Violinistov san

Dance me to your beauty with a burning violin
Dance me through the panic ‘till I’m gathered safely in
Lift me like an olive branch and be my homeward dove...
Leonard Cohen: Dance Me to the End of Love (1984.)

Za kancelara Waldemara von O.* trebao je to biti još jedan rutinski radni dan: držao je pred zastupnicima u Bundestagu nadasve razuman i dobro odmjeren govor o nužnosti uravnoteženja državnog proračuna (proračunati – obračunati – razračunati se, šaputao je daimonion) i rada na još većem porastu sveukupnih prihoda kao i radnog učinka, koji se nada postići većim otvaranjem vanjskih granica za ne tako skupu i manje zahtjevnu radnu snagu. Odrješito je lupkao potpeticama koračajući podijem u svojim skupocjenim oksfordskim cipelama od prošivene teleće kože. Teško da bi se ičiji nastup mogao mjeriti sa smirenošću i poslovičnom staloženošću tog potomka plemenite obitelji čudnovata podrijetla i zamršenog rodoslovlja. Riječi mu je ometao tek potihi zvuk violine koji je dopirao iz udaljenog i slabo osvijetljenog ugla dvorane. Propustio je reći spremačicama da počiste taj zakutak i poliju ga antiseptikom (raskuže, javio se opet šapat njegova daimoniona iz zapuštenog i nepočišćenog podzemnoga gnijezda malenoga glodavca).

Tako se dogodilo da je nekakav mađarski violinist sklopljenih očiju svirao čas žalobne čas strastvene napjeve u molskoj ljestvici. Zasmetalo je to revnome kancelaru zaokupljenom brojevima i postotcima u dorskom slogu, iako je dobro znao da violinist mora biti upravo tamo gdje jest i da je to njegova uloga koju ne smije iznevjeriti, kao što ni on, kancelar, ne smije iznevjeriti svoju. Da bilo koji od njih dvojice ode, bila bi narušena cjelokupna ravnoteža. Stoga je kancelar u intervalima svojega govora počeo zadirkivati violinista i dobacivati zajedljive primjedbe na njegov račun (prilično neprimjereno za uglađenu reputaciju jednoga državnika, rekli bismo, ali tko smo mi da sudimo kancelaru?), a usto ga je karikirano oponašao, izvodeći bez violine iste pokrete kao i on, iste trzaje prstima. Prosijedi čuperak istrgnuo mu se pritom iz pomno začešljane kose i pao na čelo.

Bila je upravo nevjerojatna vještina kojom je kancelar izvodio pokrete istovjetne violinistovima, toliko vjerno i s tolikom dojmljivošću, da ste mogli biti sigurni da je jednom i sam držao violinu, i to možda ovakvu istu, onu pravu cigansku, vršcima živaca osjećao kružne ožiljke godova smrekovine od koje je bila sagrađena i izrezbarena. Lagani nagib ramena i glave, pritisak brade o ključnu kost, fini titraji jagodicama prstiju. I golema ironija, prezir. Ono što možeš osjetiti samo prema nekome tko ti je u dubokim i teško dostupnim čahuricama duše, dušice, iskonski sličan. Da, on je to jednom bio dobro svladao, tu istodobno tankoćutnu, i appassionata violinsku glazbu, bogatoga prstometa i gipkog obuhvata, i duboko se stidio toga.

Ali violinist nije otvarao vjeđe ni prekidao sviranje. Niti je na bilo koji način pokazivao da primjećuje buku koju je stvarao kancelar, njegov sve nemirniji hod dvoranom ispred auditorija do kojeg se spustio sa svojega podesta. Violinist je svirao, a iza sklopljenih vjeđa vidio je kancelarova brata u jednom dalekom gradiću u zaljevu sjevernoga mora. Vodio je na uzici svoga vjernog psa Huga. Nije to bio neki rasni pas, ali je na svoj način bio lijep i otmjen. Nikad se nije pokušao otrgnuti s gospodareve uzice, naprotiv, uvijek ga je vjerno slijedio i pratio ritam njegovih koraka. Uz gospodara išla je i njegova djevojka sa svojom kujicom-pomerankom, i za Huga je to bila njegova obitelj. A Hugo je bio vjeran i odan svome gospodaru i obitelji.

O. se može tumačiti i kao inicijal riječi »die Ohnmacht« – što može značiti »nesvijest«, ali i »nemoć«, u svim nijansama značenja. Smatramo to znakovitim za cjelokupno rodoslovlje kancelarove obitelji i njegova potomstva.

Gospodar se nije puno osvrtao ni na Huga, ni na djevojku ni na kujicu; vrludao je uvijek nekako izgubljeno i zadubljen u izmaglicu nedokučivih misli. Hugo je osjećao samoću svojega gospodara i nadao se da će jednom svrnuti pogled na njega, poslušnog i vjernog psa, na svoju djevojku i njezinu kujicu i sjetiti se da ima obitelj. Ali uzalud. Sve dok se jednoga dana na cesti nije pojavio neki odrpanac sa svojim psom nevjerojatno sličnim Hugu. Zapravo, bili su mješanci dviju istih pasmina, ali je Hugo uvijek bio okupan a njegova crna dlaka uredno očetkana; svakim pokretom Hugo je osluškivao korake svoga gospodara, njegove djevojke i njezine kujice kako bi se uvijek mogao vjerno prilagoditi i biti tu, svagda odan i pouzdan.

A onaj drugi pas, skitnički, kojeg je njegov gospodar zacijelo našao napuštenoga negdje na cesti, on je trčkarao na izlizanoj i labavoj uzici koju bi njegov otrcani gospodar gdjekad zategnuo, više šale radi, pa onda nastavio zviždati; mogli ste se kladiti da je i pas potiho zviždukao, na svoj pasji način. I krivudavo trčkarao njuškajući naokolo, ispitujući sve na što bi naišao, rujući njuškicom raskvašenu zemlju. Tako je onjušio i Huga i njegovoga gospodara, omirisao Hugovu finu crnu dlaku, pogladio šapom skupocjenu uzicu. Kako različit pas, a ipak od iste vrste!

Odjednom je gospodar primijetio Huga, i svoju djevojku i njezinu kujicu-pomeranku koja se nije odvajala od djevojke, a niti od Huga i njegova gospodara. Gledao ih je nekoliko trenutaka, promatrao Hugove znatiželjne oči (velike kao šalice, pomisli) i uzvratno njuškanje, ispitivačko skakutanje, i prestrašio se. Hugo će ga napustiti. Napustit će ga zbog nedokučiva svijeta psa-skitnice koji zapravo i nema gospodara, jer je taj gospodar nekakav odrpani klošar koji ne zna što to znači imati psa, brinuti se o njemu, hraniti ga i njegovati. I djevojka i kujica će ga napustiti, jer se i djevojka, primijetio je to krajičkom oka, znatiželjno okrenula prema klošaru natopljenu znojnim vonjem, šešira naherena na jedno uho, s rupom izgriženom tik uz vrpcu koja opasavala njegov borsalino. Svi nas kad-tad napuste, ovako ili onako, i u konačnici čovjek ostane sam. Ovako ili onako. Ne, ne želi biti napušten.

U času je donio odluku. Sagnuo se do Huga i razvezao uzicu, ključićem razriješio bravicu od ogrlice. Idi, Hugo, slobodan si! Ali Hugo nije želi otići od gospodara. Malo se uzdignuo na šapice, pohrvao s novim poznanikom, skitničkim psom, zalajao na njega i njegova gospodara. Ne, Hugo ne želi otići, ne želi biti ničiji pas ili pas nekoga klošara. No gospodara nije zanimalo što Hugo misli i što želi ili ne želi. Pustio ga je na slobodu. Zauvijek.

I otišao u pustopoljinu. A Hugo se sklupčao i cvilio. Potom je otjerao onoga šugavog psa i potrčao za gospodarom. Gospodar je već odmaknuo daleko u pustoš i pronašao jedno bezlisno drvo. Popeo se među rašlje napola sasušene krošnje i smjestio se u sredinu, u čvornato gnijezdo na mjestu gdje se od debla račvaju dvije horizontalne grane usporedno sa zemljom i jedna koja samotno strši prema bezbojnom nebu. Eto tu, u središtu stabla, križa koji niče iz zemlje i zaludu se propinje prema nebu, tu je našao svoj dom. Utihnuo zauvijek u nijemome vrisku kuće obješenoga.

Violinista možete vidjeti na pustoj seoskoj cesti koja vodi u nigdinu. Tamo je negdje na rubu dosega vašeg pogleda: ako dobro pogledate, ukazat će vam se kao sjenka, ako dobro osluhnete, čut ćete među smrekovim stablima odjeke gudala ukriženoga preko njegove melankolične appassionata violine.

Pitate se je li ova priča istinita. Jest. Iza svojih sklopljenih vjeđa, violinist je znao da je njegova vizija istinita, da je snoviđenje istinitije od varljive iluzije stvarnosti. Znao je, jer su mu to rekli vršci prstiju koji krvareći osluškuju trzaje struna razapetih o čavle violine i njezin križ.

____________________
* Za detaljnije podatke o rodovskom stablu obitelji von O. vidi: Kleist, Heinrich von. Die Marquise von O. // Phöbus. Ein Journal für die Kunst. Erster Jahrgang, zweites Stück (Februar, 1808.), str. 3–32.