Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima, ili o nemogućim i slučajnim vezama dvojice književnih velikana

Razmišljajući o vezama Antuna Gustava Matoša i Marcela Prousta, možemo se osloniti na činjenicu da su oni suvremenici (Matoš bi rekao savremenici), obojica rođeni sedamdesetih godina 19. stoljeća, a preminuli u prvim desetljećima 20., da je Matoš proveo pet formativnih godina (1899. – 1904.) u Proustovom Parizu, iz kojeg se iz bosanskog paviljona javljao sa Svjetske izložbe za sarajevsku »Nadu« te za razne domaće časopise ispisao brojne retke o životu u metropoli, dok u svom stanu na Bulevaru Haussmann tada relativno nepoznat kroničar visokoga društva, Proust, upravo započinje s radom na Potrazi za izgubljenim vremenom. Ne spavajući i jedva jedući, Proust je trijumfirao nad vlastitom smrtnošću i prije svoga kraja uspio zaustaviti (ili, bar, fiksirati) – vrijeme.

Možda je Proustovo djelo varka, baš kao što je Venecija iluzija, odraz, mirage, fatamorgana, njezina nebesa nisu prava, već su ih naslikali Carpaccio, Veronese, Tizian, Tiepolo, Canaletto i drugi, te će takva, kićena, mramorna, skupocjena, s manirama kakve skupe kurtizane, izazivati oduševljenje ili odbojnost u svakog imalo osjetljivijeg čovjeka, a svetinjom će biti vojsci umjetnika. Neravnodušnim će prema njoj biti i Proust i Matoš, dapače, utjecat će ona na njih i više nego što su i sami toga bili svjesni.¹⁾

Je li se Matoš, koji je jedva spajao kraj s krajem, utjerivao dugove, skupljao novac za topli obrok, mogao u Parizu sresti s Proustom, pripadnikom više srednje klase, o kojem je u stanu visokih stropova brinula vjerna sluškinja, a hranu je, uglavnom kavu i croissante naručivao iz »Ritza«? Je li Matoš, dezerter iz »pastuharske čete« Austrougarske Monarhije,²⁾ koji živo opisuje kako je zamalo umro od gladi u sobici u pariškoj radničkoj četvrti Saint Antoine, imao ikakve šanse sklopiti prijateljstvo s piscem, čiji je otac, liječnik Adrien Proust, za doprinose u borbi protiv kolere, dobio orden cara Napoleona III. i koji je vrijeme provodio družeći se s plavokrvnim junacima i junakinjima svojeg budućeg romana?³⁾ I što je njima Venecija? I Proust i Matoš kratko borave u njoj, naravno, ne u isto vrijeme: Matoš je posjećuje jednog poslijepodneva 1911., tri godine prije smrti, a Proust u nju dolazi dva puta po tjedan dana, 1900., jednom s majkom, drugi put sam.⁴⁾

Matoš, koji se posvuda rado zadržavao (pa tako u Beogradu, Parizu, Genevi, Firenzi, Rimu, Zlataru, Samoboru, zagrebačkoj okolici, gdje u vinogradima sreće Petricu Kerempuha i samog Bacchusa...), iz Venecije bježi, kao da je u njoj predosjetio vlastitu smrt u bolnici Sestara milosrdnica u ožujku 1914., te se zatekao u dekoru vlastitog desetljeća stare priče »Samotna noć« iz 1901., napisane u Parizu. U toj priči protagonist luta mrtvim gradom na vodi, do kojeg stiže lađicom kojom upravlja »šutljivi lađar« u kojem nije teško naslutiti Harona.

»Sjednem u čamac, a bradati i mišićavi lađar otisne se bez riječi od obale (...) Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje, hukanje – i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka – šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u baršunastu noć (...) Bradati i nijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da je vuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prama onoj na obali nagrešpanoj mrlji, prama nepoznatoj pobožnoj varoši, koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješila kao krijeste pijetlova.«⁵⁾

Proust odlazi iz Venecije sluteći da će ona biti tajni ključ njegova budućeg romana, višestruko skriven, s obzirom da se u Potrazi za izgubljenim vremenom taj grad spominje na svega tucet stranica. Ni Matoš se naizgled nije osobito okupirao Venecijom: njezine odjeke i odbljeske spominje tek usput, fantazirajući o gradovima na vodama u kojima nije bio, o umjetnicima koji su svoje djelo posvetili Mlecima, ili opisujući prijateljima vlastite snove o Veneciji.⁶⁾ No, zagrabimo li dublje u njihova pripovijedanja, pokazat će se da je Matoševo i Proustovo djelo natopljeno Venecijom te da su obojicu susreti s njome temeljito potresli. Upravo ta, skrivena Venecija, gravitacijsko je uporište njihovih opusa; od vlažnih kamenih ploča pred palačom Guermantesovih po kojima pocupkuje narator Potrage za izgubljenim vremenom, kad ga iznenada podsjete na slične u krstionici svetoga Marka, što svršetak romana čini njegovim početkom,⁷⁾ do nizanja Matoševih fantazmagoričnih Venecija dok se konačno ne zatekne u pravoj.

U imaginarnom razgovoru dvojice pisaca, pretpostavljam da bi Proust pitao Matoša kako bi iskoristio desetljeće kojeg nije imao (naime, od svoje smrti 1914. pa do 1924. godine): na stalne svađe i sukobe s »dragim savremenicima« ili bi se ipak povukao na nečiji tavan i tamo pisao svoju Potragu za izgubljenim vremenom? Bi li se njegov nemiran duh mogao natjerati na dugo i predano sjedenje u sobi, kojeg bi takva knjiga zahtijevala?

No, i Matoš bi postavio Proustu svoje pitanje: kakav je to pisac koji je cijeli život izbjegavao svaki sukob i polemiku te se trudio i oko najantipatičnijih svojih poznanika, koje bi, da je bio na njegovom mjestu, Matoš definitivno prebio svojom »literarnom batinom«? I kako to da je bio spreman laskati čak i onima koje je u duši prezirao, primjerice, grofu Robertu de Montesquiou, čiju poeziju nije podnosio? Proust bi na to odgovorio Matošu da je, zatvorivši se u stan da bi pisao, druge morao koristiti kao svoje oči i uši, kao doušnike na večerama u Ritzu i premijerama u Operi, ne bi li od njih doznao svaki detalj o haljini neke dame i razgovorima, uglavnom besmislenim, kakvi se u takvim okolnostima vode, no nalazeći u njihovim toaletama izgubljenu Veneciju i besmrtna vodena bića, nimfe, nereide što je u mašti nastanjuju.

»Ali u drugim ložama, gotovo posvuda, bijele su se boginje, koje su stanovale u tim mračnim boravištima, sklonile tik do tamnih zidova i ostajale nevidljive. Međutim, kako je predstava napredovala, njihovi su se nejasni ljudski oblici pomaljali mekano jedan za drugim iz dubina noći koje su krasili... blistave su se kćeri mora okretale svaki čas smiješeći se bradatim trionima, obješenim uz krivine ponora, ili kakvu vodenomu polubogu kojemu je lubanja bila gladak oblutak (...) One su se naginjale prema njima, nudile im bombone; katkad bi se val rastvorio pred nekom novom nereidom, koja bi se, zakašnjela, nasmiješena i smetena, pojavila iz dna mraka; a onda, kad bi se čin završio i kad ne bi više ostalo nade da će još čuti milozvučne zvukove kopna koji su ih privukli na površinu, raznolike bi sestre, uronivši sve odjedanput, iščezle u noći.«⁸⁾

Marcel Proust književno sazrijeva pišući između 1895. i 1900. »Contre Sainte-Beuve«, svojevrsni žanrovski bastard, dijelom kritiku, dijelom esej, čija je okosnica napad na kritičarsku vertikalu, Charlesa Augustina Sainte–Beuvea (1804.–1869.), koji je već mrtav u vrijeme Proustova rođenja.

Zamjerajući Sainte-Beuveu da je u slavnoj kolumni Lunedis, zahvaljujući svojoj »metodi« pohvalio mnoge sporadične autore, a pokudio ili prešutio neke uistinu važne te posvetivši mnogo stranica čudnovatom odnosu »ujaka Beuvea« sa svojim mladim prijateljem i štićenikom Charlesom Baudelaireom (1821.–1867.), čiju poeziju nikada nije pohvalio, Proustu kao da postaje jasno kakvu prozu on želi pisati. Roman u kojem će se, između ostaloga, rugati Sainte-Beuveu kroz osobu jedne priglupe stare dame iz Potrage za izgubljenim vremenom (madame de Villeparisis), koja uvijek rado istakne koliko je važno što je njezina obitelj osobno poznavala književne velikane poput de Vignyja i de Musseta (brbljajući pritom banalnosti o njima, poput koji je od njih krivotvorio vlastito plemstvo, kakvi su bili za stolom, a kakvi sa ženama), zanemarujući bilo kakav ozbiljniji uvid u njihovo djelo.

Osim što je tako silovito napao mrtvog velikana te time prestao biti kroničarem visokog društva i sazrio u književnika⁹⁾, Proust je, što zbog bolesti, što zbog naravi, izbjegavao konflikte te se ni kao vrlo umoran čovjek koji ne izlazi iz kreveta, nije znao obraniti od svog poznanika, dandyja i pjesnika, grofa Roberta de Montesquia, koji bi mu došao u stan deklamirati vlastite stihove i pritom ritmički udarao štapom o pod. O istom de Montesquiu, pariškom ljepoduhu i poeti (čak ga i Matoš u svojem dnevniku spominje) što mu je svojedobno otvorio vrata aristokratskih salona te mu poslužio kao inspiracija za zastrašujući lik baruna de Charlusa, piše pohvalni esej, koji po svoj prilici nema nikakve veze s Proustovim intimnim osjećajima prema njemu i njegovoj poeziji.

Drukčiji je Matoš, koji je život proveo u nebrojenim okršajima s piscima, urednicima, što su se nerijetko libili objaviti prve hrvatske tekstove o Zoli, de Maupassantu, Rimbaudu, Gautieru, Stendhalu, Verlaineu, Nervalu, Baudelaireu, a potom im je trebalo dulje vrijeme da gladnog autora honoriraju.¹⁰⁾ Svadio se Matoš i s kritičarima ili onima koji su sebe smatrali kritičarima. Među onima na koje je silno ljutio bio je i ugledni srpski kritičar i političar Jovan Skerlić, s kojim se za svog drugog boravka u Beogradu toliko svađao, da se ovaj, koristeći svoju moć, potrudio da Matoš neko vrijeme ne piše ni u jednim srpskim novinama, da izgubi posao čelista u orkestru te da se čak i u Hrvatskoj svede samo na »Hrvatsko pravo«. Bez obzira na dubinu i žestinu sukoba (»pale« su i prijetnje smrću, policijom, Matoša je prozvao austrijskim agentom, hodajućom truleži i sličnim nadimcima), A.G.M. jednom je prilikom zapisao kako je važnije imati kvalitetnog neprijatelja nego dosadnog prijatelja, misleći pritom na Skerlića. Drugom prilikom, prozvao je Skerlića »srpskim Sainte-Beuveom«, jer i Skerlić je poput Sainte-Beuvea bio »cijepljen« od Baudelairea, a Edgara Allana Poea je zvao »čovjekom koji se na groblju učio književnosti«.

Za razliku od Matoša, Skerlić vjeruje u napredak, u znanost te u društvenu funkciju književnosti. Matoš, kao što znamo, vjeruje samo u Ljepotu, te mu u svoje, Baudelaireovo, a kad bi ga poznavao i u Proustovo ime, posvećuje slijedeću rečenicu: »I mi na kraju pobjeđujemo, moj Skerla, jer se smijemo i jer su na našoj strani rođeni ljubitelji šale, djeca, momci i žene, lijepe, nježne ženice«.

Poput kobnih ljubavnika, Matoš i Skerlić umiru u roku od dva mjeseca, iste, 1914. godine, Skerlić još i mlađi od Matoša.

Lako je pisati o razlikama između Matoša i Prousta. Matoš je siromašan, Proust bogat, Matoš konfliktan, Proust nekonfliktan, Matoš vrele krvi, Proust baš i ne, Matoš boem, Proust potomak ugledne obitelji, Matoš gladan, Proust sit, Matoš neizvjesne sutrašnjice, Proust situiran, Proust, neumoran pisac golemog romana, Matoš, pisac raspršenih tekstova, Proust u stanu visokih stropova, Matoš u mansard; no adresa na kojoj ih se može potražiti, u zajedničkom zaustavljenom vremenu i doživljaju univerzalne Ljepote jest – Matoševih nekoliko ispisanih stranica o Veneciji, skrivenih na kraju njegova trećeg firentinskog eseja.¹¹⁾

Matošev put u Serenissimu počinje telegramom kojeg šalje obitelji:

»Sada/petak u veče/putujem za 1 sat/9 s uveče/za Mljetke.«

Dopisnica je poslana iz Firence 19. svibnja 1911.

Po dolasku, on ekstatično bilježi: »Padova. Mestre. Put kroz čudnu vodu – Venecija! Pun sam Firence, nisam dvije noći spavao, pa ipak – kao da me netko od mrtvih probudio! Dođem li iza smrti u čudesa drugog svijeta, neću biti začuđeniji«.¹²⁾

U Veneciju Matoš stiže kao na konačno odredište, gdje ga čekaju junakinje njegovih priča, sve kobne donositeljice Ljepote, ludila i smrti. To je »poljubac smrti« o kojem maštaju firentinski neoplatonisti, poput Marsilia Ficina i Pica della Mirandole. Od lude Smiljke iz »Hrastovačkog nokturna«, »čudnovatog djevojčeta – vile – nimfe«, mlade orguljašice koja je pomračila umom jer je provela noć zaključana u crkvi, do nepoznate, nage secesijske ljepotice iz priče o balkonu, kojeg narator nakon dvije godine opsesivnog lutanja izazvanog tek jednim pogledom na nju, pronalazi srušenog u blatu, u sjeni izgorjelog dvorca, »među kerovima«, do lijepe Helene iz istoimene priče u šuštavim haljinama dostojnim Proustove vojvotkinje de Guermantes, kobne Fanny i njezinog ljubavnika »artista«, koje će nasilnom mužu izdati papagaj, do nepoznatog slijepog »djevojčeta« s hrtom, na kojeg će natrčati još jedan Matošev alter-ego, nadahnutog Barrèsovim povezivanjem zemaljskih i ljudskih ljepota, krajolika kao abecede domoljublja.¹³⁾ Serenissima iz »Samotne noći« tek je jedna u nizu, ona u kojoj se smrt i djevojka poistovjećuju:

»Pored gotskog prozora zamijetim momu, tako u boga divnu i čarobnu te mnijah da mi o njoj srebreno bajaše i nijemo čaraše trak mjesečine koji se zakrvavio, pozelenio i pomodrio, padajući kroz išarana stakla na njeno nebesko lice.«¹⁴⁾ Već za koji trenutak pripovjedač otkriva kako je »slatko čedo« mrtvo, te će, čim ga poljubi, »tresnuti o tvrdi mozaik, tako šuplje, tako mrtvački«.

Dijeleći s brojnim artistima panoramu Pariza, lijevu i desnu obalu Seine, oduševljavajući se istim prizorima kao i vojska umjetnika prije i nakon njega, kako se mogao osjećati Matoš u svom voljenom Zagrebu o čijem je mirisnom zraku, proljetnom cvijeću i dragim pucicama toliko sanjao u egzilu, osim – stiješnjeno? Posljednje desetljeće Matoševa zagrebačkog života nije obilježilo oduševljenje, već razočaranje: u žene, prijatelje, poznanike, urednike, vlastite sljedbenike, bez obzira što je bio slavan i što su mu ljudi prilazili gdje god bi sjeo, uzbuđeni da ga vide uživo. Nakon što Matoš 1914. završi na Mirogoju, Proustu tek predstoji najintenzivnije desetljeće života, provedeno u krevetu, uz minimalnu prehranu i izlaske, svedeno na neumornu gradnju monumentalnog romana, kojeg sam autor zove »katedralom«.

Tu prestaju razlike i počinju sličnosti: obojici je ispisana stranica sveto mjesto, vjeruju da se naracijom doista može »uhvatiti« vrijeme i postati besmrtan, jedan i drugi kunu se u Baudelairea, svoju mušku muzu. Bježe u ljepotu svojih tekstova pred ispraznosti života. Premda na kraju Potrage za izgubljenim vremenom Proust otkriva svoju inspiraciju Venecijom, ona ostaje skrivena, kako u životu, tako i romanu. Nalazimo je tek u odbljescima na haljinama naratorove ljubavnice te činjenici da je mletački modni kreator španjolskog podrijetla, prepoznat među europskom aristokracijom, Mariano Fortuny y Madrazo, jedna od rijetkih osoba što se punim imenom spominje u Potrazi... Kako je u mladosti prevodio Johna Ruskina, čija je knjiga The Stones of Venice jedan od najpoznatijih tadašnjih vodiča po Mlecima, Proust kao da skriva utjecaj Ruskinove estetike na Potragu, bez obzira što njegove rečenice dužinom i bogatstvom toliko podsjećaju na njegove.¹⁵⁾

U finalu trećeg firentinskog putopisa, ukazuje se Matoševa Venecija:

»Kao san pliva preda mnom Zlatni grad Petrarkin, ležeći ‘kao morska Venus što suši na obali slani biser rodnog svog elementa’ (Gautier), sjajući i blistajući na majskom sunci kao zlatni rog duždeve kape. Pa onda smrad, strašan smrad po malim kanalima, a kada slušam zvona iz sobice na trgu Goldoni, tik Shylockovog Rialta, biva mi kao da nikad ne čuh zvona, da ih sada prvi put čujem: tako potresa živce, srce i dušu taj zvuk zvona mletačkih, dobivajući u onim tišinama i onim silnim akustičnim vodama nešto srebreno, čisto i kristalno i do nesvijesti bolno.«

Iz takvog se grada, shrvan osjećajima koji nisu glumljeni, može se tek – pobjeći: »S mora, sa broda, gledam kako tone u sve veći suton, kao smrt taj grad samrtne groznice u ljubičastom sve tamnijem drhtanju svojih orijentskih boja i kristalnih, širinom morske i nebeske tišine uzdrhtalih angelusa. Prama duždevoj palači, prama domu kao iz gajke bagdadske, vesla bakarol, uspravan, vješt i veseo, posljednji živi ostatak starih okretnih i veselih Mletaka. A gondola, crna i sasvim slična lijesu sa nevidljivim mrtvacem, crna i mrtvačka... gondola je tjerana čudnim veslom (...) To je – bog mi prosti – crna silueta smrti, što vesla, vesla i žustro vesla, da u crni kovčeg položi i u more baci štićenicu svetog Marka, caricu mora i istočnih strana, sestru Venerinu, gizdavu Veneciju«.¹⁶⁾ Neće proći mnogo vremena, a o Matošu će nakon smrti ovako pisati učenik koji se razišao s učiteljem, pjesnik, prevoditelj Proustov,

A Tin Ujević je zapisao: »A.G. Matoš je rođena kontradikcija, uvijek i potpuno, i nijesu uzalud kontrast, antiteza i paradoks njegove omiljele forme (...) Tako elastičan u ideji, jednako je promjenjiv u odnosu prema pojedincima. Ako vas je danas napao žestinom nečuvene filipike, to je svakako razlog da mu sutra budete izvrstan prijatelj (...) Njegov rad nije imao sustava ni filozofskih ili ideoloških ambicija, dakle ni metode. Nije se trudio da mozgovno produbi odnose među stvarima i najveći broj njegovih promatranja jesu nevješte pozajmice (...).« Pa ipak, »njegov duh bijaše živ kao živo srebro što nemirno klizi dijeleći se, stapajući se, dijeleći se ponovo; toliko bijaše živahan i sjajan; jedna tvar što se preliva u hiljadu oblika... Bio je impulzivan i vjetri što duvaju na raskršću duha okretahu ga na sve četiri strane.¹⁷⁾ Tako se, kudivši ga da bi kovao u zvijezde, prigovarajući mu samo da bi mu pridao božanska svojstva, bivajući i sam paradoksalnim da bi o paradoksu mogao pisati, pjesnik rastao s pjesnikom. U svojevoljnom zatočeništvu u pariškom stanu, razmjerno nepoznat pisac Marcel Proust, društveni kroničar i »čankoliz«, rekao bi Matoš, bogatih i slavnih, upravo iz larve postaje leptirom.

ZAKLJUČAK

Naizgled silno udaljeni, Matoš, rođen u Tovarniku, Proust rođen u Parizu, zapravo su harmonični, visoko estetizirani umovi, »pobratimi iz svemira«. Premda se izvjesno nikada nisu sreli, siromašan Matoš i bogat Proust, provode pet godina u istom gradu – Proustovom Parizu, Matoš bilježeći svoje najkreativnije razdoblje, a Proust iz pukog kroničara visokog društva pretvaravši se u autora možda najvažnijeg romana 20. stoljeća. Venecija, grad u kojem su obojica boravili kratko, Proust 1900., Matoš 1911., ostavila je svoj »vodeni žig« na njima, makar je nisu tako često spominjali na svojim stranicama. Skrivena, ona nastanjuje njihove snove i prije nego što je posjete, ona je mjesto hodočašća »ljepoduha« s početka 20. stoljeća, ona je i jednom i drugom izvor krajnjeg estetskog doživljaja, zbog čije žestine, Matoš iz Mletaka doslovce bježi.

Matoš i Proust, i bez da su se sreli, zbog svojeg neoplatonističnog, mističnog doživljaja Ljepote, kojoj svojevoljno robuju, mnogo su sličniji nego što bi se na prvi pogled činilo. I jedan i drugi pisali su za besmrtnost, samo što Matošu nedostaju univerzalna recepcija i priznanje izvan granica Hrvatske, no na ovom mjestu ulazimo u mnogo širi problem recepcije pisaca malih naroda od strane »velikih« i o nužnosti kvalitetnijeg ulaženja hrvatskog književnog korpusa u zapadnoeuropski kulturni krug.

Literatura

1. Europski glasnik, br. 5, temat: Proust – pisac stoljeća, ur. Ingrid Šafranek. Zagreb, 2000.
2. Jelčić, Dubravko: Tragajući za Matošem, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
3. Jelčić, Dubravko: Literatura o Antunu Gustavu Matošu (1896.–2009.), Školska knjiga, Zagreb, 2011.
4. Matoš, Antun Gustav: Sabrana djela, I–XX, JAZU, Liber, Mladost, Zagreb, 1973.
5. Oraić-Tolić, Dubravka: Čitanja Matoša, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.
6. Proust, Marcel: U potrazi za izgubljenim vremenom, I – XIII, preveli Tin Ujević i Vinko Tecilazić. Zora, GZH, Zagreb, 1977.
7. Proust, Marcel: Pisma, Biblioteka književna smotra, izabrala i prevela Marija Parpašarovski, Zagreb, 2006.
8. Proust, Marcel: On Art and Literature (Contre Sainte-Beuve, Miscellaneous Writings), Caroll & Graff Publishers Inc.: New York, 1997.
9. Vaupotić, Miroslav, ur. Hrvatska književna kritika VII., Tin Ujević.
10. Vuković Runjić, Milana: Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima, Vuković & Runjić, Zagreb, 2013.

____________________
1) Svoje početke Venecija bilježi u davninama, kada prvi dužd (vojvoda) seli na otok Rialto, manje izložen napadima s kopna i franačkim prijetnjama. Tu se okupljaju glavne aristokratske obitelji, dužd Giustiniano Partricipazio ondje će 832. podići prvu crkvu. Prethodno, godine 810., Mlečani bacaju gradeškog patrijarha s vrha jedne kule. Oko 882. dva mletačka trgovca donijela su iz Aleksandrije moći svetog Marka: bila je to prva u nizu »svetih pljački.«Tako je započelo mletačko dugo trajanje, okrunjeno bestidnim križarskim pohodom početkom 13. stoljeća na dva kršćanska grada, Zaru (Zadar) i Konstatinopol, pod vodstvom starog i slijepog dužda Dandola, nakon čega Serenissima stječe maritimnu nadmoć na Sredozemlju, koja će potrajati do otkrića Novog svijeta i novih trgovačkih puteva. Povijest će samostalne Republike završiti s Napoleonom, kada su francuski vojnici 16. svibnja 1797. spustili zastavu krilatog lava s Duždeve palače, a posljednji dužd, Lodovico Manin, skinuo svoju kapu i predao je sobaru uz turobne riječi, »više mi neće biti potrebna«. v. M. Vuković Runjić, Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima.

2) Za razliku od Matoša, Proust nije dezertirao, nego je u Orléansu teška srca odslužio vojni rok, također u pastuharskoj četi, u 76. konjičkoj pukovniji, premda je samog sebe prozvao »ispodprosječnim vojnikom, 63-im od 64-orice.« v. M. Vuković Runjić, Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima.

3) I teški materijalni problemi, pa i glad što su ga pratili u Parizu, nisu Matoša zaustavili da ovako poetizira svoj boravak u »metropoli svjetla«: »Crn je kao šišmiš, i izlazi u večer. Sivo odijelo, etc: personifikacija maglovite ulice. Ljubavnih zvijezda. Glad mu je sekretar, bolest, vjerna ljuba, djeca dugovi. Paris – cio svijet, kuća. On je aristokrata« (Sabrana djela, XVII, str. 267)

4) Za prvog dolaska Proust će odsjesti u palači Giustinian iz XV. stoljeća, gdje su zalazili Giuseppe Verdi, Gautier, Stendhal i Chateaubriand. S Proustom će biti i njegovi prijatelji, Marie Nordlinger i njezin rođak, Reynaldo Hahn, čija će se sestra udati za Raymodna de Madrazza, rođaka Mariana de Madrazza Fortunyija, modnog kreatora koji će se poimence pojavljivati u Potrazi za izgubljenim vremenom (vidi: M. Vuković Runjić, Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima).

5) Matoš, Sabrana djela, I, str. 150.

6) »Vi ste sigurno osjetili tragiku one agonije iza mramorja, u sumraku, na kanalu, ispod kojega noću zbore kosturi: Lagunom lebdi mir, lagunom lebdi/ ili dršće/ sjajna mjesečina...« (Matoš, Sabrana djela, XIX, 345.), pisao je iz Pariza prijatelju Andriji Milčinoviću, o Veneciji koju tada još nije vidio.)

7) »I prepoznah je gotovo odmah, to bijaše Venecija o kojoj mi moji napori da je opišem i tobožnji snimci koje je snimilo moje pamćenje nisu ništa rekli, a koju mi osjećaj, koji me nekoć obuzeo na dvije nejednake ploče u krstionici Svetoga Marka, bijaše vratio sa svim ostalim dojmovima združenim s tim danom i s tim osjećajem, a koji su čekali na svome mjestu u nizu izgubljenih dana odakle ih je besprizivno izvukao iznenadni slučaj« (Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom, XII, str. 164). Narator nam taj doživljaj prepričava s katarzičnim sladostrašćem, nalik onome fizičara kada otkrije kvantne skokove elektrona i time »razori« prostorno-vremenski kontinuum, linearno vrijeme klasičnih filozofa i njihovih sustava.

8) Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom, V., 35. U Proustovoj viziji parišku Operu nastanjuju bića kojima bi jedino »Mljetci« mogli biti dom: nimfe, tritoni, nereide, eterična bića s morskog dna, ili iz mletačkih kanala. Društvena kronika proživljava metamorfozu u umjetničku viziju, a panorama viših klasa razmiče se kako bi njezina mjesta zauzela eterična, mitološka bića iz snova i poezije, čvrsto povezana s vodom.

9) Svu svoju kritiku, ironičnu, nekad i ogorčenu, Proust upućuje kritičaru koji je mrtav dvije godine prije njegova rođenja, ulazeći u polemiku s mrtvacem, detronizirajući ga u svome spisu, proglasivši njegovu metodu šupljom, promašenom i beskorisnom, izdižući se, poput feniksa, rado spominjane mitske ptice u Potrazi za izgubljenim vremenom iz Sainte-Beuveova groba u zrelog pisca, upoznajući Sebe, rugajući se časnom prethodniku te ga utjelovljujući u gđi de Villeparisis (indikativnog prezimena – gđa Staroparižanka) koja se hvali kako je njezina obitelj poznavala Chateaubrianda, Balzaca, Hugoa, di Vignyja, Musseta, Balazca, Huga, no samo kroz medij obiteljskog trača. Pripovijedala je o njima »(...) samo pikantne pričice što ih je malo prije toga pričala o velikašima i političarima (...)« (Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom, IV-70.)

10) Osobito su mučni bili Matoševi pokušaji objave ogleda o Baudelaireu kojeg su redom odbili »Vijenac«, »Obzor«, »Vesna«, sarajevska »Nada«, čiji mu je urednik K. Hörmann inače svesrdno pomagao i plaćao pariške tekstove, no »Nada« je u to doba bankrotirala. Potom mu tekst odbija »Matica srpska« iz Novog Sada, jer da je »dekadentski«, da bi ga napokon objavio u nastavcima u tjedniku »Jadran« što je izlazio u Trstu, Ante Tresić Pavičić. Da bi preživio u Parizu, za Matoša se u Hrvatskoj u više navrata skupljao novac, a kao svoju dobrotvorku upoznao je i gimnazijalku Olgu Herak, koja će mu kasnije postati zaručnicom.

11) Prvi, »Od Zagreba do Crvenog ljiljana«, izlazi u »Hrvatskoj slobodi« još dok je pjesnik, putopisac, fejtonista u Firenci, drugi, »Pod florentinskim šeširom« izlazi u istom dnevnom listu malo nakon piščeva povratka u Zagreb, a treći, »Od Firence do Zagreba« s apoteozom u »Mljetcima« izlazi tek početkom 1913. u »Savremeniku«, mjesečniku Društva hrvatskih književnika. Tekst se očito dugo načekao do objave, možda zbog Matoševih vječno napetih odnosa s uredništvom »Savremenika« i obračuna sa samim urednikom – Branimirom Livadićem.

12) Matoš, Sabrana djela XI, str. 230.

13) »Jest, ja dijelim mnoge ideje Barrèsove, ali ne sve, našavši te ideje kao i on u piscma koje upoznah davno prije njega, kako to moji stariji spisi dokazuju. Njegov kult Napoleona i energije nađoh u Stendhalu, još u Ženevi, krajem devedesetih godina (...) Teoriju pejzaža, ‘milleua’ (...) u Taineu, koji je našao u Stendhalu, kao Stendhal u Montesquieuu i Winckelmannu, a ovaj u klasicima« (Matoš, Sabrana djela, XII, str. 283). Na drugom mjestu Matoš o Barrèsu piše: Djela su mu najbolji moralni barometar francuske inteligencije i u tome je sličan Turgenjevu. On je čist »intelektualac« (...) Najbolja od njegovih knjiga, tamo gdje je najviše umjetnik: Bereničin vrt. Južnofrancuski gradić Aigues-Mortes, ta starofrancuska gradina je vrt u koji naiđe Barrès, našavši u njegovoj elegiji i njegovoj lijepoj ruži Berenici, dušu »vječne Francuske« (Sabrana djela, IX-9-12.). Nema sumnje, Bereničin vrt nadahnuo je Matoševu pripovijetku »Cvijet sa raskršća«. Istom će Barrèsu Marcel Proust pisati o tome kako ne može zamisliti život nakon majčine smrti, hvaliti, čak i kuditi neka njegova djela.

14) Matoš, Sabrana djela, I, str. 151.

15) O Ruskinu, koji je umro početkom 1900. Matoš će pisati: »Samo prije nekoliko dana plašili smo se za Tolstojev život: ta opasnost i dalje traje; ali svijet je u međuvremenu pretrpio podjednako velik gubitak: Ruskin je mrtav. Nietszche je lud, Tolstoj i Ibsen bliže se kraju svojih života; jednog za drugim Europa gubi svoje »voditelje svijesti.« (...) umro Ruskin: taka smrt je groznija nego Boeri. (Misli na burske ratove, op. a.) Matoš, Sabrana djela, XVII, str. 280.

16) Matoš, Sabrana djela, XI, str. 230–232.

17) Ujević, »U spomen A.G. Matoša«, Hrvatska književna kritika VII, str. 77–78.