Živa antika Miraša Martinovića

U plejadi crnogorskih pisaca čiji život i djelo su obilježili stvaralaštvo neprolazne vrijednosti (poezija i proza) ime crnogorskog pisca Miraša Martinovića predstavlja unikatnu pohavu na književno-kulturnom nebu Crne Gore. Martinovićevo stvaralaštvo je poput drevnih bogova s Olimpa protkano drevnim civilizacijskim i kulturološkim prostorima i procesima iza kojih ostaju trajne i neprolazne vrijednosti poput antičkih prostora. Živa antika je antologijski pregled eseja, studija, književnih osvrta i intervjua najistaknutjih poslenika kulture i medija koji su decenijama pratili uspon Miraša Martinovića. Živa antika, kako joj i sam naslov govori, prikazuje književne vrijednosti koje traju i koje će trajati onoliko koliko i helenska kultura iz koje je potekla savremena civilizacija Evrope. Živa antika je posebna i po tome što nam unikatni stil pisanja samog Martinovića otkriva prožimanje kultura: u ovakvim knjigama su drevni grčki filozofi (tražili) i dolazili do odgovora o tajnama svijeta; o pisanju i shvaćanju značaja književnosti kao izrazu ponosa umjesto fatalističkog mirenja sa sudbinom.

Miraš Martinović je svojim stvaralaštvom ispisao poeziju i prozu bez prisile, bez kazne i kajanja a to je, ipak, znak slobode, slobode koja je jedini i neumitni sudac čovjekove savjesti: opasna, strašna sloboda! Sloboda da bude pjesnik imaginacije, pjesnik karakterističan po svojim emocinalnim sintagmama, oprezan kao i grčki mornar koji plovi jasnim morskim i antičkim predjelima, na tom putu između epoha historije i arhipelaga antropološkog nasljeđa prošlosti koje on kao vrijedni arhelog vješto publicira u svojim djelima. Ta književna forma i suština oblikuju se u svim Martinovićevim djelima, tu je i ključ mistike i potrage za suštinom ovog svijeta ili svjetova.

Martinović se još kao veoma mlad, sa svega dvadesetak godina, pojavio na tada veoma zahtjevnom i strogom književnom nebu Crne Gore: u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije 1960–1970, koju je priredio pjesnik Sreten Perović, skrenuo je pažnju na sebe. Kao pjesnik i prozaik svoja je saznanja oblikovao perom dajući im dušu, snagu, suštinu, alkemiju, etiku, estetiku uzvišene, a često i mistične dimenzije. U tom polustoljetnom traganju ali i preispitivanju vlastitog identiteta i integriteta književnika težeći ka orginalnosti nastala su neka od njegovih najboljih ostvarenja u kojima je sublimiran čitav jedan život, ali i mnogo tajni.

U ovoj prigodi nabrojit ćemo samo neke od njegovih najznačajnih knjiga. To su: Jeretik (1983.); Krugovi u pijesku (1991.); Posljednji Eshilov dan (1995.); Zima s Mandeljštamom (1994.); Tabula smaragdina (1997.); Vavilonski mudraci (1998.); Putevi Prevalise (1999.); Otvaranje Agruvijuma (2000.); Teuta (2003.); Snovi u Doklei (2008.); Nevidljivi ljetopis (2010.); Govor kraljeva (2011.); Antički gradovi snovi i sudbine (2012.); Dioklitijsko zavještanje (2012.). Pored izuzetnog književnog opusa pokazao se i kao vrstan priređivač – napravio je izbor iz poezije Radovana Zogovića, pod naslovom Pjesme nepokorne za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (2018.) i priredio knjigu Artikulisana riječ, za Narodnu biblioteku Radosav Ljumović (2021.).

Svaki ozbiljan stvaralac mora proniknuti u nit svojih impresija, pogleda, razmišljanja i traganja za orginalnošću. Tako je Martinović tokom svojih pohoda od Doclee do Crne Gore obilazio ona drevna, mistična i magična i arheološka mjesta brojnih civilizacija kao što su Iliri, ali pored njih proučavao je i nasljeđe drugih civilizacija Starog kontinenta. Inspiriran svim onim sa čim se susreo na terenu, ali i u stručnoj literature, nastale su neke od njegovih najboljih knjiga. Zapravo, Miraš Martinović je naličio na drevnog glasnika koji prenosi poruke civilizacija ka novim vremenima i novim-starim prostorima.

Odakle dolaze Miraševe pjesničke i prozne slike? Svakako, iz svijeta koji ga okružuje, ali u slučaju književnosti, iz susreta s umjetničkim galaksijama nataloženim na temeljima Evrope, premda se i taj susret najčešće ostvaruje njegovim prisustvom brojnim arheološkim lokalitetima iz kojih crpi energiju. Vrijeme ne može zaustaviti taj dijalog književnika s epohama, ali može na njega utjecati. Martinović antičke bogove, okružene Apolonom, Merkurom, Hefestom i Muzama, pretvara u antički Olimp. Martinović ostaje duboko fokusiran na svoje stvaralaštvo; sve njegove knjige kada bi ih dublje analizirali i predstavili čine dio jednog velikog mozaika u čijem se centru sublimira jezgro njegove poezije i proze koje predstavlja genetski kod koji oživljava Živu antiku.

Živa antika izaziva odjek jednog od najznačajnih književnih protagonista našeg vremena. Ova knjiga predstavlja i vlastitu mjeru, kao kriterije po kojima bi mnogi književnici voljeli da budu čitani i književno-teorijski valorizirani. Iskrenost autora sa samim sobom, kao i s drugima, aksiom je svake prave književnosti i dugogodišnjeg stvaralačkog rada, a prezentirati ga može samo savršen način izražavanja. U poetsko-proznom iskazu autori poput Martinovića trebaju nam biti uzor i podsticaj kako u idejnom smislu, tako i u savršenosti književnog izražavanja. To ne znači pokušati ići njegovim korakom i stopama i dostizati cilj ni govoriti njegovim jezikom, jer ovakvi umjetnici se ne stvaraju oni se rađaju s ovim darom.

Suvremena je Crna Gora nakon post-komunističkog vremena postala mjesto gdje je zavladao jedan sasvim drugi sistem vrijednosti, u kome su kultura i multikultura zapostavljene, a nalazimo se i u eri elektronskog i potrošačkog mentaliteta i društva. Danas se knjige nažalost sve manje čitaju, no Miraš Marinović je kao autor sačuvao onaj intelektualni i kulturološki kredo i vjernu publiku koja s pažnjom uvijek čita njegove knjige i budno prati njegove promocije. Živa antika predstavlja životni i stvaralački put književnika koji je u ovoj vrijednoj publikaciju pretočio stranice svoga života. Zbog svega toga i ne treba da čudi što su eminentna imena crnogorske kulturne scene o njemu priredila čak 69 raznih kritičkih tekstova i 6 intervjua. Autorske tekstove je prezentiralo 40 autora, s tim što su pojedini zastupljeni sa dva ili više tekstova. Među njima su poznati pisci i umjetnici: Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Predrag Matvejević, ali i drugi poznati pjesnici, književni kritičari, estetičari, filozofi, naši i strani.