A.G. Matoš i hrvatski prostor

1.

Ljudska bića postoje u konkretnom prostoru, okviru svake naše djelatnosti, pa tako i onih stvaralačkih, kojima se, kao odgovorom na datosti fizičkog okruženja, prirodni krajobraz pretvara u kulturni krajolik. Znanost, misao i umjetnost ključni su vidovi takvih procesa. Za njihovo prepoznavanje i tumačenje potrebno je poznavanje kako prostora, tako i duha koji ga nastanjuje. Prostor uvjetuje djelatnosti duha, a duh djeluju na prostor i modificira ga. Umjetničko stvaralaštvo je najkonkretniji put do utjelovljenja duha u materiji, čineći ga opažljivim i prepoznatljivim. To se najbolje odražava u likovnim (»prostornim«) umjetnostima, no svaki vid stvaralaštva nosi pečat svog prostora i doprinosi stvaranju opće slike.

Naš prirodni okoliš razmjerno je stabilan i teško se mijenja u bitnim potezima. Mijenu donosi prisutnost duha, prvenstveno onog ljudskih bića. Kako bi djelovala na prostor, ta bića moraju biti fizički i duhovno sposobna da manipuliraju prostorom, o čemu lijepo govori Albury Castell u poznatoj debati s Robertom Skinnerom, svojim prvotnim učiteljem, kasnije ljutim protivnikom, rodonačelnikom američkih biheviorista. Kultura i duh su bespredmetni ukoliko nisu usidreni u specifičnom prostoru. No prostor je nijem i bezobličan ako ga nije dodirnuo stvaralački duh. Zajedno, prostor i duh, natura i kultura, određuju našu opću ekologiju, univerzalni okvir našeg postojanja. Profesor Katičić, referirajući se na moja istraživanja tijekom zadnjeg desetljeća, zaključuje da je prostor bez stvaralačkog duha krajobraz, to jest materijalna, opažajna kategorija, koja se već samom nazočnošću promatrača pretvara u krajolik; kulturnu kategoriju koja reflektira intervenciju, fizičku i duhovnu, prostornih oblikovatelja.¹⁾ Danas prihvaćamo da postoji i kulturni genom, kulturna genetika, čime se opsežno i uspješno bavi slovenski humanist (povjesničar, areholog, etnolog) Andrej Pleterski. Nema sumnje da postoje izražajne formule vezane uz izvjesni prostorni okvir i duh koji djeluje u njemu. Valja ih identificirati i primijeniti kao temelj humanističkih istraživanja.

No ne smijemo zanemariti njihovu emocionalnu komponentu. Rijetko što nas može učiniti toliko sretnim kao život u kompatibilnom prostoru, ili ispuniti tolikom srećom kao stvaralaštvo utemeljeno na slušanju prostora i iščitavanja njegove magije i vizija. Nekompatibilan prostor, odnosno nerazumijevanje i zlouporaba prostora, ubija. Sretan prostor je uspješna simbioza onoga »što« i »tko«.²⁾ Lijepo to opisuje Ian Nairn u knjizi The American Landscape. A critical View (New York, Random House, 1965.) uspoređujući besmislene i iscrpljene prostorne formule američke suburbije sa šarolikom organičkom zbrkom čovjeka i prostora južno od granice.

Za razumijevanje prostora i njegovoga kulturnog genoma valja nam poznavati kako prostor, tako i doprinose svih koji su nam u njemu prethodili (pretpovijesnih naroda, Ilira, Kelta; naroda klasične Antike; ranosrednjovjekovnih barbarskih naroda – u koje spadamo i mi), te kasnijih susjeda i povijesnih suputnika. Kao primjer naveo bih u maksimalno skraćenom obliku zaključak moje nedavne knjige Početci hrvatske umjetnosti, gdje nastojim pokazati da je Hrvatska, odnosno hrvatski prostor, konglomerat malih, slabo povezanih jedinica, sklon autarhiji i policentrizmu, ali istovremeno povezan upravo duhom takvih centrifugalnih pojava koje susrećemo u svim dijelovima tog našeg prostora. Naša različitost je temelj i našeg individuuma i jedinstva. Hrvatsku se može detaljnije opisati kao zemlju ladanja, grad je akcident, i, kad nastaje, najbolji je dok zadržava svoje veze s prirodnim ambijentom, kao što svjedoče magistralni primjeri Zagreba i Dubrovnika. Ukratko, dok god u hrvatskom prostoru vlada ravnoteža između sela i grada, urbsa i rusa, Hrvatska živi sretno, sigurno i kreativno.

Temelj takvom razmišljanju je i monumentalna dihotomija koja u smislu ljudskog naseljavanja nastaje krajem posljednjeg ledenog doba kad se stvaraju dva temeljna oblika ljudske zajednice – ruralna – selo, ladanje, tradicija, i urbana – utvrda, grad (urbana zona), modernitet. Povijest ljudskog postojanja je povijest sudara/suglasja ovih dvaju osnovnih oblika. Sve je to sjajno obradio u magistralnoj knjizi The City in History (Grad u povijesti) američki znanstvenik Lewis Mumford. Između ova dva pola, sela i grada, postoji bezbroj nijansi (varijacija) no bit bilo jednog bilo drugog temeljnog oblika nije sporna, što vrijedi i za njihove stvaralačke projekte: zazbiljnost naspram priče o povijesnom događaju, ideja naspram slike. Ne mogu a da ne navedem, ne po prvi put, riječi J-A Mauduita (1954.) koji je sjajno prepoznao kontinuitet pretpovijesnih oblika u umjetnosti suvremenog sela i univerzalnu prisutnost »simboličke umjetnosti« shema i znakova kao intuitivnih prikaza ideja, u suprotnosti s figuralnim, narativnim izrazom. Sve to doživljavam kao izraz netom spomenute Mumfordove bifurkacije – urbsa i rusa – koja postoji i danas. »Došli smo do točke stvaranja velikih politčkih tvorevina i početka povijesti... Odsada se umjetnost odvaja od ljudskih bića. Postaje vlasništvo vladajuće klase, dok narodna umjetnost, bliska životu i magiji prirodnih oblika drži na životu stvaralačko uzbuđenje (p.251)«. I Jacques Le Goff, uvaženi istraživač srednjovjekovne kulture, zapazio je dihotomiju između kulture »visoke«, »gradske«, odnosno službene eklezijastičko-feudalne vrhuške, i »folklora« – umjetnosti ruralnih zona u kojoj je prisutna pretkršćanska tradicija. Ta dihotomija nikad nije dokinuta. Tek od vremena do vremena jedan ili drugi oblik stječe na važnosti. Da naglasim, između njih postoji bezbroj varijanti koje ne moraju biti kao takve odmah prepoznatljive.³⁾

Suma intervencija u neki krajobraz u nekom vremenu i od neke skupine čimbenika predstavlja sloj kulturne ekologije, kulturni pejsaž. Recimo, kulturni pejsaž kontinentalne Hrvatske, kulturni pejsaž kasnog srednjeg vijeka, kulturni pejsaž slobodnih kraljevskih gradova skupno nam daju kulturni pejsaž slobodnih kraljevskih gradova kontinentalne Hrvatske u kasnom srednjem vijeku. Kulturni pejsaž nije stil, jer taj je ljudski konstrukt kojim se nastoji uzbibano more ljudskog stvaralaštva svesti na nategnuti sustav »znanstvene« klasifikacije. Kulturni je pejsaž slika pojave u svom njezinom bogatstvu i jedinstvenosti. Njegov studij pokazuje kako slične pojave ne moraju biti sinkrone niti vezane uz istu etničku skupinu niti isti prostor. Naprotiv, mogu biti dijakrone, teritorijalno udaljene i etnički raznovrsne, a analogije nastaju zbog podudaranja u prostornim i duhovnim karakteristikama.

Postoje, naravno, i konstante. Ljudi iz planina drugačiji su od ljudi iz ravnica: u Tibetu malo je izgleda da ćete jesti morsku ribu, na Antarktiku ne uspijeva južno voće, u Hrvatskoj nema krokodila. Ljudi planina su uredni, marljivi, izdržljivi i drže se čvrstih etičkih načela. Umjetnost planina je jasna. Čista, lapidarna, ali i oblikovno intenzivna, a emocionalno »vruća«, s izrazitim osloncem na etička načela zajednice. Ovakvi i slični uvidi pridonose obogaćenju znanstvene slike promatranog fenomena za razliku od nategnutih stilističkih rasprava koje nastoje ustanoviti kako sve nastaje na isti način. Nema razloga da nešto što je stilistički »romaničko« ne bi moglo nastati danas, i nema razloga da ne bi moglo dobiti visoke ocjene, ako taj oblik uspješno prenosi poruku autora u skladu s kulturnim krajolikom kojem pripada. Razne »naivne« ili »primitivne« ili »alternativne« umjetnosti sjajan su primjer takvih ostvarenja.⁴⁾

Hrvatska je članica Europske unije, hrvatski je prostor dio tog europskog prostora. Europa kao zemljopisni fenomen je zapadni poluotok eurazijskog kontinentalnog sustava, s bazom na Uralu, stranicama na Baltiku i Mediteranu, te vrškom na Prirnejskom poluotoku. Zapadna Europa njen je krajnji zapadni izdanak. Ta Zapadna Europa temelji se na klasičnom humanizmu, judeokršćanskoj ideologiji i etici, rimskoj tehnokraciji i administraciji, te vitalnoj energiji ranosrednjovjekovnih naroda. Uz nevelike izuzetke i danas je ta Zapadna Europa kršćanska, humanistička, pravna i industrijalno-merkantilistička zajednica.

Kako se krećemo prema Zapadu, teren raste, a naseobinske se jedinice usitnjuju. Dok nepreglednim ravnicama kompaktnog europskog Istoka vlada pravoslavlje, cezaropapizam i despotizam, prostorno atomizirani Zapad razvio je ono čime se ta Zapadna Europa (dakle pretežito današnja EU) diči, a to su koncepti tolerancije i ljudskih prava. No ti uzvišeni ideali nisu ucijepljeni u »Zapadnoeuropejce« od nekog dalekog pamtivijeka, niti su pali s neba. Oni su odjek krute stvarnosti, a ta je da je, kako idemo prema zapadu, zemlje sve manje, komunikacije su sve teže, naseobinske jedinice manje povezane. I tako se ljudi moraju naučiti živjeti jedni uz druge. Slušati onog drugoga i dogovarati se. »Ja vam neću mutiti vodu, a vi ćete meni dati dio vaših krastavaca kojih bez te vode nema.« Prostor je zahtijevao jake pojedince. Da bi taj prostor uspješno koristili jaki su se pojedinci morali dogovarati, učiti se »toleranciji«, »uvažavanju drugoga«, »demokraciji«. Prakticirati industrijsku proizvodnju, znanstvena istraživanja, vanjsku trgovinu, novčanu privredu. A sve to razvija smisao individualnosti i vjere u vlastite snage. Nemamo iluzija. Tijekom tisućljeća dogovori su se kršili ili ih nije bilo, pa je dolazilo do sukoba i kriza od obiteljskog do kontinentalnog nivoa. Uz demokraciju, znanost i tehnologiju ta je Europa prakticirala kolonijalizam, diskriminaciju i pljačku. No, kako reče Churchill, bolji sustav nitko do sada nije u praksi ponudio. Ujedinjena je Europa stvarnost.⁵⁾

A stvarnost je i činjenica da »hrvatski prostor« jako sliči razdrobljenom prostoru europskog Zapada. Naravno, hrvatski prostor ima svoje specifičnosti, njegova je razdrobljenost veća od zapadnoeuropskog prosjeka, njena podjela na sredozemni i srednjoeuropski/istočnoalpski i panonski pojas unutar razmjerno malenog teritorija stvarno je specifična, a vodi i do specifičnih antropoloških i kulturnih osobina (tri »jezika«, tri povijesne političke jedinice, tri morfologije krajobraza s tri klime i pratećim ekološkim pojavama). I, naravno, sve to treba uzeti u obzir kad se razmatra ljudska intervencija u takvom prostoru. A u tom smislu valja imati na umu da je hrvatski prostor posebno otvoren migracijama, da je Hrvatska granična zemlja zapadnoeuropskog prostora i da svaka takva pojava nosi biljeg vlastitog kulturnog genoma. No usprkos svemu tome, mislim da se već na temelju iznesenog može predložiti da brend hrvatskog prostora i onaj europskog Zapada imaju itekako dodirnih točaka, kako u smislu fizičkih tako i duhovnih svojstava. I tako, eto nas konačno do Matoša.

2.

Pisac ovih redaka po struci je istraživač povijesti (likovne) umjetnosti. Uz ostalo, doduše, ima i diplomu anglista sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ponešto se bavio književnom kritikom, te posjeduje oveći iako u javnosti malo poznat literarni opus. Veza s Matošem je izvorno anegdotalna. »Ujak Lujo« (suprug sestre mog djeda, Artura Gvozdanovića Ajzenštetera), uvaženi jurist iz vremena između dva rata, ali i pravaš i boem, pričao mi je kao klincu kako je pijuckao s Matošem po kavanama, kartao, mačevao, palio mađarsku zastavu, tukao se s ulanima, pa zatim skrivao kod časnih sestara u Frankopanskoj... No niti to nema dublje veze s ovim tekstom. Pročitao sam nekoliko Matoševih novela, pregršt pjesama. Ono što moj znanstveni interes i rad veže uz Matoša su dvije slučajno pobrane Matoševe izjave koju se zagolicale moje zanimanje za studije prostora: »Zagreb je šumski grad« i »Naši ljudi su krajevi, krajevi ljudi«.⁶⁾

Ovo nije pokušaj pisanja neke Matoševe teorije hrvatskog prostora, što bez oklijevanja prepuštam stručnom povjesničaru književnosti i/ili specijalistu za AGM-a. Ograničavam se na kratak osvrt na važnost i značenje misli dokazano kreativne i senzitivne osobe, visoko rangiranog hrvatskog književnika, glede pojave koja me zanima cijeli život – problema prostora, konkretno »hrvatskog prostora«.

Time se bavim šest desetljeća, prvenstveno u smislu ljudskog stvaralaštva, djelovanja na prostor i egzistencije u prostoru. Moji zaključci stvarani desetljećima temelj su ove studije. Nesumnjivo, kad god bi se pružila prilika, zasnivani su, upotpunjavani i produbljivani saznanjima tumača u drugim područjima umjetnosti i znanosti. Pravo je bogatstvo pronaći kreativnog, senzibilnog i rječitog sugovornika u srodnim strukama kakvim mi se ukazao AGM. Kad kažem »sugovornik« imam na umu obje gore navedene Matoševe sentencije.⁷⁾

Rođen sam u Zagrebu u kući u Rockefellerovoj ulici, na zapadnoj strani kolnika. Kuća je nekoliko metara isturenija u prostor nego susjedne zgrade pa se s najvišeg (drugog) kata i s terase pruža fantastičan pogled u središnju os Zagreba u smjeru jug – sjever, danas bi rekli – od Zračne luke, Mosta slobode, preko Zrinjevca, Kaptola, Nove Vesi, Ksavera do vrha Velikog Sljemena. Izvanredan je i pogled na goru iako ga danas blokira nekontrolirano raslinje, veliki četinari koji su bili tamo i prije mene, a nekontrolirano rastu i dalje.⁸⁾

Trebala su mi desetljeća da shvatim kako moja životna romansa s visinama i beskonačnim vidicima duguje svoje postojanje mjestu mog rođenja i vidicima u kojima sam uživao od najranijih trenutaka svijesti i s kojima i danas počinje svaki novi dan. Čak ju je za mene formulirala kolegica dr. sc. Vlasta Begović Dvoržak, ukazujući mi da je Zagreb nastao po najboljim načelima stare kineske mudrosti gradnje i gradogradnje, feng shui, vjetar-voda, što u demistificiranim smislu znači prepoznavanje potencijala zemljišta i prostora i njegovo stvaralačko oblikovanje. Nije trebalo ići na Daleki Istok da bi se ostvarili takvi planovi. Svaki zaslužni teoretičar gradnje i prostora, kao npr. na Zapadu Vitruvije, zastupa ista načela. U potezu od moćnog Savusa do vrha gore, od Zmaja Rijeke do Zmaja Planine, s vječnim cirkuliranjem vjetra od ravnice do vrha planine i natrag, u zaštićenom i kontroliranom prostoru, nastaje beskonačni koloplet izvanrednih vizura, spojeva nature i kulture. A te slijede magistralne poteze koje uzdužno predstavlja bilo gore, potez krajeva jezičastih izdanaka (Ilica), i velika rijeka, a poprečno tri poteza od glavnih prijelaza preko rijeke (Savski most, Most slobode, Domovinski most; preko Gradeca, Kaptola i Mirogojskog brijega do Sv. Jakova, Velikog Sljemena i Puntijarke).⁹⁾

Moj prvi veći izlazak u prostor dogodio se 1946. kad sam s mamom i tetom Olgom otišao kamionom sindikalne podružnice na izlet na Sljeme i pogledao u Zagorje i Prigorje s »piramide«. Na vrhu Velikog Sljemena bila je »piramida« pod kapom tamnoplavog neba. Na jugu je treperilo zlato i zelenilo magličaste ravnice, a na sjever, gdje se teren strmoglavo rušio, blještali su crveni krovovi Zagorja, bijele i smeđkaste kućice, snopovi zelenih šumaraka na blještavim, ljetnim suncem opaljenim brežuljcima. Daleko, jako daleko, iz sumaglice virili su strašni vrhunci Alpi, bijelo plavičaste utvare pod onim upaljenim plavim svodom nebeskim. Od tog ljetnog podneva planinario sam kad god je za to bilo vremena i prilike. Vjerojatno sam rođen kao akrofil, agorofil i klaustrofob, no te su moje navike rasle i još uvijek rastu s godinama. Desetljeća kasnije naišao sam na Matoševu sintagmu »šumskog grada« iz 1912. Iskoristio sam je kao jedan od kamena temeljaca mog razmišljanja kakva sam gore zacrtao i uvelike primijenio pripravljajući tekst knjige Početci hrvatske umjetnosti (Zagreb 2020.).¹⁰⁾

Matoševa karakterizacija je vrlo zanimljiva i pokazuje kako netko tko nije službeno iz svijeta likovnosti kao senzitivna i kreativna osoba može intuitivno prepoznati što stručnjak može previdjeti usprkos svom svekolikom znanstvenom aparatu. »Šumski grad« je nešto teško zamislivo, contradictio in adiecto, jer grad je beton, vreva, pokret, akcija. Šuma je priroda, mir, sjena, tišina. Ipak, veliki književnik imao je pravo. Pogledamo li danas Zagreb odozgo, recimo s Medvedgrada, zapanjit će nas količina zelenih poteza. Odozgo, nekih 50 posto Zagreba se zeleni. Čak i među gromadama višekatnica u Novom Zagrebu ima zraka, sunca, plavetnila. U Savskom gaju, uz višekatnice su povrtnjaci. Veliki parking uz poglavarstvo grada ujedno je i park. Grad se pretače u zelenu zonu Prigorja zelenim cestama Bukovca, Medveščaka, Jurjevske, Cmroka, Tuškanca, Pantovčaka. Uza sve promjene i pritiske, Zagreb je i danas »šumski grad«, rijetka europska metropola koja je, bez pretencioznosti i megalomanije, gotovo do svog središta očuvala elemente ladanja. Zagreb je još uvijek razumno uravnotežen spoj grada i ladanja. Milijuni turista koji se godišnje slijevaju u Zagreb, posebice s dalekog Istoka, svijeta feng shui, podupiru ove riječi. Ovo je i sažetak moje nedavne knjige Pučki teatar zagrebačkog prostora, Zagreb 2022.¹¹⁾

Zagreb bi se zacijelo dopao velikom američkom teoretičaru graditeljstva, Vincentu Scullyju, koji je tumačio grčke hramove kao utjelovljenje bogova u pejsažu, te istraživao interakcije između oblika stvorenih ljudskom rukom i prirodnog krajolika (The Earth, theTemple, and the Gods, 1962.).¹²⁾ Matoš iznosi vrlo slične zaključke, sve bez profesura i Yalea, što upravo stručnjaku njegove uvide čini još dragocjenijima. Evo nekoliko citata iz knjige Naši ljudi i krajevi:

»Zato je hrvatski predio, hrvatski pejsaž, isto tako važan momenat kao hrvatski narod i hrvatska prošlost. Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma. Pejsaž nije samo vidljiva naša veza s misterijem skladnog svemira, nego i vidljivi oblik stalnog djelovanja primitivne, prvobitne hrvatske duše na našu... Nije samo duša čovjek, već je duša i zemlja« (str. 30).

»Za mnom šuma, planina... okupana u azuru i u oblacima, pa sela, zaseoci, ulazak kulture u primitivnost i izlazak primitivnosti iz mlađe civilizacije, grad ulazeći u pejsaž i prirodu, izlazeći iz grada...« (str. 256).

»Jer i jezik je produkt naše zemlje kao mi... proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prema hrvatskoj prirodi... i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, i osebine naše zemlje...« (str. 351).

Ovi nas citati vode i do druge meni poznate urbanističke Matošijane: »Naši ljudi su krajevi, a krajevi ljudi«, na tragu Scullyjevog razmišljanja o interakciji između okoliša i kreativnog djelovanja ljudi koji te prostore nastavaju. Duh se nastanio u prostoru i oblikovao prostor pa svojoj mjeri. Taj duh je stigao iz raznih dijelova hrvatskog prostora i u suncu i sjenama »šumskoga grada« postao pozornica naroda i mjesto njegovanja hrvatske povijesti.¹³⁾

To je kontekst u kojem predlažem čitanje Zagreba bez balona i dronova, tornjeva, tavana i ljestvi, iz javne domene pločnika dostupne svima. U načelu koreografiramo istraživačevo kretanje i uvid izborom izražajnih i sadržajnih vizura svjesni da se svakim pokretom, svakim podizanjem i spuštanjem pogleda, može otkriti nova vizura, novo vizualno i sadržajno bogatstvo gradskog tkiva. Središte Zagreba pretvaramo u veliku pozornicu koja je istovremeno auditorij, u kojoj gledatelji, istodobno glumci, redatelji, scenografi, doživljavaju predstavu, koju su stvorili sami svojom prisutnošću i kretanjem.

I još nešto. Zagreb je uvelike slika onoga što je Hrvatska u svojim najboljim trenucima, i što bi trebala biti. Zemlja sofisticirane ladanjske kulture, ali i zemlja s 2500 godina urbane tradicije, kako u nedavno objavljenoj knjizi piše Bruno Milić. Kad god su urbs i rus koegzistirali u skladu i sinergiji Hrvatska je prosperirala kao zemlja i Hrvati kao narod – u Branimirovoj Hrvatskoj, u Hrvatskoj dalmatinskih komuna i slobodnih slavonskih kraljevskih gradova, u fascinantnom preporodu Dubrovnika, Croatii redivivi kasnog sjevernohrvatskog Baroka, te u rastu Zagreba od druge polovice 19. st. do danas, i od Croatiae liberande do Croatiae liberate. »Šumski grad« kao verbalni korelativ vizualne ravnoteže urbanih zona i ladanja određuje Antuna Gustava Matoša kao jednog od najsenzibilnijih poznavatelja i tumača hrvatskog prostora.¹⁴⁾

____________________
1) Goss, Vladimir, P., Space: Sence and Substance, 2016., str. 114–116. Katičić, Radoslav, Vilinska vrata, Zagreb, 2014., VIII-X. Albury Castell, et al. An Introduction to Modern Philosophy, New York 1983.

2) Pleterski, Andrej, Kulturni genom, Ljubljana 2014., str. 7–24. Nairn, Ian, American Landscape, New York 1965.

3) Mumford, Lewis, The City in History, New York, 1961. Mauduit, André, 40.000 godina moderne umjetnosti, Zagreb 1961., str. 251. Le Goff, Jacques, Srednjovjekovna civilizacija zapadne Europe, Zagreb 1964.

4) Goss, 2016, str. 5–9. Goss, Vladimir P., »Religious Duality, Cultural Plurality and the ‘Art od Croatian Space’«, »Zbornik Instituta za arheologiju«, 18 (2021.), str. 139–142.

5) Goss, 2016, str. 112–113.

6) Matoš, Antun Gustav, Krajevi i ljudi, Zagreb 1910. Matoš, Antun Gustav, »Umjetnost i nacionalizan«, Obzor LII/26, 28, siječnja, 1–2, XVI, str. 59–68, Zagreb 1912. Jembrih, Zvjezdana, gl. ur., Kapela Sv. Mihalja u Samoboru, Zagreb 2022.

7) Goss, Space 1–2.

8) Goss, Vladimir P., Pučki teatar zagrebačkog prostora, Zagreb 2022., str. 20–33.

9) Isto.

10) Goss, Početci hrvatske umjetnosti. Zagreb 2020., str. 395–397.

11) Goss, Pučki teatar, str. 63.

12) Scully, Vincent, The Earth, the Temple, and the Gods, New Haven, 1962.

13) Matoš, Naši ljudi i krajevi. Jembrih, str. 25. Goss, Pučki teatar, str. 144–145.

14) Goss, Početci, str. 394–397. Milić, Bruno, Dvadeset i pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske, 2020.