Matoš – likovni kritičar

Premise Matoševe likovne kritike

U Matoševim tekstovima na likovne teme čitamo prosudbe o djelima kipara, slikara, crtača, grafičara i arhitekata, ili pak iz iscrpnog izviješća s komentarom saznajemo da na velikoj skupnoj izložbi Pariškog salona 1903. godine, najvažnijem onodobnom promotoru i prosuditelju svjetske likovne produkcije, sudjeluje mnoštvo umjetnika otkrivajući u svojem tekstu motivsku različitost i stilski pluralizam te estetske dosege umjetnika. Iz Matoševih analitičkih prikaza upoznajemo i nove umjetnike na Jugoslavenskoj izložbi u Beogradu 1904. godine, potom, na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1909. i Naših umjetnika u Rimu 1911. godine i dr.

Na brojnim stranicama Matoš opservira o djelima hrvatskih, srpskih, slovenskih, talijanskih, francuskih likovnih umjetnika: Ivana Meštrovića, Miroslava Kraljevića, Jose Bužana, Paje Jovanovića, Matije Jame, Augusta Rodena, Michelangela i dr. Često problematizira aktualne likovne teme, primjerice, postavljanje spomeničke skulpture J.J. Strossmayeru, kiparsko rješenje Rudolfa Valdeca, zatim, u osvrtu na izložbu Viktora Kovačića na kojoj je arhitekt postavio svoje nacrte za rješenje prostora oko Zagrebačke katedrale; Matoševa analiza tog projekta i konteksta u kojemu arhitekt stvara i danas se napeto čita jer ništa nije izgubila na aktualnosti.

I ovaj uži izbor tekstova na likovne teme upućuje prema zaključku da je Matošev interes za likovne umjetnosti velik i raznovrstan. Rečenicom: »U Matoševim tekstovima na likovne teme čitamo...« nastojao sam najsažetije izraziti predmet moje interpretacije, markirati tematsko polje u opusu i prikazati s izabranim primjerima tematski raspon kao prvu premisu likovne kritike.

Kontekst, razdoblje, mediji

Čini se da je svaki govor o Matošu pjesniku, putopiscu, polemičaru, književnom, pa shodno teme i likovnom kritičaru, obilježen društvenim i socijalnim ozračjem jer je snažno prožet političkim silnicama. A upravo je politika u velikoj mjeri determinirala i usmjerila Matošev životni put. Tek s neznatnom natuknicom spominjem politiku ne problematizirajući je pa ne otvaram i tu drugu Matoševu veliku temu. Evidentno je politika nezaobilazna tema u pristupu Matošu i njegovu opusu, jer je gotovo u svakom području djelovanja i pisanja, u životu izbjeglice i prognanika iz domovine, u tragičnom lirskom glasu i proznim tekstovima, kritičkim analizama estetskih načela, zatim u propitivanju književnog i likovnog djela, te, napose, u putopisu u kojemu je hrvatski krajolik prožeo produhovljenim nacionalnim ozračjem i, dakako, u komentarima društvenog konteksta s polemičkom oštricama starčevićansko/stekliške beskompromisnosti. Europejac životom i svjetonazorom, kozmopolit nacionalne osjećajnosti, Matoš je europski Hrvat u ne-europskoj Hrvatskoj u kojoj je promicao europski svjetonazor i estetske vrijednosti u svakom mediju i brojnim temama. Naravno da je Pariz važna sastavnica u određivanju konteksta u kojemu je Matoš pisao i živio, zamalo duže nego u Zagrebu – u toj oglednoj urbanoj strukturi grada koji je imao primat i liderstvo među europskim i svjetskim gradova jer bijaše središnje mjesto tadašnje umjetnosti i kulturnih događanja.

Vojnom bjeguncu iz austrougarske vojske Beograd je višegodišnje slobodarsko utočište u kojemu piše neke od svojih najvažnijih lirskih i proznih tekstova i izgrađuje razlikovnu strukturu hrvatskosrpskih odnosa. Dužim i kraćim boravcima u Ženevi, Rimu, Firenci, Beču širio je spoznajni obzor europskih vrijednosti na kojima je učvršćivao vlastiti habitus. Ipak je Matošu Europejcu životom i svjetonazorom rodni Zagreb bio posljednja adresa. Za kozmopolita nacionalne osjećajnosti Dubravka Oraić Tolić ustvrdila je riječima: »Matoš je bio prvi hrvatski kulturni nomad koji se napajao na različitim europskim izvorima i uspostavio svjetske standarde modernoj hrvatskoj književnosti«.¹⁾ Matoš je europski Hrvat u ne-europskoj Hrvatskoj u kojoj je svojim životom i perom promicao europski svjetonazor i estetske vrijednosti, a u hrvatskom jeziku ostavio jedinstveni pisani trag.

Upravo to čitamo u Matoševim tekstovima o djelima likovnih umjetnika o kojima je pisao petnaest godina, u razdoblju od 1898. do 1913. godine. Prvi tekst objavio je pod naslovom: Nova slika Paje Jovanovića, u novinama Nada IV, br. 1., 1.I.1898. Sarajevo, str. 15, a posljednji, Policija i umjetnost u Narodnom listu, LII, br. 56., Zadar, 12.7.1913.

Novine su medij u kojima je Matoš objavljivao tekstove – hrvatskim, srpskim, slovenskim, bosanskim: Nada, Sarajevo, u Zadru, Narodni list, u Zagrebu, Narodne novine, Obzor, Vijenac, Hrvatska sloboda, Novosti, Suvremenik, Šport i umjetnost, Hrvatska, Agramer Tagblatt, Hrvatska smotra, Hrvatsko pravo, i u Beogradu, Slobodna reč, Samouprava.

Likovno-kritičarski opus i recepcija

Matoš je u Batušićevom recentnom izboru²⁾ napisao trideset i četiri teksta o djelima likovnih umjetnika i likovnim temama. Opsegom nevelik opus od najveće je važnosti za hrvatsku modernu likovnu kritiku jer je njezino veliko početno slovo s kojim započinje pisati svoju povijest. Matoševe likovne kritike temeljna su građa hrvatske pisane riječi na temu likovne umjetnosti na koju se pozivaju hrvatski književnici, povjesničari umjetnosti i likovni kritičari kroz sve naraštaje, i referentni je izvor za istraživanje povijesti hrvatske likovne umjetnosti. Stoga se može ustvrditi da je Matoš paradigmatski likovni kritičar visokih književnih vrijednosti i osebujne rasudne moći u vrednovanju likovnoga djela.

Čini se da bi se moglo kazati da je Matoš najcitiraniji hrvatski likovni kritičar u 20. stoljeću s nezaustavljivom tendencijom daljnje citatnosti kao što se već pokazuje u prvim desetljećima ovoga stoljeća, a to jasno kazuje da je nezaobilazna i uvijek aktualna literatura.

Funkcionalni stil i polemika

S motrišta funkcionalnih stilova Matoš je pisao novinarsko-publicističkim i književno-umjetničkim stilom. U toj sintezi oblikovao je književni izraz ne samo u likovnoj kritici, nego i u književnoj, ogledima i putopisima. Stoga se i u najkraćem novinskom članku ne čita samo vijest/informacija o likovnoj izložbi i likovnom djelu jer je isprepleten s izrazito književnim vrijednostima. Matoš je najviše pisao za novine kojima je najprikladniji žanr crtica, osvrt, izvještaj, reportaža, komentar, ogled i – polemika. A upravo je polemika snažno obilježila cjelokupno Matoševo djelo što je razvidno i u likovnim kritikama u kojima je oštrio pero na prosudbenim sudovima o likovnim djelima.

Dobro znan kao vrstan polemičar Matoš je to umijeće pokazao i u polemikama s Jovanom Skerlićem glede estetskih načela, a s Kostom Strajnićem suprotstavljajući mu svoje motrište o kiparskom djelu Ivana Meštrovića:

»Poznato je da sam se za Meštrovića prvi i jedini zauzeo u Beogradu, u dnevniku Štampi, kad ga je cijela javnost beogradska, možda zato jer je Hrvat, kao po dogovoru bojkotovala. Povodom posljednje njegove zagrebačke izložbe napisao sam o Meštroviću prvu hrvatsku kritičku studiju, dajući mu poštu kao najmoćnijem umjetniku. Naravno, tom prilikom nisam omalovažavao Frangeša, kojega smatra majstorom beskarakterna Evropa, a šeprtljom karakter K. Strajnić. Kosta Strajnić je naime karakter, a ne ‘karakter’. Meštroviću sam kao Hrvat Hrvatu zamjeravao (zamjeram mu i danas) samo to što je u ime ‘narod. jedinstva’ ostavio nas Hrvate i kao Srbin prešao u unosniju kulturnu sferu, i što je najmio nekakve ‘estetičare’ da njega dižu do neba, a naše Zagrepčane da vuku po blatu«.³⁾ Ovaj citat otkriva oštricu Matoševa pera koje ga je uzvisilo u nenadmašnog polemičara hrvatske književnosti.

Informiranost i kontinuitet

Iz Matoševih tekstova saznajemo da je nedvojbeno bio vrlo upućen u likovna zbivanja ne samo u Hrvatskoj, nego i o europskoj likovnoj sceni, a napose u Francuskoj, te Srbiji, Sloveniji, Češkoj. Širina europskog obzora govori da je pisac radoznala duha i živog interesa za likovno stvaralaštvo u svim medijima i narodima, što je svojim perom svjedočio iscrpnim analitičkim prikazima velikih međunarodnih izložbi koje su bile prvorazredni umjetnički i društveni događaji. Pomnom raščlambom s kritičkog motrišta komentirao je raznovrsnost slikarskih/kiparskih motiva i njihova stilska obilježja u djelima suvremenih europskih umjetnika u kojima se prepoznaje, osim autorskih značajki, i recentan, pregledan snimak/informacija suvremene europske likovne scene. Važno je naglasiti i to da je Matoš o likovnim umjetnostima pisao – kontinuirano.

Ishodišta

Matoševo ishodište za likovne umjetnosti bilo je, osim u djelima suvremenih likovnih umjetnika, u europskoj i hrvatskoj kulturnoj baštini, a to je razvidno iz putopisa i feljtona: Rimski feljtoni, Salve dea Roma, Od Firence do Zagreba te zapisa i bilješki po europskim gradovima respektabilnih stilskih slogova koje je pisac vidio/čitao u romaničkim, gotičkim, renesansnim, baroknim, klasicističkim katedralama i crkvama, palačama, trgovima i ulicama, spomeničkim skulpturama i muzejskim fundusima.

Europski kulturni/urbani kontekst, napose Pariza, bio je Matošu europejcu domicilni prostor, jednako, kao što je svaki europski grad u kojemu je boravio osjećao/doživljavao/percipirao svojim gradom. A najviše zato što je u svakoj urbanoj sredini tražio prvenstveno estetsku sastavnicu kao svoju duhovnu supstancu koja se zrcalno ogledala u likovnim vrijednostima oblikovanim i izraženim u likovnom jeziku urbane strukture grada: u skladnim proporcijama stilski različitih zdanja, i u nijansama boja pomno raspoređenim po zidnim plohama i raznoobličnim pročeljima, u trapeznim, trokutastim, polukružnim i kuglastim krovištima, okomicama stupovlja i horizontalnim nizanjem prozora, u geometrijskom rasteru trgova i ulica, u toj raskoši likovnog jezika kojim govori grad. Ove eksterijerne sastavnice sukladne su interijernim jer se čitaju u konzekventnoj provedbi/izvedbi stilskih sastavnica u oba prostora, vanjskom i unutarnjem, jer su oba jedna prostorna cjelina definirana istim stilskim obilježjima u skladnu likovnu formu. A to je i prostor europskih kavana, tih kultnih institucija europskog građanskog društva u kojemu je Matoš – cijenjeni gospodin »za svojim stolom«. Nije slučajno prostor nazvan zamalo u svakom europskom gradu – gradska kavana – kao mjesto okupljanja/druženja uz »čašicu razgovora« likovno oblikovan u prepoznatljivim, čitkim i čistim, stilskim obilježjima fin di siecla, neoklasicizma, historicizma, secesije...

Kroz taj, i u takvom likovno oblikovanom urbanom prostoru, baudelairac Matoš bio je u svojoj lutalačkoj biti – pješak/šetač, a to je i ontičko/odisejska odrednica hrvatskog pjesnika koja ga je oblikovala u mitskog urbanog šetača kojega je upravo njegov učitelj Baudelaire inaugurirao u junaka našeg doba i usustavio kao termin/pojam u sam temelj moderne europske umjetnosti – flaneuer. »Među modernim protosubjektima flaneuer je spontana kritika moderne civilizacije iz vizure neposredne decentrirane svijesti koja svijet doživljuje bez hijerarhije i povezanosti.«⁴⁾

Likovno ishodište u urbanom prostoru grada nije potisnulo likovno ishodište u prirodnom prostoru krajolika jer su oba oblikovala Matoševe likovne premise na kojima je izgradio svoj likovno kritičarski prosudbeni postulat. Oba su prostora genius loci, prvi, čovjekovo produhovljeno oblikovanje vlastitoga postojanja u likovnom jeziku jasnih stilskih obilježja, a drugi je prostor oblikovala Božja ruka iskonskom čistoćom likovnoga jezika izražena u krajoliku koji za Matoša nije samo idilični, bukolički prostor i »čarobni kraj«, nego i »oblikovatelj ljudskog usuda u njegovu stvarnom postojanju.« Pejzaž u Matoša više nije mirni, prirodni, »naturistični« apsolut literarne topike, to je apsolut koji je i sam zahvaćen moralnom perspektivom koji izlazi iz literarnog rezervata i otvara se prema zbiljskoj povijesti sa svim neprilikama što ih to otvaranje nosi.⁵⁾

Matošev krajolik je prostor raskošne i slojevite likovnosti koja se na stranicama njegovih putopisa otkriva u slikovitim prizorima, a čitanjem širi vidnim poljima u svakoj napisanoj riječi. »Matoš je često zaista držao pero kao kist i slikao: riječima.«⁶⁾ Stoga su Matoševi putopisi proželi prostor krajolika golemom vizualnom energijom koja emanira živim riječima u živim slikama, u slikopis. U svakoj Matoševoj riječi diše onom začudnom svježinom prostor hrvatskog krajolika poput onih tek ulovljenih riba u Hektorovićevoj mriži usustavljući svoje putopise u kanonske stranice hrvatske književnosti. Snažan Matošev utjecaj pulsira u putopisnim rečenicama Ljube Babića, Marijana Matkovića, Grge Gamulina, Dubravke Oraić Tolić i, napose, Matka Peića, kultnog putopisca hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Ishodište Matoševoj likovnoj estetici i kritici jest i u književnoj riječi koju su pisali na temu likovnosti europski književnici, poglavito francuski, Stendhal, Gautier i, naročito, Baudelaire, koji je izvršio golemi utjecaj na europsku likovnu kritiku, pa i na Matoša.

Interpretacija

Kad sam u prvoj rečenici ovoga članka kazao da su Matoševi tekstovi na likovne teme »iscrpno izviješće s komentarom« tada sam nastojao najsublimnije izraziti bit njegove likovne kritike. U ovoj eksplicitnoj sintagmi ta se bit iščitava, osim u formi novinskog članka/vijesti o izložbi, i o likovnom djelu, i u njegovoj pomnoj raščlambi s različitih motrišta, društvenih, političkih, stilskih, autorskih, motivskih. Obje ove činjenice kazuju da su sastavnice na kojima je Matoš koncipirao vlastitu interpretaciju likovnoga djela i oblikovao premise likovnog kritičara. Stoga se može utemeljeno ustvrditi i s motrišta funkcionalnih stilova, da je književni odnio prevagu nad novinarskim, jer kritička raščlamba likovnoga djela nije posve zbrisala, nego je potisnula vijest/informaciju. Za razliku od novinarske, književna se krivulja penje rastom u visinu, zato u Matoševim likovnim kritikama ne čitamo novinarsku vijest nego književni tekst.

Zaključak

Evidentno se može kazati da ovim pristupom likovnom djelu, Matoš nije pisao samo novinska izviješća s izložbi i reportažno pratio aktualne likovne teme, nego je kritički promišljao i analizom likovnih i društvenih činjenica komentirao i likovno djelo i likovne teme koje točno locira u kontekst od nacionalne i kulturne važnosti, stilski atribuira, sinkronijski valorizira u autorskim obilježjima umjetnika i njegovoga djela.U tekstovima na likovne teme koje je Matoš skromno naslovio impresije i dojmovi prepoznajemo ne samo profesionalna izvješća pisana novinarsko-publicističkim stilom, nego i pomne raščlambe likovnog djela oblikovane književno-umjetničkim stilom. To su referentni tekstovi o likovnoj umjetnosti ne samo s povijesnog motrišta kao zapisi kroničara i dokumenti vremena, nego su, najčešće, vrsne analize likovnih djela i aktualnih tema te stoga i pouzdani izvori za povijest hrvatske likovne kritike i umjetnosti.

Zaključno rečeno, baudelaeirovac Matoš je u Hrvatskoj ono što je Baudelaire u Francuskoj – zaglavni kamen hrvatske likovne kritike na koju se ulančavaju hrvatski kanonski književnici sve do u naše dane. Tom velikom poglavlju hrvatske likovne kritike iz pera hrvatskih književnika početno je slovo M jer se može nasloviti od Matoša do Zidića i Maroevića, a to najbolje govori da je Matoš – utemeljitelj hrvatske moderne likovne kritike.

Sažetak

U plodnom i raznovrsnom opusu Antuna Gustava Matoša područje likovne umjetnosti važna je dionica i velika istraživačka tema koju ću nastojati interpretirati u dijakronijskom kontekstu, s motrišta književnog žanra i postupka kojim je pisao o likovnim djelima i temama. Referirat ću se na kanonske književnike i znanstvenike koji su otkrivali vrijednosti Matoševe likovne kritike, ne samo zato da učvrstim tezu o utemeljitelju hrvatske moderne likovne kritike, nego i stoga da naglasim aktualnost Matoševih prosudbi na koje ću se fokusirati u svojem radu. Matoš kao likovni kritičar i danas je intrigantna tema otvorena novim tumačenjima, kao djelo velikog pisca koje je izazovno svakom novom naraštaju.

Ključne riječi: Antun Gustav Matoš, Andre Rouveyre, Chalrles Baudelaire, likovna kritika, novine, književne forme, likovni umjetnici, izložbe, teme, razdoblje, kontekst, Pariz, hrvatski krajolik.

Citirana literatura

1. Antun Gustav Matoš: Pjesme i epigrami; Dubravka Oraić Tolić: Matoševo pjesništvo, Matica hrvatska, Zagreb, 2020.
2. Matko Peić: Izabrana djela, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.
3. Dubravka Oraić Tolić: Pejzaž u djelu A.G. Matoša, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980.
4. Antun Gustav Matoš: O likovnim umjetnostima, ur. Slavko Batušić; Putopisi, ur. Dubravko Jelčić, JAZU/Liber/Mladost, Zagreb, 1973. (Sabrana djela A.G. Matoša, sv. 11.)

_____________________
1) Antun Gustav Matoš: Pjesme i epigrami; Dubravka Oraić Tolić, Matoševo pjesništvo, Matica hrvatska, Zagreb, 2020., str. 249.

2) Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, O likovnim umjetnostima, Putopisi, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 7–144.

3) Isto kao (2), str. 344.

4) Isto kao (1), str. 258.

5) Dubravka Oraić: Pejzaž u djelu A.G. Matoša, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980., str. 44.

6) Matko Peić: Izabrana djela, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982., str. 331.