Dojmljive pjesničke epistole

Publikacijski spisateljski udio Josipa Čekolja (r. 1999.) notira do ove godine četiri naslova zasebnih literarnih varijanti: Junaci i zmajevi u zalasku (pjesnička zbirka, 2022.), Hahari na dnu mulja (kratki roman, 2022.), Srna i mak u potrazi za uplašenim mjesecom (slikovnica, 2020.), Rukovet noćnih putovanja (ciklus akrostiha, 2021.). Za objektivno mladog autora zavidan broj radova atraktivne izvedbene pozadine signalizira imperativan put u književnost sintagmom »opirati se šabloni«, znači, biti neobilježen pečatom kako tuđeg tako i svojeg prethodno normiranog izraza. Kreativna apoteoza na taj način determiniranog osobnog književnog ciklusa odnosno misije/vizije prezentirana je zbirkom Dječak pred žetvu (2023., izdavač Jesenski i Turk). Radi se o dosad svakako najserioznijem djelu Josipa Čekolja, koje krasi i puna spisateljska afirmacija – zbirka je osvojila već dvije zavidne književne nagrade: »Na vrh jezika« za najbolji pjesnički rukopis autora do trideset pet godina starosti te »Zvonko Milković« za najbolju knjigu pjesama s intimističkom i/ili zavičajnom tematikom.

Ova posljednja odrednica (knjiga pjesama s intimističkom i/ili zavičajnom tematikom) fundamentalno je važna za nastajanje i realizaciju Dječaka pred žetvu. Naime, Čekoljeva hereditarnost izrazito pulsira zbirkom (rođen u Zaboku, odrastao u Donjoj Stubici) i to sa svim svojim stubičanskim i Gubec-beg inspirativnim nitima i konotacijama. Dakako, tu prototipnu ikonografiju domišljato je Čekolj protegnuo po koordinatama vremena i prostora hrvatske općekmetske mizerije, zaobišavši tako usku regionalnu getoizaciju svojega djela. Štoviše, da nekonvencionalan pristup ima pomnu razradu scena s obiljem detalja i ekspresivnih autentičnih odjeka, autor poseže u relikte epistolarne pjesničke afektacije, što je kombinatorno uz ostale upregnute koncepcijske pozicije inovativni moment knjige, jer sada karakter teksta ima težinu snažnog ispovjednog egzistencijalnog iskustva.

Literarna premisa Josipa Čekolja u zbirci Dječak pred žetvu jest žanrovskom metodom epistole odaslati (odnosno pjesnički lucidno aranžirati) mišljenja, osjećaje, stavove, uvide tri protagonista (Josip, Jožek, Joško) – s težnjom reakcije, odgovora, kontemplacije, pa i bunta recipijenta pisma/pjesničke poslanice (što je u biti svaki čitatelj ove knjige). Naime, tri poglavlja (uvjetno rečeno epistole) otvoreno identično započinju podneskom Piši mi..., što je Čekolju vrsno dekorativno pripovjedno polazište, retorički princip za dijalošku – čak i polemičku – vibrantnu međuigru autora i čitatelja koji je sada motiviran na širenje poticajnih opservacija. Zbog toga pisac i koristi raslojavanje naratora na tri divergentna subjekta sociološki, kulturološki i intimno (npr. Jožek zbori kajkavski, Joško štokavicom, Josip na standardu tek u zadnjem vapajućem lamentu kajkavski...) – sve u intenciji, zamahu zorno obuhvatiti i faktografiju i duh vremena i osobne emocije, kreiravši pjesničkom efektivnošću »scenografiju« (Hrvatske) od mitski kuražno kršćanske do digitalno limfatično trpne.

Što je topos prve pjesme zbirke – »Žubor vremena«: izbrisane zemlje, izbrisane povijesti, izbrisane obitelji, ujedno i quintessence svih trideset i šest zapisa koji čine opus knjige (istaknimo također, pjesme su lišene tvorbenih klišeja, stereotipne rime, plauzibilne metafore, klasične strofičnosti, dakle, inkliniraju podalje simplificirane harmonizacije pjesničkoga spisa...). Prizori i iskazi ne razvijaju se kronološki, doživljaji i svjedočenja pisaca pisama idu i naprijed i unatrag, kovitlaju se burnim društvenim i političkim zbivanjima, u povijesnim šaradama stalnih paradoksa (»Crvena večera«, »Kišno proljeće«, »Ljubica«), gdje dinamičan tehnološki/industrijski/statusni progres samo je fraza (»Ranjena djeca«) pored arkadijski idealiziranog faterlandskog bitka i bića (znakovita je poema »Francek«, gdje je seoski lola/vagabund zanesen masovnom industrijalizacijom grubo viktimiziran transformacijom u osakaćeni konzumeristički globalni provincijalizam). Iznimno je vješt Josip Čekolj u tom suočavanju tradicionalnog i univerzalističkog, ruralnog i mondenog, korijenskog i apstraktnog do poganskog (»Crna mačka«), mnoštvo je takvih »opozicija« što zbirci daje izazovnu komparativnost i raskošnu intelektualnu pozadinu.

Britke epizode nadopunjene energičnim opažajima (usporednim, međutim vremenski – epohalno – gotovo uvijek u dva disperzirana diskursa: nekad i sad) posebnost su recentnog kompendija ukupne domaće poezije. Premda tekst vrvi fragmentima evokacija unutrašnjih doživljaja, akumulira raznolike situacije i okolnosti, poetičko tkanje je bešavno. Jezični kroj je strukiran pažljivo i štedljivo, narativni temeljci na kojima se bazira idejna tendencija knjige neumoljivo i besprijekorno stilistički ulančavaju odsjeve sipkih obiteljskih tradicijskih efemeralija sa zrakopraznostima bezbožne suvremene civilizacije (vidi pjesme: »Juha i radio«, »Velesove potočnice«, »Kratak sadržaj«, »Kišno proljeće«, »Ljubica«, »Vjesnik jeseni«, »Vjetar u punđi«). Upućujući su versi u »Marici«: (...) klekne i križa se pred svetačkom slikom Mateka Gupca i pjeva mu potiho kmeti sme bili, lačni i lahki, kmeti sme ostali, kmeti bumo zanavek... Što naravno derivativno priziva »Balade Petrice Kerempuha« ali, svehrvatski (jer Josip, Joža te Joško pisma pišu...), i pastiš Tonča Petrasa Marovića ugraviranog na stanoviti štandarac na splitskoj Rivi: Ne trebamo nikamo ići, nigdje drugdje tražiti, što jest i tu je.

Kad, nećemo nikada biti briselska aristokracija, londonsko gentlemenstvo, ni pariška flanerska elegancija – čemu tome i težiti uz baštinu noblemanstva nepatvorene duhovne aristokratske karizme hižakovečkog Ambroza Gubca. Poradi čega Josip Čekolj svojim ukoričenim rukopisom upozorava kako se danas – i ovdje i sad – sudbonosno živi nizvodno od kršćanstva i diktatura dehumaniziranog progresa. Ovako čitka dekompozicija novo normalne akustike našega doba otkriva zbirku Dječak pred žetvu eklatantno subverzivnom pojavom u korpusu naših publikacija unatrag godina i godina, edicija i edicija real-life point avoider profila. Svakako, ta intenzivna, visokoobvezujuća parola (subverzivnog pjesničkog akta) u ovim vremenima može biti nešto najpoželjnije. Zamjetno, publikacija Dječak pred žetvu odgovara na sve formalne zahtjeve pred zbirkom, nudeći i daleko više: prepoznatljiva je kao sekvencij pjesama ali da istodobno tvarno i tvorno mijenja rakurs o tome što pjesma za Josipa Čekolja bi, odakle i odatle mu od prve do zadnje stanze akutna svijest o sadašnjosti koja je moguća jedino uz svijest o aktualnoj prošlosti.

Takva, začudna, mirakulozno distopijska atmosfera je u cijeloj knjizi; kao, likovi su očito kontekstualizirani suvremenošću i recentnim hightech-komoditetom, međutim ljudski su u praskozorju s težačkim žuljevima na dlanovima i ropskom korom po tabanima nužno u povratku kršćanskim upornjacima – »Isus na potoku«. Dapače, i kad se priziva Mesija/Spasitelj, oprezno nam indicira Čekolj, nije ga dovoljno pomodarski imati/držati amblemom, bedžom, iskaznicom, značkom i medaljonom pošto ...u sumaglicu već se lučnjaki šuljaju brvnima, stružu bosim okamenjenim nogama, već lučnjaki dolaze... Hoće reći, dok je vjera labava floskula, nedjelatna verbalna mantra institucijske indoktrinacije, zaboravljeno je sunce, svi putovi vode do krčme na zavoju, pijanci padaju sa stolaca (»Zavojito selo«).

Izgledno, praksa osvrnuti se epistolama na što širi socijalni okoliš iz provincijskih, redukcijskih eksponata – kako se čita ova knjiga – ambiciozno ekspandira pjesničku cjelinu do kolopleta povijesnoga hoda čovječanstva. S tim u vezi, zanimljiva je pjesnička supoloženost ovodobne emerzije na svim meridijanima, iseljenička/useljenička imanentnost. Čekolj i tu (»Selidbenik«) reagira obratom od očekivanog: i kojem gospodaru danas pripadaš... Izvan iluzija je pisac ove knjige da se fugitivnošću može dohvatiti dah slobode u svijetu koji je globalno kontrolirano franjotahijevsko neofeudalističko selo: od čega si sačinjen ti koji sve manje znaš o svome početku, a sve više o središtu, o prolaznosti, od kojeg korijenja ti stojiš između, između gradova i jezika, uvijek između... O tome govore i završne riječi u knjizi: ... ni vlakovi ni noge neće voziti zauvijek/ i bjegovi. Fenomen migranata/emigranata u više je navrata artikuliran u pjesmama: »Velesove potočnice«, »Kratak sadržaj«, »Teretni vagoni«, spomenuti »Selidbenik«; dolaze pred provalije i djeca pred slobode... Poručuje rebelno autor, nema bjegova, dosta!, treba se suočiti s tvrdom, hladnom, malignom zemljom (Zemljom!) i tada zrno ljudskog truda i dobrote može procvasti, tada njiva jamči dječaku da je ljetina tu, blizu, da su budućnost, utopija, raj = dostižni, dohvatljivi, uskoro kušani kao topli kruh nakon žetve!

Uistinu, legitimacijska gesta u pisanju Josipa Čekolja u knjizi Dječak pred žetvu jest kompetencija promišljenog mijenjanja registra ekspozicije, elastičnost i pregibljivost lirskog (i storitelerskog) kanona u kojem su kolažirani i deponirani najraznorodniji sastojci (emotivni mozaik Josipa/Jožeka/Joška reprodukcija je autentične geneze zamršenih odnosa povijesnim rasponom hrvatskog habitusa, ali i simbolička ekspresija prevladavajućih globalnih sociokulturnih frustracija). Gotovo u svakoj pjesničkoj liniji paradoksalno su konektirani kontrasti te na mjestima tih intersekcija iskre distinktne društvene, ideološke, političke, kršćanske reference koje nisu samo svojevrsna artistička činjenica ili dokaz stilski istančanog kreiranja – već odraz spisatelja koji je senzibilan, angažiran (prefiks koji je neupitan, neosporan, jer i zaziva Josip Čekolj izravno ili neizravno svako-malo ustanika Mateka Gupca...) promatrač, svjedok kako hrvatskih tako i globalnih žarišta. Ukratko, Josip Čekolj s knjigom Dječak pred žetvu prijeko je potrebna relevantnost književnog nam svagdana.