Beograd – Matošev stvarni i zamišljeni Balkan

Prvi i drugi Beograd

Matoš je u Beogradu boravio gotovo osam godina u dvama navratima: od početka listopada 1894. do 14. siječnja 1898. te nakon Ženeve i Pariza od 9. kolovoza 1904. do 22. siječnja 1908. Tu je, kako sam kaže, postao »čelista, pa novinar, literat«, dodavši u šali »Nije bogzna šta« (IV, 266). Beogradska kulturna sredina prigrlila je hrvatskoga vojnog bjegunca, pa je Matošu unatoč teškim životnim okolnostima i povremenim sukobima Beograd ostao kao uspomena »više slatka nego gorka« (III, 82).

Matoša je u Srbiju dovela, po vlastitome iskazu, »želja za osobnom slobodom« (IV, 261). U vrijeme prvoga beogradskog boravka, u vedroj i prozapadnoj obrenovićevskoj Srbiji, Matoš je našao ne samo utočište nego i poticajnu duhovnu atmosferu. Kao »tvrd starčevićanac« (V, 266) u mladoj je kraljevini prepoznao slobodu nacije koju polukolonijalna Hrvatska tada nema, a kao »francuski đak« mogao se identificirati sa srpskom kulturnom sredinom: »Pošto je srpska intelektualna elita mahom iz francuske škole, ja sam kao francuski đak bliži beogradskom nego zagrebačkom današnjem inteligentnom i intelektualnom tipu« (XV, 235).

Matoš je u Beogradu »postao pisac« (Jelčić, 2006). Kada je riječ o književnim vrstama, Matoš je u vrijeme prvoga beogradskog boravka postao – feljtonist. Surađivao je u mnogim beogradskim listovima i časopisima, no afirmirao se prije svega kao dopisnik sarajevskoga časopisa Nada pod uredništvom Koste Hőrmanna. Termin »pisma« iz kolumne Pisma Nadi sinonim je za hibridni oblik »novinarske proze« (V, 271) – podlistak u kojemu Matoš obrađuje beogradske književne, kulturne i društvene teme na lagan i zabavan, često humoran, satiričan i ludički način. Matoš je u Beogradu bio uključen u sve sfere srpske kulture, osobna je pisma dobivao na adresu znamenite boemske kavane Dardaneli, bio je rado viđen gost u uglednim kućama, radio je kao violončelist u orkestru Kraljevskoga srpskoga narodnog pozorišta i stekao ugled kritičara srpske umjetničke moderne i kroničara beogradskoga društvenog života. No sve se to promijenilo nakon negativne kritike romana Hajduk Stanko Janka Veselinovića, kada je izgubio posao u kazališnome orkestru i kada su mu se preko noći zatvorila sva vrata.

Nakon petogodišnjega boravka u Parizu Matoš se u Beograd vratio kao u svoju »drugu domovinu«: »Zato mora da odlane svakom Srbinu i Hrvatu kad iz srijemske ravnice ugleda Beograd. Nemam riječi pa da opišem što osjetih kada ga gledah iz zemunskog voza sa dezerterskim nemirom...« (V, 165). Tim se izbjegličkim oduševljenjem može razjasniti njegov kratkotrajni izlet u političko jugoslavenstvo. U članku Hrvati su došli, pisanom početkom rujna 1904., samo dvadesetak dana nakon povratka u Beograd, starčevićanac Matoš pozdravlja na krunidbenoj svečanosti Petra Karađorđevića kao »Hrvatskog Kralja, kao kralja naše nade, kao kralja naše budućnosti – Mlade Hrvatske!« (XV: 101). Otrežnjenje je bilo brzo i konačno. Bila je to sada posve drukčija, nacionalistička Srbija okrenuta prema Rusiji i Balkanu. To je dovelo do promjena i na hrvatskoj političkoj sceni. Matoš počinje pisati u hrvatskim novinama i graditi svoju ideju nacije koju će dovršiti nakon povratka u Zagreb u polemikama s Pokretom, Hrvatsko-srpskom koalicijom i vidovdanskim Jugoslavenima. U vrijeme drugoga beogradskog boravka Matoš je postao politički mislilac.

Razliku između obrenovićevske prozapadne i karađorevićevske proruske i balkanske Srbije Matoš u nostalgično-ludičkome feljtonu O izgubljenom nosu opisuje kao dio vlastite biografije: u vrijeme prvoga boravka u Beogradu ljudi ga »premda ljuta stekliša, kao brata na grudi privijahu«, a u vrijeme drugoga boravka u karađorđevićevskoj su mu Srbiji »samo napredni Hrvati i njihovi srpski politički saveznici crne kolače u torbu uvaljivali« (IV, 151). Retrospektivni iskaz iz feljtona Dva grada »U Beogradu naučih biti Hrvat, kao Srbi što su bez razlike svi tvrdi nacionaliste; tamo sam tek postao pravi pravaš« (XV, 235) odnosi se na njegov drugi beogradski boravak. Između 1905. i 1907. četiri puta kriomice posjećuje Hrvatsku. To je vrijeme kada prestaje svirati zbog grčeva u desnoj ruci i počinje pisati lijevom rukom, kada objavljuje svoj prvi sonet Utjeha kose i čezne za legalnim povratkom u Hrvatsku.

Život u beogradskom egzilu snažno je obilježio Matoševu biografiju, ali i opus u cjelini. Unio je u njegov jezik mnoštvo nestandardnih leksičkih i gramatičkih oblika, a stil obilježio humorom, satirom i kozerskim duhom. Ali to nije sve. Matoš je prvi hrvatski pisac i jedan među prvima u svijetu koji je svjesno rabio pojam i stvarao slike Balkana. U Matoševu pojmu i slikama Balkana ima originalnih uvida i budućih stereotipnih predodžaba, pa se Matoš može smatrati jednim od tvoraca balkanističkoga diskursa.

Balkanistički diskurs u Matoševu opusu

Balkanistički diskurs razasut je u različitim oblicima i nijansama po cijelome Matoševu opusu. Ima ga u osobnim pismima koja piše rodbini i prijateljima iz Beograda, u Pismima Nadi iz beogradskoga umjetničkog i društvenog života, u pripovijetkama s beogradskim motivima i likovima poput On (1903.) i Ministarsko tijesto (1906.), u putopisima i feljtonima s temom Beograda, Srbije, Srba i drugih balkanskih naroda koji su pisani tijekom boravaka u Beogradu, u Ženevi i Parizu, a zatim nakon povratka u Zagreb, kada gradi ideju hrvatske nacije, često u kontrastu s Balkanom i »balkanskim Slavenima«. Balkan je Matoševo najdublje biografsko, kulturno i političko Drugo u kojemu je prepoznavao i konstruirao sebe kao pisca i mislioca, od jezika i stila do kulturne pripadnosti i političkih uvjerenja.

Matošev je balkanistički diskurs specifičan i značenjski i izrazom. Pojam i slike Balkana Matoš je gradio u kontrastu s pojmovima i slikama Zapada i Europe, često u sklopu zapadnjačkoga orijentalizma, ali još češće u vlastitim originalnim iskazima i predodžbama, osobnim dojmovima i misaonim uvidima.

U zapadnim orijentalističkim narativima, koji pojam Balkana određuju od 19. pa do kraja 20. stoljeća, prevladavaju dvije krajnosti: Balkan kao negativno »divlje« i »necivilizirano« Drugo Zapada (»barbari«, »rascjepkanost«) i Balkan kao antimodernistički pozitivan iskon (primordijalna svježina života, kao u Petera Handkea). U Matoševim slikama Balkana ima i jednoga i drugoga. Unatoč kontrastnim konstrukcijama Zapada i Balkana, Zagreba i Beograda, Hrvata i Srba Matoš nije apsolutizirao ni jednu od krajnosti: obje su krajnosti u Matoševu balkanističkome diskursu sjedinjene u nerazriješenoj simbiozi. Riječ je o originalnim iskazima i slikama proizašlima iz životnoga iskustva dvaju beogradskih boravaka, tadašnjih kulturnih i društvenih prilika, polemičkih situacija u kojima se nalazio i političkih uvjerenja što ih je gradio upravo u susretu s pojmom i fenomenom Balkana kao svoga kulturnoga i političkoga Drugoga.

Misaoni i stilski model balkanističkoga diskursa nalazi se u putopisu Oko Lobora, u kojemu Matoš opisuje izlet u Hrvatsko zagorje 1907. kada je za svoga beogradskoga izbjeglištva kriomice posjetio Zagreb. To je znameniti odlomak u kojemu uspoređuje Hrvate i Srbe, služeći se kontrastnom figurom »tu« – »tamo«, »mi« – »oni«, »naše« – »njihovo«. Jednostavna kontrastna konstrukcija obuhvaća kulturne razlike na svim razinama: na razini društva (»tamo previše, tu premalo slobode«), religijske kulture (»Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice«), prometa (»ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove«), svakodnevice (»Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture«), mentaliteta (»Oni – bizantinci, mi – jezuite«, »Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci«, »Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda kad mislimo da to nijesmo«), privatnosti (»Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije«), umjetnosti (»Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici«) i politike (»Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom« (IV, 88–89).

Takvi kontrasti, koliko god bili žestoki, nisu građeni na načelu ili – ili, nego i – i, kako kaže naslov kasnijega feljtona Mi i oni. Jednostavna kontrastna shema u kojoj se suprotnosti ne isključuju, nego uzajamno odzrcaljuju i osvjetljuju, omogućila je Matošu razlistavanje balkanističkoga diskursa obilježenog svim bojama njegova putopisno-feljtonističkoga stila: originalnim slikama, misaonim obratima i duhovitim iskazima, citatima, polemičnim bravurama i jezičnim igrama. Stoga Matošev balkanistički diskurs, za razliku od ungarološkoga, unatoč oštrim kontrastima i jakim izrazima, nije politički nekorektan, nego estetski efektan i kulturotvoran.

Uz imenicu Balkan Matoš se služio izvedenicama različite semantičke boje: balkanski, Balkanac, balkanizam, balkanizirati, »balkanizovanje«. Pojam i slike Balkana pojavljuju se na svim značenjskim razinama: geografskoj, političkoj, mentalitetnoj i kulturološkoj. Geografski Balkan po Matošu obuhvaća sve zemlje negdašnjega Osmanskog carstva: Grčku, Bugarsku, Rumunjsku, Srbiju, Bosnu i dijelove Hrvatske. U putopisu Oko Lobora igra se pojmom Balkana kao vlastitom biografskom činjenicom, neronovski pali svoje »rodno gnijezdo« i u groteskno fantastičnome prizoru zove »na sjajnu zabavu u Lobor sve moje boemske i aristokratske znance iz Pariza, Balkana i Zagreba« (IV, 93). Najteže odrediva sjeverozapadna granica geografskoga Balkana po Matošu seže do planine Klek. U putopisu Oko Rijeke (1909.) miješaju se geografski i kulturološki pojam Balkana. Geografski pojam reprezentira Klek, a kulturološki pojam oprjeka između Marka Kraljevića kao simbola junaštva i energije i đaka Grabancijaša kao simbola kulture i refleksije: »Tu se sastaje balkanska sa gornjohrvatskom, vojnička, graničarska sa kulturnom predajom. Đak i junak, pero i buzdovan, misao i djelo, vilinski sin Grabancijaš i kraljevski sin Marko, um i energija, entuzijazam refleksije i oduševljenje akcije!« (IV, 109) Te su oprjeke dio istoga kontrastnog narativa uspostavljenog u putopisu Oko Lobora koji će vrhunac doživjeti u usporedbama Zagreba i Beograda.

U Matoševim imaginacijama političkoga Balkana Hrvatska je izdvojena kao pripadnica zapadnoga kulturnog kruga s vlastitom državnom tradicijom. Na toj razini balkanističkoga narativa Matoš je antibalkanist. Kritizira velikohrvatstvo svoga političkog uzora Starčevića i pjesnika Augusta Harambašića koji nisu razlikovali pojmove »pleme« i »narod«, pa im je Hrvatska bila »od Triglava do Balkana, kao Ilirima« (VII, 172), a Srbi i Bugari – Hrvati, kao što su i u velikosrpskoj ideologiji svi Hrvati – Srbi: »Svađa između vukovaca i pravaša bjesnila je zbog toga što Srbi zvahu Hrvate Srbima, a Hrvati zauzvrat Srbe Hrvatima...« (ibid.). Matoš je dosljedno razlikovao Srbe i Hrvate kao dva etnički srodna, ali politički različita naroda: Srbi i Hrvati su »dvije slične duše sastavljene od sasvim suprotnih kulturnih i političkih elemenata (...) jedno pleme, ali dva naroda« (IV, 337).

Osim autohtone državne tradicije razlikovni je element Hrvatske i Balkana zaseban povijesni razvoj. Kao politički subjekt Hrvatska »odoli Turcima iza pada Balkana i Ugarske« (IV, 93), a u suvremeno doba svojim geopolitičkim položajem omogućuje Austro-Ugarskoj Monarhiji »prijelaz na Balkan i velevlasni položaj« (IV, 108). Dok se ruga »Srbatima« u hrvatskoj politici i lamentira nad austro-ugarskim iskorištavanjem »srpstva proti hrvatskoj ideji«, zamjećuje da Srbe u Hrvatskoj pomažu »dvije slobodne balkanske države sa svojim upućenim diplomacijama« (IV, 241–242). U feljtonu Tko? (1904.), gdje se osvrće na članak nepoznata autora Hrvatska u istočnom pitanju objavljen u francuskim novinama, ljuti se na »to prodano pero« koje Hrvate zove »istočnjacima«, premda zna da su »katolici i bliže moru, Zapadu i Latinima« (XV, 75).

Kao liberalni pravaš Matoš je podjednako cijenio i oca pravaštva Starčevića i oca narodnjaštva Strossmayera. Istodobno bio je kritičan prema obojici. Starčeviću je zamjerao neodređeni opseg pojma hrvatske nacije i nerazumijevanje gospodarskih pitanja, a Strossmayera je kritizirao zbog južnoslavenstva kao oblika balkanizacije hrvatske politike. Posebna je meta bilo ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Matoš se služi stereotipom o balkanskome »barbarstvu« i ruga »utopistu« Strossmayeru koji je »uz smijeh i kritiku ogorčenog steklištva osnivao akademiju za barbarske balkanske Slavene usred hrvatskog Zagreba« (XV, 174). Još je ironičniji u kritici Strossmayerova južnoslavenstva kada Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti naziva »balkanskom akademijom« (XVI, 234).

Matošev balkanistički diskurs zahvaća i druge političke aspekte i teme. Ironizirao je ruski utjecaj na Balkanu, pa je Milana Obrenovića nazvao »ruskim pandurčićem na Balkanu« (III, 422) i pisao da je Rusija »kod kuće stvarala balkanske države« (XII, 245). Razlikovao je »balkanske i austrougarske Slavene« (XVI, 89) i tvrdio da Rusiji nije do Južnih Slavena, nego do »balkanskog protektorata« (ibid.). Isticao je da je hrvatski politički problem vrlo važan u »austrijskom i balkanskom pitanju« (XV, 168) i rugao se svojim političkim protivnicima narodnjacima da im je »jugoslavenstvo veća realnost od anarhijskih balkanskih državica« (XV, 176). Srbe je u političkome smislu nazivao pozitivno »naša balkanska braća« (XVI, 88), a u polemičkome kontekstu s dozom ironije »braća Balkanci« (XIV, 206).

O političkim odnosima na Balkanu Matoš je najviše pisao u feljtonima o Balkanskim ratovima 1912. i 1913. U Prvome Balkanskom ratu Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka sklopile su Balkanski savez, pobijedile Tursku i osnovale samostalne nacionalne države, a u Drugome Balkanskom ratu donedavne su saveznice zajedno s Turskom ratovale protiv Bugarske zbog teritorijalnih presizanja. U feljtonu Rat i mir, pisanom na početku Prvoga balkanskog rata, Matoš simpatizira s »Balkancima«, ali je suzdržan prema ratu protiv Turske, smatrajući da je rat ometanje mladoturskih reformi i »negacija najšire balkanske konfederacije«, u koju pripada i Turska (V, 260).

Nakon pobjede balkanskih saveznika, u feljtonu Živi i mrtvi, šali se na vlastiti račun što se prevario i zaključuje da Hrvatskoj nije ni nakon pobjede nad Turskom i osamostaljenja balkanskih država mjesto na Balkanu: »Ima ih koji gledaju u balkanskim pobjedama političku korist i za nas Hrvate. Pustimo utopiste neka sanjaju o jugoslavenskom carstvu!« (V, 268). A u feljtonu Bugarska tragedija najbliži je budućim stereotipima o Balkanu kada prenosi novinska svjedočanstva o nasiljima i zvjerstvima kao nečemu »običnom na Balkanu« (XVI, 142). Središnja je misao feljtona da je Drugi balkanski rat pokopao »jugoslavensku hegemoniju na Balkanu« te da u Beogradu »ne vode više ni narodnu srpsku već državnu i dinastijsku srbijansku politiku« (XVI, 145; istaknuo A.G.M.).

U Matoševu balkanističkome diskursu posebno mjesto pripada kulturološkim slikama Balkana. Tu je Matošev jezik pun originalnih zapažanja iz vlastitoga iskustva, a mnoge slike razigravaju tada već postojeće ili stvaraju nove balkanske stereotipe. Osnovni je postupak izgradnje slika – kontrastna usporedba zapadne Europe i Hrvatske s jedne i Balkana s druge strane. U Pismu iz Ženeve (1898.), pisanom neposredno nakon odlaska iz Beograda, zapadnoeuropski dvorac ljepši mu je od »mnoge balkanske ministarske kuće« (III, 86). U pismu s pariške Svjetske izložbe (1900.), u kojemu opisuje inauguraciju bosanskohercegovačkoga paviljona, prenosi stereotipnu orijentalističku sliku Balkana iz francuskih novina o »tajnovitoj duši« male »balkanske pokrajine« u kojoj su se pomiješale »zapadne misli sa duhom ‘slovjenskim’ i krasotom Istoka« (III, 134–135). Za prvoga kriomičnog posjeta Zagrebu u doba svoga drugoga beogradskog boravka uspoređuje u putopisu Kod kuće (1905.) secesijske zgrade oko Glavnoga kolodvora u kontrastu sa seoskim ambijentom iz vlastitoga djetinjstva i s – Balkanom:

Izišavši iz glavne stanice na trg, ne mogah ga poznati. Na vrtovima i poljima gdje je sa mnom rastao pasulj, kupus, krumpir i kukuruz, gdje se igrasmo »šintera«, špekula – o silnim »luknjicama« da i ne besjedim! – izrasle palače elegantne kao u Nizzi i Ženevi. Malo površna, štukaturska i nesolidna kultura, ali ipak – kultura. To je osjeća, došavši sa Balkana! (IV, 28)

Među Matoševim kulturološkim slikama Balkana posebno se ističe kontrast između katolicizma i pravoslavlja. Za baroknu crkvu u Belcu kaže u putopisu Oko Rijeke: »Ovakve crkve nema pravoslavni Balkan« (IV, 337). U feljtonu Nastić u Beogradu, pisanom u doba veleizdajničkoga procesa i Friedjungove afere (1909.), prisjeća se poznanstva s agentom-provokatorom Đorđem Nastićem i šarolike društvene atmosfere u gostionici Zlatno burence, kamo »dolažaše cvijet pustolova iz cijelog balkanskog pravoslavlja« (XII, 174).

Najdublji kulturološki kontrast Matoš zamišlja između Dubrovnika i povijesnoga Balkana, između visoke kulture i predkulture, između Gundulićene himne slobodi i ropstva. Dubrovnik je bio »hrvatska Atena« (VI, 192), pa dok je »cijelim Balkanom vladalo ropstvo, zulum i gusti azijski mrak«, »u našem malom Dubrovniku satir još pjeva s pastirom pjesmu najvišem daru božjem, lijepoj, dragoj, slatkoj slobodi divnom starohrvaštinom, pomalo ikavskom i čakavskom« (X, 229). U feljtonu Aristokratija (1913.) Matoš orijentalistički stereotip o balkanskome barbarstvu proširuje i na njemačku kulturu, pa zamišlja Dubrovnik kao »hrvatsku aristokratsku Atenu usred germanskog i balkanskog barbarstva« (XVI, 150).

Kulturološki kontrast između Hrvata i Balkana, Zapada i Istoka, katolicizma i pravoslavlja često se pojavljuje u polemičkome kontekstu. U polemici Naprednjački katekizam (1909.) Matoš se služi postupkom izvrnutih tvrdnja, pa ironično kaže da je katolicizam kriv što Hrvatska nije potpala »pod kulturne Osmanlije i pod kulturne balkanske prilike« (XIV, 14), a u vremenski bliskom feljtonu Kontrola Europe ironizira istim postupkom obratnih tvrdnja srpsko prisvajanje narodnih pjesama i Dubrovnika: »Sve narodne pjesme su srpske, kao što je čist srpski grad Dubrovnik, doskora jedino kulturno mjesto na Balkanu« (XV, 189). U polemici s Jovanom Skerlićem Mi i Oni (1910.) ustvrđuje da je Srbima »mnogo bliži Carigrad, a naročito Rusija«, dok je Hrvate katolicizam »osposobio za graeco-latinsko historijsko zapadnjaštvo«, pa se žali na »balkanizovanje hrvatske kulture nauštrb hrvatstva« (XIV, 87). Iste godine, pišući o »žalosnim« kulturnim novostima iz Zagreba, koji se »inače smatra kulturnim mjestom«, ironično kaže »Zagreb se balkanizuje« (VII, 98). Ironizirao je »staru hrvatsku autokritičnost« koja će »na korist tuđinskoga grditi domaće i iz inata preporučivati turske balkanizme« (XIV, 151), ali se, u sklopu svih svojih protuslovlja, i sam služio tim istim i mnogim drugim »balkanizmima«. Bio je i samoironičan, pa je u knjigu Dragi naši savremenici uvrstio polemiku Rabbi u kojoj mu se Krešimir Kovačić, služeći se njegovom vlastitom tehnikom izvrtanja imena, ruga da je »on Gustav Aranjoš« donio »pravu parisku kulturu – s Balkana« (XII, 271).

Za razliku od iskaza o mađarskoj kulturi, koji su iz političkih razloga često krajnje nekorektni, Matoš je uvijek, čak i u polemičkim i teškim biografskim okolnostima, bio zahvalan Beogradu i srpskoj kulturi na pruženom utočištu: »Nikada se ne bih, da i mogu, znao potpuno odužiti za onaj komadić srca, duše i slobode, za ono parče bratskog prijateljstva što ga imah u Beogradu u krugu čestitih ljudi, najboljih u Srbiji, koji me bratski privinuše na grudi bez obzira na naše političke razlike« (X, 184). Trajne simpatije prema Beogradu i srpskoj kulturi nisu ga međutim sprječavale od konstrukcije jakih balkanističkih iskaza i slika, pa kada bi osjetio da bi ti iskazi i slike mogli biti pogrdni ili uvredljivi, nastojao ih je ublažiti izrazima odanosti, samoironijom ili humorom.

Tako je u feljtonu Nauka za izvoz (1913.). Feljton je kritički prikaz Srbohrvatske čitanke s rječnikom Vladimira Ćorovića objavljene na njemačkome jeziku, u kojemu Matoš iznosi svoje »stidne« misli o reklamiranju srpske književnosti i politike pod zajedničkim imenom. U žestokome polemičkom okršaju ne odriče se drastičnih kulturoloških razlika između Europe i Balkana kojima gradi balkanistički diskurs, ali svoje kontrastne slike nastoji ublažiti. Više puta omekšava nekorektne iskaze koji su već tada bili ili će tek postati zapadnjački stereotipi o balkanskoj zaostalosti i primitivizmu. Tako, primjerice, iskaz »Ogrebite modernog pariskog Srbina i naći ćete u većini slučajeva gedžu, gejaka« (VIII, 323) izriče tuđim riječima, kao parafrazu francuskoga stereotipa o ruskoj kulturi »‘Ogrebi Rusa i naći ćeš Tatarina’« (ibid.). Matoš se samoironično ruga srednjoeuropskomu kulturnom stereotipu o bečkoj bijeloj kavi (»Ne zagovaram – bože sačuvaj! – naše bjelokavske bečke kulture«), a za slike o balkanskome kulturnom primitivizmu, metonimiju o početnici i metaforu o ispaši, ispričava se latinskom izrekom neka je dopušteno reći: »Dok su Srbijanci razmišljali o bukvaru i – sit venia verbo! – goveda pasli, naši djedovi (...) govorahu i pisahu jezikom Ciceronovim (...), o Dubrovniku i dalmatinskoj kulturi da i ne besjedim!« (ibid.). Unatoč svim kontrastima i povremenoj ironiji prema balkanskoj kulturi upravo je Matoš svojim umjetničkim kritikama i književnim djelovanjem u Beogradu među prvima stvarao, kako sam kaže za Vlahu Bukovca i hrvatske moderniste, »balkanske kulturne kontakte« (VII, 278).

Dok su političke i kulturološke slike Balkana često ideološki obojene, Matoševe mentalitetne balkanističke slike gotovo su uvijek opuštenije, duhovite su i ludične. Matoš se igra srpskom inačicom riječi Europa, pa kritičara Dimitrija Mitrinovića ironično naziva »Jevropljanin sa Balkana, iz velegrada Prnjavora«, a ruga se i Zagrebu koji je »ipak jevropska varoš« (XII, 304). Divi se »šćipetarskoj« energiji i bugarskoj marljivosti. Naziva Bugare »Japancima Balkana« (XI, 45) koji sa Česima jedini među Slavenima nisu »Oblomov« (XV, 178–179). Izokreće ime Stjepana Parmačevića i ruga se da je »gđica Spermačević« objelodanila putopis, pa se žalila na »balkanizam hrane« kojim je pokvarila svoj »europski želučić« (XIV, 116).

Beograd – Matoševa metonimija Balkana

Središte Matoševa balkanističkog diskursa čine slike i predodžbe o Beogradu. Beograd je u Matoševu životu i opusu metonomija Balkana. To je istodobno Matošev stvarni i imaginarni, življeni i simbolični Balkan. Srbija je za Matoša »vrsta seljačkog, vrlo demokratskog Rima s kulturom novih balkanskih Atena u Beogradu« (VIII, 323). Matoš je Beograd često zvao ikavski Biograd, a njegove slike grada sežu u rasponu od oduševljenja ljepotom gradske vedute (»To je odista, naročito iz daljine, Bijeli grad«, V, 165) i Beograda kao izabrane domovine (»Otići iz Zagreba u Biograd – to je otići iz otadžbine u otadžbinu«, III, 82) do blage skepse (»lijepi je Biograd kadikad ipak najljepši izdaleka«, III, 85), nostalgije za balkanskim specijalitetima (»Ostajte zbogom čevapčići, ražnjići, zbogom i ti pasulju s užičkom pastrmom« III, 83) i želje za odlaskom iz orijentalistički viđena grada u pismu Branku Vodniku od 13. veljače 1906: »Prvi priliku ću upotriebiti za odlazak iz tog ćiftinskog, politikanskog i filistarskog grada, gdje ponovo naučih biti Hrvat« (XX, 178).

Balkanističke slike Beograda najsnažnije su izražene u osobnim pismima i feljtonima u kojima Matoš uspoređuje Beograd i Zagreb. Beograd je u tim slikama drugo, kontrastno lice Zagreba. Prva takva kontrastna usporedba dvaju gradova nalazi se u pismu bratu Leonu iz listopada 1894. neobičnoga nadnevka: »Ne znam datuma, Srijeda«. Netom pristigli bjegunac vidi Beograd kao balkansku, a Zagreb kao srednjoeuropsku metropolu nižući razlike na svim razinama, od arhitekture (Beograd nema tradicijsku arhitekturu ni parkove poput Zrinjevca), mode (u Beogradu opanci, u Zagrebu elegancija), svakodnevne kulture (u Beogradu marševi i polke, u Zagrebu zvuci klavira) i gastronomije (Matoš uživa u mitskim balkanskim jelima, bureku i punjenoj paprici), pa sve do mjesta legalne i zabranjene muške zabave. U cjelini svih kontrasta nastaje radosna slika Druge kulture s crtama primordijalnosti kojoj se hrvatski emigrant divi i u njoj uživa kao u nečemu nepoznatome i iskonskome. U tim prvim, intimističkim slikama Beograda iz osobnoga pisma Matoš je stvorio antimodernističke balkanističke kulturne stereotipe od kojih su mnogi u optjecaju i danas. Beograd = Balkan, primordijalnost, iskonski život, a Zagreb = Srednja Europa, kultura, umjetnost:

Beograd je veći od Zagreba /75 000 st./, ali ono, što je Pariz prema Londonu, Zagreb je prema Beogradu. (...) Terazije i ulica kralj Milana najmodernije su ulice, ali nisu dorasle ni izdaleka Ilici. Sada istom vidim, kako je naš Zagreb divan sa svojim divnim Zrinjevcem, historijskim Gričem i aristokratskim Kaptolom, sa divnim svojim izletima i promenadama, kojim ni u Beču para nema. (...) U Zagrebu ćeš po odijelu teško razabrati stališ pojedinca, jer je i zadnji kalfa elegantan, a tu – ti djaci vel. škole nose opanke i kockaju se sa mangubima /izraz za »fakina«/. U Zagrebu se u svakoj drugoj kući svira, a tu – nisam ni čuo zvuk piana. Kukavni vojnički oršestar, cigani i dvije kapele, što sviraju marše i polke kod 2 reštaurana, zadovoljuju umjetnički ukus naše braće (...) U kafani jedeš, piješ kafu i vina, ili bolje ne jedeš ni ne piješ, jer tu vlada taj lijep običaj, da možeš u kafani u 14 dana samo jedan puta piti kafu /6 kr/. Ako si gladan, idi k burekdjiji, koja peče čitav dan kolače sa sirom i mesom. Priznajem, da mi se burek /taj »štrudl«/ najviše osim kafe svidja u Beogradu: hraniv je, mastan i slastan. (...) Tu je domovina »filane paprike« i »djuvedja«, smjese od paprike, patlidjana, pirinča i nešto mesa, smjesa, čije rumenilo gotovo zbuni tvoga Gicu i natjera mu slinu u usta! Bože, što me dovede na sklisko polje »košte«!

Jedino, čime B. natkriljuje Zagreb, električni je tramvaj i rasvjeta, pa – onim mjestancima, u kojima ne samo momci, nego i oženjeni svijet muški zaboravlja svoje brige, a ostavlja čast i novac. Jedno takvo mjestance /»Sofijanac«/ natkriljuje neizmjernim luksusom ne samo naše »Špuktrigle« na »inzuli«, nego i sve slične zavode u Beču i Pešti (XIX, 285–286).

Te će prve dojmove o Beogradu Matoš dopunjivati koristeći se promjenjivim slikama samoga Beograda i proširujući usporedbe Beograda i Zagreba kataloškim nizovima suprotnosti. U nekrologu-eseju Stevan Sremac (1906.) Matoš vidi Beograd kao bogati orijentalni grad s niskom razinom kulture: »Beograd, jedno od najvažnijih trgovačkih mjesta i od najbogatijih gradova na Balkanu, ima dan-danas spoljašnjost orijentalnoga grada, nema pločnika, kanalizacije, a od umjetničkih zavoda postoji samo Pozorište, nesposobno egzekutirati bolju operetu« (IV, 144). Međutim, u članku Gostovanje S. Todorovića (1911.) orijentalni mentalitet »turskoga« Beograda nalazi se u pozadini, a u prvome je planu slika moderne, politički samosvjesne, ekonomski prosperitetne, kulturne i dinamične zapadnoeuropske prijestolnice nalik Parizu: »Pored turskog, starog, indolentnog i lijenog Beograda postoji naime radini, amerikanski, poduzetni i do ekstrema energijski Beograd, školovan na najboljim školama Zapada, odrastao u izvrsnoj školi gotovo neograničene individualne slobode u Srbiji«. Taj »svijet«, nastavlja Matoš, »vodi Srbiju, ruši dinastije (...), osniva banke, listove, piše knjige i stvara od Beograda čudnu varoš u kojoj se živi naglo, uživa vrtoglavo i radi krtički kao u kakvom Balzacovom Parizu« (X, 185). No balkanski Beograd ponovno je u prvome planu u polemički intoniranu feljtonu Nauka za izvoz (1913.), gdje se služi jakom ruralnom metaforom: »opanak i te kako viri iz te nove beogradske kulture, pa i onda kad je donesena ravno iz Pariza!« (VIII, 323). Matoš vrlo dobro zna da takve slike o drugima zadiru u najdublja identitetska pitanja, pa ironičnu metaforu izriče tek uz ogradu da nitko ne simpatizira više od njega s »lijepim stranama srbijanskog seljaka i beogradske kulture« (ibid.).

Vrhunac slika o Beogradu Matoš je ostvario usporedbama Zagreba i Beograda u retrospektivnome feljtonu Dva grada (1910.). Matoš ni tu ne zaboravlja istaknuti slobodu i toleranciju koju je uživao u Srbiji i Beogradu (»Srbija je meni dala utočišta i tamo se navikoh na bezgraničnu skoro slobodu«, XV, 235), ali i različita politička uvjerenja (»U Beogradu naučih biti Hrvat, kao Srbi što su bez razlike svi tvrdi nacionaliste: tamo sam tek postao pravi pravaš«, ibid.). Dva grada, Zagreb i Beograd, za Matoša su »vidljivi« simboli – metonimije nacionalnih kultura na svim razinama: »Kako je Zagreb vidljiv simbol naše, a Beograd srpske inteligencije, politike i društvenog života, naša plemenska sličnost i – još više – razlike! – najvidljivija je u životu i spoljašnjosti ta dva glavna grada. Ja poznam ovaj kao i onaj, nalazeći u jednome baš ono čime oskudijeva drugi« (XV, 232).

Matošev katalog usporedaba obuhvaća dvije vrste slika: slike iz svakodnevne kulture i slike iz politike i društva. Prve su opuštene i vedre, druge – duboke i ozbiljne. Vedre slike iz svakodnevice obuhvaćaju zemljopisni položaj i izvanjski izgled dvaju gradova, parkove, stanovanje, promet, hranu, piće, cijene, modu, knjižare, glazbeni život, kazalište, rodne odnose:

Zagreb ima lijepe kuće i stanove, Beograd ih nema, barem ne u tolikoj mjeri. Beograd ima električni tramvaj – Zagreb ga nema. Zagreb ima dosta lijepih javnih sala za koncerte i javne produkcije, Beograd ih nema. U Beogradu je meso jeftino, u Zagrebu skupo. (...) U Beogradu ima žena premalo, u Zagrebu odviše. (...) Beograd ima ljepši položaj, Zagreb – okolicu. Tamo se više pije crna kafa, ovdje vino. Tamo su odijela skupa, kod nas mnogo jeftinija. (...) Beograd ima više slobode, manje poezije od Zagreba. Trgovački grad tipa još orijentalnog, sa svom banalnom prozom trgovine bez moderne poezije velikog industrijalizma. Dok Zagreb vrvi krasnim šetalištima i parkovima najrazličitijeg tipa (...), Topčider nije sluga Tuškancu, a nekmoli Maksimiru (XV, 232–233).

Ozbiljne političke i društvene usporedbe sežu od nacionalne slobode i tipova vlasti do kulturnih ustanova i društvenoga života:

Beograd ima domaću dinastiju, Zagreb rijetko kad ima domaćeg bana. U Zagrebu se govori njemački, u Beogradu više francuski. Zagreb ima Jugoslavensku, Beograd – (...) – ima Srpsku akademiju. (...) Tamo su i Rumunji Srbi, tu su i pravoslavni Nehrvati. (...) Zagreb je – birokracija, Beograd je sve prije nego birokracija. Tu je Zapad sa svim političkim zaostalostima Istoka, tamo je Istok sa svim demokratskim orgijama Zapada. Tamo radi Narodna Skupština u staji, a ovdje debatira Sabor u kokošinjcu. Beograd je golemo selo sa prijestoljem i važnošću u međunarodnoj politici, a Zagreb je stari grad bez zaslužene važnosti u monarhijskoj politici, nemajući ni toliko europske cijene kao Cetinje. (...) Zato ćete naći u Beogradu uz salon pariskog finog ukusa opanak i plebejstvo (...) Činjenica je da mi sa našim neznatnim, u Pešti »ošamarenim«, prikraćenim financijama (...) imamo neke kulturne institucije kojih nema bogati, trgovački Beograd, prijestolnica slobodne i bogate zemlje, i da je prosječni ton našeg zagrebačkog društvenog života unatoč balkaniziranju naše štampe i najnovije politike ipak na višem stupnju. Mi imamo bolje činovnike, oni – bolje političare. Mi imamo odviše, oni premalo autoriteta. Oni imaju odviše, mi premalo slobode (XV, 233–234).

Takva opsežna kulturološka usporedba dviju nacionalnih metropola ne postoji ni u hrvatskoj ni u srpskoj književnosti. Premda neke slike idu u korist Beograda (Zagreb je električni tramvaj dobio tek nakon objavljivanja feljtona), a neke u korist Zagreba (metafora o beogradskom »opanku«), nijedna slika nije ni za jedan grad pogrdna ni uvredljiva. Matoševim riječima: »Vrijedi li Beograd, vrijedi za nas samo kao škola hrvatske energije i hrvatskog nacionalizma: kao zagrebačka prispodoba« (XV, 235).

U sklopu Matoševa življenoga, flanerističkog, ambivalentnog pluralizma, koji ne uzvisuje jedne niti unizuje druge dojmove, nego ih začudno imenuje i tako uzajamno osvjetljuje, nastaju originalne iskustvene slike od kojih su neke već bile, a neke tek postale kulturni stereotipi. Ako se antitezama i usporedbama iz feljtona Dva grada dodaju kontrastne slike iz inicijalnoga teksta Matoševa balkanističkoga diskursa, pisma bratu Leonu, te modelotvornoga odlomka o Hrvatima i Srbima iz putopisa Oko Lobora, dobit ćemo kulturološku shemu koja će postati jedan od temeljaca Matoševe ideje nacije. U toj shemi hrvatska je kultura pripadnica zapadnoeuropskoga kulturnog kruga odzrcaljena u Beogradu, Srbiji i Balkanu:

Zagreb / Hrvatska / Europa                    Beograd / Srbija / Balkan

KULTURA                                                   POLITIKA

TRADICIJA                                                  PLEBEJSTVO

CIVILIZACIJA                                              ISKON

PARIZ                                                         »OPANAK«

ZAPAD                                                       ISTOK

BIROKRACIJA                                            SLOBODA

ARISTOKRACIJA                                        DEMOKRACIJA

ŽENE                                                         MUŠKARCI

LJEPOTA                                                    ENERGIJA

IDEALIZAM                                               REALIZAM

UMJETNOST                                             NOVINARSTVO

POEZIJA                                                     PROZA

Matošev Beograd i Matošev Balkan njegovo su političko, mentalitetno i kulturno Drugo bez negativnih konotacija, izraženo antitezama bez sinteze, usporedbama bez semantičke prednosti, često duhovitim, ironičnim i ludičkim diskursom. Čak i onda kada se ruga balkanskomu mentalitetu, balkanizaciji i Balkancima, kada u kontrastima uspoređuje Europu i Balkan, Hrvate i Srbe, Zagreb i Beograd, Pariz / Dubrovnik i »opanak« Balkan je Matoševo drago i prijateljsko, a ne mrsko Drugo. To je ono Drugo koje Matoš poštuje, razumije i prihvaća u svim oblicima osim na onomu temeljnomu – in politicis. Kao pripadnik ekskluzivnoga starčevićanskog kroatizma Matoš je u politici antibalkanist.

____________________
^* U povodu 150. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), zasigurno jednog od najvećih modernih klasika hrvatske književnosti i jednog od najznačajnijih hrvatskih književnika uopće, u organizaciji Matice hrvatske u Zagrebu održan je 19. svibnja 2023. godine zapažen znanstveni skup, pod nazivom Matoš, naš suvremenik. Na tom su skupu iznesena nova čitanja i viđenja Matoševa golemog i raznolikog stvaralačkog opusa od ukupno 21 autora, od kojih Matičin časopis »Kolo« – kao svoju središnju temu ovog broja – donosi 12 autorski dovršenih tekstova koji su pristigli u Uredništvo do 1. listopada 2023. Ovaj cjelodnevni simpozij uspješno je upriličio Organizacijski odbor, u sastavu: Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Božidar Petrač, Vlasta Markasović, Ružica Pšihistal i Ivan Rogić Nehajev (članovi) te Jelena Gazivoda (tajnica Organizacijskog odbora). (Op. E.F.)