A. G. Matoš o »Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala«

Uvod

Biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom se Antun Gustav Matoš bavi u nekoliko tekstova različitih žanrova. Prema poljskoj znanstvenici Mariji Dąbrowskoj Partyka, urednici znanstvenog zbornika Josip Juraj Strossmayer. C horwacja, ekumenizm, Europa (2007.), unutar opsežnog korpusa tekstova i knjiga o Strossmayeru, Antun Gustav Matoš je jedan od rijetkih, a možda i jedini, koji je uspio nadvladati »ukletu retoričku alternativu koja postojano smješta književne kreacije biskupovog lika u dvodimenzionalni stilistički prostor panegirika i pamfleta«. To prepoznaje i Krešimir Nemec koji uočava kako Matoš »u odnosu prema Strossmayeru, političkom protivniku (...) nije govorio jezikom mržnje kao njegovi pravaški prethodnici, već ga je osvjetljavao s više strana, često i s dubokim poštovanjem i razumijevanjem za njegove postupke«.

Partyka smatra kako se i stotinu godina nakon Matošove smrti »književno pisanje Strossmayerovog lika nije oslobodilo... (post)Šenoinske nekritične lojalnosti prema narodnim svetinjama i pravaške zagriženosti i postmodernističke komercijalnosti«. U istom zborniku Maciej Czerwiński izražava čuđenje što biskup Strossmayer još uvijek nije dio »homogene strukture kodirane u naraciju hrvatske nacije, ili kako kaže Stuart Hall, naration of the nation«. Razlog su, ne samo moguće kontroverze u Strossmayerovoj ličnosti ili u njegovom dugogodišnjem javnom djelovanju, već i vrlo upitna čitanja Strossmayerovih tekstova i tekstova o Strossmayeru, u kojima se vrlo često unaprijed priređuju zaključci pa se traže činjenice koje takve zaključke potkrjepljuju, a one se (ne)povoljne izostavlja i zanemaruje.

Prigodom Matoševog tumačenja Strossmayera zaista se može postaviti pitanje razlikovanja fikcijskih, od povijesnih, konstativnih tekstova. ili njihova nerazlikovanja, budući da dio autora Matoševim tekstovima o Strossmayeru barata u skladu sa svojim etičko-političkim stavovima, poništavajući granicu između njegovih fikcijskih i nefikcijskih tekstova, ističući uvijek ono što ide u prilog njihovim tezama bez obzira na sadržaj razmatranog teksta. Takav pristup nije primaran kod Matoša, čiji je kritički pristup tekstu, pa kroz tekst ljudima i pojavama o kojima piše, u prvom redu – etički, a upravo je etičko-politički aspekt u najvećoj mjeri prisutan kod Matoševog pristup Strossmayeru.

Jednostran odnos

U prilog Matoševom, primarno etičkom pristupu biskupu Strossmayeru, svjedoči i njihov međusobni odnos. Sudeći po Matoševim tekstovima on je kompleksan, ali je zapravo u potpunosti – jednostran. Matoš biskupu Strossmayeru posvećuje posebne tekstove ili se na njega referira u svojim tekstovima o različitim temama; za Strossmayera Matoš je jedan od mladih i brojnih hrvatskih umjetnika koji mu se obratio za pomoć i koji je o njemu nešto (na)pisao. Postaviti je pitanje koliko Strossmayer uopće poznaje Matoša, ili još bolje: koliko ga smatra vrijednim pozornosti¹⁾, jer se Matoš uopće ne spominje u Strossmayerovim pismima, tekstovima, ali ni u Cepelićevoj i Pavićevoj monografiji o Strossmayeru iz 1904. godine, u kojoj je zabilježen gotovo svatko tko je došao u dodir sa Strossmayerom tijekom njegova života. Budući da je sustavno pratio hrvatski tisak i časopise Strossmayer je zasigurno naišao na tekstove Antuna Gustava Matoša. Ipak, Matoša nema u Strossmayerovom tekstovima, komentarima, pismima, o čemu svjedoči i više od 1800 stranica četveroknjižja Strossmayerovih tekstova, okružnica i govora, koje je priredio Marin Srakić prigodom 200. obljetnice biskupova rođenja.

Možda je jedini dokaz za kakav-takav dvosmjeran odnos Matoša i Strossmayera, rukom pisana poruka na poleđini pisama iz 1896. Matoš u pismu traži financijsku potporu od biskupa: »Ne može ništ biti. J.J.B.«, zapisuje biskup kao odgovor na poleđini. Pismo Matoš piše u Beogradu »20. septembra 1896.«, u njemu izražava svoje divljenje spram biskupa Strossmayera, napose zbognjegova mecenatstva spram umjetnika, te ga, shodno tome, moli za financijsku pomoć jer je i on u Beogradu umjetnik u teškoj oskudici. Naglašava kako se tim pismom »poklonio Josipu Jurju I., kralju naših svih ideala«. Završava riječima: »Preporučujuć se Vašim molitvama za Hrvate – ostajem Vaše preuzvišenosti oduševljen poštovalac.«

Pismo je vrlo važan dokument, a zanimljivo je da ga oni koji pišu negativno o odnosu Strossmayera i Matoša zaobilaze, iako ga je Srakić objavio još 1982., a na njega su se referirali, među ostalima, Jelčić, Brlenić-Vujić i Ćurić. Tekst pisama se ne uklapa u narativ onih koji pozitivne Matoševe stavove o Strossmayeru nazivaju »pozlatom«, jer su ovo privatni, ekplicitni izrazi naklonosti i poštovanja spram onoga s kim ne dijeli temeljene političke stavove, koji ga mecenatski ga odbija, a znamo kako je Matoš žestoko polemizirao s onima koji su ga povrijedili ili odbijali s njim suradnju.

Strossmayer odbija dati potporu mladom umjetniku, vojnom bjeguncu, koji u Beogradu teško živi pa mu se kao rješenje pojavljuje lik »kralja naših ideala«, velikog mecene, podupiratelja umjetnosti i umjetnika. Od pomoći – ništa, unatoč laskavim rečenicama! »Ne može ništ biti!«.

Vlatko Dolenčić, arhivar Arhiva Đakovačko-osječke nadbiskupije, potvrdio je kako je to jedino Matoševo pismo biskupu te kako u arhivu nema kopije možebitnog Strossmayerovoga pismenog odgovara. Nije isključeno da je takvog pisma bilo, ali kod privatne korespodencije se nisu pravile i čuvale kopije pisama, tumači Dolenčić. Što se tiče same formulacije odbijanja, ona je uobičajena i Dolenčić je nalazi na brojnim pismima privatnih molitelja koja je biskup primio u vrijeme kada dobivao i Matoševu zamolbu. »Pisma upućena biskupu svako bi jutro izdvojio i biskupu predao njegov tajnik. Biskup Strossmayer zatim bi primljeno pismo osobno otvorio i pročitao. Nakon toga bi na poleđinu primljenog pisma kratko napisao uputu što s pismom treba dalje učiniti. U slučajevima negativnog odgovora biskup bi najčešće napisao Ne može biti ili Žali Bože, ne može biti. Ponekad je znao napisati i šaljive opaske. U slučaju pozitivnog odgovora biskup bi napisao uputu što treba činiti ili, ako bi bila riječ o molbi za novčanu potporu, napisao bi svotu koju daje molitelju: od 1 forinte do 50 ili čak 100 forinti. Kada je biskup izbivao iz Đakova, umjesto njega pisma je otvarao i na njih odgovarao službenik kojemu je biskup Strossmayer za to dao ovlaštenje«.

Ovlašteni tumač Strossmayerovog lika i djela, nadbiskup Marin Srakić, razmišlja²⁾ da je razlog odbijanja Matošev ujak, svećenik Antun Pinterović³⁾, prikazan kao lik u priči Nekad bilo... Kako je u to vrijeme bilo uobičajeno da svećenici pomažu svoju rodbinu, Srakić smatra kako je biskup očekivao kako potporu Matošu treba dati njegov ujak, koji je neko vrijeme bio pod nadzorom Biskupije kao svećenik⁴⁾. Unatoč određenim važnim dužnostima koje je obnašao u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji kao duhovnik Bogoslovnog sjemeništa i nastavnik religije te kao sudionik prigodom dolaska Milosrdnih sestara Svetoga križa iz Švicarske u Đakovo, on prelazi u Zagrebačku nadbiskupiju, što je možda negativno utjecalo na Strossmayer stav o njemu, a posredno i prema njegovom nećaku? Međutim, za takve tvrdnje nema dokaza.

Iako neki smatraju da je biskup Matoša odbio jer je već bio star i nije imao toliko mecenatskih mogućnosti ni volje za podupiranjem mladih umjetnika, demantira ih odnos prema Mariji Jurić Zagorki, koju biskup gotovo demonstrativno uvodi u novinarstvo i književnost, uporno se suprotstavljajući svojim bliskim suradnicima, ali i tadašnjim predrasudama spram ženskih sposobnosti. Marija Jurić Zagorka, dvadesetak dana nakon Matoša, 17. listopada 1896., piše pismo biskupu Strossmayeru moleći njegov zagovor za posao novinarke i materijalnu pomoć. Zagorka dobiva posao u Obzoru, s 30 forinti tjedne plaće, a u uredništvo, koje joj je izrazito nesklono, doznaje da je to po preporuci važnog dioničara novina biskupa Strossmayera. Strossmayer kasnije financira i njene prve knjige, što je dokaz kako je još uvijek mogao i htio pomoći iako je bio u poznim životnim godinama. Antunu Gustavu Matošu nije pomogao.

ARGUMENTI UNUTAR I IZVAN TEKSTA. – Marin Srakić je u više navrata pokušao dokazati kako se Strossmayeru pristupalo s predrasudama, služeći se i Matoševim tekstovima: »Teško je naći znamenitu osobu iz naše povijesti kojoj se ništa nije zaboravilo i kojoj su toliko podmetali pamflete i falsifikate i za života i poslije smrti kao đakovačkom biskupu«. O tome piše Antun Gustav Matoš na njemu svojstven način: »Da Joza Naški, tj. preuz. gosp. Josip Juraj Strossmayer nije već sada besmrtan, obesmrtili bi ga jamačno pamfleti Staroga«. Unatoč svemu pamfletski izrečenom od strane Starčevića i pravaških medija, unatoč »krupnim izrazima (...) za Akademiju, za Strossmayera (...)« Starčevića i njegove suradnike biskup nikada nije tužio, piše Matoš u prilog Strossmayerovoj toleranciji, kao jednoj od karakteristika koju je posebno cijenio, smatrajući biskupa nositeljem »ideje tolerancije i liberalne vjerske snošljivosti, kako ju shvatiše Lessing i Voltaire, Starčević i Strossmayer«.

Za stekliša Matoša, zapravo, nije bilo dileme: Strossmayer ili Starčević, unatoč svim oprekama, mogu stajati zajedno u gradnji hrvatske političke i kulturne nacije. Za Matoša je Starčević »genij prava i prošlosti«, a Strossmayer »genij budućnosti i kulture«. Oni se gotovo idealno nadopunjuju. a to je na poseban način istaknuo Jelčić u predgovoru prve Strossmayerove knjige u Stoljećima hrvatske književnosti. I Oraić Tolić ističe ovu Matoševu »nenadmašnu paralelu«, s dužnim štovanjem prema obojici, u eseju Strossmayerov spomenik. Frangeš uočava Matoševu metodu kontrastiranja te ističe omiljen diptiohon Strossmayer-Starčević: »Tako će slikanje Strossmayera postati, u isto vrijeme, i slikanje Starčevića, ne samo zato što su njih dvojica toliko oprečna, nego jer je logično da se mi najbolje ocrtavamo na kontrastu s našim nasuprotnicima«.

Kada je 2015. održan niz znanstvenih skupova, u zemlji i inozemstvu (Đakovo, Osijek, Zagreb, Sofija, Rim...) prigodom 200. obljetnice biskupova rođenja, činilo se kako će Strossmayer zauzeti mjesto kakvo u »naraciji nacije« ima Ante Starčević, s kojim ga Matoš toliko često uspoređuje: mjesto neupitnog velikana, čije se mane ili propusti, bilo politički, bilo osobni, neće izdvajati izvan onoga što su zaista i bili i potirati ulogu u konstrukciji hrvatske kulture i nacije kakvu danas poznajemo. Trebali su, među ostalim, potvrditi Matoševu misao o Strossmayeru zapisanu prigodom smrti, kako je on »čovjek kojemu ne poriču veličinu ni zakleti prirodni neprijatelji...«. Ipak, čak i panegirički Matoševi stavovi o Strossmayeru se mogu iskriviti ili »nelegitimno čitati« kako takve postupke naziva Lujanović. Neki autori, naime, ne žele stvarnog Strossmayera već onoga koji odgovara njihovim ciljevima.

Nelegitimna čitanja

U tekstu objavljenom u Vijencu prigodom 200. obljetnice Strossmayerovog rođenja tvrdilo se kako je tekstove o Strossmayeru, posebice pozitivno intonirane, Matoš pragmatično prilagođavao u skladu s potrebama: »(...)predodžbe o Strossmayeru koje je ponudio čitateljima svojih tekstova dvojake su, a u određenoj ih je mjeri moguće povezati s činjenicom da su pojedini članci prilagođavani različitim ideološkim matricama i stajalištima redakcija pojedinih listova«. Jonjić u svojoj monografiji Antun Gustav Matoš. Pod Starčevićevim barjakom, zaključuje kako je Matoš u pojedinim tekstovima posvećenima Strossmayeru »pozlaćivao« svoje stvarno mišljenje. Suprotno misli Nemec, koji u ovim tekstovima vidi upravo suprotne Matoševe osobine, posebice nezaslijepljenost ideologijom ili ideologijama: »No kod pravih umjetnika, a to je Matoš nesumnjivo bio, ideologija nikada ne guta književnost pa ni Matoš nije dopustio da svoju pisanu riječ stavi u službu neke ideje, pa čak ni one u koju je svim srcem vjerovao (...) Matoševa komparacija Strossmayer-Starčević ni danas nije izgubila na svojoj aktualnosti«.

U predgovoru Sabranih pripovijesti Ante Kovačića iznosi se i nekoliko negativnih stavova o Strossmayeru. Matoš piše kako »liberalni nekad ilirci zaploviše pod vodstvom Mažuranićevim i Strossmayerovim u mlačne vode jeftinog katoličkog liberalizma«. Svakako kritički intonirano spram Strossmayera, u skladu s Matoševim nacionalno-etičkim kriterijima po kojima je nacionalni interes iznad internacionalnog i univerzalnog, pa tako i katoličkog. Međutim, Strossmayeru, kao svećeniku i katoličkom biskupu to je zapravo kompliment, što on sâm naglašava paratekstom svog životnog djela – paratekstom – posvetnim natpisom na ulazu u đakovačku katedralu. Posvećena je »Slavi Božoj, Jedinstvu crkava, Slozi i ljubavi naroda svoga«. Upravo tim redom valja tumačiti i Strossmayerovo djelovanje i učinke tog djelovanja.

Matoš ipak priznaje kako je iz pozicije katoličkog biskupa ili svećenika moguće ostvariti važne nacionalne učinke. U tekstu Obična šetnja, iz 1913. godine, poistovjećuje Strossmayera sa starom Hrvatskom, s njenim plemenitim licem: »To je posljednji tužni, profanisani ostatak one stare gostoljubive Hrvatske što dade hljeba Vrazu i A. Starčeviću, što se zvaše opat Krizmanić, Strossmayer ili Đalskov Batorić«.

Etički i estetski kriteriji

Kada Matoš kritizira Strossmayera, u prvom je redu ta kritika etički motivirana, dok se estetski dometi biskupova djelovanja ne dovode u pitanje, što čine kasnije Horvat ili Krleža. O najvećem biskupovom pothvatu, đakovačkoj katedrali, Matoš zapisuje: »Mi žalimo milijune bačene u temelje đakovačke crkve i žalili bi još više da nije najljepša građevina na Slovenskom Jugu«. Estetski: riječ je o uspjelom djelu, crkvi koja umjetnički nadmašuje druge građevine na jugu Europe; ona je potvrda biskupovih visokih estetskih kriterija. Etički, je li upitno u siromašnoj zemlji trošiti milijune na crkvu, dok ljudi žive u oskudici?

Poneke Matoševe etičko-kritičke opaske spram Strossmayera plodom su i nepoznavanja okolnosti iz biskupova života i mjesnih okolnosti. »Strossmayer, obožavalac beletristike, nije književnik«, što ne odgovara istini. Osim putopisa objavljenog u Viencu i biskupijskom Glasniku, u sedamdesetim godinama XIX. stoljeća nastaje njegova rasprava/ogled⁵⁾ Stolna crkva u Djakovu, koji nije samo ogled o gradnji jedne veličanstvene crkve, već je i svojevrsan Strossmayerov crkveni, moralni, umjetnički, kulturni i nacionalni program, a slično je i s njegovim nizom tekstova – kulturološko-religioznih rasprava/ogleda – o freskama u đakovačkoj katedrali, objavljenima prvotno u biskupijskom Glasniku. Kao dokaz tezama o Strossmayeru-književniku služe i dva toma edicije Stoljeća hrvatske književnosti priređivača, akademika Dubravka Jelčića, pod nazivom Izabrani književni i politički spisi. Matoš ove tekstove vjerojatno nije poznavao, jer je riječ o tekstovima koji su nastali u vrijeme njegova rođenja ili u doba dok je bio vrlo mlad.

Nadalje, kada Matoš pohodi Đakovo (1906.) na gradskom groblju vidi skroman grob pjesnika Luke Botića, koji počiva »pod sirotinjom gvozdenog, banalnog krsta«, a s njegovog groba puca pogled na »grob Biskupov, najljepši grob hrvatski«. S tog mjesta i »jedno s tog gledišta« čini mu se pretenciozan i čudi se Strossmayeru kako je mogao »osjetljivi Vladika u takvom susjedstvu mirno spavati?« Naslućuje kako taj skromni grob krije njemu nepoznatu priču koju ne može objasniti onim što zna o Biskupu, koji je Botića i primio u Đakovo. Razlog zašto Botić za vrijeme Strossmayerovog života nije dobio dostojnu grobnicu od biskupa, kada se već to nije učinila njegova obitelj, jest u prvom redu politički, odnosno etički, a nikako umjetnički. Strossmayer je podupirao Botića za njegova života, ali nije volio otpadnike i nezahvalnike, pa je kao takvog naknadno doživio i Botića, koji nije spadao u krug najbližih biskupovih suradnika i prijatelja iz redova književnika.

Botić je bio nadaren pjesnik za kojeg je otvoreno mjesto aktuara Biskupijskog vlastelinstva⁶⁾. Zahvaljujući Strossmayeru Botić 1861. postaje saborskim zastupnikom, ali umire sa samo 33 godine, 21. kolovoza 1863. u Đakovu, ali ne kao siromah već kao činovnik i saborski zastupnik, i za kojeg je ostala i pristojna imovina. Strossmayer kasnije mijenja svoj odnos prema pjesniku, jer Botićev najbolji prijatelj Mirko Hrvat, odvjetnik i saborski zastupnik, izdaje Strossmayera i postaje Khuenov predsjednik Hrvatskog sabora. Žrtva negativnog odnosa spram Mirka Hrvata postaje tako i Botić. Mirko Hrvat⁷⁾ jedan je od najžešćih neprijatelja biskupa Strossmayera ali i hrvatskih pravaša, pa je pitanje kako bi se Matoš postavio da je znao za taj podatak?

U istom putopisu Matoš nacionalno-etički kritizira Strossmayera koji je »sitan u Đakovu«. Smatra kako je kriv što se oko katedrale nižu »sve gušće i gušće kolonije njemačke i hebrejske« te kako »muž koji je znao buditi Hrvatsku i Balkan i buniti javnost jedne Europe nije znao ili nije htio za pȏ stoljeća oteti od tuđinskog nasrtaja jedno provincijsko gnijezdo« (ibid.). Međutim, Matoš nije znao da je Nijemce u Đakovo naselio u Đakovu biskup Antun Mandić (1806.–1815.) i da je to učinio nakon više od stoljeća stagnacije đakovačkog kraja, jer je shvatio kako Đakovo stotinu godina nakon istjerivanja Turaka nije uspjelo stvoriti potreban demografski i ekonomski kapital te će bez doseljavanja stranaca – odumrijeti i nazadovati.

Strossmayer iz istih razloga naseljava Slovake u dva sela, Jurjevac i Josipovac, ali nikada nije naseljavao niti poticao Nijemce, koji su se ionako jezično, pa i nacionalno, integrirali u hrvatsku, đakovačku sredinu tako da u Đakovu nije postojala ni njemačka škola već je sva nastava bila na hrvatskom jeziku. U Đakovu se u vrijeme Strossmayera nije održala ni židovska škola pa tako djeca viđenijih mjesnih Židova pohađaju hrvatske škole, kao majka avangardne slikarice Vjere Biller, koja pohađa žensku Katoličku pučku školu kod Milosrdnih sestara Svetoga križa.

Obzorja i osporavanja

Brlenić Vujić ističe kako unatoč polemičkom naboju Matoševih tekstova o Strossmayeru, Matoš »sagledava J.J. Strossmayera unutar vlastitog europskog obzorja, koje je nosio u sebi kao nadređeni kulturno-civilizacijski tonalitet, pa je time u stalnom dijalogu i sa samim sobom, otvarajući vlastitu polemiku koju je donio sa Starčevićeva pašnjaka spram konteksta povijesno-kulturne refleksije cjelokupne europske duhovne tradicije oličene u liku Strossmayera«. Matoš se kreće između Starčevića, »‘buntovnika, neznabošca i antikrsta’, koji ruši sve naredbe boga, ljudi i crkve« (isto) i Strossmayera koji »bijaše Rimljanin, ali se dopisivaše s Flammarionom i ljubljaše Francusku, dakle najeuropskiju Europu (...) A taj Latinac, Europejac i Lebenskünstler bijaše pored samarijanskog svećenika još i Slaven, dakle dvostruki altruista, dvostruki kršćanin«.

Antun Gustav Matoš piše 1907. u Koledaru Strossmayer – što je kulturološka i politička identifikacija prvoga reda spram Strossmayera i njegove ostavštine – kako je Strossmayer »jedini moderni privatnik stvorivši tako reći sam pogodbe za kulturni preprod cijelog jednog naroda«; a u tekstu Strossmayerov spomenik koristi brojne antonomazije (figure kulturnog pamćenja) kojima označava važnost i vrijednost Strossmayerova djela. On je »div, stup vodioc, humanista, mecenat, narodni vođa, orao hrvatski rodoljub, pionir nauke, najmiliji i najomraženiji sin roda, a bez sumnje najslavniji«... Uspoređuje ga s Medicijima, drži ga ravnim svjetskim carevima, papama i političarima, a jedina mu je ljubav »ova naša napaćena, napaćena, nesrećna zamlja«. »Dižite mu spomenike ljepše od papskijeh«, piše Matoš.

Iz Matoševih tekstova procijeniti je kako je Matoš beskompromisno – jer je bio pravaš i tim išao protiv političke struje kojoj je pripadao – napisao ono što misli o Strossmayeru i da je ta ocjena pretežno pozitivna te da se razlikuje u prvom redu prema mjestu nastanka teksta: čim je Matoš dalje od Hrvatske njegovi stavovi su pozitivniji, čim piše iz Hrvatske i Strossmayera uroni u hrvatsku političku zbilju, ti stavovi su negativniji, ali nikada u potpunosti negativni. Kada je Matoš u Francuskoj on je ponosan na Leglerovu knjigu u kojoj ovaj autor tvrdi kako je Strossmayer čovjek »(...) na čast ne samo svojoj zemlji već vascijelom čovječanstvu«. A kada je u Hrvatskoj, u satiri Naprednjački katekizam, ruga se Strossmayerovim oponentima koji su tvrdili kako »Strossmayer ne učini ništa za hrvatsku kulturu jer bijaše katolik«.

Matošev Strossmayer je živ čovjek, s manama i vrlinama, velikan kojega Matoš poštuje i koji je, posebno u europskim relacijama jedan od Matoševih »ideala«. Strossmayer je svoj, slobodan i ravnopravan bilo kome u velikim kulturama i priznat je od najvećih ljudi svoga vremena, a slobodan je Matoš. Jelčić upozorava da »ideja slobode objedinjuje sve Matoševe polemike«, a upravo je sloboda ono što cijeni kod Strossmayera. Strossmayer se možda može zahvaliti biskupskom statusu, velikom imanju Biskupije i hrastovim šumama, pa se Matoš pita bi li što postigao bez takve materijalne podloge? Na to pitanje ne može se znati odgovor, ali je postigao puno i bio slobodan u svom djelovanju, baš kao Matoš i baš kao i Starčević i u tom svjetlu valja pristupiti i Strossmayerovom i Matoševom i Starčevićevom djelu. Različiti su putovi do slobode koju su afirmirali u svom djelovanju, ali Matoš je bio svjestan kako je sva trojica bez sumnje posjeduju. A ta sloboda koju su posjedovali znači i mogućnost osobnog i duhovnog razvoja, mogućnost promjena u skladu s vremenom i okolnostima u kojima žive i djeluju, mogućnost da se djeluje i da se ostvaruje, ali i da se pogriješi te na koncu i da se pogreške isprave.

Zašto se Strossmayeru ne dozvoljava, čak i ako je, ili kada je, griješio i pogrešno prosuđivao, da je te pogreške ispravio? Ili ih je pokušao ispraviti? Zašto je mladenačko i puno aktivnije jugoslavenstvo nekih drugih hrvatskih velikana prihvatljivo, a Strossmayerovo nije?

Najvažnije točke Strossmayerovog osporavanja su njegovi »politički neuspjesi«, što mu zamjera i Matoš, a slična se teza pojavljuje i kod mnogih drugih autora. Međutim, kada bi autori koji navode Matoševe fragmente o Strossmayerovoj političkoj djelatnosti, te iz toga izvode zaključke o biskupovom političkom diletantizmu, realno procijenili aktualni politički kontekst u kojem se nalazimo, slika bi možda bila drugačija.

Zar nije Hrvatska u sastavu velike federalne zajednice Europske unije, čak i veće od Austro-Ugarske Monarhije, i članica zapadnoeuropskog obrambenog, vojnog saveza NATO? Je li to ostvarenje Strossmayerovih političkih ideja – o Hrvatskoj u federaciji samostalnih europskih država sa zajedničkom valutom, bez granica među državama i narodima – ili ostvarenje Starčevićeva ideala? Pomalo je paradoksno, također, iako je i Strossmayer vjerovao kako je Hrvatsko-ugarska nagodba njegov veliki politički, pa i osobni poraz – kao i većina njegovih osporavatelja – u tim su pregovorima hrvatski pregovarači izborili autonomiju upravo u područjima u kojima se može najsnažnije utjecati na (pre)oblikovanje nacionalnog identiteta: u područjima zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave te pravosuđa te je taj, po nekima, »promašaj« – kojim je priznata hrvatska državnost u okviru Monarhije – postao jedan od temelja suvremene hrvatske državnosti što je izrijekom zapisano i u Hrvatskom ustavu⁸⁾.

Strossmayer je, ipak, čini se, bio puno pronicljiviji, pa i uspješniji, političar nego to njegovi osporavatelji žele priznati, svakako nije bio smušenjak s maglovitim idejama. On je duhovno formiran u vrijeme romantizma, možda je bio sanjar s velikim idejama o jedinstvu crkava, o povezivanju slavenskih naroda, o Europi vjerske i nacionalne tolerancije, kojom vladaju pravo, prosvjeta i kultura. Možda te ideje i nisu uvijek bile realne niti ih je moguće ostvariti iz malog Đakova i iz male Biskupije, makar se smatrao nasljednikom sv. Metoda, ali su bile lijepe i humane, što je osjetio Matoš nazvavši ga genijem budućnosti, onakve kakve bi trebale biti za narod kojemu su oba pripadali.

A da nije ni Strossmayer bio imun na ideju hrvatske potpune samostalnosti, svjedoče njegovi tekstovi koje Matoš nije poznavao. Na svom putovanju po srednjoj Europi i Njemačkoj zapisuje biskup vrlo znakovitu misao o budućnosti malih naroda: »Do sad je barem iskustvom dokazano, da su manje države n. pr. Belgija, Švicarska, Holandija i ista Švedska i Norveška, sretnije i zadovoljnije nego velike. Najveća je medjutim nevolja, kad zla kob odsudi malen narod na savez s velikim, što ga višeput, bez ikakvoga svoga probitka, sunovrati u vrtlog velikoga troška i rasipa. Takov narod gine i valja mu osobite mudrosti i opreznosti, da sasvijem ne izgine«. Jesu li ove misli kratkovidne, zar ovo nije jasna poruka kako biskup zna da bi Hrvatima bilo najbolje da su sami i samostalni, ali jesu li to i onda i danas (pišemo ovo u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu) bile realne mogućnosti za Hrvatsku?

Zaključak

Matoš o Strossmayeru izriče brojne sudove, ponekad i proturječne, a jedan od najcitiranijih je ovaj gdje je prikazan, a kako bi drugačije, nego u opreci spram Starčevića: »Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima«.

Matoš dobro poznaje Strossmayerovu biografiju pa među ostalim piše i o svojevrsnom poniženju koje je u Đakovu doživio od strane Cuvaja i njegovih suradnika, izražavajući zgražanje zbog odnosa vlasti prema takvom velikanu kojeg je sačuvala samo njegova ekonomska neovisnost: »Ne. Mi nemamo još ni danas zemljišta za eventualnog Voltairea. I Strossmayer bi bio kod nas iščeznuo u sveopćoj vulgarnosti, da mu ne bješe tih pustara, tih silnih šuma, toga gospodstva i blaga. I unatoč tom iznimnom, privilegiranom položaju, jednom ga je s izbora jednostavno izjurio nekakav Khuenov lakaj, po imenu Cuvaj. I taj subjekt, taj Cuvaj je i danas u službi, i to ne u sitnoj: on, Cuvaj, je veliki župan Like i Krbave«.

Matoš suosjeća sa Strossmayerom, velikanom koji bi bio uništen od »hrvatske mizerije«, možda onako kako su uništavali/uništili Antuna Gustava Matoša jer nije bio financijski neovisan.

Josip Juraj Strossmayer i Antun Gustav Matoš dva su velikana hrvatske kulture. Jedan je priznat i slavljen za života, a drugi tek poslije smrti. Za hrvatsku književnost šteta je što je Strossmayer odbio Matoševu molbu za pomoć. Pomogao je mnogima koji to nisu zaslužili, a mnogi su mu za pomoć bili i vrlo – nezahvalni. Mladi Strossmayer bi možda postupio drugačije, ali ni to odbijanje nije navelo Matoša da odbaci Strossmayera i ne napiše uvjerljiv lik u svojoj esejistici, lik biskupa Josipa Jurja Strossmayera, hrvatskog »orla«.

____________________
1) Strossmayer je redovito čitao veliki broj hrvatskih i stranih časopisa i novina. Njegov cermonijar u posljednjim danima života Matija Vidinović spominje kako je redovito primao i čitao: »42- novine (...) među tim 7 francuskih, a druge su sve bile tuzemene i slovnske«. Srakić navodi poimence neke od novina i časopisa koje primao i čitao: »Od stranih tu su: La libre Parole, L’Univers, La Verité, Revue de deux Monde, Le Correspondant, La Reforme sociale, La Nouvelle Revue (sve iz Pariza), zatim La Pensée slave, Tršćanski Lloyd, Il pensiero slavo (Trst), Vaterland, Ujedinjena hrvatska misao (Beč).

Strossmayer je bio redoviti ili povremeni pretplatnik na sljedeće domaće časopise i novine: Obzor, Tagblatt, Vienac, Katolički list, Prijatelj naroda, Hrvatski narod, Hrvatsko pravo, Novi list, Domaće ognjište, Slovenski narod (Ljubljana), Jedinstvo (Split), Pučki list (Split), Vrhbosna (Sarajevo), Glasnik franjevački (Sarajevo), Glasnik Presvetog Srca Isusova (Travnik), Narod, Naša sloga, Glas Crnogorca, Iskra, Hrvatski učitelj, Lužica, Glasnik vis. kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, Smotra, Duhovni govornik, Katolička Dalmacija, Hrvatska domovina (Zagreb), Gospina krunica (Split), Glasnik Svetog Josipa (Zagreb), Neven (bunjevački), Prosvjeta (Kotor), Hrvatski branik (Mitrovica), Dušobrižnik, Hrvatska, Narodni list, Naša sloga, Bosanski prijatelj, Narodna obrana (Osijek), Podravac (Virje), Hrvatska misao (Lašćina), Anđeo čuvar (Cernik), Knut (Mitrovica), Serafski perivoj (Sarajevo), Osvit (Mostar), Kršćanska obitelj (Mostar), Pučki prijatelj (Krk), Prosvjeta (Zagreb).

2) Usmeni razgovor između autora teksta i nadbiskupa dr. sc. Marina Srakića.

3) Rođen je u Osijeku 27. 10. 1839. Teološke studije završio u Đakovu. Za svećenika zaređen 2. 7. 1863. Bio je dvorski svećenik i duhovnik časnih sestara; štoviše, on je u ime biskupa Josipa Jurja Strossmayera išao u Ingenbohl pozvati sestre sv. Križa da dođu u Đakovo. Postavljen za duhovnika Bogoslovnog sjemeništa (1870. – 1872.) i nastavnika religije (vjeronauka). Prešao je u Zagrebačku nadbiskupiju i ondje postao župnik i dekan u Brezovici. Umro je u Varaždinu 28. 1. 1910., u 71. godini života i 47. svećeništva.

4) U Nadbiskupijskom arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije postoje dokumenti u kojima se nalaže nadzor nad Pinertovićem zbog problematičnog ponašanja. (Izvor arhivar V. Dolenčić.)

5) Tako ovaj tekst određuje Tadija Smičiklas, vjerojatno želeći i na taj način istaknuti Strossmayerovu učenost jer je rasprava učenija i time »vrjednija« od ogleda.

6) Na popisu službenika biskupijskog vlastelinstva u knjizi Cepelić, Milko i Pavić, Matija: Josip Juraj Strossmayer, biskup djakovački i sriemski 1850–1900., pretisak, Đakovo 2013., na str. 917. stoji da je Luka Botić bio prvi aktuar vlastelinstva od godine 1854. do 1862.

7) Mirko Hrvat (Đakovo, 1826.–1893.) značajan je iako danas nepoznat političar. Bio je odvjetnik đakovačkog vlastelinstva i jedan od najustrajnijih protivnika apsolutizma u Đakovu. Nakon vraćanja ustavnosti postao je političarem Strossmayerove Narodne stranke i biran u Đakovu za saborskoga zastupnika sve do 1875.: 1861., 1865., 1867. (tada je izabran i u Virovitici pa je zadržao taj mandat), 1868. (kod naknadnih izbora), 1871., 1872. i 1875. Iako se punih 25 godina borio za Strossmayerove ideale, koji bijahu i njegovi, izdao je stranku i prešao madžaronima. Posljedice su se odmah vidjele kod izbora 1878.: prvo je propao u Đakovu, zatim u Peterancu, usprkos agitaciji podbana Zivkovića, a onda i u Varaždinskim Toplicama. Ipak je ušao na mala vrata u Sabor: umro je zastupnik Svibovca kod Var. Toplica Matija Mesić, prvi rektor Hrv. sveučilišta, pa je na ponovnim izborima konačno Hrvat pobijedio. Na izborima godine 1881. biran je u Vuki.

Kada je došao na vlast zloglasni ban Khuen Hedervarv, izabran je Hrvat za predsjednika Sabora. Na tom se položaju istaknuo progonima pravaških i drugih oporbenih zastupnika. Time je Mirko Hrvat uprljao svoju prošlost i možemo lako shvatiti Milka Cepelića kada u pismu (5.8.1885.) M. Pavlinoviću, izvještavajući o podacima za Botićev životopis, piše da je Hrvat odmetnik kojemu je on, Cepelić, krvnim neprijateljem. – Umro je 21. rujna 1893. u Đakovu.

8) https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske.