Kakva je Matoševa Hrvatska

1.

Pod pojmom klasika nekoć su se podrazumijevali pisci iz antičke književnosti, a danas su klasici kanonski autori u svakoj pojedinačnoj kulturi i jeziku. Tim pitanjem bavili su se protagonist realističke kritike Sainte-Beuve, angloamerički pjesnik T. E. Eliot i drugi. Uzimajući u obzir obuhvatnost njegova difuznog opusa, zrelost duha, ljepotu stila i utjecaj na suvremenike koji se od epohe fin de sièclea proteže do naših dana, nema sumnje da je A. G. Matoš jedan od klasika hrvatske književnosti. Po čemu je još Matoš klasik? Možda ponajprije po tome što je svojom ostavštinom nadišao okvire strogo omeđenog koncepta književnosti, što se iz svoje individualne pozicije uspostavio kao univerzalna mjera, a onda i zbog toga što je postao kriterij na koji se referiraju njegovi profesionalni nastavljači, ali i oni koji iz različitih aspekata propituju povijest Hrvatske i imaginarnog Balkana, kako bi rekla američka povjesničarka Marija Todorova.

Biti klasik, znači zapravo biti nezaobilazan, čak i kad se s nečim što proizlazi iz njegova opusa u krajnjoj liniji ne slažemo. Biti klasik znači provocirati i epatirati iz epohe koja je minula, u Matoševu slučaju s Prvim svjetskom ratom, a čije repove (ne samo ratne) poslije toliko godina i desetljeća ćutimo na vlastitoj koži. Biti klasik znači biti živ i kad si mrtav i kad energija riječi uspostavlja jedinstvo koje transcendira uobičajene zakone prostora i vremena. Biti klasik znači biti orijentir, centralni reflektor iz kojeg se zraci šire prema periferiji da bi se poslije svega vratili početku ili svojoj ishodišnoj točki. Biti klasik znači svjedočiti iz svoje povijesne daljine koja se uspostavlja kao dobrodošla blizina. Biti klasik znači biti ekskluzivan i inkluzivan, znači biti sam i izdvojen, ali na način da se s tom samoćom i izdvojenošću mogu identificirati i drugi, znači biti nacionalist i kozmopolit u mjeri u kojoj su taj nacionalizam i kozmopolitizam modus kolektivne kobi. Sve to i još mnogo toga je Matoš, klasik koji nije završio gimnaziju, pjesnik po vokaciji koji se stihovima oglasio kasno (tek 1906. u Savremeniku), pripadnik pravaške stranke koji je u dubini duše bio anarhist, napokon, nacionalist koji je zagovarao kulturno jugoslavenstvo, držeći da se vlastiti identitet ovjerava tek u plodotvornoj osmozi s drugim i komplementarnim kulturama.

Provodeći najveći dio svog vijeka kao lutalica i dezerter koji je amnestiran 1908. godine, da bi već početkom 1914. završio na Mirogoju, Matoš je u svojim putopisnim i feljtonističkim tekstovima ovjekovječio viziju Hrvatske kakvu nije uspio stvoriti nijedan pisac prije ili poslije njega. Nevjerojatnom spregom srca i uma, poezije i povijesti, rekreirao je Hrvatsku na svoju sliku, nalazeći ono što se u njoj objektiviziralo tokom stoljeća i dekorirajući njen historijski supstrat snagom subjektivnog i lirski amalgamiranog svjedočanstva u kakvom mu je malo tko mogao parirati. Boraveći godinama izvan domovine, ćutio ju je točnije i intenzivnije od onih koji su živjeli unutar njenih zakonski definiranih granica, ergo, unutar Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U historiografskim dokumentima naziv Hrvatske varirao je od prilike do prilike. Među inim, zvala se Trojedna Kraljevina, Nagodbena Hrvatska i Banska Hrvatska. U Ugarskoj se termin ‘kraljevina’ redovito izostavljao iz naziva koji je najčešće glasio Hrvatska i Slavonija ili Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Kad su posrijedi bili dokumenti koje je izdavao Beč, država se zvala Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Po naputku Reichskanzlera Friedricha Ferdinanda von Beusta, na prvom mjestu apostrofirala se Dalmacija, kako bi se istaknula njena pripadnost Austriji, za razliku od Hrvatske i Slavonije koje su pripadale Mađarskoj, odnosno Ugarskoj (uz Rijeku kao Corpus separatum Hungaricum).

Dakako, trojednost hrvatskog imena i njegovih službenih ili neslužbenih inačica sugerira složenost hrvatske pozicije, njenu povijesno-prostornu i državno-pravnu heterogenost koja se doima kao privilegij, ali i kao prokletstvo. Koliko je Matoš manje živio u Hrvatskoj, toliko je više čeznuo za njenim pejzažima i horizontima, u skladu sa Simone Weil koja je objašnjavala da je distanca duša ljepote ili onim što je još jedan emigrant, Boris Maruna, sažeo u amblemskom naslovu pjesme Bilo je lakše voljeti te iz daljine (pour Bernadette). Matošev itinerar je idealna podloga za jedan ili više romana koji dosad nisu, a možda i neće biti napisani. Ako je Ujević istodobno tako star i tako mlad, Matoš je istodobno tako daleko i tako blizu s pitanjima otvorenim i akutnim kao što su bila u vrijeme u kojem ih je štedro sipao iz rukava. Matoš je teško zamisliv bez Hrvatske, ali uz zrnce benignog pretjerivanja moglo bi se konstatirati da je i Hrvatska nezamisliva bez Matoša, barem u mjeri u kojoj je upravo on verificirao njene ljepote, ne suspendirajući pritom svoj kritičarski i osporavateljski instinkt, dokazujući time da ljubav spram domovine (ili žene), što je u njega nerijetko jedno te isto, unatoč svojoj vehementnosti, nije i ne mora biti slijepa.

Ali kad se otputio na drugi svijet, Ujević ga u svom nekrologu nije štedio. Koliko mu se u mladosti divio, slijedeći u znatnoj mjeri njegove političke i literarne ideale, prihvaćajući nauk francuskih modernista te pohodeći Pariz i Beograd, da bi se poslije svega skrasio u Zagrebu, toliko je nad mrtvim Matošem iskalio frustracije nastale u mladenačkom odnosu između Rabbija i Discipulusa. Dojučerašnji učenik prigovorio je mrtvom učitelju da nije bio mislilac, da je bio više novinar nego pisac, da u njegovu radu nije bilo sistema, da mu retorika podsjeća na jezik kočijaša i piljarice, da je bio ličan i uličan i tako u beskraj. Ipak, konstatirao je da je u anemičnu atmosferu Hrvatske unio plodnoga puntanja, da nije htio biti kao svi drugi, priznao je da ga je u pamfletiste bacilo nevoljništvo grabancijaškog proletera, da je biser besjede očistio od prljave naslage navike, živeći kao ubogi bezgaćnik i pjesnički ustaša, kojem je galska teorija poslužila kao temelj za himnu domaćem pejzažu, identificirajući u nekadašnjem mentoru namjere koje su bile veće od djela, pelivana riječi koji je domovinu vidio kao osobu, svodeći ga u krajnjoj liniji na čar fragmenta i ljepotu karikature.

2.

Matoš se ogledao u svim književnim žanrovima, osim u romanu, a postavi li se pitanje o središnjoj temi njegova opusa, ili o glavnom junaku, moglo bi se bez krzmanja zaključiti da je to Hrvatska, u skladu sa činjenicom da je domovinu tretirao kao osobu ili, točnije, kao ženu. Na jednome mjestu Hrvatska (je) kao žena: ljepša iz daleka (Bilježnica, VIII, 1902.), na drugom Kroacija je majka, jedina, posljednja boginja mog buntovničkog bogomračja (Imaginarno putovanje, 1903.), na trećem žena je mamica Kroacija (Meštrović, 1910.).

Izuzimajući Zagreb (Od Zagreba do Beograda, Zagreb i Zagrebi, Lady Šram), najviše je svjedočio o nekim dijelovima Slavonije (Đakovo, Vinkovci, Vukovar), Banskoj Hrvatskoj, Prigorju (Križevci), Samoboru i Hrvatskom zagorju (Samobor, Zlatar, Krapina, Stubica, Velika Gorica, Brezovica, Turopolje). Matoševa domovina bila je ograničena na užu Hrvatsku sa Zagrebom kao njenim glavnim gradom. Istina, od 1909. do 1914. obilazio je isto tako Primorje (Rijeka, Sušak, Opatija, Bakar, Kraljevica), ali se ondje osjećao kao u inozemstvu. Južni dijelovi Hrvatske, Dalmacija s gradovima i otocima, u njegovu opusu zapravo i ne postoje. To ne bi bilo važno za pisca kojem domovina nije tema. Ali Matoš je na svoj način definirao i divinizirao Hrvatsku, ostavljajući za sobom feljtone i putopise koji se i danas tretiraju kao kanon, podjednako u onom što je dobro i onom što je loše za Hrvatsku i njene stanovnike. Katkad se stječe dojam da je vrijeme stalo, da ti tekstovi nisu nastajali u doba fin de sièclea, u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine, Friedjungovog procesa i Jukićevog atentata na bana Cuvaja, nego da su netom uskrsnuli ispod pera našeg suvremenika. Znači li to da je njihov tvorac bio genijalan ili je to samo jedan od dodatnih dokaza da se u Hrvatskoj ništa ne mijenja ili se mijenja tako da ostaje isto? Ako je tri fundamentalni broj koji sublimira božansko u kozmosu i u čovjeku, onda trojednost Hrvatske kao prostorno i povijesno definiranog entiteta sama po sebi ne bi trebala biti shvaćena kao fatum. Ali jedan dio te cjeline Matoš je ignorirao.

Da je tome tako, ustanovio je još Ujević u apostrofiranom nekrologu: Dalmacije ne poznavaše, a rodnu Slavoniju bijaše napustio od mlađih dana. Za estetički značaj njegova stvaranja ta je činjenica sporedne važnosti, ali kako je on htio da baš dušu Hrvatske upozna iz njena tla, nije bio dosljedan proučavajući zemlju samo na jednome mjestu. Zemlja je naša prerazlična i mnogolika, a baš jer je njegov, kao Barrèsov, nacionalizam u isti mah ideja decentralizacije, pišući o cjelokupnoj naciji on bijaše dužan da upozna cjelokupni teritorij. To se osvetilo i on nije nikada pravo razumio narodnoga jedinstva. U trima knjigama (Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi, Pečalba) tiskani su paradigmatski tekstovi na temu Hrvatske, njenih pejzaža i vladajućih mentaliteta (Kod kuće, Oko Lobora, Iz Samobora, Zagreb i Zagrebi, Ladanjske večeri i drugi), tekstovi koji su Matoša učinili Matošem, najhrvatskijim među svim hrvatskim piscima, starčevićancem i steklišem, akrobatom riječi koji je, prema Ujeviću, poludio od srca, smišljajući o svojoj domovini, njenim ljudima i običajima najljepše i najporaznije retke. U jednom tvrdi da su servilnost i bigotnost glavne karakteristike Zagrepčanina, žaleći što nije postao svećenik (zbog masne rente ponajprije), u drugom potanko objašnjava da se ne može zamisliti nezgodnija sredina za razvitak višeg čovjeka, smjerajući dakako na Zagreb, u trećem piše da je hrvatska okolica najbolja škola patriotizma, u četvrtom djevičanski čistu i neokaljanu Hrvatsku bez pardon jukstaponira s pandurskom pljuvačnicom. A mediteranska Hrvatska?

Osim u knjigama, Dalmacija mu je ostala terra incognita, Dubrovnik je volio samo iz daljine, pod pretpostavkom da ga je uopće volio, nikada nije bio ni u Splitu, ni u Zadru, premda je u Zadru potkraj 1905. objavio Oglede i premda je u tom gradu u djevojačkom Zavodu sv. Demetrija neko vrijeme službovala njegova zaručnica Olga Herak. Pišući 1909. o Rijeci, Matoš bez okolišanja navodi da se u tom gradu osjećao kao u tuđini. Taj osjećaj potencirala je činjenica da su banditski Mađari oteli Rijeku, premda je najveći dio kapitala u hrvatskim rukama i premda su Primorci najradišniji i najinteligentniji pripadnici hrvatskoga puka. Simptomatično je da blizina mora nije u našeg putopisca pobudila ništa više od vonja prazne kutije sardina. U jednom drugom tekstu, nastalom tri godine kasnije (Refuli), Rijeku je srozao na najantipatičniju rupu na svijetu, škulju bez više kulture i mjesto bez narodnosti. Matoš možda ne bi ni dolazio u Primorje da Olga nije radila u privatnoj školi u Opatiji, a onda u nekom ženskom liceju na Sušaku. Ni Opatija bajna u očima tog stručnjaka u vrijeđanju, kako ga je okrstio Ujević, nije prošla mnogo bolje. Dovoljan je jedan citat: Bijah i u Opatiji, ali što da pričam o Švabama, Mađarima i o atentatu hotela na prirodu, novca i austro-ugarskog filistra na poeziju onih zatona i šumica gdje ima toliko lovora da bi si njime mogao ovjenčati čelo i Dušan Plavšić, naš Šogor? (Dušan Plavšić je bio Kranjčevićev šogor, op. Z. Z.) A u netom spomenutim Refulima piše da je mogao svratiti u Opatiju, ali je odustao, jer sve što ima u Opatiji, ima ionako u Zagrebu u kudikamo jeftinijem izdanju.

U Pozagrebuljenom solilokviju, dijalogu publiciranom 1907. u Hrvatskom pravu, u kojem raspravljaju četiri lika maskirana u životinje, nalazi se i sljedeće replika: Ništa gore od degenerirane aristokracije. A in puncto starog Dubrovnika mogu reći i to, da je, premda po katoličkim, malo ikavskim i kulturnim svojim vrijednostima pravo starohrvatsko mjesto, bio prije svega Dubrovnik egoistično trgovačko i patricijsko gnijezdo, podvaljujući jednakom vještinom Turčinu i Mlečiću, hrvatskom banu i despotu srpskom. S Paunovom replikom složit će se i Vrabac, dok će Majmun prisnažiti: Ah, taj heroizam imaju i žene koje se ljube za novac. Dubrovnik je veličajan kao dokaz intelektualne moći naše rase, vrlo je uljudan i gospodski, ali jedna stranica senjske povijesti ima više heroizma i pravog junaštva od svih tih mladih pastijera i starih pokajnika koji su faktično bili obični kramari i Kirchenthurmpatriote. Četiri desetljeća kasnije na Matošev kvaziživotinjski solilokvij nadovezat će se Krleža svojim gromopucateljnim paskvilom Brašančevo u Dubrovniku, u kojem će ponoviti netom citirane teze, bagatelizirajući aristokratski libertas Držićeva grada za račun partizana koji su slobodu plaćali vlastitom krvlju.

Već ozbiljno bolestan, od 17. rujna do 3. listopada 1912. Matoš je boravio u Primorju (Rijeka i Kraljevica). Nakon toga nastao je putopisni ogled Refuli, objavljen potkraj te iste godine u Obzoru. Od višekratno iskazane distance prema Rijeci i mediteranskim dijelovima Hrvatske nije odustao ni u tom tekstu. A onda je poentirao: Htjedoh u Dubrovnik i ne odoh. Ljepši je kao grad moje duše. Stvarnost bi taj grad mogla razoriti poput tolikih iluzija. Najljepše su neviđenosti. Otud ljepota prošlosti (i budućnosti). I onda, još nešto. Hrvatska je hrvatska samo u zatišju, na ladanju, u selima i u malim mjestima. Primorski naši gradovi puni su i danas talijanizama, bosanski turcizama, banovinski ungaro-germanizama. Ladanje je u većem skladu sa pejzažem i narodnom našom dušom i zato je meni Domovina, pravi narod i prava Hrvatska na onim mjestima u kojima ima najmanje tuđinštine a najviše našeg duha, a to su stara historijska mjesta bez utjecaja tuđinske modernosti kao Senj, naš Grič, Trogir ili Varaždin, ili pak mala gnijezda u kojima je pučka duša i karakter pejzaža i okoline ostao nepromijenjen. Na ovom mjestu, ali i mnogim drugima, Matoš se legitimirao kao sljedbenik Barrèsova nacionalizma, ego(t)izma i tradicionalizma koji imaju romantičarski eho, ali koji u stanovitim okolnostima poprimaju mračne, sve prije nego idilične konotacije.

Koliko god možda neočekivana, višekratno iskazana rezerviranost prema Dubrovniku uklapa se u sliku pisca koji je bespoštedni rat protiv konvencija, obračun sa stereotipima, a onda i sa svojim oponentima shvatio kao poslanje, pa i svojevrsni užitak, na najbolji način evidentiran u Dragim našim savremenicima, knjizi u kojoj je osim vlastitih kritičkih i polemičkih tekstova, objavio i replike svojih protivnika, ponajprije Ujevića, Kamova i Krešimira Kovačića. U glasovitom eseju O uživanju u mržnji (On The Pleasure Of Hating) William Hazlitt pisao je da u čovjekovu duhu tinja potreba za zlom, žudnja za zadovoljstvom u pakosti koja je veća od zadovoljstva u ljubavi. Naravno, Hazlitt je dijete svog vremena: bio je zagovornik Francuske revolucije i pionir radikalnih socijalističkih ideja, a kao književni kritičar više je držao do intuicije i ljeporječivosti nego do akademskih izjašnjavanja. U ovom potonjem blizak mu je svakako i Matoš. Posežući još jednom za Ujevićem, može se zaključiti da je bio on onih koji su razbijali monotoniju i hrvatsku psovku doveli do savršenstva. Kako je pisao (kao bogohulnik!), tako je i živio.

Potkraj kolovoza 1894. dezertirao je Matoš iz vojske, u nekoliko navrata putovao je u inozemstvo s tuđim ili krivotvorenim pasošem, u Ženevi i Parizu prijateljevao je s anarhistima, u Hrvatsku je do amnestije dolazio ilegalno, kao tat, svoj dragi Zagreb prozvao je glavnim gradom zemljice Štreberije, a u polemikama sa svojim kolegama koristio je verbalnu artiljeriju najtežeg ranga (Đuru Šurmina proglasio je intelektualnom nulom, o Stjepanu Parmačeviću izražavao se u ženskom i u srednjem rodu, a Arsen Wenzelides bio je za njega bacil i glupi gnom). Za vrijeme petogodišnjeg boravka u Parizu, u Zagreb je slao pisma koja su objavljivana u Hrvatskom pravu. Nerijetko su ta pisma bila predmet svakojakih polemika, a zbog onog koje je datirao 15. kolovoza 1900. godine Hrvatsko pravo bilo je zabranjeno i povučeno iz prodaje. U obrazloženju Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu, navodi se među inim da se »čitavim smjerom i sadržajem spomenutog rukopisa nastoji razdražiti na mržnju proti uzakonjenoj svezi Kraljevine Hrvatsko-slavonske i Kraljevine Ugarske te potiče na neprijateljstva proti različitim narodnostima«.

Godine 1913. zabranjena je Pečalba, zadnja knjiga koja je objavljena za Matoševa života. Do zabrane je došlo zbog feljtona Od Pariza do Beograda u kojem se Matoš nije libio ustanoviti da srpski kralj govori hrvatski bolje od hrvatskoga kralja. Ta tvrdnja mogla je djelovati neprilično, tim više što je njenog potpisnika, vojnog bjegunca, pet godina ranije amnestirao upravo hrvatski kralj Franjo Josip I. Feljton je tiskan prvi put ćirilicom u beogradskoj Politici, nakon toga objavljena je latinična verzija u Hrvatskoj smotri, a da na rečenicu o srpskom i hrvatskom kralju nije reagirao nitko. Bila je to tek jedna od rečenicâ, duhovitih i otrovnih, kakvom je Rabbi oduševljavao ili užasavao svoju mnogoljudnu (re)publiku. Ali slučaj se pokazao egzemplarnim jer distribucija Pečalbe nije obustavljena na prijedlog nekog službenog ili cenzorskog tijela nego se na to odlučio sam nakladnik – Društvo hrvatskih književnika.

S pedigreom predestiniranog enfant terriblea, Matoševe opservacije o Dubrovniku čine se kao maestral, ili kao Mozartova sonatina, kako je Lasić prozvao svoje objekcije o Krleži u usporedbi s onim što je ovaj potonji zaključio o Domjaniću, Mažuraniću, Preradoviću i drugima. Unatoč svemu tome, u kolektivnim predodžbama Matoš figurira kao promotor licitarski idealizirane Hrvatske, kao bezuvjetni nacionalist i barjaktar svog obespravljenog naroda koji je i onaj inkriminirani tekst iz Pariza zaključio tvrdnjom da je spas Hrvata samo u Hrvatskoj. Ali dislociranost jednog naroda, ili države, nije izmislio Matoš, iako ju je dijagnosticirao na način primjeren vremenu i vlastitom senzibilitetu. Ako je Ujević konstatirao sve najbolje i najgore o Matošu, ovaj potonji je konstatirao sve nabolje i najgore o Hrvatskoj.

3.

I kad je pjevao laude i kad je rigao psovke na račun svoje domovine i svojih zemljaka, Matoš je pretjerivao i u tom pretjerivanju paradoksalno – bio u pravu. A bio je u pravu zato što što mu je rječitost bila takva da se bez okolišanja upuštao u ratove, sam protiv svih, bio je u pravu zato što nije kalkulirao i zato što je o svojoj domovini i njenim žiteljima sudio spregom srca i uma, jednom vrstom pjesničke argumentacije, ili egzaltacije, iza koje je stajao cijelim bićem i kakvu ne može ponuditi ortodoksna sociologija ili znanstveno šatirana demagogija s akademskim predznakom. Matošev opus, osobito njegov feljtonistički i putopisni dio, svojevrsna je varijacija na temu Mihanovićeve Lijepe naše domovine. Za divno čudo, u toj pjesmi ne spominje se more, iako ju je autor napisao za vrijeme svog službovanja na Rijeci. U desetom broju Danice 14. ožujka (sušca!) 1835. Mihanović se oglasio Horvatskom domovinom, slijedeći Gajeve naputke o jeziku. Što se pak mora tiče, a s njim i mediteranske Hrvatske, ono je došlo na red tek krajem 20. stoljeća. Na inicijativu Milivoja Slavičeka, umjesto stiha kud li šumiš, svijetu reci (koji se odnosi na Savu, Dravu i Dunav) u himnu je inkorporiran stih sinje more, svijetu reci.

Šestoga kolovoza 1910. godine, dan prije otkrivanja Mihanovićeva spomenika u Klanjcu, Matoš je u Hrvatskoj slobodi objavio feljton pod naslovom Lijepa naša domovina, koji je potom pretiskao u knjizi Naši ljudi i krajevi. Analizirajući temeljito Mihanovićevu himnu i uspoređujući je s himnama drugih naroda, na jednome mjestu zaključuje: U toj pjesmi nema militarističnog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem hrvatskim. Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civilizovanim nagonima.

No, premda dvije trećine globusove površine zaprema more i premda su veliku povijest kreirali pomorski narodi (Portugal, Španjolska, Britanija), more nije bilo blisko Matošu, a pogotovo mu nije bilo blisko u mjeri u kojoj se srodio s Hrvatskom i njenim kontinentalnim regijama. S jedne strane, to je posljedica hrvatske državno-pravne rascijepljenosti između Austrije i Mađarske, ili Ugarske, s druge, to je rezultanta jezične dislociranosti na idiomatsko trojstvo ča-kaj-što. U jednoj od svojih Bilježnica iz pariške ere, Matoš je zapisao da u njemu, osim hrvatstva, ništa nije iskreno. Može mu se vjerovati, ili ne vjerovati, ali činjenica je da su mu kaj i grabancijaš Petrica ipak bliži nego ča i Marulićevi laudatori s kojima se, poput Ujevića, nakon svega našao na ratnoj nozi. Napokon, ne treba zanemariti ni genetiku. Obitelj Matoš doselila se u Vojvodinu iz mjesta Turjaci, nedaleko od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini. Matoševa majka Marija, rođena Schams, bila je sudetska Njemica iz Našica, a njena braća Ferdinand i Hugo Schams, bili su ugledni ljekarnici u Zagrebu i Beču. Pisac s takvim pedigreom, koji je formativne godine proveo u Zagrebu, a onda lutao između Beograda i Pariza, boraveći zakratko u Beču, Műnchenu i Ženevi, u mediteranske predjele (Rijeka, Rim, Firenca) zalazio je sporadično, više kao ljubavnik Olge Herak i pacijent kojem je neophodan morski zrak, a manje kao putnik ili znatiželjni piligrin.

U putopisnoj prozi Oko Save, objavljenoj 8. lipnja 1913. u Obzoru, izrijekom priznaje: Ma što se reklo, more nije tako lijepo kao rijeka i jezero, barem za moj ukus. More je literatura. More izumiše Chateaubriand i Byron. Naročito naše more i primorje čini mi se pustinjom bez našeg zelenila, bez naših šuma i livada. Šta ćete! Nisam rođen za marinera, ako i obožavam sunce kao božanstvo, a vodu čak kao – ženu. Ne zanemarujući njegova ideološka uvjerenja, evidentirana u pravaškoj stranci i permanentnom žurnalističkom angažmanu, nije čudno da se između gornjohrvatskog teškog brka i pasivne dubrovačke inteligencije opredijelio za ono prvo, kao što nije čudno da se između Katarine Zrinski i Flore Zuzorić bez pardona poklonio grofici Katarini. U njegovu slučaju pjesničke muze bile su manje važne od povijesnog konteksta što ga utjelovljuju dvije plemenitašice iz kontinentalne i mediteranske Hrvatske.

Znakovit je također članak pod naslovom Tragedije i komedije, publiciran 28. srpnja 1906. u Hrvatskom pravu. Sročen je u formi dijaloga, vjerojatno zato što je u fokusu zanimanja Begovićeva drama Gospođa Walewska, a jedan od aktera tvrdi: Gospar conte se tu ljuto vara. Čast komu čast, ali modernoj Hrvatskoj Dalmacija ne bijaše profesorom. Starčević, Strossmayer, Preradović, Šenoa, Đ. Pilar, Marković, Kumičić, A. Kovačić, Kranjčević, Kozarac i Leskovar ne bijahu i nisu Dalmatinci. Genijalni Medo Pucić se iz Dubrovčanina iščahurio u Srbina, dok je Tommaseo velik renegat. Pavlinović i Botić su veliki, ali ne najveći Hrvati. Gospodin grof pati od lokalne megalomanije, jer danas Dalmacija nije više tako blizu ‘suncu romanske kulture koja mu još uvijek pali krv, a plodi (sic!) šaroviti gaj’, jer je to sunce u Parizu, a Pariz bliže Zagrebu no Supetru. Već davno prođoše vremena kad je Italija, učiteljica Dalmacije, učila Europu.

Tako je Matoš, nošen svojom ideološkom idiosinkrazijom, ignorirao ne samo ona znamenita i davno etablirana imena nego i bulumentu pisaca, od Luke Antice, Hortenzija Bartučevića, Ivana Franje Biundovića, Jakova Borkovića, Andrije Vitaljića, Jurja Žuvetića i drugih, tek lokalno poznatih autora (svedivih na Barčevu sintagmu veličina malenih), dokazujući da je Hrvatska, unatoč svojoj dislociranosti i geografskoj skučenosti, dovoljno velika da uvijek iznova afirmira antagonizam između sjevera i juga, makar pod maskom literarne ili kakve druge izmišljene parbe. Premda je Mediteran bio poprište interferiranja helensko-poganske, judeokršćanske i islamsko-arapske tradicije, premda je kao takav zavičajno tlo zapadnoeuropske uljudbe, u sučeljavanju s njegovim odbljescima na hrvatskom tlu Matoš se legitimirao kao kontinentalac, u čijem se duhu, uz neizbježni domicilni štih, miješaju refleksi germanskih predaka i adoptirane francuske kulture.

Tekst Vodom i kopnom, prvi put objavljen 14. rujna 1913. u Obzoru, doima se kao miscelanea, tipična matoševska mješavina u kojoj se dijaloški pasaži smjenjuju s pjesničkim citatima, opisima zagrebačke atmosfere, zazivanjem favoriziranih imena kao što su Ante Starčević i Ivan Krstitelj Tkalčić, ali jednako tako erotskim i esejističkim pasažima: oni prvi provocirani su ljetnom opuštenošću, a drugi umjetnošću Ljube Babića, slikara i imenjaka slavnog pripovjedača K. Š. Gjalskog, alias Ljube Babića. Budući da ga je pisao potkraj kolovoza ili početkom rujna, Matoš nije mogao izbjeći pomisao na južnjačke užitke. Ali već na početku je naglasio: Mi u Zagrebu imamo sve osim mora. No kad se sjetim mora po toj vrućini, onih hotela u Opatiji, one užasne žege, onih obala bez drveta, a naročito one skupoće, poklanjam vam more sa svim mađarskim gostima Starog i Novog zavjeta, sa svim štokfišima i ajkulama, pa ću lijepo do Kraljičina zdenca, do Podsuseda, do sv. Šimuna, do mlinara Šarfa u Dubravi, a želite li u inozemstvo: hajdmo u Brežice i živio Mihel Senica, zdravo debeli, crveni gospudi fajmeštri na kuglanama, zdravo pera za zelenim klobucima, zdravo kelnerca kaj mi piti, kuharca kaj mi jesti i Ljubica kaj mi – pohane piceke da!

Svoja uvjerenja Matoš je redovito garnirao nevjerojatnom dozom humora koja je u začetku obezvrijedila svaku raspravu o vjerodostojnosti njegovih teza. Ako bi se ipak zaželio mora – nastavljao je u citiranom tekstu – uzeo bi grumen soli, sjeo na vrtuljak i za sitne novce kupio autentičnu morsku bolest. U svojoj goropadnoj mašti, za ljetnih kanikula fontanu na zagrebačkom Zrinjevcu prispodobio je s kitom koji štrca more kroz nosnice, dok je na maksimirskom jezeru imaginirao flotu koja brani grad pred najezdom britanske mornarice! Ako igdje, u tom feljtonu Matoš je opetovano potvrdio svoje prioritete.

Krleža, koji mu je štošta dugovao, premda je to nevoljko priznavao, u tome je Matošev blizanac. Ni njega more nije previše privlačilo, za svog dugog vijeka odlazio je uglavnom u Opatiju, u kojoj je potkraj 19. stojeća izgrađeno više luksuznih zdanja i hotela, među inim i Kronnenprinzessin Stephanie (1885.). Opatija je u to doba slovila kao službeno lječilište Austro-Ugarske Monarhije, a kao njen podanik i pitomac Krleža je mrzio Monarhiju, iako ga je privlačio njen glamour, očitovan u sretnoj sprezi kvarnerskog pejzaža i luksuznih vila. U zbirci eseja Deset krvavih godina (1937.) Krleža objašnjava da je hijat između dalmatinskog Zagorca i prosječnog Zagrepčanina neusporedivo veći od gradačke ili južnoštajerske varijante bidermajerske nacionalne svijesti kod istih socijalnih elemenata na austrijskoj ili slovenačkoj strani. Ili, jednako tako, Hrvatu iz Imotskoga Hrvat iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva. Matoš nije iz Zlatara, premda je o njemu pisao, a nije ni iz Imotskoga, premda njegovi preci potječu iz obližnje Sinjske krajine. Ali podvojenost o kojoj svjedoči Krleža osjećao je itekako jasno na vlastitoj koži. Ona je uvjetovana regionalnom i državno-pravnom rascijepljenošću, ali isto tako jezičnom i kulturnom diversifikacijom utjelovljenom u mitteleuropskom, balkanskom i mediteranskom segmentu Hrvatske. Pritom ne treba zanemariti ni Matoševo kontinentalno podrijetlo, njegov odgoj, ni ideologijske predilekcije koje su ga vodile k tome da se na hrvatskom Mediteranu osjećao kao u tuđini ili, po Krleži, kao čovjek iz inostranstva.

U razgovoru s Nicolasom Troungom, filozof Alain Badiou primijetio je kako je vrlo važno shvatiti da je Francuska istodobno zemlja revolucijâ ali i zemlja reakcionarstva. Ne samo zato što je bio galski đak, preuzevši Barrèsovo poimanje nacionalnog herojstva i kulta samoga sebe (Le Culte du moi), u njenoj povijesno zadanoj ograničenosti Matoševu viziju Hrvatske treba uzeti cum grano salis. Kao književnost par excellence. Jer ako netko nije priznavao granice, državne i administrativne ali i one vlastite, društveno pretpostavljene i literarne, poetičke, pa i etičke, to je u punoći svoga bića bio upravo Matoš.