Poezija ljubavnih, prirodnih i kulturnih prožimanja

Biserka Goleš Glasnović suptilna je pjesnikinja, književna kritičarka, esejistkinja i putopiskinja. Riječ je o književnici, osobito pjesnikinji, čiji se izbrušeni poetički diskurs godinama taložio i profinjavao. U svojoj istančanosti i utišanosti rijetko je dobivao priliku za znatnije prepoznavanje i vrednovanje u književnokritičkom i u širem čitateljskom miljeu. Za poetike koje zaziru od izravnosti, tendencioznosti, nastojanja za dominacijom na sceni, naklonjenosti atraktivnim negativnostima ovog mračnog svijeta, medijska »nevidljivost« i tako je skoro pravilo, a ne iznimka.

Ova pjesnikinja kada i piše o prepoznatljivim, a time i privlačnijim temama, nekima od njih i posve aktualnima kao što je agresija Rusije na Ukrajinu, radi to raznovrsnim neizravnim postupcima. Njima putem raznih pojedinosti, osobnih sudbina, nutarnjih refleksija, krajolika i društveno-kulturnih ambijenata te simbolizmom povijesnih i mitoloških slojeva, smjera na temeljna egzistencijalna pitanja – ljubav, osjećaje, umjetnost, duhovnost, prirodu, društvenu represiju, rat, prolaznost i smrt. Time se ono što se čini jednostavno i jasno, ponekad i brutalno direktno, nijansira, usložnjava i prorađuje kroz prizmu cjelovite ljudskosti, njezine tjelesnosti, duševnosti i duhovnosti. Događa se proces sublimacije, misaone preobrazbe raznih sukobljenosti pa čak i tragičnosti u plemenitiji, dublji i estetiziraniji svijet. Umjetnička uspješnost takvog nastojanja očituje se baš u neizravnosti, konkretnosti, nijansiranosti ljudskih stanja koja su obilježena raznim vrstama manjka, uskraćenosti, ugrožavanja pa i izravnih životnih, odnosno ratnih prijetnji.

Sve spomenuto karakterizira i novu, petu zbirku pjesama Biserke Goleš Glasnović pod naslovom Poštovani gospodine Abélard. To je još jedan vrijedan naslov u knjigama već obilnoj Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. Za tu neveliku, ali kvalitetnu zbirku poetskih tekstova izrazito je emblematična naslovnica na kojoj dominira detalj s poznate slike poljske slikarice Olge Boznańske Djevojka s krizantemama iz 1894. godine. Detalj te slike, na kojoj je u krupniji plan nego na cijeloj slici izdvojena sama djevojka s krizantemama, kao da je sinegdoha, odnosno dio za cjelinu, cijele Biserkine knjige. Djevojčica izrazito suptilnog i senzibilnog pogleda s jedne je strane objekt gledanja, a s druge strane, kao subjekt, netremice promatra gledatelja, odnosno čitatelja. Time sažima iskazivačku poziciju same autorice u knjizi. Subjektica njezina pisanja istodobno pozorno, usredotočeno motri sve oko sebe, ali i sama biva motrena, i to od vlastite introspektivne i metatekstualne svijesti, teksta koji konstruira samu subjekticu te, na kraju krajeva, i od čitatelja. Poštovani gospodine Abélard knjiga je, naime, stalne, vrlo fine komunikacije između raznih svijesti, osobnosti i stvarnosti, iskazivačkih pozicija i promišljenih pomaka u književnim žanrovima.

Detalj slike Djevojka s krizantemama upućuje i na način poetskog gledanja i vrstu stilističkih postupaka korištenih u tekstovima. Vidljiva je podudarnost između impresionističko-simbolističkog i estetizantskog karaktera slike Olge Boznańske, koja je veći dio života provela u Parizu i bila nadahnuta francuskim impresionizmom, sa suptilnim misaonim i stilskim načinima koje Biserka koristi u svojim pjesničkim tekstovima, osobito kombinacijama slikovitog i pojmovnog, detaljističkog i izmaštanog. Na tematskoj pak razini uočavamo kontrast između u tamno odijelo odjevene djevojke živih, bistrih i izrazito senzibilnih očiju te vrlo svijetlih krizantema koje imaju konotaciju groblja i smrti, no svojom bjelinom – i nade u vječnost. To je još jedna analogija između teških egzistencijalnih situacija kojima se autorica bavi i sublimacijskih poetskih postupaka kojima ih nastoji prevladati.

Inače, Poštovani gospodine Abélard knjiga je koja ima tri jasno razlikovna ciklusa. U oblikovno-žanrovskom smislu u prva dva ciklusa prevladava svojevrsni hibrid između poezije i proze pisan u redcima, a ne u stihovima. On se ovisno o ritmotvornom i figurativnom intenzitetu može promatrati bližim poetskom ili proznom diskursu. U trećem pak ciklusu jasno je opredjeljenje za pjesme u slobodnom stihu. To zapravo podrazumijeva prevlast poetizacije nad pripovijedanjem i slobodnije kombiniranje motiva koji se povezuju udaljenijim asocijativnim kopčama.

Prvi ciklus, koji je nazvan kao i cijela knjiga, sadrži sedamnaest tekstova koji prizivaju epistolarni kontekst odnosa poznatih srednjovjekovnih ljubavnika Heloize i Abélarda, a tekstovi su jednostavno naslovljeni: I. pismo, II. pismo, III. pismo itd. Epistolarni kontekst nužno naglašava proznu komponentu, ali liričnost i misaonost kojom se subjektica, uživljena u Heloizu, neprestano služi u ocrtavanju prirode, unutarnjih proživljavanja i pobuđenu simboličnost. Sve to tim tekstovima daje i uistinu poetičnu atmosferu. Riječ je o simboličkoj igri u kojoj se, u podražavanju diskursa stvarnih pisama između Heloize i Abélarda, zapravo maskiraju i neke druge ljubavne priče, odnosno čak se priziva dinamika muško-ženske ljubavi kao takve, sa zanosima i razočarenjima, međusobnim privlačnostima i razlikama, prisustvima i odsutnostima, prošlošću i sadašnjošću.

U tome i jest čar tih poetski apokrifnih pisama što se doista mogu tumačiti u kontekstu neobičnog i onemogućavanog ljubavnog odnosa Heloise i Abélarda s nekim činjeničnim referencijama, ali se sav opis ljubavne dinamike i prirodno-društvenog konteksta koji ga okružuje može prenositi na općenitije, a za autoricu i čitatelje i na osobnije razine. Tako kada se Heloiza u prvome pismu pita hoće li stabalce mušmule koje je posadila u »našem vrtu« dočekati novo proljeće – »istodobno s pola uveloga i pola zelenoga lišća«, svakome je jasno da simbolički govori o dramatičnim obratima i okolnostima u kojima se razvijala njihova ljubav, ali i o životnim meandrima kojih nije pošteđena niti jedna konkretna ljubav. Stoga se i na svaku od njih može odnositi takav diskurs koji sjedinjuje doslovno i preneseno značenje.

Aktualizaciji i univerzalizaciji spomenute ljubavi pridonose i diskursni umetci koji pokazuju da iskazivačica teksta zapravo nije povijesna Heloiza, nego lirska subjektica koja uvelike zastupa i samu autoricu. Pa se kaže da se zbog zabrane Heloizinih i Abélardovih susreta ljubav ohladila, »pretvorivši se u krutu smjesu. U koralje od Zlarina do Novog Zelanda«. Također, proširuje se geografsko-kulturni kontekst koji sigurno nije mogao biti samo onaj srednjovjekovni te se spominju starodrevni zigurati, rijeka Amu-Darja, odnosno Oksus te kasnija znanstvenopovijesna istraživanja o pismima dvoje srednjovjekovnih ljubavnika. Dakle, imaginarna Heloiza, kao konstrukt lirske subjektice, piše i u različitim vremenima pa se Abélardu obraća kao još živom ili kao već mrtvom, piše iz srednjovjekovnog vremena, ali i barata recentnim podacima, navodi pojedinosti njihove ljubavi i razloge njihovih problema, ali upotrebljava i svevremenski mudrosni stil kojim nastoji razmišljati o općenitim razinama čovjeka, društva, prirode, svemira i Boga.

S druge strane, suptilno je to ljubavno obraćanje subjektice. U njoj se očituju raznovrsne emotivne nijanse njezina, povijesno zamršenog, odnosa s Abélardom, njezina izrazita povezanost s njime te neprestana duhovna usmjerenost na njega koji je zapravo fizički odsutan i u prostoru, ali i u vremenu. Na kraju tog ciklusa Heloiza, koja se zapravo više razotkriva kao konstrukt koji zastupa autoricu, zaključuje da ljubavna dinamika i duhovni svijet općenito, a osobito historiografija kao vrlo često povijesna fikcija, pravu istinu često više skrivaju nego otkrivaju (»U pismima uvijek ima nešto lažno, govorio je gospodin Abélard. Možda jedino ono što nije napisano – postoji«).

Drugi ciklus s naslovom Ukrajinski rondo pod većim je dojmom stvarnosnih događaja, situacije u Ukrajini nakon ruske agresije, i pisan je proznijim slogom, čak sadrži mikropriče, no tako da one ne obuhvaćaju samo sadašnjost, već i prošlost. Ovdje je iskazivačica kao zastupnica same autorice znatno manje prisutna nego u prvom ciklusu, a u prvom je planu pjesmovna svijest koja evocira same osobe i događaje, bilo suvremene bilo prošle. Tako je stil manje figurativan i osoban, a više opisan, i u njemu posve prevladava cjelovita rečenica, odnosno metonimijsko načelo nizanja činjenica i zapažanja. To je u skladu s naslovom Ukrajinski rondo, kojim se najprije sugerira, a potom u tekstu i provodi viđenje ukrajinske prošlosti i sadašnjosti kao žrtve povijesnog zla koje se neprestance ponavlja i ugrožava sve ono dobro što se dogodi na tom prostoru.

Autorica tako tematizira poznate intelektualce (filozofkinju Deboru Vogel i pjesnika Adama Zagajewskog) koji su rodom iz Lavova, ali su iz njega bili prisiljeni otići. Zatim tematizira izbjeglice iz drugih dijelova Ukrajine koji su pak zbog ruske agresije morali doći u Lavov. Mitologizacijski ili imaginacijski sloj daje pak Izidinim ili Marijinim tumaranjima okupiranim i razrušenim Mariupoljem (grad im je u povijesti bio posvećen), kao i suvremenom Andromahom koja se oprašta od svojeg muža, branitelja domovine, te stvarnom ruskom balerinom koja je, kako piše Zvonimir Mrkonjić u pogovoru knjizi, »napustila svoju domovinu zbog agresije na Ukrajinu«.

Ukrajinski rondo, ciklus od dvanaest pjesama, hommage je autoričinom dubinskom i višeslojnom poznavanju tog prostora u kojem su se redali ratovi, države i režimi, a za svoju se definitivnu slobodu i identitet bori upravo u ovome vremenu. Skup je to kratkih prizora u kojima Djevojčica s krizantemama Olge Boznańske dobiva konotaciju djevojčice u ratnim okolnostima i cvjetova za poginule u ratu, u kojima je ukrajinska i židovska filozofkinja Vogel, kako se kaže, »u Lavskom getu okrenuta tužnoj elipsi čežnje«, a »Prognani saksofonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u bolnicu u Lvivu«, dok je ruska balerina, koja je »tako laka da pleše po oblacima«, »Glas darovala Šutnji«. Sugestivno je to i aluzivno ocrtavanje teške povijesti tog prostora i još tragičnije njegove sadašnjosti. Sve je to izraženo kratkim narativnim vinjetama s povremeno naglašenijim poetizmima, što i takve, primarno prozne tekstove ipak drži u obzoru poezije.

U trećemu pak ciklusu zbirke pod naslovom Počasnice, koji sadrži samo šest pjesama, Biserka Goleš Glasnović vraća se poeziji u užem smislu riječi. To su tekstovi u slobodnom stihu, puni slikovitosti, figurativnosti, intimističkog iskazivanja u kojima subjektica očituje svoje temeljne lirske opsesije. A to su izrazita senzibilnost prema prirodi i njezinoj zemljopisnoj raznolikosti te kulturno-mitološkim slojevima. Oni su zapravo svojevrsni produžetak prirode koju ljudski duh lokalno osjeća i nadograđuje. Tako s jedne strane nastaju pjesme izrazite vizualnosti, aluzivnosti i metaforičkih grozdova koje ujedinjuju i usklađuju međusobnu prisnost prirode, kulturnih, često starodrevnih, artefakata i čovjeka (»Na sedefnom odsjaju/ razbijene školjke/ naoružan kistom/ dječak jaše pijetla/ naoružan dlijetom/ dječak jaše kornjaču// Pala je glava caru/ na rimskom novčiću/ i potkova s umorna konja/ što vuče žitnu lađu«). S neosobnim stilom, aluzivnošću, slikovitošću i sklonošću drevnim mitološko-kulturnim referencama pjesnikinja u takvim pjesmama donekle podsjeća, primjerice, na neke odlike poezije Vladimira Vidrića, kao i nekih drugih hrvatskih intimističkih pjesnika.

U drugim pjesmama iz tog ciklusa autorica se uvelike oslanja na mitologijske motive civilizacijskog nomadizma koje kombinira tako slobodno da ponekad podsjećaju na nadrealističku asocijativnost. No, oni su ipak povezani s najčešće graničnim egzistencijalnim situacijama kao što je životna ugroza i smrt (»Moj je prijatelj prošao/ stazom vračeva krokodila/ umiljatih tigrova/ i novih oblika// Vratio se svijetu/ kristala, formula i minerala/ U misao vječnih mudraca«). Nekoliko pak završnih pjesama autoričinu sklonost kulturno-povijesnim slojevima i njihovoj duhovnoj radijaciji usmjeravaju na početna razdoblja i artefakte hrvatske povijesti s kojima pjesnika osjeća posebnu bliskost, gotovo intimnost kao i s prirodom. Tako jednu starohrvatsku crkvicu može doživjeti kao »stablo/ s krovom od šindre/ umjesto krošnje/ i neotkrivenim grobovima/ umjesto korijenja«. Čak je, figurom apostrofe i personifikacije, tri puta vrlo prisno pozdravlja: Zdravo ljupka starice. Povezanost subjektice, prirode, povijesti i kulture, svih tih isprepletenih identiteta, dakle, posvemašnja je. U svemu tome koristi se esteticistička motivika biljnog, cvjetnog, morskog i životinjskog karaktera u koji su – posve prirodno – uklopljene starohrvatske crkvice. Sve to svojom duhovnom radijacijom na neki način doziva čovjeka, odnosno izaziva impresionističku sugestiju čitateljskom oku i uhu (»Maslinov gaj s crkvicom u središtu/ sanja zmiju kao lijek/ i naćulivši lišće čeka ljudski glas«).

Svom tom impresionističko-simbolističkom pobuđivnju autorica u zadnjoj pjesmi pod naslovom Frankopanska pridodaje i svojevrsnu rekonstrukciju jezika ozaljskog kruga koji je svojevremeno nastojao objediniti sva tri hrvatska narječja. Pjesnikinja uvrštava čak i parafrazu pojedinih motiva i sintagmi iz pjesme Frana Krste Frankopana Cefirušek kak flora zruča protuletje..., kao i, ponovno, kulturološke reference na Botticelijeve slike, Hrvojev misal i frankopanski dvorac u Novigradu na Dobri. Na kraju pjesnikinja daje i svojevrsni programatski, metapoetički zaključak u kojem iz perspektive samog Frankopana kaže da »Med tem zbiram reči/ trnje drač i halugu/ Na putima gdi magnutje ni zaludu«, odnosno da – u kontekstu Frankopanove tragične sudbine – poezija ima duhovnu vrijednost koja ostaje i nakon fizičke smrti.

Biserka Goleš Glasnović tako je u svojoj petoj poetskoj knjizi napravila sažetak svojih tematskih opsesija. Krenula je od osebujnog viđenja jedne neobične srednjovjekovne ljubavi, koja se može primijeniti na gotovo sve ljubavnike te od suprotstavljanja aktualnom ratnom teroru nad Ukrajinom upozoravanjem na njezinu povijesnu, kulturnu i identitetsku višeslojnost. A stigla je do sinteze u pjesmama zadnjeg ciklusa u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost, priroda i kultura, subjekt i njegov identitet koji je uvelike određen ambijentom u kojem je odrastao i u kojem živi. Poezija je to koja u izražavanju posve prezentnih stanja uvažava njihovu slojevitost. To uključuje osjetljivost za stoljećima nataložene povijesne i kulturne orijentire u prostoru, umjetnosti i, na kraju krajeva, u samoj ljudskoj osobnosti. Zato tekstovi u knjizi Poštovani gospodine Abélard traže pažljivog čitatelja koji će izričajnu, emotivnu i refleksivnu istančanost razlikovati od manipulativnih naloga za brutalnim poetskim oponašanjem brutalne stvarnosti. Ono što smo, dakle, već možda zaboravili da uopće postoji, duševnu finoću i oplemenjujuću kulturu, Biserka Goleš Glasnović poetski uvjerljivo ponovno vraća na scenu kao diskretnu, ali jasno ocrtanu poetičku mogućnost. Njezina razlikovnost upravo je u višeslojnom povezivanju suvremenosti i tradicije.