Taj divan svijet bajki...

Tko se od nas ne sjeća bajki poput Male sirene, Djevojčice sa žigicama ili pak Snjeguljice i Crvenkapice, koje su nam uljepšavale dane djetinjstva, s čijim smo se glavnim junacima poistovjećivali te zbog njihove sudbine tugovali ili se radovali. Osobno, vrlo sam često prelazila iz stvarnoga u svijet bajki i uživala listajući lijepo ilustrirane stranice s napetim događajima i jasnim porukama.

Budući da joj je, između ostaloga, svojstvena bujna i bogata mašta, nije čudno da je svestrana riječka umjetnica Diana Rosandić Živković – pjesnikinja, romanospisateljica, autorica knjiga za djecu i mladež te slikarica i izrađivačica mozaika – svoje najnovije djelo naslovljeno Dvije krijesnice (i ostale bajke) posvetila onima najmlađima. Doduše, mogu ga čitati i odrasli koji žele odlutati u čarobni svijet bajki.

U ovoj knjizi Diana Rosandić Živković okuplja jedan igrokaz i osam priča u kojima nailazimo na sve elemente svojstvene bajci: ispreplitanje čudesnoga i nadnaravnog, stvarnoga i izmišljenog, na borbu između dobra i zla te na jasno izraženu pobjedu dobrote i pravednosti. Autorica recenzije doc. dr. sc. Anita Rončević među ostalim ističe: »Dvije krijesnice je knjiga suvremene tematike, sa središnjom temom odnosa dobra i zla (u kojem uvijek pobjeđuje dobro), u kojoj su smješteni likovi koji žive svoja sjećanja života tijekom putovanja i događanja. Likovi se osvrću na emotivne veze kojima potiču na daljnje akcije«. Svakako valja istaknuti i zanimljive ilustracije u kombiniranoj tehnici kojima su popraćeni tekstovi a čija je autorica također Rosandić Živković.

Knjiga počinje veselim i razigranim igrokazom naslovljenim Dvije krijesnice. Rimovanim pjesničkim diskursom prilagođenim manjoj djeci, razgovaraju govornik i dvije krijesnice: crvena i zelena. Radosni tonovi ovoga igrokaza zasigurno bude dječje zanimanje. Nakon njega slijedi osam priča s po(r)ukom.

Primjerice, priča Ćelavi jež uči nas da bahatost nije poželjna osobina te da se skromnošću i dobrotom puno više postiže. Njena se radnja odvija u vrtu, među cvijećem, gdje se ljepotom i plemenitošću ističe ruža. Ona je jednostavna i pristupačna i ne pridaje veliki značaj činjenici da je se proglašava kraljicom. Kad kaktus shvati da će procvjetati, postaje silno važan i počinje se bahatiti i vrijeđati drugo cvijeće, osobito nju. Ispostavlja se da nije procvjetao nego da se na njemu nalazi raspuknuti balon koji treba što prije maknuti jer guši pupoljak. Opraštajući mu vrijeđanja i omalovažavanja, ruža pomaže kaktusu u nevolji i zove ježa kako bi uklonio ostatke balona s njega. No, jež je ostao bez bodlji – »ćelav« je. Ipak, kaktus je na kraju spašen i shvaća da je pronašao istinske i vjerne prijatelje. Kaje se zbog svog ponašanja: »Drago mi je što imam toliko prijatelja koji su se žrtvovali za mene. Nikada više neću biti ohol i ljubomoran. A ja, nikad neću mirisati poput vas, draga ružo. To je znak vaše velike dobrote i plemenitosti. Ovaj moj cvijet je za sve vas, dragi prijatelji, procvao sam vama u čast – govorio je sretno gotovo plačući od ganuća«.

U priči Crno-bijeli svijet autorica nam kroz razgovor raznih životinja skreće pozornost na potrebu očuvanja prirode i zaštite životinja. Iz nje djeca mogu spoznati koliko su flora i fauna značajne za čovjeka i njegovo okruženje.

Priča naslovljena Labud ima sve elemente klasične bajke. U njoj se na vješt način isprepliću stvarnost i fantastika: mladić iz skromne ali skladne ribarske obitelji noću neprestano sanja veliko jezero u kojemu raste pupoljak lopoča koji se pretvara u labuda. Napušta rodni kraj i kreće u potragu za srećom. Dolazi u mjesto smješteno uz rub jezera čiji ga stanovnici lijepo prihvaćaju. I dalje traži bijeloga labuda koji postaje lopoč; ta ga slika neprestano prati. Ali, zapravo se ne radi o lopoču već o kneginjinoj lepezi koja joj je ispala na dno jezera dok je u čamcu plovila njime. Onoga tko pronađe lepezu, čeka bogata nagrada. Mladić napokon spoznaje značenje svoga sna: labud je bila kneginjica, lopoč na dnu jezera njezina lepeza...

Kraj priče je, dakako, bajkovit: mladić se ženi kneginjom, dovodi svoje roditelje i dugo i sretno živi sa svojom dragom. Osnovna poruka ove poetične priče je da treba slijediti svoje snove jer uz silnu želju i trud sve je moguće. A u fantastičnoj priči Baka Breza i sedam crnih mačaka autorica nastoji izazvati strah i jezu kod čitatelja upućujući ih na činjenicu da u životu nije sve bajka već da ima situacija koje izazivaju nelagodu i bojazan.

Priča Kapetanska kapa ljupka je pripovijest u kojoj se slavi dobrota: siromašni ribar ulovi sirenu i spašava je a ona kasnije pomaže njegovome sinu koji zbog kosti što mu je zapela u grlu ne može govoriti. Uklanja kost i on progovori. Daruje joj kapetansku kapu koju mu je otac napravio od papira. Postaju prijatelji i ona ga često prati kad postaje kapetan broda. Ako se na dobrotu uvijek uzvraća dobrotom, zaključak je da ovaj naš svijet i nije baš tako loš...

Priča Gradska paučica prema riječima Anite Rončević temeljena je na začudnosti i »jasna je naracija zrelog zapažanja čuvstva vizije o tome kako se djecu spretno poziva za tvarno, metafizičko poigravanje«. Također, upućuje nas na spoznaju da je potrebno tragati za novim doživljajima te se odvažno suočavati s raznim neugodnim situacijama.

Zanimljiva i maštovita priča naslovljena Pet malih prijatelja, između ostaloga, govori o neraskidivom prijateljstvu koje ništa ne može uništiti. Glavni protagonisti su mala zrnca pijeska iz goleme pustinje koja je život raspršio po raznim stranama – jedno se nađe u moru, u ustima otvorene školjke i postaje divni biser; drugo pada u blato i mulj ali na kraju završava u kraljevom prstenu; treće, koje je palo na šljunčanu stazu u ružičnjaku kraljevskog dvorca i žuljalo cipelicu kraljevne, pomaže mladom postolaru da oženi princezu; četvrto se provuklo kroz malu pukotinu na nekom satu i tu ostalo; peto se uhvatilo za odbačeno lastino pero i završilo se na kraljevom stolu... Nakon raznih zgoda i nezgoda, zrnca se ponovno sastaju i uživaju u sretnom životu i zajedništvu.

Knjiga završava poučnom pričom Galeb koja govori o mladome i neiskusnom galebu koji smatra da odabranicu svoga srca mora osvojiti skupim darovima. No stari i mudri galeb Jonatan (možda onaj Livingstonov) ukazuje mu na činjenicu da su ljubav i unutarnja ljepota najveća dragocjenost i da ih nikakvo bogatstvo ni blještavilo ne mogu zamijeniti... Zahvaljujući njegovim savjetima mladi galeb osvaja svoju dragu koja mu kaže: »Žene više vole da su voljene nego sve blago svijeta«. On na to odgovara: »Konačno sam našao najveću dragocjenost, tebe, ljubavi moja jedina«, a mi (opet) zaključujemo da ljubav pokreće svijet.

Ove su priče napisane jednostavnim, jasnim i pristupačnim stilom te s određenom dozom humora. Zbog svoje tematike kod čitatelja izazivaju znatiželju i bude pozitivnu energiju. Između ostaloga, iz njih na najbolji način učimo kako voleći ljude i životinje te uživajući u prirodi i svemu onome što nas okružuje možemo uspješno koračati stazama života.