Stvarnost u kazalištu

Godinama je najcjenjenije hrvatsko kazalište svedeno na malo kome razumljivu modernost i incidentnost. U prostoru i vremenu djelovanja, općenito u hrvatskoj kulturi, takvo kazalište uvelike odražava ono što – i kao tema i kao sadržaj i kao kreacija – dominira na marginama stvarnosti koja često ne razumije sebe jer egzistira u svijetu virtualnih senzacija. Prosječnom hrvatskom gledatelju taj paralelni svijet je nezanimljiv – nimalo ili malo razumije njegovu metaforiku, još manje teatarsku simboliku, u asocijacijama ne iščitava njegovu pravu poruku, a nije ni provokativan – jer prosječni gledatelj, od kojega kazalište živi, sve više shvaća da bježanje teatra od ljudske sudbine u globalističko mrvljenje individualnoga ne nudi nikakvo uzbuđenje, još manje emocije i istinu, kojih je današnji čovjek željan kao žedan vode.

Najveći problem tog modernog kazališta je kaos u koji su ga gurnuli pobornici takozvane multikulturalnosti i tajnoviti novi svjetski poredak, koji čovjeku deklarativno jamči individualnost i nudi prava i slobodu, ali ne i uvažavanje individue i ostvarenje obećane slobode. I stoga jer je suvremena čovjekova sloboda isuviše inficirana političkim globalizmom i osuđena na služenje nekazališnim interesima; najčešće uvjetovanim političkim strategijama i kompromisima, a onda i političkom korektnošću – što nije ništa drugo do cenzura mišljenja i zadiranje verbalnog delikta u prostor slobode.

Mnoštvo nespomenutoga, što je uvjetovano spomenutim, kazalištu sužava obzor, zamagljuje kontekst, zaglupljuje ga i svodi na marginu od koje profitira jedino politika koja iz dana, u nas i u svijetu, kazalištu (od)uzima moć i utjecaj, pogotovo ako u njemu vidi konkurenta i prepoznaje kao »supervizora« svojeg djelovanja. Takva politika kazalište tematski osiromašuje, misaono i kreativno rastače te lišava iluzije, bez koje kazalište ne postoji, odnosno postaje pamflet i sluga političkoideoloških interpretacija. Ne i zrcalo stvarnosti i pravi »odraz krize civilizacije«, kako je to svojedobno zapisao engleski kazalištarac Peter Brook.

Kada kazalište postane sluga politike, bez obzira bilo moderno ili tradicionalno – bez obzira na destrukcije, kojima tobože raskrinkava stvarnost i na konstrukcije, kojima nudi izlaz iz kriza stvarnosti – tada kazalište postaje i biva loše; ostaje na kazališnoj periferiji i kada je u središtu, kada je mainstream. Postaje dosadno, »biva mrtvo, prestaje biti zrcalo i sažetak stvarnosti«. Prestaje biti »odraz krize civilizacije«.

Sve ovo važno je imati na umu kada se analiziraju dometi suvremenog hrvatskog dramskog kazališta, koje se hvali da je suvremeno jer slijedi uglavnom (ne)kazališne trendove koji najčešće kohabitiraju s politikom; pogoduje politici jer ne zadire u bit problema i teme koje na pravi način raskrinkavaju utjecaj politike na kazališno Biti.

No, u posljednje vrijeme i taj se odnos donekle korigirao. Ne samo zato što su kreatori tog kazališta shvatili da gube publiku, nego i zbog politike, koja se toliko udaljila od problema glasača, dakle i kazališne publike, pa popušta. Štoviše, potiče neke teme koje joj mogu biti od koristi jer blago kritiziraju promašaje politike i njeno udaljavanje, pa i distanciranje, od problema stvarnosti, ili te probleme skreću na druge »krivce«. Primjerice na imigranate. Čiju stvarnu ulogu u svjetskim demografskim procesima politika nije na vrijeme uočila, jer je popustila interesima krupnog kapitala, a ne potrebama građana u čije ime vlada.

Prešućivanje važnih tema

Dakle, kada je riječ o odnosu hrvatske politike prema hrvatskoj stvarnosti i odnosu hrvatskog kazališta i publike prema politici, više je nego očito da se hrvatsko kazalište u posljednje vrijeme učestalo bavi temama što su u vidokrugu svjetonazorsko-ideologijskih interesa, manje socijalnim temama, a tek povremeno, uglavnom za politikantske potrebe, primjerice posljedicama rata; tobožnjim iznalaženjem pravih uzroka rata koji se, ovisno o tome tko je autor teksta i redatelj, relativiziraju ili svode na jednaku krivnju.

Time hrvatsko kazalište ne samo da služi politici zamagljivanja stvarnosti, nego i univerzalne probleme – što je esencija dobrog kazališta – skreće s pravog puta na stranputicu, izbjegava kazališnu katarzu i pokušava reći da ne šuti, da nije kukavica. Što je u »olovnim vremenima« bilo manje obilježje hrvatskog kazališta a više hrvatskog društva, osobito njezine takozvane intelektualne »misleće« manjine. Na taj način politika kazalište vraća prošlosti, ponavlja prošlost, koja ima malo veze s modernošću, s modernim propitivanjem stvarnosti.

Zbog intelektualnog kukavičkog odnosa prema politici, točnije zbog čuvanja i štićenja pozicije šuteće intelektualne manjine – njena umišljaja da na pravi način vidi i dijagnosticira hrvatsku stvarnost – takozvano moderno hrvatsko kazalište počelo je shvaćati da je postalo žrtva tog intelektualno-kompromiserskog promišljanja stvarnosti. Polagano se osvješćuje i počinje baviti i provokativnim temama stvarnosti. Doduše marginaliziranima, dovoljno dalekima od utjecaja kakve bi moglo, trebalo i moralo imati u prostoru političkih interesa.

Ta vrst kazališnog reagiranja i involviranja u prostor politike uvelike je očit u predstavama nastalima po djelima Ivane Šojat i Kristiana Novaka. Pišući o dvjema hrvatskim regijama, o Slavoniji i Međimurju, njih dvoje u svojim romanima pokazuju razliku između stvarnosti kakva jest i kakva se politici čini. Koja politiku malo zanima. Prepoznavši dramski potencijal u njihovim romanima, tematski dijametralnima, hrvatski kazalištarci te romane pretaču u dramski intrigantne predstave, koje se publike itekako tiču.

Jom Kipur ili pomirenje

Šojatićkin roman Unterstadt – transponiran u izvrsnu predstavu, koju je režirao Zlatko Sviben – opisao je i rastvorio stradanje folksdojčera, koje je Titova komunistička vlast ulogorila i praktički iskorijenila iz prostora u kojima su živjeli. Predstavom i romanom, Štajga ili put u maglu, kroz sudbine slavonskih ljudi problematizirala je značaj željeznice u životu Vinkovaca i okolice. U predstavi Jom Kipur ili pomirenje, nastaloj po romanu Jom Kipur – praizvedenoj 27. listopada 2022. u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu u iznimno uspjeloj režiji Želimira Mesarića – također se bavi sudbinom slavonskih ljudi, konkretno Domovinskim ratom i hrvatskim braniteljem, koji više ne može mrziti one protiv kojih je ratovao.

Glavni protagonist romana i predstave, Josip Matijević – branitelj u mirovini – u vrsnoj interpretaciji Ivana Ćaćića, smješten je u psihijatrijsku kliniku koja, kako piše Mesarić, »nije samo metafora suludog svijeta, nego otvaranje prostora za izricanje nečega što bi u normalnim okolnostima često bilo moguće reći«. A to je suprotstaviti se kontinuitetu zla.

Matijević oprašta srpskim agresorima jer »mržnja zlopamćenja nikada u konačnici ne naudi onome na koga je projicirana«, ona »izjeda isključivo onoga koji je posjeduje«, u afiši predstave napisala je autorica romana Ivana Šojat. Predstava Jom Kipur ili pomirenje, piše Šojatica, »upinje se razriješiti upravo tu gorčinu koja žrtvu i njezinu traumu poput sidra drži u glibu neprestanog boravljenja u mrtvoj vodi gorčine, ukazati na oprost kao jedini lijek, panaceju protiv polaganog propadanja traumatizirane žrtve koja se katarzičkim postupkom razrješenja i razlaza s traumom sama može i treba pomoći kako bi konačno nastavila živjeti, doista postojati i biti«.

Dramatizacija romana – dramatizatorica Maja Gregl, a suradnici redatelj Mesarić i dramaturginja Ivana Klaić – s razlogom je odustala od linearne, narativne strukture, te je sadržaj romana i sudbinu glavnog protagonista Matijevića, prilagodila filmskom izrazu; poslužila se rezovima i fleš bekovima, što uvelike pridonosi boljem razumijevanju Matijevićevih psihičkih problema i protočnosti fabule, koja je u romanu razvedena. Tako su se mnogi od rukavaca, u kojima je autorica romana smjestila i ono što je u dramatizaciji izostavljeno, pokazali dobrim rješenjem za poruku i kontinuitet priče, ali ne i za predstavu.

U psihijatrijskom analiziranju i samoanaliziranju uzroka i posljedica glavnog protagonista na trenutke se, osobito nekomu tko ne poznaje ili ne želi priznati stvarne uzroke agresorskog rata na Hrvatsku, moglo učiniti da je mnogim, ako ne i većini, Matijevićevih problema uzrok obiteljsko nasilje oca i djeda (odlično ih je glumio Davor Panić), a koje su strpljivo podnosile glumački dojmljive Ljiljana Krička Mitrović (baka Marija) i Anita Schmidt (majka Ružica).

Pa iako je sveukupnom dojmu predstave mjestimice nedostajalo više dramskih silnica i više dramskih sudbina to nije sputalo redatelja Mesarića – tom je predstavom obilježio i pedeset godina uspješnog umjetničkog djelovanja – da izrežira predstavu koja u cijelosti zagovara opraštanje i ljudsko dobro, što će glavnom protagonistu omogućiti da ne »strepi od dolaska demona«, od vjerovanja »da se svijet može popraviti... ako otpustimo gnjev i ne dopustimo mu unutra... bez obzira što mrtvi ostaju uz one koji su ostali na životu«.

Mesarić je redateljski posao obavio doista uspješno, osobito se to odrazilo na izvođačima predstave koji su, za razliku od glumaca u većini suvremenih hrvatskih predstava, u svakom trenutku znali zbog čega su i zašto na pozornici – artikulirano i kreativno dojmljivo ponudili su zanimljiva glumačka ostvarenja. Svi odreda. Uz već spomenute bilo bi grijeh ne istaknuti Duška Modrinića, koji je u veoma kompleksnu i ni po čemu atraktivnu ulogu, psihijatra Grgura Romića, udahnuo strpljivost, suosjećanje, duh i karakter. Modrinić i već spomenuti Ćaćić (Josip Matijević) funkcionirali su odlično, od početka do kraja predstave.

Uspjelosti predstavi itekako su pridonijeli odlični kostimi Katarine Radošević Galić, funkcionalna scenografija Miljenka Sekulića, glazba Igora Valerija, koreografija Vuka Ognjenovića i filmske projekcije Josipa Grizbahera.

Lokalno i univerzalno

U vremenu u kojemu nas činjenice stvarnosti svakodnevno prestižu dramatičnim, pa i tragičnim posljedicama, neodlučnom kazalištu nije se lako odlučiti za one koje bi mogle jednostavno otkriti uzroke tim posljedicama. Koje bi nas mogle spasiti od strahova u kojima svakodnevno živimo. Kod Ivane Šojat to su posljedice rata, razni oblici psihičkih poremećaja, a kod Kristiana Novaka su to strahovi od stvarnosti koja je, na neki posredan način, uzrokovana tranzicijskim procesima koje je rat usporio ili ih krivo usmjerio.

No, bez obzira na spomenuto njihovo je djelo, premda tematski različito, zapravo veoma slično. S tim da je Novak tematski i sadržajno aktualniji. Njegovi romani su suvremeniji – životno su bliži sveukupnoj hrvatskoj sadašnjosti i zbog udaljenosti Međimurja, prostora radnje njegovih romana – od slavonskih posljedica rata, što su preokupacije pisanja Ivane Šojat.

Novakov aktualitet unutar međimurskog prostora i mentaliteta – njegovo inzistiranje na lokalnom glazbenom i govornom koloritu, a osobito na elementarnom, metafizičkom i istini, koja je u hrvatskom društvu, još uvijek tranzicijskom, počesto glavni crimen i pokretač životnih događanja, dakle i spiritus movens njegovih romana – itekako intrigira, naročito malog čovjeka i prostor njegova življenja, koji je inficiran brojnim društvenim anomalijama. No Novak, pišući o lokalnim temama i problemima, te sadržaje ne svodi na lokalno, nego u njima traži i otkriva univerzalno, obogaćuje ih sadržajima klasičnih književnih djela.

Koristeći se fabulama klasičnih tekstova, njihovim dramskim i tragičnim sudbinama, Novak te sadržaje – osim što u njih upisuje zbilju i realne činjenice – posuvremenjuje, njima progovara o svevremenom – nudi iskonsko, arhetipsko. Stoga su, ne slučajno, sva tri njegova romana – Črna mati zemla; Ciganin, ali najljepši i posljednji Slučaj vlastite pogibelji – pretočena u kazališne predstave. Koje je publika odlično prihvatila.

Slučaj vlastite pogibelji

U posljednjem romanu Slučaj vlastite pogibelji, Kristian Novak se bavi tragičnim događajem – ubojstvom prometnog policajca, čija se smrt u medijima povezivala s raskrinkavanjem kriminala unutar policije povezane s političkim i krimi miljeom. Ubojstvo je pokrenulo lavinu lokalnih i društvenih pitanja; funkcioniranje policije, školstva i obitelji. U prožetosti i uvjetovanosti ta tri sustava Novaka »zanima protagonist u dvojbi, osoba koja je pred problemom koji se ne može riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe«, kako je sam napisao u afiši predstave, praizvedene 14. listopada 2023. na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, u dojmljivoj režiji Ivana Plazibata.

Plazibat je i autor dramatizacije romana koji je, kako je napisao u afiši predstave, »veliki mozaik, velika freska Međimurja u 21. stoljeću. Ili bolje rečeno, onih više Međimurja koji supostoje jedno uz drugo«. Dramatizaciju romana podredio je fabuli fokusirajući se na likove u čijim se životima dramatično prelama funkcioniranje društvene zajednice; policije, školstva i obitelji. U kojima se, kao u zrcalu, reflektiraju osjećaji, traume i nezadovoljstvo sustavom, koji živi od licemjerja i korupcije, a najmanje funkcionira kao društvo istine i pravde. Prožimajući dramske odnose i njihove silnice, nudi odgovore na pitanje: »koliko kompromisa, koliko ustupaka možemo napraviti prije nego se nađemo na strani nepravde«, koja je »u romanu sveprisutna i sveprožimajuća«, koja je zapravo neka »vrsta neupitne datosti i samo pravednik i suvremena Antigona, Marli i Profa, bore se protiv nje«.

U realizaciji predstave Marli (Karlo Mrkša) i Profa (Dea Presečki) zastupaju i brane dva principa funkcioniranja pojedinaca pogođenih tragičnim posljedicama društva, koje izigrava istinu i ne mari za pravdu. Učenicima, s kojima u školi priprema predstavu Antigona, Profa osvješćuje što je ispravno, upoznaje ih s »pravdom« jačega, u svijetu u kojemu odrastaju, što je zapravo njezin metaforički komentar ubojstva policajca. Suprotnost njoj je Marli samožrtvujući brat i sin, pripadnik interventne policije, šutljivi specijalac, koji ne pokazuje osjećaje i »osvećuje« se dobrotvornim radom, za što dobije priznanja i nagrade.

Usporedo s Marlijem i Profom živi obitelj ubijenoga i njihovi prijatelji – tražeći kažnjavanje kriv(a)ca – a kontra njih funkcionira licemjerno, autistično društvo koje, poput antičkog kora, bezosjećajno komentira posljedice nesreće. Kao objektivnog svjedoka beskrupuloznog, korumpiranog društva, redatelj nudi snimatelja, koji s kamerom u ruci bilježi dramska zbivanja, ali i poručuje da živimo u svijetu koji sve nadzire. Koji zapravo čuva svoj »raj«.

Glumci varaždinskog HNK-a, potpomognuti nekolicinom glumaca HNK-a iz Rijeke – suproducenta predstave – u toj zahtjevnoj predstavi demonstrirali su zajedništvo ansambla koji se uspješno upustio u projekt koji nadilazi već uhodani repertoar malog kazališta i njemu priličnih predstava. U predstavi su veoma uvjerljivo glumili Hana Hegedušić (Seka), Helena Minić Matanić (ravnateljica škole), Beti Lučić, Marko Cindrić i odlični Ljubomir Kerekeš, koji je Japu, oca ubijenog policajca, odigao bez uobičajene manire. Marlija, brata ubijenoga, dramski suspregnuto odigrao je Karlo Mrkša, a liku Profe u interpretaciji mlade Dee Presečki možda je nedostajalo razumijevanja nijansi uloge.

Sve u svemu, riječ je o predstavi koja je na prezentan način prokazala kako u sadašnjoj Hrvatskoj funkcionira represivni, obrazovni i pravosudni sustav – kako funkcioniraju uzroci, posljedice i razlozi zbog kojih je Novak najzanimljiviji pisac hrvatske stvarnosti. Koja se, s koje god je strane promatrali, ne može odvojiti od politike.