Rat razapet između stvarnosti i poezije

Pedesetak pjesama bliskih proznom govoru uokvireno je u zadnju zbirku pjesama Pjesme vojnika pisca, novinara i pjesnika Marijana Grakalića. Zadnja uvrštena pjesma istodobno je i naslov zbirke pjesama kao uvod i završetak u ratnu poeziju koju bilježi sudionik vojnik pjesnik.

Jesu li pjesme nastale na temelju bilježaka u tijeku vojevanja ili su sadašnji odjek ratne zbilje? Pitanje nije ni sporedno niti je nevažno – jer Grakalićeva je vojnička poezija bliža smiraju i tišini, no buci i gnjevu. Između bliskoznačnica vojnik i ratnik Grakalić bira običniju riječ, slobodniju od dodanih vrijednosti, bez osjećaja prema njezinu značenju i bez osobnoga stava. Stoga je ponovljeni naslov Pjesme vojnika autorski odjek i odmak od rata koji je završio, postao prošlost, ali samo u stvarnosti − dok i dalje ne prestaje postojati kao unutarnja i pjesnička stvarnost: Čujem je u svakom običnom danu / na vrhu je ulice i na vrhu jezika / taj tihi trenutak bezumne misli / jedine još ostale u ratnoj spremi.

Preporuka je da se zbirka započne čitati od posljednje uvrštene pjesme kako bismo ratnu pjesničku zbilju mogli obuhvatiti retrospektivno od pjesama Cvijeće, tenkovi, smrt do pjesme Nakon pobjede. U tome slijedu izdvajam pjesmu Povratak koja se našla između navedenog slijeda i posljednje pjesme Pjesma vojnika. Povratak iz rata označuje prljava uniforma i blizina kazališta. Poput pozornice kojom se korača nakon pobjede dok: Rat u času postaje unutarnja stvarnost / rumeno tlo po kojem se stupa i kad to nitko ne vidi / i u kojem se još uvijek stražari i bije pod paljbom. Kao što se ništa u vrijeme rata nije odvijalo kao na pozornici: ... kad su poslali starce u kolonama / da traže novi dom i ubili im djecu.

Unatoč prisutnosti motiva koji razvidno i stvarno prikazuju strahotu i besmisao rata i njihovoj rasutosti u gotovo svim pjesmama zbirke Pjesme vojnika (zvuci pucnjave, vatra, signalne rakete, cijev puške, bunker, straža, porušeni krovovi, oroz, rake, detonacija, granate, srušene kuće...) Grakalićeva se poetika ne utemeljuje na stvarnim porušenim prostorima i njihovu imenovanju, već se duhovno pročišćena ostvaruje u razmišljanjima o životu i smrti. Drukčije se korača u ratu u stalnom susretu sa smrću – a drukčije nakon pobjede u stalnom susretu sa životom. Grakalićeva (anti)ratna poezija bliska je tišini (u susretu sa smrću koja zaliveno šuti i čeka, a drukčija sa životom koji viče i bježi). U pjesmi Moja zemlja tišina korespondira istodobno i sa životom i smrću : ... u rovovima bez riječi / čelo nam je proplanak. Tišina pokrenuta vjetrom znak je onoga što postoji sada i prije, prije tame i krvavih krovova moždane kore.

Stoga je Grakalićeva tišina slojevita. Lažna je u slutnji rata kada pada cvijeće na tenkove. Ranjena je kad treba dokučiti besmisao rata. Od nje se treba udaljiti kad u zasjedi čekanju nema kraja. Blagotvorna je u Pjesmi ljubavi i krvi: ... Ljubav privede svetost / koja pjeva u unutarnjem / biću sama u svakoj kapi / krvi, iznad smrti i rata, / u tišini koja se spušta na / nas unatoč granatama / i buci plamenog dana.

U ratu ništa nije sporedno zapisuje autor, pjesnik-vojnik i pjesnik-filozof koji spoznaje i promišlja o svome djelovanju te zapaža detalje ratnih pohoda koji su tako strašni kao i rat kao dio ljudskog postojanja, kao i nagon za preživljavanjem koji uz krv i ubijanje – može biti blago humoran i ironičan. Treba ubiti svinje koje se hrane mrtvim tijelima – ali i nahraniti mačka, stalnog abonenta vojničkih sardina u konzervi. Te tamne i te blago humorne detalje Grakalić će, ne sudeći im, vrlo uspješno sastavljati u sebi svojstvene paradokse kao jedno od najboljih obilježja svoje (anti)ratne poezije. Rat svinjama, / spas dušama zapisuje u pjesmi Ubiti svinje. Ispucani metak pogodio je kekse u kantini, a oni su, iako mrtvi, i dalje jestivi i slatki. Ili kako u minskom polju stoji strašilo čekajući da nekoga na smrt preplaši. Dok u vojnoj koloni: ... samoća pritišće poput lakog zagrljaja. Takvu sljubljenost suprotnosti potvrđuje i oksimoronična sintagma obrisi smrtne ljepote kao iskaz prijetećeg udara i nekad mirnoga svoda. Riječi smrt i mrtav u kojima se u hrvatskom jeziku savršeno sklapaju značenje i zvuk u Grakalićevu govoru dobivaju još jedan, gotovo podnošljiviji prizvuk. Neodvojive su, u svom oštrom i bolnom zvuku, a i dalje bliske riječi rat, od života u mnogim pjesnikovim pojmovnim cjelinama: daleko od minulih smrti, okusiti zemlju i smrt, oblak crvene boje što će umrijeti u kiši, mrtvi keksi, san o smrti, hladnoća na cijevima jednostavna kao smrt i već navedenoj smrtna ljepota.

Obilježje po kojem je Grakalićeva (anti)ratna poezija drukčija jest urbana baladičnost, primjerice jedna od pjesama naslovljena je Balada o gardi. Međutim tu urbanu baladičnost možemo slijediti u cijeloj zbirci. Sama je zbirka urbana balada, jedna drukčija priča o ratu, epsko-lirski intonirana s likovima i završnom tragičnom ratnom pobjedom u duhovnim odjecima pjesničkog iskaza. Nenametljivo prisustvo likova ljudskih (mali vojnik, biciklist) i životinjskih (svinje, mačak) jednako je nenametljivo zakriveno lirskim ozračjem u kojem − u drukčijim okrutnijim okolnostima − korespondiraju krajolici, zemlja, pojave, ljudi i životinje. S time je usklađena i prozna rečenica kao stih bez klasičnih ritmičkih figura i liričnost koja ne zazire od metaforike (opna budućnosti, jutro je sišlo u podrume, krajevi misli, bilo praznine, grad sluša kuće, vjetar kao jedini prolaznik, mrak slijepo bubnja, metak spava u cijevi, ratno prase, krvavi krovovi moždane kore...).

Krv kao arhetipski simbol rata i ubijanja u Grakalićevoj poeziji dobiva novo značenje. Jednako mitsko kao i suvremeno. Parafraziram li pjesnikovu misao o krvi – ona se skuplja u sebe u svom zavičaju, crvena na snijegu, pretvara se u vodu i natapa zemlju, zamislit ću i svoj zavičaj, zemlju koja rađa i koja sahranjuje.

Uvide pak u pitanje što radi u ratu mali čovjek ili mladić otvaraju neke od uvrštenih pjesama. Pjesma Smrt na biciklu, vrlo sažeta u svojoj narativnosti, govori o radosnom i neopreznom mladiću koji pogiba na dan kada se ne puca na posuđenom biciklu: ... Leži sada dolje mrtav, uz vodu /koja vrti kotače, kao da je živ. Drugi mladić je na položaju i obojana lica čvrsto stišće svoju pušku, a u njegovim očima: ... Raspukline dana skrivaju se iza zida /srušene kuće ... On sliči mladiću iz pjesme Nike koja se dvoumi Herberta Zbignewa. Nike se dvoumi bili spasila tog lijepog mladića, ali na kraju odlučuje ostati u pozi kojoj su je naučili kipari srameći se duboko tog trenutka uzbuđenosti. I zato Nike, ta krasna boginja s krilima, pobjedničkim vijencem i palminim listom, dobro zna: .../ da sutra u svitanje / moraju pronaći tog dječaka / rastvorenih grudi / zatvorenih očiju / i s trpkim obolom domovine / pod ukočenim jezikom. Sudbina mladića iz Grakalićeve pjesme VBR, haubice, granate neizvjesna je. Pjesnički iskaz mijenja stajalište te iz 3.os. jd. govori iz 1.os.mn.: ... spreman da zajedno sa svima nama / postane tek bilješka na pločniku / koju će prije ili poslije netko pronaći / i odnijeti u biblioteku od crna kamenja. Tragediju kao slutnju i sveprisutnost smrti na kraju pjesme moguće je razriješiti tajnovitim stihovima pjesnika Mira Glavurtića iz pjesme Vojnički spektar: ... Tu ću ja služit do posljednjeg dana / Na spisku mrtvih, s ordenjem od rana.

Mali čovjek u istoimenoj pjesmi vrlo je običan, ribar je i vinogradar i zna zašto je u ratu. Da bi posao završio što prije. Njegov portret pjesnik prikazuje i bez sentimentalnosti i bez ironije, surovo iskreno bez namjere da se svidi deklamatorima mirotvorstva.

U zbirci je izostavljen nacionalni atribut kao i imenovanje bilo kojeg stvarnog prostora pa se tako čini kako je riječ o nekoj zemlji i nekom vojniku – iako nas krajolici, gradovi i rovovi neizravno, govoreći o zemlji, mojoj ili ničijoj, kako je određuje pjesnički iskaz, upućuju na sasvim stvarni rat koji se dogodio u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća. Među tzv. sporednim stvarima koje su sve jednako važne u ratu, kako ističe autor, jedna je neistaknuta, gotovo zakrivena. Samo jednom zapisana, a samim time od ostalih sporednih stvari gotovo najvažnija i eksplicirana u pjesmi Stroj: ... U stroj će se poći protiv zla / s mislima nagnutim nad životom. I ne treba je ponavljati. Kao ni misao o zemlji kao domovini u čijim su rovovima čela vojnika njezini proplanci.

U Grakalićevoj zbirci Pjesme vojnika tema rata razapeta je između stvarnosti i pjesničke stilizacije. Jednako ratna kao svjedočanstvo pjesnika vojnika i jednako antiratna kao nova istina pjesnika filozofa. Razapeta između neminovnosti rata i njegova besmisla, ponekad je razriješena u paradoksalnosti pjesničkog iskaza, nikada sentimentalna, ali urbano baladična. I novo je osvjetljenje u hrvatskoj (anti)ratnoj poeziji nastaloj od devedesetih prošlog stoljeća do suvremenosti. Dodaje joj jednu mudrost koja se pjesnički vrlo uspješno zauzima za istinu koja svjedoči i protiv pretjeranog slavljenja i protiv otkazivanja. Paradoks je i u sljedećem pitanju: Trebamo li se sjećati? Pesimizam jest u pjesnikovoj tvrdnji: ... svi će postati sjećanje koje će trajati neko vrijeme / dok starac ne umre i vojnicima ne prođe mladost. No posve suprotno svjedoči nam upravo objavljena zbirka pjesama Pjesme vojnika da sjećanje traje i ostaje kao djelić slike o Domovinskom ratu koja još nije zacijelila.