Religiozni osjećaji Antuna Gustava Matoša

I.

Čitajući bez predrasuda Matošev veliki opus, nije moguće oteti se dojmu da je Matoš bio čovjek kršćanskih ideala i čovjek čistih i jednostavnih religioznih osjećaja, koje je na mnogim stranicama svojih pjesničkih i proznih tekstova tiho i nenametljivo, suspregnuto i suzdržano, rijetko otvoreno i bez sustezanja svjedočio. Njegovi religiozni osjećaji razasuti su u mnogim njegovim tekstovima iako ga nikada nisu zaokupljala velika i teška filozofska, još manje teološka pitanja. U njegovim su djelima dominirala književna pitanja i estetski izazovi, a što se njegova angažmana tiče koji je vidljiv i prisutan u cijelom njegovu opusu, dominirala su temeljna pitanja nacionalne slobode o kojoj je vazda kao pravaš govorio, gotovo stekliški privržen Starčevićevu nauku.

Matoš je zazirao d teoloških pitanja i sudbinskih tema, od misaonih, ideoloških i teodicejskih rasprava o Bogu. Jer pisao je: »Ali ne, nema narod, naš narod vjere filozofa i teologa. Njegov Krist je siromašak, prikovan na krst, njegova nevinost što strada, njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na seoskim raskrižjima, na brdima i u dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao od kruha i sa kruhom pjevajući mu kao svom djetetu: Lepa moja ti rožica / Mili sinek moj, / Kak dišeča fiolica, / Dragi golub moj, / Moj lilium lepi, beli, / Vesel mi budi, / Oj ti klinčec moj zeleni / Sladko zavusni!«¹⁾. Jednom je zgodom u svojoj samoispovijesti napisao i ove riječi koje izrijekom potvrđuju njegovu spomenutu zazornost od raspravljanja o Bogu: »O svojim vjerskim ubjeđenjima ili neubjeđenjima neću da pišem. Da se hvalim svojim katoličanstvom, bio bih smiješan kao onaj farizej u crkvi ili oni... koji štampaju svoje hiperkatoličke izjave u Obzoru, kao da Gospod i bez toga svog organa ne čita u dušama njihovim. Da grdim katolicizam, radio bih protiv svog uvjerenja koje mi govori da valja, već iz poštovanja svojega, štovati svačije vjerovanje«.²⁾

Zazirao je Matoš od klerikalne pozicije Crkve, njezinih iznevjerivanja socijalnog položaja običnoga hrvatskog čovjeka, zazirao je od bigotnoga hodočasničkog mentaliteta i kritički iznosio svoje stavove, uz prijekore te i takve uhodane vjerske prakse: »Marija Bistrička, kažu mi, nosi rentu kao najmodernija tvornica. A taj novac daje i bijednik u gaćama, košulji, žutom ko zemlja kaputiću i pohabanom okruglom klobučiću«.³⁾ No s druge strane neće se libiti i izreći svoje divljenje velikom naprednjaku papi Lavu XIII.: »Nema više sumnje da je duh nauke, duh razvitka i promjene, zahvatio i Crkvu koju bi fanatici voljeli vidjeti petrificiranu«.⁴⁾ Matoš nije Crkvu doživljavao kao okaminu, a u svojim obračunima s nekim zadrtim klerikalnim krugovima nije istodobno obračunavao s autentičnim kršćanskim vrijednostima i s autentičnom crkvenošću.

Stoga, iako se ne može jednoznačno i decidirano odgovoriti na pitanje je li Matoš bio vjernik, slobodno se može reći da je religiozne osjećaje nosio duboko u sebi, a oni su se katkada znali pojaviti tiho i prigušeno u raznim prigodama i raznim tekstovima kao čiste i nepatvorene epifanije njegove duše, u kojoj su oni počivali, tinjali i živjeli od ranih dana njegova djetinjstva i mladosti, preko mučnih dana njegove pečalbe, do dana zrelosti i njegove prerane smrti.

II.

Ne može se reći da o Matoševim religioznim osjećajima nema posebnih istraživanja i tekstova. O 100. obljetnici Matoševa rođenja, 17. ožujka 1973. godine, fra Bonaventura Duda je na misi zadušnici u crkvi svetoga Marka, župnoj crkvi obitelji Matoš, u kojoj je njegov otac August svirao orgulje, u svojem prigodnom nagovoru postavio pitanje: »Je li A. G. Matoš bio religiozan, je li bio kršćanin? Ima li nam kao takav što reći?«⁵⁾ Odgovorio je da se osobno ne bi usudio reći ni da ni ne, te da valja poštivati škrtost podataka iz kojih se ne može odlučno tvrditi da je Matoš bio vjernik, iako istinsku religioznost nije nikada nijekao i nije prestajao poštivati nepatvoreno kršćanstvo.

Duda Matoša dalje motri kroz biblijsku sliku »proroka protiv naših poroka« koji se zauzimao za velike vrijednosti javnog morala i ljudske savjesti. Duda upućuje i na veliki vjeroispovjedni tekst, na Matošev sažetak Evanđelja: »Procvjetali ljiljan – govoraše Isukrst – divniji je i ljepši od Salamuna u slavi i mudrosti njegovoj. Ne živi čovjek o hljebu, no o riječi iz usta Božjih. Udari li te tko kamenom, ti njega kruhom. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. – Evo, to je sve što čovjek, što svaki čovjek može znati. I onda – u veličajnoj propovijedi planinskoj naučio je čovjeka moliti – moliti Očenaš, molitvu nad molitvama. U noći, u magli, u kaosu zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer, da svi mi u Njegovom duhu uskrsnuti možemo«.⁶⁾

Koliko je Matoš držao do čiste savjesti i njezine vrijednosti snažno svjedoče sljedeće riječi: »Samo život duha je od vrijednosti. Taj glas duše javlja se u nama kao glas savjesti. Glas savjesti je glas Božji, i onaj koji taj glas vječno sluša, sin je Božji, dijete je Božje, on je sin i dijete duha. U svakome, pa i u najgorem čovjeku tinja u duši sveta vatra, u svakome je čovjeku Bog, i zato treba ljubiti svakog čovjeka i zlo vraćati dobrim. Dobro činiti zbog dobra i zbog ničega drugoga. Moralni utilitarizam je sofizam i doskočica. Dobrota je više od inteligencije, a savjest više od razuma. Zato treba kult savjesti biti najviši ljudski kult, pa ako tome kultu smeta oko, ruka, rodbina, ako smeta tome kultu ma koja druga svoja ili tuđa vrijednost, tu vrijednost treba odbaciti i odreći se, jer što je veća napast, veća je i opasnost, veća je i pobjeda Boga u čovjeku. Savjest je jedino što nas dijeli od životinja. Savjest je svjesno osjećanje, da su svi ljudi jedno, jedna velika zajednica, jedan veliki čovjek; savjest je svijest, da je naša pojedinačna duša – duša humaniteta i da je ta duša dio duše Božje«.⁷⁾

Iako Duda nije decidirano odgovorio na postavljeno pitanje, iz ovih Matoševih riječi itekako su vidljivi njegovi religiozni osjećaji, te Duda zaključuje kako i danas Matoš ima što reći Crkvi u Hrvatskoj našega vremena.

Fra Bonaventura Duda je 1980. objavio svoju knjigu Svijeta Razveselitelj u kojoj je na temelju hrvatskih božićnih pjesama teološki ocrtao misterij Božića, uključivši u knjigu i Matošev doživljaj Božića, izrečen u njegovu tekstu Kuća.⁸⁾ Taj je tekst Matoš napisao u Beogradu za vrijeme svoje dugogodišnje pečalbe i potucanja po bijelu svijetu. Kuća je svakako tipičan matoševski proplamsaj, autentičan i iskren doživljaj Božića. Kuća-dom hram je Boga skrivenoga, prema Izaiji 45, 15, »Doista, ti si Bog skriveni«: »Kuća bi dakle mogla biti simbol ovih mironosnih dana, jer je simbolska slika duše, čovjeka i ovog našeg svijeta. Već Stari osjetiše da je naše tijelo kuća. Jer samo je onaj čovjek tko je živa kuća Božja: templum Dei absconditi, živa crkva gdje je duh svećenik, srce, oltar, oči – dva divna prozora, i kroz njih se naš zagonetni mikrokozam ogleda u zrcalu zakona stvarnosti...«⁹⁾

Eto, baš to – »domaće, kućevno obilježje Božića sljubljuje Matošev doživljaj Božića s osnovnim sadržajem samog božićnog misterija, sa samim misterijem koji se počeo događati na Božić«,¹⁰⁾ piše Duda. Počeo se graditi Božigrad, kako Matoš prevodi naslov Augustinova djela De civitate Dei. Bog je počeo graditi svoj Božigrad, u punini vremena, na zaglavnu kamenu, na Kristu Isusu, u kojem su proročka obećanja dosegnula ostvarenje: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Bog se udomio na zemlji da stanuje s nama, među nama – u nama. Takvim su ga, piše Matoš, osjetili Ivan, Augustin, Spinoza i Goethe, takvim ga je osjetio i Dante: njemu, »velikom beskućniku, svijet je spiralni dvor na tri kata: jedan je grad svjetla, Biograd, grad Ljubavi i višnjeg Boga, drugi je grad sjene: grad iskušenja i ustrpljivosti, a treći je Udina, Mučigrad, mjesto laži i zločina«.¹¹⁾

Za Matoša je Božić »praznik svih beskućnika, svih velikih, plodnih i nesebičnih misli rođenih na tuđoj slami pored goveđe i magareće začuđenosti. Božić je danas već praznik sitih i zadovoljnih, uspomene i domaćeg zadovoljstva. Blagdan prezrene štalice postade blagdan domaćeg ognjišta, blagdan kuće. Milosrdni, proletarski Nazarenac vodi nam za ruke očinske Lare i zaštitnike Penate. To domaće, kućevno obilježje daje Božiću bez sumnje godišnje doba, ljuta zima, vežući čovjeka za toplinu porodice i krova«.¹²⁾ Osim toga, Božić je blagdan očovječenja: »Jer – piše Matoš – samo onaj je čovjek tko je živa kuća Božja. Srce Božića tuče i u odjecima božićnih zvona koja kao da sklanjaju i zovu na polnoćku: Domus – domi – domo – dum – dum... da se slože u završnu poruku Dominus vobiscum«.¹³⁾

III.

Fra Rajmund Kupareo objavio je 1979. u časopisu »Marulić« esej Vjerski osjećaji Antuna Gustava Matoša.¹⁴⁾ »Uskrs, Božić, Tijelovo, Gospa, smrt, kršćanski ideali, prisutni su u njegovim djelima«,¹⁵⁾ početna je Kupareova teza glede Matoševih vjerskih osjećaja. Kupareo svoju tezu potvrđuje nizom navoda iz različitih Matoševih djela, od poezije do pripovijedaka, od feljtona do eseja i putopisa. Citati dakako ne osporavaju spomenutu tezu, svjedoče o dubokim unutarnjim doživljajima crkvene liturgije, blagdanskih ugođaja, svjedoče vrlo razvidno obilnu biblijsku citatnost, korespondiraju s temeljnim crkvenim naukom. Matoš je cijelu zbilju religioznosti doživljavao spontano, vrlo subjektivno i s nekim posebnim ushićenjem, često svraćajući u domovinstvo, spajajući religiozne i domovinske osjećaje, posebice kad su u pitanju najveći kršćanski blagdani.

Matoš, smatra Kupareo, i o smrti misli kršćanski: »Kult mrtvih je, dakle, kult živih. Naša duša je život, tabernakulum za svete i čudotvorne moći prošlosti. Dušni dan, dan mrtvih je dan života, života u nama«.¹⁶⁾ U kritici romana Svetle slike Dragutina Ilića piše: »Nazarenac otškrinu tajanstvene dveri savjesti, i blazirani je Rim stao za nijemom i kamenitom tajnom smrti naslućivati svjetlucanje žuđene i ovdje nepostignute, ali tamo nježne sreće...«¹⁷⁾ Matoš nema neku dublju, sustavnu filozofsku ili teološku naobrazbu, svi su njegovi sudovi o bitnim pitanjima ljudske egzistencije i njegova promišljanja o vjeri i umjetnosti intuitivno naslućeni. Sam je u jednoj prigodi kazao: »[...] jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju«.¹⁸⁾

Rajmund Kupareo našao je u Matoševim djelima dovoljno razloga da potvrdno odgovori da je Matoš u njima iskazivao religiozne osjećaje, ali bez čvrstog odgovora kojim bi tvrdio da je Matoš bio praktičan vjernik.

Četvrti autor koji je dublje istraživao Matoševu vjeru i nevjeru bio je Drago Šimundža. On je u svojem dvotomnom djelu Bog u djelima hrvatskih pisaca¹⁹⁾ objavio svoj prinos pod naslovom Religiozni i liberalni Matoš. Njegova se istraživanja i zaključci mogu sažeti u dinamičnu opreku, dinamičnu dvojnost, iskazom da je Matoš u svojem djelu konzervativan moderan i svjetovan vjernik, čovjek koji se ne odriče svojih religioznih osjećaja, ali ih i ne izriče često. Reklo bi se da religiozne vrijednosti radije iskazuje rodoljubno i kulturološki, a ne vjernički. Izbjegava teološka pitanja, ali ne zanemaruje religioznu zbilju i vjere se nije odricao iako je praktično nije slijedio. Vjerskim je temama pristupao impresionistički, više psihološki doživljajno, zaključuje Šimundža.

Matoš je bio ponosan na svoj katolicizam, iako se kritički odnosio prema Crkvi zbog njezine konzervativnosti i socijalnih propusta. Bio je liberalan vjernik i moderan kršćanin, odnosno suzdržan modernist i subjektivan katolik, više po tradiciji i kulturi, nego po životnom određenju: »[...] civilizacijski bio je duboko svjestan svog kršćanstva, dok se dogmatski i praktično malo s njime suživljavao. Ukratko, subjektivno se i liberalno ponašao, formalno kršćanski, ne odričući se nikada osnovnih teoloških stajališta«,²⁰⁾ zaključuje Šimundža u svojem raščlanjivanju sekulariziranog pisca koji aksiološki i kulturološki svjesno respektira vjeru, dok u praksi slijedi svoj svjetovni stil.

IV.

Na temelju svega onoga što su zapisali fra Bonaventura Duda, fra Rajmund Kupareo i Drago Šimundža, na temelju svih tekstova u kojima možemo naići na nepatvorene religiozne osjećaje Antuna Gustava Matoša koji su tijesno povezani s misterijem Božića i Uskrsa, dvaju najvećih kršćanskih blagdana, te s liturgijom Tijelova i kršćanskim vrijednostima, možemo zaključiti kako se u tekstovima Kuća, Božićnica Zagreba, Na Božić, Anda vu morje i Bog Uskrsa vrlo doživljeno, iskreno i jednostavno otkrivaju njegovi religiozni osjećaji. A najljepše retke, posvećene Bogorodici, nalazimo u njegovim pariškim dojmovima od 1. srpnja 1900. do 30. rujna 1900. i jeseni 1902., dok govori o cvijeću na izložbi u Parizu i dok se prisjeća Tijelova i tijelovskih procesija. Matoševi religiozni osjećaji znaju provreti iznenada poput prave bujice i iznenaditi svojom kategoričkom subjektivnošću: »Katoličanstvo je najljepša religija, zanoseći i bezbožnike poput Stendhala, nekonfesionalce poput Goethea i Gautiera, pa se ta vjera, djelujući neodoljivom snagom slike, kipa, pjesme i misterijske, tragične drame, može zamijeniti raznim skepticizmima, ali se zamijeniti drugom i ljepšom, po mom sudu i ukusu, ne može«.²¹⁾

Na drugome mjestu Matoš kazuje: »Vječna je zasluga kršćanstva što je dokazalo usuprot poganskim mudracima što kao Sokrat smatrahu tek estetičnog, dakle kultiviranog čovjeka sposobnim za viši, za idealni život, da tim životom može živjeti svaki, pa i najprostiji čovjek... svaki može u sebi osjetiti Boga, načelo svjetskog reda i zakona, svaki može kultivirati svoju savjest, svaki može postati pošten čovjek«.²²⁾ Na trećem mjestu piše: »Pljuvati na katolicizam znači pljuvati na – fakta, na historiju, i na – hrvatsku historiju, znači biti intolerantan, a to ja nisam... Ono pak što je u katolicizmu veliko – kult duše, kult samoga sebe, to je vječno kao Petrova pećina i moderno kao Tolstoj, Dostojevski i Ibsen...«²³⁾

Nisu li ti izljevi Matoševe duše njegovi iskreni autentični i duboko proživljeni religiozni osjećaji!? Jamačno jesu i ostaju svjedočanstvom Matoševe istinske religioznosti koju nikada nije nijekao.

____________________
1) Vidi: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973., sv. XVI, str. 86. (U daljnjem tekstu: SD.)

2) SD, XIII, str. 22.

3) SD, IV, str. 39.

4) SD, III, str. 161.

5) Bonaventura Duda, Ima li Matoš što poručiti Crkvi Božjoj u današnjoj Hrvatskoj u: B. Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999. Str. 30.

6) SD, V, str. 171–172.

7) SD, V, str. 172.

8) SD, IV, str. 75–79.

9) SD, IV, 75–76.

10) Bonaventura Duda, Svijeta Razveselitelj. Treće izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 118.

11) SD, IV, str. 76.

12) SD, IV, str. 75.

13) SD, IV, str. 79.

14) Rajmund Kupareo, Vjerski osjećaji Antuna Gustava Matoša, »Marulić«, 1979, br. 3, str. 187–197. Poslije u knjizi Umjetnik i zagonetka života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. i u Izabranim djelima, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2005., str. 452–464.

15) Op. cit., str. 452.

16) SD, V, str. 269–270.

17) SD, VIII, str. 21.

18) SD, I, str. 255.

19) Drago Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, I, II, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 129–170.

20) Op. cit., str. 170.

21) SD, XI, str. 314.

22) SD, XVI, str. 79–80.

23) SD, XX, str 58.