja bih volio da dođeš. Eto, prešao sam na ti, znači da si mi jako simpatična.«

»Doći ću, premda ne vidim smisao knjiga u ovom nedobu...«

»O, varaš se, i to jako. Kada ljudi ostanu kući bez interneta i sa samo par dosadnih TV kanala, pardon, s jednim, jer sad prikazuju samo crtiće, interes za čitanjem jako će porasti. Problem je što sada nove knjige ne možemo tiskati, jer se sve zatvara, ali ih možemo isprintati i čitati. Ostaje nam usmena predaja. Pa netko mora i govoriti, ne mogu svi šutjeti«, pa podigne bradu prema koloni.

»Misliš da će ljudi, dok se svijet raspada, čitati knjige?«

»Nedavno je provaljeno u jednu knjižnicu u kvartu do ovoga i odnesene su sve knjige. To je učinio netko pametan, netko tko kuži da će ljudi od dosade početi čitati. Možda poraste i cijena knjige, tko zna! Gdje god je pustoš, tu izrastaju trgovci. Dok je god trgovaca, znači da se zemlja okreće.«

»Ako ne rade tiskare, znači da ćemo morati printati knjige, imat ćemo samo jedan primjerak, nećemo zaraditi ništa... ja ne vidim svrhu«, odgovorih snuždena.

»Da«, pucne Angelo prstima, »kada smo već kod papira, knjižara iza one zgrade radi. Kada riješiš ovrhu, ako je uopće riješiš, pohitaj tamo i kupi papira koliko god možeš. Navodno će cijena papira strahovito porasti, jer ga ima sve manje. Neki kažu da uskoro papira neće ni biti.«

»Kome smetaju papiri? Kome?« podignem glas.

»Onima koji ne žele da ovo vrijeme ostavi trag«, odgovori Angelo hladnokrvno.

Vrućina mi je navrla u glavu, mutilo mi se pred očima, počela sam opet gubiti ravnotežu. Naslonila sam se na Angelova leđa.

»Je li ti slabo«, okrenuo se i zabrinuto me pogledao. »Blijeda si kao krpa.«

»Ne znam hoću li moći izdržati u redu, idem kući.«

Angelo mi prebaci ruku oko ramena, privije me k sebi i povuče me naprijed.

»Ljudi, ovoj gospođi je slabo. Ljudi, trgnite se, mičite se, tako vam Boga!«

Ljudi su se nevoljko odmicali i tupo gledali u nas. Angelo se stalno ljubazno ispričavao dok me nije dovukao do šaltera i rekao:

»Gospođa će se srušiti, dajte joj vode!«

Mlada službenica u uniformi ubrzo je donijela vodu, ljubazno mi je primakla ustima, a ja sam iz džepa izvadila ovrhu i zakolutala očima, kao znak da je u njoj nešto jako važno. Nešto što me je dovelo u ovo grozno stanje.

Dobro je pogledala što piše i sa sažaljenjem u očima rekla: »Na žalost, ovo ne rješavamo mi, morate ići u Financijsku agenciju.«

»Kako to da ništa ne piše, ovaj dolje broj zvala sam tko zna koliko puta...«

»Zbilja mi je žao«, prekine me ugodna mlada žena, »morat ćete u Financijsku agenciju. To su vam tri tramvajske stanice odavde. Evo, gospodin će vam pomoći«, pa pogleda u Angela, a on joj tutne u ruku svoju ovrhu.

»Molim vas, pogledajte i moju kada ste već tu.«

Službenica ga otvori i ponovi:

»I vi ćete morati u Financijsku agenciju.«

»Kako to da na papiru ništa nije objašnjeno?« zajapuri se Angelo. »Zašto sam dobio ovrhu, gdje da se pojavim, a ovaj usrani broj samo pušta sekretaricu da laprda. Odnijeli su mi pet somova eura, sve što su mi starci poslali iz Amerike. Hoću svoju lovu, još danas!« Angelo je govorio visokim tonom i mlatarao rukama.

Dva zaštitara stajala su na ulazu vrata i okrenuli glave prema nama – u istom ritmu, istom okretaju. Pa kako je to moguće, jesu li to roboti ili ljudi? Prestravila sam se. Strijeljali su nas istim tamnim pogledom, zapazila sam samo njihove oštre crte lica, modre uniforme sa zlatnim obrubom i guste obrve, poput šikare. Nalikovali su na blizance.

»Žao mi je, razumijem vas, nije do mene...«, ponavljala je službenica.

»Koja ste vi banda!«

Dva zaštitara naprave dva koraka prema nama, ali izleti jedan službenik i podigne ruku da se zaustave. Stali su opet u identičnim pozama – desna noga malo naprijed, jednako uspravno držanje, lica sa usjeklim borama, bez ikakva izraza. Zatvorila sam oči. Od straha.

Angelu su se obrazi užarili od bijesa, pa otpije malo vode iz moje čaše, pogleda službenicu koja je stajala sva zabezeknuta pred nama i rekne: »Hvala.« Potom me uhvati pod mišku, a ja nastavim šepati da pošteno izvedemo predstavu do kraja.

Uskoro smo ušli u otužni stari tramvaj u kojem je sjedio samo jedan čovjek. Imao je otrcane vreće na podu, stopala je svezao najlon vrećicama, psovao je i kašljao, pljuvao po vlasti i pobjedonosno dizao ruku u zrak. Počeo je recitirati: »Ti si se, Che Guevara borio da nestane granica i međa, da nitko nikoga ne vrijeđa!« A onda je počeo urlati: »Tebe nisu zaplašili ničiji avioni, ti si se borio da se okrutni kapitalizam slomi! Da svugdje u svijetu ljubav vlada i da svatko živi od svojega rada!« Stihovi su mi bili odnekud poznati, ali... bila je to otužna hrabra parola u praznini. Starac je počeo bronhitično kašljati. Pjevao je i dalje, s velikim naporom i nerazumljivo.

Gledala sam kroz prozor svoj grad kao da je tuđi – odavna nisam bila u centru, sve je sada bio goli prostor u kojem su i lijepe, šarene ornamentirane zgrade s urednim fasadama djelovale zlokobno, kao da su iz njih ljudi pobjegli glavom bez obzira i ostavili u njima skupocjeni namještaj i druge vrednote. Evo, vidim dva mladića kako trče, iz sve snage, kao da se utrkuju. Odakle su došli, kamo idu? Na drugom katu zgrade otvara se prozor, proviruje starija žena i odmah ga zatvara. Na katu iznad na balkon izlazi čovjek, pljuje i nešto govori, ne čujem ga od zvuka tramvaja koji vozi brzo, nekim tračnicama koje mi nisu poznate... Ta ima li uopće vozača?

»Angelo, pa grad je mrtav. A u njemu žive još samo luđaci. Kamo vozi ovaj tramvaj?« uhvatila sam ga za ruku.

»Ne brini, ide u pravom smjeru. Idemo do Financijskog centra, agencije, kako li se već zove, pa ćemo izvest isti trik.«

»Opet će mi pozliti?«

»Pa zar ti ionako nije već zlo?«

Okrenuo se prema mom sjedalu i pogledao me je dubokim, prodornim pogledom. »Trebao sam i ja za Ameriku, sada je kasno, ne puštaju u inozemstvo tek tako. Zemlju su sjebali stranci-okupatori, a naši banditi su joj zadali konačan udarac. Zato grad dahće. Slušaj...«, pa Angelo naćuli uši.

Nastavio je nervozno lupati nogom o pod dok je onaj jadnik na dnu tramvaja i dalje izgovarao monologe hropćući. Piljila sam u njega, bio mi je blizak duši kao odmetnik koji se ne predaje u praznom prostoru bez publike.

»Evo nas, silazimo«, klikne Angelo. Ustala sam, osjećajući svoje tijelo kao tuđe.

Našli smo se na malom raskrižju s industrijskim neboderima i pohitali preko ceste, prema dugačkom redu. I ovdje su ljudi izgledali poput logoraša pognutih glava koji nemaju snage obraniti ni sebe ni druge, nego samo trpjeti ono što im je naloženo i kretati se po izmjerenim milimetrima. Angelo mi opet prebaci ruku preko ramena, ja počnem šepati, a on uzvikivati:

»Ženi je zlo, mjesta, molim!«

Dođosmo opet do šaltera. Ja se izvalim na stolac, a službenik priđe zabrinut i ljudi stanu okretati glave prema nama. Odmah sam dala čovjeku ovrhu. »Od ovoga mi je pozlilo«, rekla sam mucajući.

Službenik je otvorio papir i rekao: »Žao mi je, gospođo, ali mi ne rješavamo ovakve slučajeve. Trebate otići u Građanski centar za reklamacije.«

»Pa maloprije smo bili tamo«, uskoči Angelo agresivno, »čekali smo tri sata, pa su nas poslali k vama, ova će gospođa izdahnuti zbog vaših prljavih igara. Koji Građanski centar, jebote, što vi ovdje radite?«

Službenik mi je tutnuo omotnicu u ruke i rekao: »Pokušajte to riješiti na Općinskom sudu, prvi kat, soba 111.«

»Sram vas bilo, bagro!« zaurlao je Angelo i pohitao prema vratima, a ja sam nastavila šepati za njim, nisam zaboravila ulogu bolesnice, koju mi je namijenio.

»Gdje je taj Općinski sud?« i ja sam povikala, a sparan zrak isisao mi je gotovo zadnju snagu.

Jedan biciklist zabio se u stup, pao, prevrnuo se i stao se jedva podizati. Angelo mu priskoči, a ovaj zavapi:

»Ima li ijedna otvorena trgovina namirnicama u ovome gradu? Navodno rade samo neke i to do podne. Vozim okolo-naokolo već satima. Nemam više snage, prijatelju. Ne mogu više ni okretati pedale. Navodno su okupirali zemlju, naredili da se sve pozatvara. Kažu da se od zaobilaznice ne smije dalje. Da je to tuđi teritorij. Netko je vidio stranu zastavu. Ne znam koja je i zabole me, dragi prijatelju, ali što je s dućanima, pobogu? Imate vi kakve informacije, nitko ništa ne zna. Na TV-u puštaju samo crtane filmove, nema interneta, nema portala, nema ničega, oca im jebem lažljivog!«

Angelo mu je brisao maramicom krv s čela, a ovaj je nastavljao:

»Gdje se može kupiti karta za Novi Zeland? Kamo ću ja s bolesnom ženom? Gdje je nestao grad. Gdje je nestao čovjek?!«

Začepila sam uši i naslonila se na zid. Samo sam gledala čovjeka kako gestikulira, na rubu živčanog sloma. Angelo ga je smirivao, a ovaj je poslije par minuta konačno sjeo na bicikl i odvezao se ravno, mirno, uravnoteženo, kao da mu se duša promijenila. Kao da je to bio neki drugi čovjek.

»Gdje je taj ured za ovrhe, Angelo, gdje je?« povisila sam ton.

»Nije daleko odavde, stižemo pješice za petnaestak minuta«, izgovori mrzovoljno, pa šutne jedan kamen nogom iz sve snage. »Pas mater, koga oni jebu u mozak? Mene? E, radije će nekom drugom pasti glava!«

Putem smo šutjeli, oboje smo gutali svoju ljutnju.

Pred Općinskim sudom nije bilo reda. Na ulazu nas je dočekao čovjek u žutoj uniformi. Izgledao je kao kanarinac. Samo je hladno pružio ruku, a mi smo mu na dlan stavili osobne iskaznice. Pokazao je prstom prema gore i ledeno izrekao:

»Soba 111.«

Angelo je pokucao. Nitko se nije odazvao, pa je pokucao dva puta, snažno.

Vrata je otvorila debela službenica sa cvikerima, također u žutoj odori, vojnički nas odmjerila, čudeći se što radimo pred njezinim vratima.

»Poslali su nas iz Financijske agencije k vama zbog ovoga.« Angelo preda obje omotnice. Službenica mrka lica prijeđe pogledom po papirima, ostavljajući nas još uvijek pred vratima kao stoku.

»Oprostite, ali ovo se nas ne tiče. Tko vam je ovo poslao?«

»Prvo smo bili u Građanskom centru za reklamacije, pa su nas poslali u Financijsku agenciju, pa onda k vama. Gospođo, cijeli dan putujemo, ima li tko, za miloga Boga, da nam objasni zašto smo ovršeni?« podigoh ton.

»Morate se vratiti u Financijsku agenciju...«

»Moramo se vratiti u pičku materinu!« zaviče Angelo, otrgne joj papire i pokaže prst.

»Bježimo«, rekne mi, »dok babuskara ne pošalje redare.«

Izišli smo van. Prijevara, neznanje, tišina, toplotni udar – sve se to izmiješalo u neizdrživu kašu koju bismo najradije ispovraćali.

»Angelo, gasi se moj časopis, od čega ću ja živjeti?«

»Dostavljat će ti hranu pred vrata, premda su paketi sve skromniji«, odgovori i šutne od bijesa još jedan kamen pred sobom.

»A onda će donositi samo paketić, pa ću ja biti umjetnik u gladovanju«, reknem snuždeno, aludirajući na Kafkinu novelu. Kafka se izgleda potpuno uselio u grad.

U meni se iznenada počeo kovitlati vjetar, poželjela sam kriknuti, jer sam počela gubiti zrak. Ugledam preko puta Policijsku postaju, odjednom me ponese sva sila temperamenta i naglo potrčim.

»Stani, Julija!« vikne Angelo. »Ne tamo! Ne!«

Upala sam u postaju sva zadihana i dala policajcu ovrhu.

»Objasnite mi što ovo znači?« upitala sam povišenim tonom i tresnula dlanom o stol. Postala sam doista luda.

Policajac u žutoj uniformi s crnim brčinama mrko me odmjeri, pa pogleda papir i rekne:

»To znači da ste dužni.«

»Ali ja nisam nikome ništa dužna«, počnem mahati rukama, »na ovaj broj se nitko ne javlja, pa sam otišla u Građanski centar za reklamacije, pa su me poslali...«

»To se nas ne tiče«, prekine me brkata grdosija.

»Ne tiče vas se, ha?« unesem mu se u lice, »a kako vi možete nositi tu uniformu i predstavljati zakon u državi bez zakona? Uostalom, od kada nosite u ovom kvartu žute uniforme? U čijoj ste vlasti? Tko vas je kupio? Jeste li strani agent? Sram vas bilo!«

Angelo je taman ušao u postaju kada su me dva redara uhvatila za ruke i odvukli me niz hodnik.

»Na pozivnici ti je moj mob. Vidimo se u petak u špilji!« povikao je.

Držali su me nezgrapno, kao da vuku vreću, a mene su šok i umor jedva držali na granici sna i zbilje. Stavili su me u neku ćeliju, navukli rukavice, istresli mi torbu i uzeli sve osim knjiga. Zalupili su rešetkama i udaljili se, bez riječi. Pozlilo mi je, legla sam na krevet i buljila u jednu točku na zidu, buljila i buljila, da mi ni ona ne pobjegne, da ne ostanem apsolutno sama. Družile smo se tako točka i ja, dugo, ne znam koliko dugo.

A onda sam opet počela osjećati kako se u meni sabija plin u boci, pa sam razjarena ustala, uhvatila se za rešetke i počela vikati:

»Ljudi, ma ljudi, pustite me van! Nisam kriva! Upomoć! Pustite me van, van, van!«

___________________
^* Odlomak iz autoričina romana u nastajanju Ovrha. (Op. ur.)