Tišina

Tišina se ušuljala uz njegove ušne školjke kao što magla priguši orise u pejsažu. Svijet oko njega postajao je sve tiši, ali činilo se da nije sasvim obeshrabren, iako dijagnoza nije bila nimalo obećavajuća. Svi su mislili da će ga to jako pogoditi, čak možda slomiti, tim više što je sve počelo iznenada kao posljedica bakterijske infekcije i neliječene upale.

Toni je cijeli život volio druženja s prijateljima i zabave svih vrsta gotovo isto toliko koliko je volio biti sam. U posljednje vrijeme osjećao je sve neugodnije zvukove iz okoline, izluđivali su ga akustični prostori, šalterske dvorane s visokim stropovima, kolodvori, buka automobila. Sve više toga mu je stvaralo nelagodu i izazivalo ljutnju, sve češće je upadao u komunikacijske nesporazume jer nešto nije dobro čuo, iako je, doduše, već bio u nekim godinama kad mu mnogo stvari koje bi čuo nije značilo ništa i kao dosadne muhe samo bi mu remetile mir. Povukao se od ljudi i prijatelja, cijele dane je uglavnom slikao u ateljeu, činilo se da najviše uživa u osami i stvaranju.

Sin ga je posjećivao jednom mjesečno ili češće, kako bi mogao. Njegova majka odavno je ostavila oca i otišla s drugim. Toni nikad nije govorio o tome. Uvijek je bio zatvoren. Baka je znala govoriti da je on kao crna kutija iz aviona, koja svoje tajne i odgovore na pitanja kuda je avion letio svijetu kaže tek nakon što avion padne.

Mario je znao da otac gubi sluh i nije ga želio o tome ispitivati, a kako bi se problem učinio manje strašan, pokušavali su se i našaliti na tu temu.

– Ima i svojih prednosti kad čovjek ne čuje najbolje.

– Da, sine, ali ja nemam ženu, pa mi ta prednost više ništa ne znači.

– Dobro, ali spasio si se od mnogo drugih gluposti, sjajno vidiš, a slikar si, sudbina je ipak bila milostiva.

– Koja milostiva? Što si rekao? Počeo si gospodične zvati milostivama kao djed Oto? Glasnije malo, molim te!

Ponovio je glasnije i razgovjetnije, a Toni se vragolasto nasmiješi i reče:

– Vidiš, sine, naporno je stalno vikati da bi te onaj drugi čuo.

– Nije to vikanje. Nabavit ćeš slušni aparat, pa će ti pomoći u razgovoru i druženju.

– Nisam naročito druželjubiv, ali možda nabavim mikrofone kad pozovem goste, pa ćemo razgovarati s mikrofonima uz dobar razglas.

– Pravi šaljivdžije poput tebe mogu iznenaditi sa svačim.

– Nisam baš čuo što si rekao, pa ako je slučajno nešto pametno, na velikom sam gubitku – šeretski se nasmije i namigne.

– Sad ćeš se puno puta praviti da nešto nisi čuo. Gle, donio sam neke fine stvari da se malo počastimo. Naresci, vino i masline... Brzo ću složiti servirung – reče Mario i odjuri u kuhinju, a Toni se zamišljeno prepusti pogledu s terase.

Na trenutke je djelovao potpuno odsutno, ganutljivo i na neki način gotovo autistično, kao da ništa do njega ne dopire. Mario mu iznenada priđe posve blizu, zagrli ga i reče:

– Dođi, idemo za stol, tata.

Toni se prene iz svojih misli, raznježi ga sinovljeva brižnost i reče:

– Ima nešto zbog čega mi je najviše žao što se tiče mojeg sluha. Dobro sam, prihvaćam sve što mi sudbina donese i što mi odnese. Ide kako ide, ali jedino mi je žao zbog glazbe.

– Kako to misliš, zbog glazbe?

– Nakon samo pet minuta glazba slomi razum. Bez glazbe smo tvrđi, racionalniji. Uvijek sam pazio uz koga slušam glazbu. Glazba je, kao što je rekao Tolstoj, zavodnica. Istinu je rekao, a ja se još uvijek znam predati bezrezervno. Tada se proširujem, otvaram, odnosno otvara se u nama ono što smo tako brižljivo skrivali, predajemo se bezdanu strasti. Bez glazbe je život puno siromašniji.

Gubio je sluh, osjećao je to sve intenzivnije, ali nije se bojao sveopće tišine, bojao se tvrdoće duha, razmišljao je Mario gledajući u oca, a on nastavi:

– Glazba me uvijek nosi dok slikam. Sad ću je morati zamišljati.

– To su neka nova iskustva, mogu ti biti duhovni i umjetnički izazov – reče Mario, želeći ga utješiti, pružiti mu nadu.

– Sluh je vrlo širok pojam, imam sluha za puno toga, ali recimo, užasavam se što neću moći čuti kako šume valovi. Ma gle, moći će pokraj mene, da prostiš, prditi glasno tko god želi i ja ništa neću čuti – odjednom ljutito reče Toni.

– To je prednost, vidiš! – kroz smijeh reče Mario.

– Imam podosta raznovrsnog sluha i senzibilnosti, ali ne bih se igrao igre izazova sa sudbinom. Kako ću zamišljati glazbu?

– Bit će dobro, ima dobrih slušnih pomagala, tehnologija napreduje.

– Naravno. Pitam se samo kako li je tek siroti Beethoven, kojem je glazba bila sve, stvarao gluh. On je kroz note donio glazbu svoje duše. On ju je čuo iznutra. Tko kaže da se glazba može čuti samo ušima?! Zato ću ja pokušati otvoriti sluh na drugi način, otvorit ću vrata novom svijetu.

– Bravo, tata! No, dobro, danas sam ti došao reći nešto jako važno.

– Reci, sine, ali glasno!

– Otišao sam od Senke, rastajemo se.

– Opa! Tako je kako je. Rastanci su uvijek teški.

– Imam drugu ljubav i čekam s njom dijete, bit ćeš djed.

– Živjeli! Hvala ti što si to rekao tako glasno! Konačno ima smisla što gubim sluh, to ide uz djeda, pa je i vrijeme za unuče!

– Postat ćeš djed na proljeće.

– Hej, postat ću djed!? Oho, ho, pa to je divno! Predivno! – uzvikne razdragano Toni i zagrli sina.

– Drago mi je, jako mi je drago da se veseliš!

– Presretan sam!

– Ne pitaš me što se dogodilo sa Senkom i zašto je sve to puklo?

– Sine, a što ću te pitati. Mi smo muškarci i razumijemo kakva je naša priroda. Ako mi želiš reći što je bilo, počašćen sam tvojim povjerenjem i rado ću čuti, hm, dok još donekle čujem...

– Senka nije htjela imati djecu, htjela je život bez potomstva.

– Nisam to znao. Mislio sam da vam to ne polazi za rukom, pa nisam pitao.

– Posvetila se karijeri. Svi moji prijatelji imaju djecu koja već idu u četvrti razred osnovne škole, a kod nas gluha kuća, samo telefoni, tablice u ekscelu, prazna pomodarstva, koferi i poslovna putovanja. Nisam više bio sretan s njom.

– Tko je majka tvojeg djeteta, tvoja nova ljubav?

– Dinka. Moja ljubav iz srednje škole. Sreli smo se jednom na ulici ispred mojeg ureda, pozvao sam je na kavu i tako malo-pomalo složilo se sve što je trebalo. Džentlmenski se rastajem od Senke, preselio sam se Dinki, zajedno ćemo, nadam se, pronaći još neko bolje rješenje, dolazi beba.

– Sine, ako vam neće ići na živce jedan gluhi djed koji ionako ne izlazi iz ateljea, doselite se k meni u kuću. Kuća je ogromna i prazna, a autom ste za dvadeset minuta u gradu. Dijete bi moglo ovdje lijepo rasti, mogao bih vam ponekad i pomoći, razmisli.

– Hvala. Stvarno mi ništa od toga nije palo na pamet!

– Kako će ti pasti, kad ti je još sva pamet u gaćama – reče Antonio smijući se, digne čašu i doda: – Osim toga, djetešce će u mojem ateljeu moći prolijevati boje kako hoće i moći će galamiti koliko hoće, a da ga nitko ne ušutkuje. Zamisli samo koja je to ljepota odrastanja u slobodi!

– Mogu zamisliti kako bi izgledao taj sretni bučni kaos.

– Možda se tišina preobrazi u fantastičan prostor slobode, a tišinu mi nitko ne može ukrasti! Još nešto, sine, ne brini se za mene, tvoj tata nikad neće izgubiti sluh za bitne stvari.