U sjeni znanih hrvatskih pjesnika

Prema Hrvatskoj enciklopediji online, Josip Buturac (Grabarje kraj Požege, 14. XI. 1905. – Lovrečina Grad, 5. X. 1993.) bio je povjesničar i arhivist, koji je svoje studije završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na Papinskom sveučilištu Gregoriani i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U natuknici ne stoji da je u mladosti, do 1930. godine, pisao pjesme, sačuvane u rukopisu u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, odnosno njegovu Odjelu u Požegi, koji je dao svoju privolu Studiju Avis Rara da ih objavi nakon što su stajale stotinjak godina netaknute. Buturac se odrekao pisanja poezije zbog duhovnog poziva, ali njegova je pjesnička ostavština zanimljiva prvo jer je obimna i neistražena (Slavujice su jedna od njegovih šest rukopisnih zbirki) i drugo jer je primjer mladenačkog lirskog diskursa nastalog u sjeni velikih hrvatskih pjesnika, dijelom njegovih suvremenika, A.B. Šimića i Tina Ujevića. Poznato je da veliki pjesnici i nehotično zakriljuju pjesničke pothvate neznanih pojedinaca čiji rukopisi ostaju u tami arhivske građe ili u nedostupnim ladicama – vrijedno je znati kako su i oni oblikovali svoje lirske diskurse, osobito ako su bili tako skromni kao Buturac koji je izrekao, kako u Predgovoru piše Ivan Koprić, izdavač i urednik zbirke Slavujice: »Možda sam previše utrošio vremena za pisanje pjesama za ladicu, koje nisu nikada objavljene i ne bi mogle nikoga zanimati.«

I.

Kako bi se stekle prve konture o pjesničkom profilu Josipa Buturca na temelju zbirke Slavujice, poslužit ću se odnosima razlike i eventualnih sličnosti između uglavnom nepoznatog pjesnika Buturca i nama puno poznatijih pjesnika Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića.

Antun Branko Šimić (1898.-1925.) bio je, sedam godina stariji, kratkovjeki suvremenik Josipa Buturca i ostao nam je popularno poznat između ostalih neporecivih poetskih vrlina po svom versifikatorskom umijeću što ga je u izgradnji stiha iskazao osobito slobodnim stihom, uklonivši u jednoj svojoj fazi vezani stih i rimu, a također i potrebu za interpunkcijskim znakovima u svom lirskom diskursu. Tako je ostvario ekspresivan stih, lišen svih suvišnosti, kojim je progovorio koncizno i snažno. Da je Šimićev životni vijek bio dulji, a da se Buturac nije odrekao poezije, možda bi se njihova poezija umrežila drugačije. Ovako ostaje zamjedba da Josip Buturac nije slijedio šimićevske stihotvorne putove, da je ostao vjeran tradicijskom vezanom stihu i rimi te da se u tom pogledu smjestio naoko na suprotnu poziciju od Šimića. Postoje brojne (možda čak i zaludne) rasprave o Šimićevu slobodnom stihu, posebice u odnosu na tradiciju. Stručan uvid u tu problematiku iznosi na primjer tekst Slavena Jurića: Šimićev slobodni stih – modernističko (p)osvajanje tradicije, s izlaganja na Zagrebačkoj slavističkoj školi 2008. godine. Autor odbacuje tezu i njoj srodne da je Šimićev slobodni stih nastavak epskog deseterca te u 4. poglavlju teksta ističe da je njegov stih »akcenatsko-silabički stih binarne mjere«, kakav je »dominantan ... u hrvatskom pjesništvu od uvođenja akcenatskoga stiha, u drugoj polovici 19. stoljeća, do kraja moderne«. Usto, zamjećuje i sljedeće u poglavlju 5. : »Izrazito varijabilna duljina retka prije svega omogućuje punjenje grafičke cjeline različitom količinom leksičkoga materijala (‘prilagođavanje ritma onoj stvari koju pjesnik hoće da izrazi’). U zaključku, završnom dijelu teksta, stoji i sljedeći citat:

Sumarno se Šimićev slobodni stih može opisati kao sustav koji je izgrađen bez metričkoga nadzora i rime, ali je izostanak metričke uniformnosti nadoknađen visokim stupnjem uređenosti na različitim razinama (ritmičkoj, sintaktičkoj, eufonijskoj, strofičkoj).

Tekst sam citirala jer prepoznajem stanovite, iako udaljene, srodnosti sa stihotvorstvom mladoga Buturca, koji se može također smatrati kvalitetnim stihotvorcem jer u preuzetim limitima znane versifikacije malim promjenama i zaigranom kombinatorikom gradi stihove koji ne zapadaju u klišeiziran i monolitan izričaj i ostvaruju stoga poetski učinak i vibrantan ritam. Promotrimo li samo nekoliko pjesama, vidjet ćemo ne ulazeći u dublju stihotvornu analizu, da Buturac pomno izbjegava isti oblikotvorni uzorak kako u izgradnji stihova brojem slogova u njima tako i u strofičnom oblikovanju:

U poetskoj posveti na početku zbirke nalazimo: tri oktave u sedmercu; u prvoj pjesmi »Ja sam dijete«: četiri katrena u devetercu; u pjesmi »Ivanjske krijesnice«: tri katrena u jedanaestercu; u pjesmi »Iz moga djetinjstva«: tri katrena u šestercu; u pjesmi »Mojim prijateljima«: četiri katrena u petercu i četvercu naizmjenično. I zatim, iznenađujuće: Buturac je u pjesmama »U proljet«, »Magla« i »Oluja« progovorio i slobodnim stihom te odustao i od rime. Usto, pokazao je i značajno umijeće u porabi opkoračenja te njime stilizirao poetsku rečenicu i stih, kao što je slučaj u pjesmi »Moja pjesma« (21): Moja pjesma ne pjeva / Slast zemaljske sreće, / Jer znam dobro, pružiti / Da je svijet mi ne će. (Naglasak moj.)

Dakle, može se reći nakon prvog uvida da je mladi Buturac uložio znatnu pomnju u izgradnju svog stiha pa iako nije u tolikoj mjeri inovativan i sofisticiran kao Šimić, on je na svojoj razini kvalitetan stihotvorac. U silabičkom smislu, Buturac mijenja dužinu stiha od peterca do dvanaesterca u različitim strofičnim kombinacijama u pogledu na semantički sloj teksta te su tako njegove pjesme o ranom djetinjstvu i vedrim pejzažima napisane petercima, kratkim stihovima, dok su složenije, mladenačke pjesme pisane dužim stihovima, čime se mijenja i usporava ritam kazivanja.

Drugi veliki pjesnik s kojim bismo u usporedbi razlikovno mogli sagledati Buturca jest Tin Ujević (1891. – 1955.), također u velikoj mjeri Buturčev suvremenik. U svojoj knjizi Figure i stilovi, koja će uskoro biti objavljena, Krešimir Bagić piše:

Na riječ pjesnik prva je asocijacija većine hrvatskih čitatelja Tin Ujević. U svibnju 2009. dvotjednik za književnost i kulturu Matice hrvatske Vijenac proveo je među čitateljima anketu s pitanjem »Tko je najpoznatiji hrvatski pjesnik?«. Rezultat je bio: Tin Ujević. Iste je godine na jednom internetskom forumu napravljena anketa s pitanjem »Tko je najbolji hrvatski pjesnik?«. Nadmoćno je pobijedio – i opet! – Tin Ujević.

Bagić se pita kako je to moguće uslijed činjenice da je Ujevićev leksik ispunjen riječima nepoznata značenja te bi prosječan čitatelj za uspostavu komunikacije s njegovim pjesmama trebao uza se imati rječnik kako bi provjerio što znače na primjer sljedeće riječi: acedija, asura, bosjak, cikada, cunja, čemin, demeškinja, dert, gonfalon, gundevalj, garb, greb, jaspra itd.

Za razliku od Tina, Buturac piše čitkim, razumljivim leksikom. Svaki čitatelj i danas, iako u stogodišnjem odmaku od Buturčeva vremena pisanja Slavujica, i nekih neumitnih zastarjelica, vrlo će lako pročitati sva značenja i prepoznati sve riječi, osim nekolicine koje su vezane uz crkvenu praksu ili zaboravljena imena cvijeća i bilja, kao npr. pretežito u naslovima pjesama lat. Miles Christi (»Vojnik Kristov«), njem. Vergißmeinnicht (»Nezaboravak«), engl. Incitament poezije (»Poticanje poezije«), lat. confiteor (»priznanje grijeha«) i još nekoliko sličnih. No unatoč jednostavnom leksiku, Buturac uspijeva ostvariti poetički učinak inverzijom ili mjestom riječi u stihu, kao u sljedećem primjeru iz pjesme »Primače se konac kraju!« (105): Nestalo je noćnog mira / U ovomu kraju golom. (inverzija »kraju golom«, namjesto golom kraju) i »Zvučiti je stala lira, / Leti jeka gorom, dolom.« (Infinitiv na početku stiha i asindeton na kraju). Također poetički učinak uspijeva ostvariti i drugim postupcima koji nadomještaju leksičku providnost.

Za kontekstualizaciju Buturčeve poezije, posebice u zbirci Slavujice, svakako treba istaknuti stilsko razdoblje moderne, koja je utjecala svojim fascinacijama na Butorca (na primjer zaokupljenost ljepotom cvijeća, pejzaža i poezije). U skladu s modernom, u kojoj se javlja i neoromantizam, čini se da je u zaleđu zbirke Slavujice i stanovit odjek romantizma na čijeg najvećeg hrvatskog predstavnika Petra Preradovića Buturac i referira u pjesmi »Spoznaja« (79), koja je napisana s motom iz Preradovićeve pjesme: Ah na zemlji nema raja, / Želja za njim —to je sve, uz imenovanje citatnog izvora: »P. Preradović«. U pjesmi »Prijateljima iz Požege« (121) Buturac piše: Ne mašem perom Prerada slavna /Velikog duha pjesničkog kruga, / Al’ ipak u vas vremena davna / Svog će se rado sjetiti druga. Tu su i stanovite mitološke tradicije folklorističkog slavstva (vila Lada, gorska vila, savska sirena), elementi grčke mitologije i književne umjetnosti (u pjesmi »Incitament poezije« /55/ pojavljuje se muza Euterpa, a u pjesmi »Prvoj učiteljici M. V.« (57) parnaški pozdrav i poredba s nimfom. Osobit svjetonazorski element jest kršćanstvo, i to katoličke provenijencije.

II.

Rukopis zbirke Slavujice nastajao je od 1922. do 1925., od 17. do 20. godine autorova života, iako su neke pjesme napisane i ranije. Sadrži 106 pjesama koje čine primjer mladenačkog diskursa velike energije i discipline u pisanju. Kompozicija zbirke osmišljena je inteligentno i sastoji se od početne posvete i zatim konciznog poetskog sjećanja na vlastito djetinjstvo i odrastanje do gimnazijske mature. Prva pjesma »Ja sam dijete« (15) počinje s predstavljanjem autorova djetinjstva, a u posljednjoj pjesmi pjesnik kaže da su te pjesme njegovi memoari, što je signal da subjekt govori izravno kao autorski subjekt i da nije konstruirani identitet.

U pjesmi-posveti (9 i 10) pjesnik predstavlja i dvije temeljne teme zbirke, koje su i njezine vrhunske vrednote: Boga i rodni kraj, kako stoji: Oj Bože, rodni kraju, / Dvije zlatne zvijezde moje, / U vama vazda gledam / Na zemlji nebo svoje, / U vama svaka miso/ Srdašca moga toni, / Pa vama neka vazda / Zlatna mi lira zvoni. Očekujemo dakle da će diskurs te zbirke biti višeslojan i da će uključivati religijski i domoljubni sloj, što je nadmašeno i višestrukim diskursnim slojevima.

Religijske pjesme izraz su spoznaje pjesnika da ovaj svijet nije prostor u kojemu bi on želio ostati te da mu je neprolazni svijet, raj nakon smrti, pravi cilj. U prolaznom svijetu vlada zloba i nepravda, i najposlije smrt, stoga je njegovo krajnje utočište Bog u kojemu nalazi razrješenje svih boli. On se odriče svojih želja i smatra sebe Kristovim vojnikom, preuzimajući biblijsku metaforu o duhovnom oružju, ne primjenjujući ga ni fizički niti protiv drugih, već primarno protiv osobnih slabosti u traganju za vrlinama koje će ga opremiti za budući život. U religijskim pjesmama nalazimo molitve Bogu i Majci Kristovoj, a prikazuju se i anđeli čuvari, misna slavlja, Božić, raspela i euharistije te nutarnje duhovno pokajanje i radost u Bogu.

Tema o rodnom kraju uključuje pjesme o domu u kojemu su njegova majka, sestra i brat. U »Noćnoj pjesmi« (101) piše: Ah kućo rodna, moj mili dome, / Najveća radost na svijetu tome, / Nutarnja k tebi vuče me sila ... / I meni kao da rastu krila. Zatim su tu pjesme i o rodbini, prijateljima i školi, o prvoj učiteljici te nadasve zavičajne pjesme posvećene gori Dilj u kojoj pjesnik nalazi prostore slobode i djetinjske radosti sam ili u društvu svoje sestrične i prijatelja. Tako nastaju ritmične i prozračne pejzažne pjesme poput onih u čitankama za prvi i drugi razred osnovne škole i poezija godišnjih doba. Proljeće je puno kolorita i bujanja, ali »jedan je anđeo manje«, što je aluzija na sestru Anku koja umire prerano i kojoj posvećuje posebnu pjesmu. Pjesme godišnjih doba nose stanovitu paralelu s ljudskim životom. Ljeto je u cvatu, ali cvijet vene kao i mladost koja prolazi, što se intenzivira u pjesmama o jeseni i zimi.

U svim pjesmama i diskursnim slojevima ocrtava se iznimno senzibilan i osjećajan portret subjekta-pjesnika koji pjesmom želi komunicirati sa srodnim osobama. Izvan poezije on je distanciran, katkad i bojažljiv, i odmalena ne želi fizičke poljupce (iako se raduje što ga majka ljubi dok spava). U pjesmi »Ružmarin« (29), oponašajući folkloristički svadbeni stil, štoviše otkriva da nikada neće staviti zaručnički ružmarin:

Ružmarine mili,
Milo moje cvijeće!
Nitko mene tobom
Zavijati neće.

Tobom kite grudi
Zaručnici mladi,
Kad im sreća rudi,
A prestaju jadi.

Ja se tobom ne bih
Zakititi htio,
Jer se bojim da bih
Unesrećen bio.

Iako je lirski diskurs zbirke Slavujice, čiji naslov upućuje na raspjevanost subjekta, transparentan i čitak, on je istodobno pomno stiliziran. Mnoštvo je stilskih figura, od kojih izdvajam tek nekoliko:

– U navedenoj pjesmi »Primače se konac kraju!« nalazimo ponavljanje istog naslovnog stiha na kraju prve i na kraju druge strofe: Primače se konac kraju, čime se ističe naslovni frazem i utvrđuje kompozicijski okvir.

– U pjesmi »U Požegi« (110): Kao da gledam sliku otajstvenu, / Kao da slušam gdje poje slavuji, / Kao da slušam posavsku sirénu; ponavljanje se zbiva na početku stihova, dakle anaforom, kojom se ostvaruje akumulacija slika.

– Ponavljanje na kraju stihova (epiforu), kojom se ističe željeni zavičaj nalazimo u pjesmi »Onkraj Save« (104): Tužne moje misli teku – onkraj Save, / I želje me nose tamo -onkraj Save. / I ako sam tijelom u bosanskom kraju, / Ja sam ipak dušom vazda – onkraj Save.

– U pjesmi »Sreo sam« (72) – Zloba i Pravda su personificirane i uvode u alegorijsko predočavanje apstrakcija kao oživljenih i oličenih bića.

– U pjesmi »Oj ti cvijeće« (111 i 112) pozornost plijeni metafora kojom se ističe bol uslijed osjećaja prolaznosti: I ja cvijet sam, ali jadni cvijetak, / Mene bura nemilice bije, / Srce nježno u grudima nježnim / Od nje malo da već puklo nije.

– U navedenoj pjesmi »Ružmarin« može se utvrditi apostrofa, koja aluzivno progovara o ljubavnoj boli.

Daljnja analiza, koja bi mogla pobliže profilirati Butorčev lirski diskurs, pokazala bi još mnoštvo stilskih figura i postupaka doziranih s mjerom i funkcionalno te razvidjeti koje stilske figure dominiraju.

III.

Još jedan značajan sloj diskursa ove zbirke jesu pjesme o poeziji, koje otkrivaju samosvijest pjesnika i njegovo razumijevanje umjetnosti riječi. One kazuju da je poezija izvor zadovoljstva, način otvaranja sebe drugima, prijateljstvo s poezijom kao višim bićem, kako subjekt kazuje u pjesmi »Moja poezija« (52): O božanska kćeri, / Poezijo mila, / Ne bi li mi druga / U životu bila? S druge pak strane, poezija nije dostatna i ni ona ne razrješuje ovozemaljsku bol. Iznad nje je – duhovnost. Štoviše, poezija je pjesniku donijela odbacivanje od strane vršnjaka, kako stoji u pjesmi »Suučenicima iz III. Gimnazije« (73):

Ko neki bijednik od vas sam bio
Ismijan, prezren, mučen i guran,
A pravde nijesam tražiti smio,
Da mi ublaži taj život buran.

Ja ipak živim, nedruzi moji,
I pjevam pjesme, što k sreći têžē,
No srce moje mržnje ne goji,
Al’ spomen tužan s vama ga veže.

Može se zaključiti da se Josip Buturac u zbirci Slavujice svojim mladenačkim, pregalačkim, višeslojnim, polivalentnim lirskim diskursom potvrdio kao vrstan stihotvorac i stilist, da je čitkim i transparentnim leksikom, i unatoč njegovoj naivi, uspio oživjeti poetske slike svog doma, zavičaja, prirode, godišnjih doba, a usto prikazati i borbe svog duhovnog života te otkriti krhku i senzibilnu osobnost. Ostvarivši intimistički i zavičajni profil zbirke Slavujice, on ju je dopunio i mislenim pjesmama o poeziji a religijskim slojem diskursa predočiti velike teme o ljudskoj boli i prolaznosti. Time je svaki potencijalni čitatelj zasigurno baštinik skrivenog poetskog blaga, koje ga usto svojim memoarskim meandrima navodi na egzistencijalno promišljanje o vlastitim uspomenama i osobnim prioritetima.