Bijeli pas

NEMA SAFIRA, NEMA RUBINA

U antropomorfnom svemiru
Sve je i nije svakome sasvim svejedno
Blizu je i daleko
Spoznato i nepoznato
Mudro i ludo
I crno je i bijelo
Roza plavo i zeleno
Postoje i nakupine i izbočine
A tek udubine
Njih je najviše

Udubine su fraktalno načičkane
Ispisanim riječima koje je u njih
Upuhao svemirski vjetar
I ljudski glas
Topao i hladan
Mio i razigran

Crne su udubine
Jer su i riječi tiskane crnom bojom
Na bijelim površinama
Ljudske kože napete
Preko mesa i kostiju
Zvijezda i planeta
S pokojom maglicom iz daha

Bijele izbočine s mliječnim tragovima
Spašavaju ljude od gladi i samoće
I bića što se vrzmaju po svemiru
Hvatajući ljudske ideje u zamke
Zavodljivih riječi u udubinama
Perforiranih značenja
I tjeraju u besmisao pripadanja
Gravitacijskim poljima
Hipotenuzama raspetim nad katetama
Prednapregnutim šupljim pločama
Mirisima poljubaca rasplinutim
U gustoću svemirske juhe
S noklicama od odgrizlih usana
I s malo krvi na jezicima
Koji se ljube
Stvarajući svemir sposoban širiti se
U grču i padu
I promatranju samoga sebe
U grču i padu

U antropomorfnom svemiru
Sve je a nije i ne može biti
Osim onoga što poželimo
S radošću ostvarimo
S tugom pokopamo
Da bi opet raslo
Naraslo
Slobodom od tamnih riječi
Tiskanih crnom bojom
Urezanih oštrim dlijetom
Utisnutih užarenim kalupima
Na bijelu podlogu vlažne kože
Zaštitnički napete
Preko izbočina i udubina

Antropomorfni je svemir
I malen i velik
Sasvim nalik na izmišljene duše
Tjerane toplim dahom hladnog vjetra
Sve je i dalje tu
A nije
I ne može biti
Nema safira
Nema rubina
Nema oblih jabuka
Nema ni crvenih jagoda

U antropomorfnom svemiru
Opstaju samo samotni bijeli psi
Vidljivi na horizontu crnih rupa

CIJEĐENJE CELULOZE

Lako je nositi teške terete
Uhvatiš ih u naručje
Zabaciš na rame
Staviš na glavu
I hodaš
Nosiš
Sve dok ti stopala ne upadnu
U prašinu ili blato
Zastaneš
Zgrbiš se
Klekneš
Padneš

Teško je nositi breme riječi
Probude te kao roj kukaca
Što se nestrpljivo roji
Na slatkim sokovima
Lipovog debla
U proljeće

Pregaze te riječi kao mravi
Svojim snažnim nogama
Ostavljajući u kožu i mozak utisnute
Pečate nelagode
Utore malodušja
Ureze nevjerice
Riječi oslobađaju mirise
I razgrću nanose boja
Brižno nanesene na lice
Radi prikrivanja mjesta zacjeljenja
Ulaza u okna raspadanja
I izraslina otrovnog nedostajanja

Nad riječima se podižu šatori
Na njih se šalju naoružane čete
Pod njih se podvlače uređaji
Za očitavanje skrivenih značenja
Pod njih se podmeće ocijeđeni papir
Hvata ih se u sive dubine nosača zvuka

Obiljem riječi
U mutnim potocima
Kupujemo blagodat šutnje
Nijemi kao mutavci
Nijemi nijemi i bezrječni
Kao raznobojni šafrani
Na osunčanom obodu šume
Na kojem leži
Bijeli pas

BUDITE DOBRO, BUDITE SRETNI

Uzeo sam tu poruku razočaranja
Poslanu mi u dolazni sandučić
Prigrlio sam ju rukama na prsa
Kao bijelog psa koji me dočekao

Podigao sam ju i nosio
Na dugom putu
Čitav dan
I noć
I još
Sjetila me ta nazubljena poruka
Na onaj daleki dan
U kojem je na me skočila
Oštra bol koju nisam mogao izbjeći
Bol od režanja i psećeg ugriza
U meko dječačko stegno
S puno razočaranja
I liptanja krvi

Otada ne volim garave pse
Domaće mješance i lutalice
Frustrirane nesigurne i zlostavljane

Ni njihove pogane vlasnike ne volim
Zavidne i zagrižene
Željne tuđeg neuspjeha
Ni pošiljatelje loših poruka
Koje ne mogu izbjeći
Nego ih prihvaćam
S mekim porukama
Prijateljstva s neprijateljima

U dnu razbijeljene boli
Nadaje se siva kugla pomirenja
Traži mjesto i način odrastanja
Ohlađena do umirene svejednosti
Pokretana preciznom navigacijom
S nedohvatne svemirske platforme
Izduljenih dubokih zvukova
I muzike stapanja malih energija
U debelo uže usijane kazne
Kojoj nitko nije umaknuo

Sve se kazne naplate s prinosom

Lijevom rukom zagrlim lošu poruku
Desnom rukom zagrlim bijelog psa
Na lijevu nogu zakačim zlu namjeru
Na desnu nogu zalijepim bijeli osmijeh
Nosim ih kao djecu na prsima
Na mišićavim stegnima
Oni mi mašu
Odozgo i odozdo
Nasmiješeni
Mašu i publici
Puni nade
Željni topline
Prilježni ljekovitom spavanju

TOČKASTI PALIMPSEST

Energija zvuka lako se gubi
Pa lavež bijelog psa
Koji sjedi na prozoru
Ne dopire do uspavanog djeteta

Na otvorenom stadionu visokih tribina
Tisuće glasova nestašno lete u nebo
A među planinskim usjecima
Jeku brzo utišaju nisko raslinje i trava

Kojim onda čudom
Nevidljive stanične opne
Napinje ustajala tišina svitanja

Zašto u skučenom prostoru
Izolirane hotelske sobe
I najtiši šapat ljubavnika ječi

Naposljetku
Kako je moguće
Da svaki nemirni titraj misli
Putnika užarenih tabana
Nadilazi prag čujnosti
I zvečeći brenči
U beduinskoj pustinji
Prizivajući tek rijetke kukce
I otrovne škorpione

MORE MAMI UMORNE I SLABE

Grijeh je na rubu mora
U moreuzu se živi grešno
Griješi se plovidbom bez riječi
S riječima tek se zgriješi
U mraku se griješi pipajući
Duboka noć griješi mišlju
Jutra osvijeste propuste
Koje ni biblijski citati
Ne mogu sprati
Sa savjesti

Grijeh je griješiti
Truditi se ne griješiti još je veći

Sam život je grijeh
Ili plod grijeha
Osim ako ti misli nisu nelogične
Iskrivljene
Grešne

Grijeh je ujutro ustati
Pogledati kroz prozor
Vidjeti maglu nad morem
Utrkivati se sa snijegom
Hvatati vjetrom pogonjeno lišće
Suho i mokro kao zaboravljeni grijeh
I slušati kišu je grehota
Kad možeš dan provesti u radu
U doprinosu
U molitvi
Đavlu

U mulju grijeha spas je bijeli pas
S njegove dlake otpada talog grijeha
Izostala rađanja
Nebitne proslave
Nered misli

Svijet je opet bijel i zakučast
Začaran i raščaran kao magla
Kad nahraniš bijelog psa
Čiji crveni jezik
Podsjeća na užitak
Na ispovijed
Pokajanje
Kaznu
I samo bezgrešno uspinjanje
K vrhu piramide
Grijeha i sviju nereda

Neka se svim slojevima savjesti smiluje
U nedjeljno jutro
U crnu mačku zagledan
Bijeli pas kitnjastoga repa
Pas besavjestan
Pas bezgrešan
Pas zaigran
Raskošan
Rasipan
Lajav

NOĆ

Farovi rijetkih automobila
Pozdravljaju se ukrštajući
Snopove svjetla
S uličnim lampama

Troše se gume
Na trošnom asfaltu

Dan se odavno predao
Noć kukuriče

U šumovima srca
Razabiru se aritmije
Disbalansi krešu želje
Očekivanja se utapaju
U košmaru sna o ratu
Kojeg nitko ne uspijeva dobiti
Osim smrti čije je lice
I u ovoj noći ozareno
Sretno i svjetlucavo
Razapeto poput crne marame
Na glavi udovice

Ni ornamenti na staklu
Ni treperenje zvijezda
Ni signali dvaju aviona
U preletu kontinenta
Ne mogu usporiti nokte
Ubrzati dolazak smirenja
Razglasiti promukle ptice
Ni prigušiti podzemne vode

Tek me uznemireno disanje
Mladog psa pred vratima
Podsjeća da ovo nije grob
Da još ima jutra u kalendaru
I da moje ruke nisu suhe grane
Koje razgrću noćnu tamu

Poput zdrobljenih maslina
U hladnoj vlazi hodnika
Članke mojih prstiju
S ruku i nogu
Sporo žvače
Bijeli pas

Kad svane pokušat ću izaći
Ali nisam siguran kako ustati
Iz drvenog korita u kojem ležim
Bez ijednog prsta na rukama
Bez ijednog prsta na nogama
Bez ijednog prsta na rimama
Koje su se sakrile od vjetra
I očiju fine mrtve publike

ŠTO NAĐU NOVOZELANDSKI RIBARI

Usrkala me Humboldtova lignja
Dok sam joj klizio u usta
Mlatila me oštrim kljunom
Po tjemenu
Stiskala krakovima
Privlačila prianjaljkama

Kljucajući probila mi je kožu
Na osjetljivom vrhu glave
Vlasište se zacrvenilo
Smijala mi se
Rugala
Pljuckala
Pipkala
Usisavala
Gutala

Dok se tresla divovskim tijelom
Njezini su mi grčevi
Stiskali rebra i ruke
Kosti su mi se svijale
Napukle su pa pukle
Zvonko i bolno
Ugurane u torzo

Bio sam tek truplo
Još topla i njoj ukusna hrana
Kaša od mesa crijeva i kostiju
Istočno od Cookovog prolaza

Nadaleko nije bilo ljudi
Nije bilo zastave ni broda
Nije bilo ni mojeg bijelog psa
Samo bijela sluz jutra
U kojem sam se budio
Obavijen maglom

Na mjestu gdje sam ležao vrhom glave
Bijelom se jastučnicom širila crvena mrlja

NEMA PJESME ZA TEBE

Mrak prošaran svjetlećim diodama
Prekriva mjesta uboda
Komaraca na nogama
S odazivom žmaraca u laktovima
Proplamsajima novotvorenica u stihovima
Pretrpanih metaforama poput broda
Koji se nedavno nasukao
U Sueskom kanalu
Prepun elektroničkih elemenata
Iz uzbudljive Kine
Upućenih u trgovine i radionice
Europe izmučene vlastitom poviješću
Iz koje se ništa nije naučilo
I s neizvjesnom budućnošću
Uvijek međuratnom i zloslutnom

Smijemo se i prevrćemo
U sumraku krijesnica
Elektroničkih dioda
Elektrostimulatora srca
Slušnih aparata
Separatora krvnih zrnaca
Stimulatora nerazvijenih embrija

Nepatvoren je samo bijeli pas
Usnuo pod našim nogama
Bez grijeha i zlih slutnji

Gledamo se kroz digitalne naočale
Izmučeni poviješću
Neizvjesnom budućnošću
Izostankom jasnih putokaza
U prostoru proširene stvarnosti
Načičkane luminoznim diodama
Kao da smo i dalje mladi
Kao da smo na početku
Kao da smo Europa

DELIKATNA DOSJETKA

Tijekom večerašnje šetnje s psom
Iz jednog je dvorišta izašla djevojčica
Podragala njegovo bijelo krzno
Podigla glavu i
Upitala
Što je smrt i je li istina
Da smrt znači širenje prostora tame

Nikako, rekoh

Smrt je smiješna dosjetka teškog mulja
U napuštenoj rafineriji hrđavih strahova

Možemo ju ravnomjerno razmazati
Po šnitama raženog kruha
Grickati srkati i zaliti vinom
Baš kao što ljetnih večeri
Talijani na malim jahtama
Usidrenim u mljetskim uvalama
Na tost mažu jantarnu ikru
Tek uhvaćenih morskih ježinaca
Oblizuju se i glasno smiju
Cvrkuću kao pijane ptice
Kuckaju čašama punim vina
Po metalnim ogradama
I grle tanašne ljubavnice
Pred zavidnim mještanima

Smrt je metamorfoza
I bolno planinsko otpuštanje
Proljetnog cvijeća
Niz brzi potok pogonjen
Otapanjem zimskog leda

Smrt je nada
Zaustavljena cjedilom vremena
Garnirana sjeckanim vlascem
Začinjena s par kapi limuna
Moj bijeli pas ne razmišlja
O crnoj smrti

Zato ni ti djevojčice ne misli o njoj
Razmišljaj o moru planini i okusu
Cimeta klinčića i papra
S Ambona Tidore i Ternate

Pogledala me
Ponovno podragala psa
I otrčala u polumrak
Vremena koje se ne može vratiti