Knjiga koja obvezuje

1.

Tematski promatrano, u pamćenju sadašnjeg hrvatskog čitateljstva prisutno je više naslova pjesničkih knjiga s ratnom/antiratnom tematikom. Tu su, a spominju ih i sastavljači u pogovornu tekstu, U tom strašnom času (1992., 1994.); Poetika buke, antologija slavonskog ratnog pisma (2010.); Upamtite Vukovar (2011.); Hrvatska lađa (1996.); Nisam mrtav, samo sam zemlju zagrlio (1995.). Pa ispada kako ova »antologija« nije tematskom novošću. No ona se, po jednom obilježju, od spomenutih bitno razlikuje. Nastala je relativno neovisno o posebnom događajnom polju na koje se referiraju prije spomenuti naslovi; kao rezultat svojevrstnog naknadnog posla, bez izravnog referentnog događaja. Ta činjenice dopušta, posredno, zaključiti kako je referentno događajno polje ove Antologije – rat kao trajno stanje. Ne mogu se, dakako, zanemariti ratna/antiratna iskustva hrvatskih pjesnika iz razdoblja hrvatske obrane od drugojugoslavenske i srpske/crnogorske agresije 1991.–1998. Ali »antiratni« horizont same antologije intencijski je širi: oponira se ratnom stanju kao liku »normalne« životne zbilje, njegovoj trajnoj prisutnosti u/među ljudima.

Naoko je riječ o »dramatizaciji« javnog znanja bez »tvrđe« potpore činjenica. No, nasuprot tomu, nije nekorisno podsjetiti barem na dvije činjenice koje ohrabruju drugačije stajalište. (A) Razdioba i hrvatske suvremenosti osloncem na ratne markere. Podsjećamo: rado se govori o »prijeratnom«, »poratnom«, »međuratnom« – razdoblju ili razdobljima. Pa se stječe dojam kako ta razdoblja, neovisno o ratnoj omeđenosti, »markiranosti«, i nemaju navlastitu, nego ratnu, substanciju. (B) Hrvatska obrana od drugojugoslavenske i srpske/crnogorske agresije devedesetih, te ukrajinska obrana od ruske agresije dvadesetih ovoga stoljeća, trajno su pokazale kako je iluzorno očekivati, pokradimo Imanuela Kanta, »vječni mir« na europskom kontinentu, a ni u svijetu. Bliže je činjenicama da živimo u, poslužimo se dopadljivom složenicom Slavka Jendrička, »crnomorskom slivu«, gdje je ratno stanje druga strana životne normalnosti.

Nije nekorisno ovdje podsjetiti i na još dvije korisne natuknice, iz znanstvena sektora. Prva se svodi na svojedobno izvješće američkog sociologa Ericha Fromma, koji je ustvrdio da se je, u razdoblju nama poznate povijesti, do sedamdesetih prošlog stoljeća, vodilo približno 2.500 ratova. Druga se svodi na naslov jedne rane knjige prvoga hrvatskog predsjednika, akademika Franje Tuđmana, Rat protiv rata. U oba se teksta implicira kako je ratno stanje trajno prisutno u društvenoj i životnoj zbilji. Pa nije tek naknadnim gestom »ratovati« protiv rata; u pjesničkom horizontu mogućnosti – pisati i antiratno pjesništvo.

Čitano li na skiciranu tragu ovu antologiju zadovoljavaju se dvije ključne čitateljske potrebe: (a) potreba za autorskom uvjerljivošću i antologije kao cjeline i posebnih tekstova u nju uključenih; (b) potreba za cjelovitom, a preglednom, slikom stanja na odabranu tematskom području, ovdje ratnog/proturatnog hrvatskog pjesništva. Drugačije rečeno, aktualnost ove antologije, u odnosu na događajni kontekst, te cjelovitost u odnosu na raspoloživu autorsku građu i »ponudu«, nagovješćuju okvir unutar kojega se ona čita kao – izuzetan (autorski) poduhvat. Tematska zadanost, znamo, ne mora biti ograničenjem. Uostalom, znamo za više takvih, tematski »ciljanih« pregleda ili antologija, kao što su one, primjerice, o ljubavi, moru, molitvi, pa nema razloga ne prirediti dobrodošlicu i ovoj.

2.

U antologiji je, ako smo brojili točno, 471 pjesnički tekst. Podpisana su 154 autora. Najstariji je Dragutin Tadijanović, mitski Tadija (rođen 1905.). Najmlađi je Franjo Nagulov (rođen 1983.). Već i ovaj raspon: najstariji-najmlađi uvršteni autor, posredno sugerira kako je »zavičajno« vrijeme pjesnika obuhvaćenih antologijom hrvatsko – 20. stoljeće. Određeno je s dva svjetska rata i jednim (nesretno) nazvanim Domovinskim. Praktično promatrano, teško je razlučiti i jedan naraštaj hrvatskih pisaca, rođenih u 20. stoljeću, koji nije bio ili ratnim sudionikom ili ratnom žrtvom. Po dužini trajanja najduže je mirnodobno razdoblje od 1945. – 1990. Ali, podsjetiti je, tada se vode različite »ratne operacije« poretka protiv »unutrašnjih« i »vanjskih« neprijatelja. »Mirnodobnost« samog razdoblja, stoga, bolje opisuje prilike »ispred zastora«, u sferi nadzirane javnosti, nego li prakse iza »zastora«. Pa i tu posezanje za »ratnim pismom«, kao autorskim modelom, nekako se samorazumljivo nudi kao bolje jamstvo autorske točnosti.

Koliko je vidljivo, u razdiobi tekstova uvrštenih u antologiju, razlikovati je pet osnovnih markera. Oni se protežu na obje strane teksta: i na označiteljsku i na značenjsku. Prvi takav marker nazvati je dokumentarnošću (pjesničke rečenice). Na njezinu važnost podsjećaju i autori antologije, govoreći o potrebi za – točnošću autorskih tekstova. Vidljivo je da su, idući tim tragom, autori antologije u knjigu uvrstili i tekstove koji po autorskom podrijetlu i nisu – pjesnički. Ali svojom dokumentarnošću zaslužuju biti u knjizi protu/ratnih tekstova. Poštujući isto uporište autori su antologije uzeli u obzir i više tekstova pjesničkih autora koji su se našli u ratnim sukobima »na prvoj crti«. Njihovi su zapisi prožeti izravnošću i »hrapavošću« za koju su »sposobni« samo neposredni sudionici. Nije, dakako, spomenuta »dokumentarnost« ograničena samo na te skupine autora i tekstova. Vidljiva je težnja autora antologije da i u drugim odabranim tekstovima sačuvaju taj trag ratne »izravnosti«. Posredno se, u osnovi, teži odkloniti eventualne opasnosti od naknadne »akademičnosti« tekstova. Njihova »ratna« zbiljnost nalaže i posebnu skrb, kako je rečeno, o – točnosti.

Drugi takav marker je – žrtvoslovni. U množini uvrštenih tekstova upućuje se na žrtve, i na »strašne časove« kada te žrtve stradaju. Pri tomu je vidljivo kako žrtvoslovna sfera obuhvaća koliko žive ljude: muškarce, žene, djecu, toliko i vrijedna dobra i domaće životinje. Budući da je rat »muškog roda« nerijetko se ističe i posebni način stradanja žena: silovanje i oblici poniženja i mučenja neodvojivi od »ženskosti« žrtve. Vidljivo je da je suočavanje sa zlom i zločiniteljima u takvim tekstovima nerijetko prožeto iskustvom neproničnosti zla i moralne izopačenosti. Sa sličnim iskustvom, koliko nam je poznato, suočili su se još hrvatski pjesnički autori u tekstovima iz dva svjetska rata. Pokazalo se da se pjesnički tekst teško nosi s mehanikom zla i, pokradimo Hannu Arendt, njegovom – banalnošću. Pa lako podliježe i sam toj banalnosti. Koliko je vidljivo, autori antologije imali su na umu takva ograničenja. Stoga su u odabiru tekstova s izrazitijim »žrtvoslovnim« intencijama dosljedno davali prednost tekstovima koji se uspješno opiru redukcijama na moralistične »ispade«. U antologiji se ostaje dosljedno na tlu pjesništva.

Posebna se inačica ovoga, »žrtvoslovnog« markera očituje u nemaloj skupini tekstova gdje su glavne žrtve – hrvatski gradovi i sela. Među njima, poznato je, posebni simbolni položaj imaju Vukovar, Dubrovnik, Sisak, Gospić, Škabrnja, Zadar... U takvim tekstovima, možda jasnije nego li u drugima, na vidjelo izbija lik rata kao razorne sile, nemesisa, koja »pravocrtno« uništava životne zajednice i naseljske sklopove kao njihovu osnovu i životnu akumulaciju. U množini tekstova izravno se sa razaranjem hrvatskih gradova tematski veže i poopćeno razaranje svega što je, ovako ili onako, imenovano – hrvatskim, u rasponu od razaranja sociokulturnih spomenika i crkava do masovnog usmrćivanja zarobljenog ne/srpskog življa.

Treći marker nazvati je – braniteljskim. U nemalom broju uvrštenih tekstova pjeva se o hrvatskim braniteljima. Pri tomu je uočiti svojevrstnu dvojnost u potrazi za obrisima braniteljskog lika. Na jednoj je strani obris ratnog junaka, »Leonide«, kako se u jednom pjesničkom tekstu izrijekom spominje. To su dečki koji su »s lakoćom« napustili udobne svakodnevice prijeratnog vremena i odvažili se oprijeti nadmoćnim agresorskim vojskama. Pri tomu su se našli u ratnim prilikama gdje su pobjednički izgledi najčešće bili svedeni na zanemarive teorijske postotke. Na drugoj je strani obris ratne žrtve. Mnogi su svoje braniteljske odluke platili glavom. A nemali se broj suočio i sa žrtvenim usudom i po završetku godina agresije (1991.–1998.), pod tlakom različitih zahtjeva i odluka, u rasponu od progona za navodne zločine do aktivnog zaborava njihovih zasluga, poduprtih s različitih institucijskih adresa, tuzemna i inozemna podrijetla.

Po toj dvojnosti, gdje su obrisi ratnog junaka i ratne žrtve organski povezani, tekstovi u ovoj antologiji uočljivo se razlikuju od tematski srodnih ratnih tekstova nastalih prije. Nije, dakako, spomenuta dvojnost odsutna i u tekstovima tradicije. Ali je, aura ratnog junaka tamo, po pravilu, snažnija od žrtvene aure. U ovoj antologiji pretežu tekstovi ravnoteže, ako ne i tekstovi s izrazitijom žrtvenom aurom. Tomu, posredno, pridonosi i činjenica da u braniteljskim tekstovima nema posebnih, braniteljskih, imena. Oni su jednostavno – branitelji, kojima zajednica duguje zahvalnost.

Četvrti marker može se opisati jednadžbom: rat = ispadanje iz povijesti. Sama sintagma, poznato je, spominje se u jednoj pjesmi Nikice Petraka. »Ispadanje iz povijesti« istovrstno je stanju gdje je »nakon smrti sve dopušteno«. Premda je, vidjelo se prije, iz statističkog osvrta na brojnost ratova u povijesti civilizacije, rat – drugim licem povijesti, samo u ciničnim predodžbama o povijesnom vremenu on se može držati »svijetlom« stranom te povijesti. Njegova polazna gramatika po kojoj je, kako je spomenuto, »nakon smrti sve dopušteno«, snaži sudionike i postupke koji, posve paradoksalno, život preobražavaju u silu njemu protivnu. U više tekstova u ovoj antologiji taj se paradoksni okret izvodi na vidjelo snažeći, ujedno i svojevrstni autorski »pesimizam«, gdje, kako sugerira Antun Šoljan, »napokon zauvijek dočekasmo,/ cijelo selo, sve odar do odra«. Nema u takvim pesimističnim nagovještajima potrebe za zatvaranjem povijesnog obzora. Prije će biti da su oni nekom vrsti polaznih postaja množine pjesničkih tekstova gdje dolazi na svoje i pridjev uporabljen i u podnaslovu ove antologije: antiratno (nadahnuće). Budući da je, kako je sugerirano, rat trajnim (drugim) stanjem društva, već i vitalistični korijen pjesništva nalaže takvo nadahnuće prihvatiti – ozbiljno.

Peti marker svodi se na sjećanje preživjelih. To sjećanje, vidljivo je iz antologiziranih tekstova, obuhvaća više slojeva, u rasponu od sjećanja na ratne tegobe, preko sjećanja na zločinitelje, do sjećanja stradalih i na stradale, i, napokon, sjećanja na načine kako se preživjelo i borilo. Rat je, motren iz te perspektive, svojevrstnim trijumfom sjećanja. Ta činjenica krije, u isti mah, i opasnost od »zarobljivanja«, i osobnog i kolektivnog, imaginarija ekskluzivnim sjećanjem na ratne godine, gdje se isključuju sadašnje/buduće vrijeme, kao vrijeme onkraj rata. U više tekstova antologizirani se autori uspješno suočavaju s tom memorijskom dvostranošću. Pa se, kao svojevrstna jezgra »antiratnog« sjećanja ustaljuju tekstovi sjećanja na – živo/buduće vrijeme. »Doći će vrijeme blagog naroda«, zapisuje Veselko Koroman. A Igor Zidić u pjesmi Križ na Srđu »zaključuje«: »Kada se/ smirila/ zemlja/on je/ nevidljiv/ stao/ na svoje/ staro/ mjesto«. Time se, posredno, možda i nehotice, dospjelo do uvida po kojemu je sociokulturno sjećanje ona druga bojišnica, gdje se vodi »rat protiv rata«. I koji se, makar privremeno, ne može dobiti bez pobjeda na toj bojišnici.

Znamo da je u tim poduhvatima nenadomjestiva književnost sa svojim brojnim metodologijskim prednostima. Ali je njezina uloga jedva odredljiva bez – pjesničkih tekstova. Na tu činjenicu podsjećaju i ovdje antologizirani tekstovi. Napisani su osloncem na različita metodologijska uporišta. Po tome je antologija i svojevrstnim »spomenikom« prava na autorsku razliku. Ali ih drži na okupu skrb o važnosti sjećanja na temeljnu povijesnu razliku: na razliku između zločinitelja i o onih drugih, možda prvih. Možda je glas ovih drugih/prvih glas »cvrčka u trubi«, kako sugerira i naslov antologije. A možda je i glas povrh svakog prigodnog »orkestra« – glas savjesti. Zahvalimo se sastavljačima antologije, kolegi Tomislavu Domoviću i kolegici Biserki Goleš Glasnović, na tom izuzetnom poduhvatu.