Dva nekrologa: paradigme recepcije

Antun Gustav Matoš jedno je od najznačajnijih hrvatskih imena i umjetničkih pojava u novijoj hrvatskoj književnoj i kulturnoj/društvenoj povijesti. Svojim djelom, koje obasiže više od osam tisuća stranica, trajno se upisao u hrvatsku nacionalnu memoriju i ne prestaje uznemiravati njezinu učmalu i svakojakim kompromisima ustajalu provincijalnu stvarnost. Svejedno je li riječ o vremenu u kojem je živio ili o ovom našem, današnjemu!

Matoševo djelo najdublji je izraz onih nastojanja što ih je, književno-povijesno gledano, istaknula mlada generacija na razmeđu stoljeća kojoj je modernost njegova izraza i povezanost s europskim duhovnim kretanjima bila privlačan i najznačajniji umjetnički orijentir. U njemu je, po mjeri iznimnog talenta, sadržan društveni kapital koji su europska (i hrvatska) kultura i duhovnost pohranile u svojem povijesnom pamćenju i svjedoči o snazi genija koji je o imenima, ljudima, pojavama ostavio neizbrisiv trag.

U hrvatskim provincijalnim prilikama Matoš se u mnogim pitanjima nacionalne i književne sudbine nametnuo »vrhovnim autoritetom i književnim arbiterom« (M. Rogošić). Doživljavan »pokretnom snagom naše književnosti«¹⁾, ustrajno je i dosljedno branio pravo na narodno ime, jezik, kulturu i nacionalnu prepoznatljivost. I dok je dio hrvatske javnosti u tome vidio izraz duboke nacionalne samosvijesti, drugima je to predstavljalo opasnost za ostvarenje sumnjivih ideoloških utopija koje su dinamizirale društveni život na razmeđu stoljeća pa do njegove smrti, i poslije. A čiji naglasci ni danas nisu bez odjeka u našoj zbilji!

Nepokolebljiv i neslomljiv u svojem starčevićanskom apostolatu, Matoš se sukobljavao i žustro polemizirao s mnogima, kako u hrvatskoj kulturi tako i šire, napose s onima koji su nacionalno ime, pravā i pravice nastojali žrtvovati ideološkom projektu integralnog jugoslovenstva i ‘naroda koji nastaje’. Takav stav priskrbio mu je brojne protivnike koji nisu birali sredstva i načine za obračun s njim i s njegovom književnošću kojoj se nastojalo uskratiti i ono što je ona predstavlja i znači – vrhunce hrvatskoga književnoga izraza.

1.

Kada je dospio u bolnicu Sestara milosrdnica, mnogi su listovi (Mlada Hrvatska, Ilustrovani list, Narodne novine, Novosti, Pravaš, Samoborski list, Hrvatska misao i dr.) donosili vijesti o tijeku bolesti i stanju bolesnika koji je »životu grada davao posebno obilježje«. Bolest i teško materijalno Matoševo stanje bili su hrvatskoj javnosti i poticaj za ‘čišćenje pamćenja’ i na akciju skupljanja darova/pomoći, na što je i sam ljutito uzvraćao u pismima listovima i glasilima.²⁾

Matoš je umro 17. ožujka 1914. Premda je sam pisao da u Hrvatskoj ‘smrt ima više ukusa od samih Hrvata’, što pjesnik Gudelj proširuje parafrazom da u nas ‘najprije naprave lijes, a tek potom podižu spomenik’, za hrvatsku kulturu Matoševa smrt bila je – događaj! I dok je, kako svjedoči književna povijest, Silvijeva smrt okupila ‘svo Sarajevo’, Matoševa je postala temom prijepora kulturne i društvene javnosti, nekima i dobrodošao povod za likovanje! Pojedincima i za otrježnjenje!

Na vijest o Matoševoj smrti, sugerira Jelčićeva bibliografija o A.G.M.³⁾, u Narodnim se novinama među prvima nekrologom oglasio Milan Ogrizović⁴⁾; u listu Hrvatska anonimni autor nije želio propustiti naglasiti da je na njezinim stranicama mogao dati odušak svojem »radikalnom nacionalizmu i hrvatstvu«⁵⁾, dok Hrvat, uz kratku bibliografsku bilješku, navodi da je Matoš bio »Hrvat, Starčevićanac i pravaš«.⁶⁾

Nekrolozi o Matošu su objavljeni i u Riečkom novom listu⁷⁾, šibenskoj Hrvatskoj rieči⁸⁾, Narodnoj obrani⁹⁾ i dr. O Matoševu sprovodu, kako navodi Žeželj¹⁰⁾, izvijestili su Hrvatski pokret, Ilustrovani list, Male novine, Hrvat, Suvremenik, Riečki novi list, Narodne novine, Novosti, Obzor, Hrvatski pokret, Hrvatska svijest i dr. U Jutarnjem listu vrijedan Epitafij Matošu napisao je Milutin Nehajev.¹¹⁾ Itd. U različitom tonu i raspoloženju, u njima se ogleda sva šarolikost tadašnjeg hrvatskog političkog, društvenog i kulturnog pejzaža! U nekima, s neskrivenim animozitetima i netrpeljivosti prema velikom pokojniku...

U splitskom društvenom životu pak, koji za Matoša nije imao baš lijepih riječi, poglavito pojedinci iz kulturnih krugova okupljeni oko ‘vidovdanskog kulta’ i ideologije ‘političkog jedinstva hrvatsko-slovensko-srpskoga naroda’, pjesnikova je smrt također zabilježena. Kao ime koje nije pristajalo da se kulturno jedinstvo utopi u političko jedinstvo, što je bio prikriveni cilj ideologije koja je u splitskom društvenom životu imala znatan broj simpatizera, Matoš je često prokazivan najvećim remetilačkim čimbenikom i smetnjom ‘uzvišenim interesima’ koji su omladinci istaknuli kao zastavu svojih nastojanja, što se dalo čitati u novinama i glasilima, Naprednjaku, Valu, Zastavi i dr.

U takvim okolnostima u dijelu unitaristički orijentirane omladine (‘jugointegralista’) Matoš je pretvoren u predmet »histerične kampanje«, a ta se mržnja, navodi Krleža, nije ugasila od nekrologa Vladimira Čerine u Vihoru (1914.) pa sve do raznih grubih i neukusnih invektiva dvadesetak godina poslije Matoševe smrti.¹²⁾ Štoviše, jedva je dočekalo njegovu smrt, o čemu isti Krleža u fragmentima Dnevnika iz 1943. te u Davnim danima piše: »Ono što se govorilo na karminama o A.G. Matošu ne bi pojeo ni pas s maslom«¹³⁾, a od prominenata spominje dr. Jelovšeka, njegovu ženu Zofku Kveder Jelovšek, Cihlara Nehajeva, Andriju Milčinovića. Te su se karmine, nastavlja Krleža, »pretvorile u histerično ogovaranje mrtvoga Matoša: konačno je crko, sto posto negativna pojava, nije šteta što ga više nema« (isto.)

Svakako valja upozoriti da je isti Jelovšek, u Narodnom jedinstvu, 28. ožujka 1914. napisao članak Matoš opisujući pokojnika »nesretnim, neproporcionalnim konglomeratom najsuprotnijih kultura – s temperamentom Jugoslavena i sentimentalitetom velikohrvatskoga sanjara, poganina i katolika, Evropljanina i purgera gričkih gorica, Helena Zagorja i Pana Tuškanca – bez špartanske tvrdoće i bez atenske vedrine, bez korintske raspojasanosti«, nedosljedna u svemu osim u tome što je uvijek bio spreman »kad je trebalo pobijati onu široku, od očaja razgranjenu našu glupost«.¹⁴⁾ Na stranicama istog časopisa Jelovšek će prozvati Matoša i u drugačijem kontekstu. Osvrćući se naime na Čerinin nekrolog Matošu, Čerinu će nazvati »discipulusom Matoševa discipulusa Polića«, dok će Matošu pripisati atribuciju »zlog genija Hrvatske«.¹⁵⁾

U splitskoj Slobodi, organu Hrvatske pučke napredne stranke, autor skriven inicijalima nb (Niko Bartulović, op. autora) u nekrologu ističe da je Matoš umro »prije nego što mogaše doživiti ma i jedan znak zahvalnosti od Hrvatske«. Upozoravajući na simptome povijesne hrvatske bolesti, autor navodi da je bio u životu »najnesretniji, najprognaniji i najzapušteniji naš književnik«. Istovremeno i »najčitaniji naš pisac, imao je stil i njime je osvajao čitateljstvo. Bio je pun; kratak, jezgrovit i sočan. Naš lijepi jezik postajao je u njemu najljepši i zanašao nas mlađe do opojnosti i oduševljenja«. Autor navodi i da je Matoš i »jedna od najkulturnijih pojava tadašnje Hrvatske«, jer je »kulturu cijenio duboko, pa i onda kada je bila blazirana, degenerirana. Znanje je pretpostavljao snazi, a znanju ljepotu«. Na kraju zaključuje da je »bio Hrvat do dna duše i ljubio je Hrvatsku ljubavlju roba i sina«. Bio je najjači reprezentant hrvatskog nacionalizma u književnosti.¹⁶⁾

Bilješku o Matoševoj smrti donosi i splitski Dan. Autor potpisan Econ spominje da s pozornice svijeta nestade »filtrirane čiste hrvatske duše« koja je provela život ljubeći Hrvatsku, iskreno i nepatvoreno, i to »u doba sumnjivog jugoslavenstva, nesolidnog nacijonalizma«.¹⁷⁾

2.

Veselko Tenžera navodi da je pisanje o pokojniku uvijek kušnja i ispit za suvremenike, osobito kritičare i književnike, jer je njihova uloga da ono poznato o pokojniku usklade sa svečanim tonom rekvijema! Nekrolog je zato uvijek više od posmrtnog slova i značajno više od komemorativnog rituala i jedino »preostale svijesti o nestajanju«. Kao ogledalo svijesti sredine, nekrolog naime uvijek zrcali i našu svijest o djelu i piscu kao njegovu autoru i pokazuje koliko smo od njegove ostavštine uspjeli pridružiti našem vlastitom vremenu, našem pamćenju i našoj baštini. Podsjetit ću na to prizivom dvaju paradigmatskih nekrologa: Vladimira Čerine i Ive Andrića. Spominje ih i Žeželj u knjizi Tragajući za Matošem.¹⁸⁾ Kao najznačajniji i književno najpoticajniji svakako je onaj Ujevićev, koji zaslužuje poseban osvrt.

Dakako, i onaj Šoljanov, pedeset godina kasnije, sa snagom gotovo generacijskog manifesta i nacionalno trajno obvezujućeg podsjećanja! I kao literarno nasljeđe i kao poziv na svekoliku samoanalizu osobnog puta i izbora (kako sam svojedobno bio pisao).

Pod naslovom Motor Hrvatske nekrolog Matošu objavio je Vladimir Čerina u trećem broju Vihora, lista za ‘nacijonalističku kulturu«, 1914. Za razumijevanje Čerininih riječi, pisanih ‘zajedničkim jezikom’, svakako valja upozoriti na neke činjenice kojima je od ranije ‘opterećen’ njihov odnos, a više su političke/ideološke naravi nego književne. O Čerini je Matoš pisao kao »piscu zadnje knjige« koji se kao mlad »ni uz najbolju volju nije mogao spremiti za literarni posao«.¹⁹⁾ Osvrnuo se i na njegovu studiju o Janku Poliću Kamovu, apostrofirajući da njome na svu silu »želi dokazati da je Janko Polić Kamov genij kao pripovjedač, kao dramatičar i kao mislilac, pa ne govori o svom idolu kao kritičar o piscu već kao odvjetnik o krivcu«.²⁰⁾

Nije u ovim rečenicama teško prepoznati odjeke i intonacije Matoševe strasne polemike s Kamovim u kojima se zrcali, književno-povijesno gledajući, ne samo sukob dviju ličnosti književnog života, nego i sukob dviju praksi hrvatske književnosti; jedne koja zajedno sa svojim (neo)romantičarskim mitologemima odlazi u prošlost, i one druge, koja kompleksima svojih premisa najavljuje novo vrijeme. Psihoanalitički, taj se sukob može čitati i kao obračun s Matošem kao svojevrsnim Ocem hrvatske moderne književnosti, dakle, i Kamovljevim simboličkim ocem!²¹⁾

Posebno su za razumijevanje sadržaja i tona nekrologa zanimljive Matoševe aluzije na Čerininu brošuru Beograd bez maske, u kojoj je »Beograd precijenio, a Zagreb po hrvatskom običaju podcijenio«, a što je moda jer u »novije doba Zagreb znači poraz, a Beograd pobjedu nacionalne politike«.²²⁾ Vrijedi se osvrnuti i na riječi o Čerininom djelovanju u »prvim redovima udružene nacionalističke omladine hrvatske i srpske« među kojima je uživao istaknuto mjesto. Riječ je akterima koji su, kako navodi Matoš, odgajani u kuhinjama »raznih agenata za sve vrste publiciteta« s ciljem »povećavanja kaosa i anarhije« u močvari »kulturnog žabarstva«. Matoš navodi da je riječ o akterima koji svoje »radnike (plaćaju) publicitetom, slavom, stvaranjem novog imena, imena budućnosti, imena novog jugoslavjanstva«, a čine to »zadovoljavajući njihove maturantske i početničke taštinice«. I dok je u agentu za sve vrste publiciteta lako prepoznati Milana Marjanovića, Matoš među mladcima izrijekom navodi Srezojevića, Krušlina, Košćinu, Čerinu i druge!

Evo (nekih od) intonacija Čerinina netrpeljivošću ostrašćena i (gotovo) mržnjom motivirana nekrologa.

Čerina navodi da je do Matoševa dolaska u Hrvatsku Zagreb bio »bezbrižan, kavane su njegove bile krcate i kinematografi i birtije i pivovare i kazalište i sabor i kolporteri su vrlo glasno trubili naše krupne i sitne sramote, kao juče, kao prekjuče, kao odavna«. Bio je to grad bez ičega što bi moglo razveseliti i radovati i u kojem je »želudac daleko nad Dušom« i gdje je »Rabus popularniji od Tolstoja, a promovirani glupan i slugan svih narodnih kajišara uvaženiji od divske srdžbe potlačenog prezrenog kmeta«. Iz perspektive jednog od prvaka nacionalističke omladine Zagreb je ‘grad cinika’²³⁾, »pokvareno, okuženo i rastrovano srce našega naroda srpskog i hrvatskog imena, jedno zarazno, polumadžarsko i polunjemačko i ni malo srpsko, t.j. hrvatsko mjesto, u kome i zdrave duše ginu, i vedri mozgovi tamne, i životvorne snage slabe«, grad kojemu treba »dati dušu i mozak onog grada Heroja, što se zove Beograd« itd. Kao takvom, što apostrofira na samom početku članka, Čerina piše: »Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij«.²⁴⁾

Matošev dolazak u (takvu) zagrebačku sredinu po Čerini je »imao dejstvo nenadano rasprsnute granate«.²⁵⁾ Bio je on »stvoren da osvaja, da se bori, da se svađa, da se buni, da budi, razara, krha, lomi, probada i kolje«, da se moćnije »osjeti vihor njegove revolte«. Štoviše, u mlakost i baruštinu života Matoš je bio »poslat među nas u Hrvatsku da bude jedan od najneumornijih, najživljih i vrtoglavijih njenih motora, koji se nikada ne sme da pusti na miru, koji uvek treba da stvara ma kakvu vrstu uzbune u njoj, koji ima zadaću da bezglavo i rasejeno mota i mete njenim sve i svuda razgranatim životom«.²⁶⁾

Matošev život Čerini je, uz Kamovljev, svakako jedan od »najinteresantnijih, najoriginalnijih i najmodernijih nenapisanih romana«. On u njemu nalazi »veliko a raščupano, razjedeno i izgrizeno srce bola i bune kroz pola najzašumljenije, najbujnije i najburnije Evrope« u kojem se stječu »instinkti hiperrasnoga Hrvata i hiperkulturnoga Francusa«; istovremeno je bio i »nacijonalni prognanik, (kao) socijalni izbačenik, (kao) familijarni bezkorenik i (kao) obezpravljeni klasni raspuštenik« itd. Iako je kontroverzama svojega bića »sedeo na jednoj čudnoj stolici koja se svakog časa menjala«, Čerina navodi da »nitko u celom društvenom životu nije bio agilniji i mobilniji od njega, nitko u celoj Hrvatskoj književnosti nije bio rafinovaniji i inteligentniji od njega, nitko u celoj našoj nacijonalnoj inteligenciji nije bio zanosniji, uzbudljiviji, idealniji i buntovniji od njega«; ali iz Čerinine perspektive, vrijedi posebno istaknuti, »rijetko je ko, ni jedna gotovo pojava u sveukupnom životu savremene Hrvatske, nije bila štetnija, pogubnija, demoralizotornija, otrovnija i kužnija od A.G. Matoša«. Kao takav, atribuiran je »zlim genijem Hrvatske« i »čovekom zla života«, zbog čega je i »moralna valutacija Matoševog rada i njegova utjecaja na ‘naš javni život’ – jedna golema ništavost«!?

Čerina, nadalje, navodi da Matoš nije »štedio ništa, ni najsvetlije naše stvari, ljude i pojave«. Štoviše, on je rušio sve bez reda, neštedimice, neobazrivo, obarao je toljagama ironije i sarkazma duše koje je trebalo obasipati belim karamfilima. U »od đavola blagoslovljenoj zemlji Hrvatskoj«, s velikom dozom gorčine i sarkazma kazano, Matoš je – kao najodaniji i najidealniji poklonik Starčevića i nezadovoljnik po krvi – sve svoje páke, zle, abnormalne, anarhične i destruktivne sile razvijao u galopu, u jurnjavi, u panici, u besmislu, u bezumlju, u ludilu« kada već nije bilo dosta perom. Kao takav za sobom je poveo mase poluinteligenata koji žive od »kulture neinteligentnog ćaskanja« i koja ga nije razumjela i ne čita njegove knjige i živi od »duhovitosti njegovih besmislenih viceva«. Iako je bio daleko i iznad njih, za Čerinu ga je njihov »plesak obezumio« a sredina progutala. Otuda konstatacija da se »njegov veliki, snažni i briljantni talent gubio u prolaznostima lakih kavanskih efekata«, a njegova je buna »sve više bivala jedna tužna manira«.

Nije teško vidjeti da je Čerini najveći Matošev grijeh ugled koji je uživao među omladinom, što nije štedio »najsvetlije naše stvari, ljude i pojave«, te da će trebati još »dugo dok se taj uticaj sa lica naših sredina zbriše i iz dna duše našega društva iščupa«. Čerina zato i prigovara Nehajevu nazivajući ga »moralno bankrotiranim čovekom« i »izdajicom naše narodne misli«, aludirajući na njegov epitafij²⁷⁾ u kojemu navodi da nam treba – njegov nasljednik! Slično prigovara i Jelovšeku nazivajući ga »doktoriranim pivoliscem i jajcoždercem« te »tužnim pridodatkom literature gđe. Zofke Kveder«. Iako Čerina ne skriva da među Matoševim discipulusima ima »vrlo darovitih ljudi« i »poznatih naših mlađih književnika«, među njima je i »velik broj onih koji su samo jedna grdna smetnja i smutnja u našem omladinskom i općekulturnom životu«.

Iz nekrologa je razvidno da Čerina razlikuje dva Matoša; onoga koji je lakrdijaški i bjesomučno »zasecao u naš javni život«, pojednostavljeno dakle političkog Matoša, od Matoša kojega su čitali »rađe no što smo jeli, zbog koga smo sa slašću dobijali druge redove, toplili se u zimnim sobicama na vatri srca i duše«. To je onaj pravi Matoš i »prvi vođa« koji je učio ljubavi »naprama našemu pejzažu, našemu moru, zemlji, nebu, proleću, suncu, seljaku i onim velikim našim narodnim ljudima, koje je s toliko fine poezije portretovao«.²⁸⁾

Iako je u završnim rečenicama ublažio svoje stavove i dao prednost Matošu literati, o Černinu nekrologu svoje su neslaganje izrazili i njemu ideološki bliska imena (Jelovšek, Donadini i dr.).

3.

Ivo Andrić svoj je nekrolog također objavio u Čerininu Vihoru pod naslovom A.G. Matoš. Riječ je uglavnom o kosturu predavanja što ga je Andrić »držao u Beču povodom Matoševe smrti na komemoracijonom domjenku studentskog kluba Zvonimir«.²⁹⁾ Kako je Matoš umro u mjesecu ožujku iste godine, članak je svojevrsni nekrolog velikom imenu čija je smrt u hrvatskom društvenom i političkom životu izazvala cijeli niz posve oprečnih reakcija: od onih koji su se naslađivali nad njegovom smrću, do onih koji su u njoj vidjeli jedan od presudnih događaja u razvoju suvremene književnosti. Razlozi su, kao i uvijek, bili političke naravi, jer dijelu nacionalističke omladine, kojoj je pripadao i sam Andrić, Matoš nije bio po volji zagovaranjem hrvatstva nasuprot radikalnoga jugoslovenstva. U ovome podsjećanju, prizivam se riječi što sam ih pisao o Andriću kao književnom kritičaru, kako se riječi mogu i tumačiti.

Andrićev Matoš je »istinoljubiva kontradikcija«, »dogmatičan, skeptičan i kritičan«, »nekonsekventno konsekventan« i »konsekventno nekonsekventan«³⁰⁾ duh, koji voli umjetnost, poštuje ličnu hrabrost i obožava sve vrijednosti, »zakleti neprijatelj Gospodina Glupana i Gospodina Hulje«, »nikad pasivan, nikad neutralan, uvijek aktivan, uvijek zaangažovan«. Poklonik je ljepote (u koju vjeruje, jer »ne vjeruje ni u što drugo«), za kojega »ekscesi imaju viši smisao«, »svjež, borben, spreman na djelo«; ne »štedi ni sebe ni druge«, žučni je polemičar koji »stiče nove neprijatelje«, uvijek »spreman na napad ali i na obranu«... Andrićev Matoš »često ima (grandiozno) krivo«; čovjek je krajnosti i neprispodobivih opozicija, osoba »komplikovane ličnosti«, »fanatik života i vjernik ljepote«; mnogostruka ličnost... a podosta je još atribucija kojima se ne iscrpljuje opis njegove nesvakidašnje pojave. Andriću je Matoševa duša »unakrsnica mračnih snaga«; u njega su istine »kratka vijeka«, a »herojske geste klonule«, on živi u »crvotočnom gradu gdje se živi po časovniku, raduje po kalendaru, a oduševljava po naredbi«. Taj isti Matoš, piše Andrić, »voli Hrvatsku očajničkom ljubavi i s više ljubomore nego ljubavi«.

Nakon što je niskom atribucija naznačio koordinate Matoševe ličnosti i djela, Andrić Matoša situira u kontekst onodobnih kulturnih zbivanja i događaja. On je za njega »jedini interesantan pojav u našem javnom životu« koji karakterizira »glumljenje objektivnosti« i kad »male ličnosti pišu nimalo lično i mnogo šablonski i klišejski«. Zbog snage njegove ličnosti, on je i »najomraženiji, najdraži i najpopularniji«, imenuje ga »troslovčanim feljtonistom« koji majstorski i neponovljivo »reda svoje ukusne netačnosti«, koji »izaziva, golica na smijeh, hvali i grdi« da ga je zazor često i – slušati. Riječju, Matoš je po Andriću čovjek paradoksa!

Nadalje, Andriću je Matoš čovjek čiji »izjedljiv duh prelijeće sve i reagira na sve naglo, brzo, ogorčeno, razdragano, pravedno, nepravedno«, ali i »gospodar riječi« i skladištar riječi »teških kao kamen i lakih kao perje«. Zato biti Matoš znači »ne biti nikada dosadan« jer njegove knjige nisu od »roda nerazrezanih i njegovi su feljtoni praznička stvar«. Po snazi karakterizacije Matoševe ličnosti Andriću se približio tek – Ladan! Kao i mnogi, Andrić u Matošu nalazi »naivnu djetinjsku ljubav za Hrvatsku«; ističući da je »lijepa, pogažena zemlja, jednim istorijskim apsurdom bačena u ropstvo, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana«, prispodobljuje je majci koja svoje dijete »doji zatrovanim mlijekom«, a zapis završava prizivom njegove Hrvatske i zaključkom da se »mučno živi u hrvatskoj noći«.

Slične riječi spomenutima što sam ih napisao o Andriću kao književnom kritičaru³¹⁾ apostrofira i Krešimir Nemec u nedavnom članku o »troslovčanom feljtonistu i budućem nobelovcu«. Iznova naglašavajući generičke/poetološke veze dvaju velikih imena hrvatske književnosti, između ostaloga Nemec piše:

»Nekrolog A.G. Matoš svakako ide u red najboljih ranih Andrićevih esejističko-kritičkih radova. Iako se po širini uvida, po stilskoj čistoći i neposrednosti ne može mjeriti s Ujevićevim mnogo opširnijim tekstom o Matošu (Em smo Horvati, Savremenik, 1914.), neke teze, ocjene i sudovi iz toga predavanja/eseja izdržali su provjeru vremena pa i danas djeluju i poticajno i aktualno. (...) Matoševu snažnu umjetničku osobnost u cjelini Andrić vidi kao utjelovljenje proturječja i paradoksa. Za njega je ‘troslovčani feljtonist’ (AGM) komplicirana, mnogostruka ličnost čija je duša ‘unakrsnica mračnih snaga’ u kojoj se sudaraju gnjevni očaj, ponos i dubina, uvele ljepote, beznadne vrijednosti, samoća, žalost, crni bolovi, mržnja, kierkegaardski strah i tjeskoba. Istodobno Matoš, umjetnik dionizijskoga stvaralačkog nagnuća, voli i svaku manifestaciju snage, bunu, ogorčenje, oduševljenje, i to sve na posljednju potenciju, crpeći pritom snagu iz zemlje i naroda«.

Mladi kritičar priznaje Matošu veličinu i spisateljsku superiornost kojom natkriljuje svoju okolinu jer »borbena je ličnost i izazivačka poza ovog čovjeka gotovo jedini interesantan pojav u našem javnom životu«. Na kraju ogleda Andrić vraća Matoša u neveseli socijalni kontekst u kojem je živjela njegova bolećiva duša: »Njegova Hrvatska je lijepa, pogažena zemlja, jednim istorijskim apsurdom bačena u ropstvo, varana, izrabljivana, napola dekroatizovana. Mučno se živi u hrvatskoj noći«. U efektnom, poentiranom završetku Andrićeva teksta potenciran je autorov gnjev izazvan hrvatskom duhovnom žabokrečinom, popraćen čak i slutnjom radikalne geste: »Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.« Profetske riječi! Samo par mjeseci poslije, 28. lipnja 1914., Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i tim je činom otpočeo Prvi svjetski rat.«³²⁾

4.

Premda po svojoj retorici žanrovski i nisu pravi nekrolozi, i Čerinin i Andrićev tekst dva su gotovo paradigmatska teksta među mnogima pisanima povodom Matoševe smrti. U njima se ogledaju sve kontroverze koje su Matoša pratile cijeloga života, a više su, razvidno je, motivirane političkim/ideološkim nego književnim razlozima. I Čerini i Andriću Matoš je najznačajnije ime naše tadašnje književnosti, možda i najveće. Andriću pak, što niti ne skriva, i značajan književni predak i uzor! I jednome i drugome pak, napose Čerini, najviše smeta politički Matoš. Kao jednom od istaknutijih zagovornika ujediniteljskih ideologija uoči prvoga rata, Matoš je doživljavan »politički sumnjivim i odioznim licem« (Krleža) te prijetnjom njihovim političkim stavovima i idejama. Stoga su svim raspoloživim sredstvima nastojali onemogućiti njegov utjecaj na mladu generaciju, što se posebno ogleda u intonacijama članaka objavljivanima u mnogim listovima koji su tada izlazili. Katalog retoričkih atribucija koji su mu pripisivali zavrjeđuje posebnu pozornost jer upućuje ne samo na književnu, nego i na širu pozadinu društvenih odnosa i zbivanja.

Iako Čerina u svojem nekrologu izrijekom apostrofira utjecaj na omladinu kao jedan od Matoševih (neoprostivih) grijeha, zbog čega proziva i aktere bliskog ideološkog opredjeljenja, u svojem komemorativnom zapisu/eseju Andrić to također sugerira, ali se kloni izravnog etiketiranja, poglavito retoričkog rekvizitarija ideološkoga predznaka. Navodi da oni, generacija istomišljenika kojoj su pripadali i jedan i drugi, Matoša tek na »pola razumiju«! Pojednostavljeno, da razumiju zacijelo književnog Matoša, ali ne i političkog Matoša, svjesno prešućujući da je riječ tek o različitim licima njegova kompleksnog književnog i ljudskog identiteta i izraza u kojima se manifestira.

Ideologijom motiviran odnos prema Matošu ogleda se i u činjenici da ni Čerina ni Andrić nemaju lijepih riječi za grad Zagreb u kojem djeluju. Za razliku od Matoša, koji ga je volio cijelim svojim bićem, Čerinin ‘grad cinika’ u Andrića je imenovan ‘crvotočnim gradom’. I dok je u ‘hrvatskoj Ateni’ Čerina vidio opasnost za ostvarenje projekta koji je zdušno zagovarao, Andrić ne krije da se u njemu osjećao nelagodno pa nakon tri teške godine, obilježene bolešću i neimaštinom, otkriva namjeru da ga napusti, poglavito jer su, kako navodi, nestali ‘svi naši’ (misli se na istomišljenike oko časopisa Književni jug koji je zagovarao jugoslavensku književnost, među kojima su S. Čorović, V. Čerina, N. Bartulović, B. Mašić, R. Matulić, S. Aralica i dr.). Što će i uraditi uskoro i sreću potražiti u drugom podneblju!

Kontroverzama obilježen odnos prema Matošu vidi se i u cijelom nizu drugih zapisa značajnih i manje značajnih imena. Nažalost, takav narativ vidljiv je i u našoj suvremenosti, o čemu svjedoči niz recentnih posmrtnih zapisa koji nedvosmisleno potvrđuju žalosnu činjenicu da je u Hrvatskoj još uvijek politika sve. I sve je Politika! – kako pred više od sto godina pisaše Matošev »agent za sve vrste publiciteta« Milan Marjanović. Otuda i neskriveni žal za Matošem što ga u gotovo testamentarnom razgovoru prizva nedavno preminula velika kiparica, akademkinja Marija Ujević Galetović: »Matoša bi trebalo popularizirati ne samo zbog hrvatstva nego i zbog europejstva. (...) Matoš je imao oštar jezik, jasnoću misli i čvrst stav o svemu. Nije lako podnositi takve ljude, njihovu pamet, znanje i mudrost. [I hrabrost!] E, da nam je danas jedan Matoš«.³³⁾

Uz 150. obljetnicu rođenja, to je i povod za ovo podsjećanje.

__________________
1) Zdenko Vernić: A.G. Matoš. AgramerTagblatt, XXVIII, br. 296, str. 1–3; Zagreb, 27.XII.1913.

2) Petar Rogulja: Posljednji dani A.G. Matoša. Hrvatska prosvjeta, br.5/1914., str. 269–270.

3) Dubravko Jelčić: Literatura o A.G. Matošu. Croatica Bibliografije, god. I, sv. 4/5/6, Zagreb, 1976.

4) Dr. O. (M. Ogrizović): Za A.G. Matošem. Narodne novine, br. 66, 80/1914., 21.III.1914., str. 2–3.

5) Anonimno, +A.G. Matoš. Hrvatska, br. 709, 4/1914, 17.III.1914., str. 2.

6) Anonimno, +A.G. Matoš. Hrvat. Središnji organ Vrhovne uprave Stranke prava za sve hrvatske zemlje, br. 215, 17.III.1914., str. 1.

7) Anonimno, +A.G. Matoš. Riečki novi list, br. 66/1914, 18.III.1914., str. 1.

8) A.G. Matoš. Hrvatska rieč, br. 918, 21.III.1914., str.2.

9) Anonimno, +A.G.Matoš. Narodna obrana, br. 62, 13/1914., 17.III.1914.

10) Mirko Žeželj: Tragajući za Matošem. MH, Zagreb, 1970., str. 464.

11) Milutin Nehajev: Epitafij Matošu. Jutarnji list, br. 620, 3/1914., 22.III.1914.

12) Miroslav Krleža, vidi natuknicu »Apostol hrvatsko-srpskog kulturnog jedinstva«, u: Panorama pogleda, pojava i pojmova, knjiga III, str. 735.

13) Miroslav Krleža: Davni dani, str. 88.

14) Vidi: Vladimir Jelovšek: Matoš, Narodno jedinstvo, god. I, br.1/1914., str. 5–6.

15) Jelovšek, dr. V(ladimir): Nacionalistička kultura. Narodno jedinstvo, god. I, br.3, str. 10–11; br. 5, str. 7; Zagreb, 11.IV. i 24.IV.1914.

16) n.b. : A.G. Matoš. Sloboda, god. X, br. 21/1914., str.1–2.

17) Econ: A.G. Matoš. Dan, god. XII, br. 5/1914., str. 7.

18) Mirko Žeželj: Tragajući za Matošem. MH, Zagreb, 1970., str. 465.

19) A.G. Matoš: Apologija futurizma, Sabrana djela A.G. Matoša, II (O hrvatskoj književnosti), JAZU-Sveučilišna naklada Liber – Mladost, Zagreb, 1973., knjiga VII, str. 260–261.

20) Isto, str. 260–261.

21) Vidi moj članak: Kamov (zašto ga Matoš nije volio?); geneza jednog odnosa, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XVI. Matoš i Kamov: paradigme prijeloma. Književni krug Split – Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Split-Zagreb, 2014., str.13–25.

22) Sabrana djela A.G. Matoša, II (O hrvatskoj književnosti), str. 260–261.

23) Aluzija na Čerinin tekst U gradu cinika u prvom broju Vihora 1914., str. 1–4.

24) Vladimir Čerina: U gradu cinika. Vihor, god. I, br. 1/1914., str. 1–4.

25) Vladimir Čerina: Motor Hrvatske. Vihor, god. I, br. 3, str. 50–54.

26) Isto.

27) M. C. Nehajev: Epitafij Matošu.

28) V. Čerina: Motor Hrvatske.

29) Ivo Andrić: A.G. Matoš. Vihor, god. I, br.5/1914., str. 89–91.

30) Isto. (Svi navodi uzeti su iz istoga članka.)

31) Vidi moj članak Književne kritike ranoga Andrića. HUM, časopis Filozofskog fakulteta u Mostaru, br. 8/2012., str. 141–168. Pretiskano u knjizi Pamćenje prolaznoga, HSN, Zagreb, 2019., str. 76–95.

32) Vidi: Krešimir Nemec. https://www.matica.hr/vijenac/760/troslovcani-feljtonist-i-buduci-nobelovac-34579/

33) https://www.matica.hr/vijenac/610%20-%20612/umjetnost-je-masta-26968/