Svijet skrojen tišinom

Mi gradski ljudi gotovo svakoga dana živimo osobnu monodramu – hrlimo ulicama i utapamo se u egzistencijalnu bezbojnost, gledamo u pod, razmišljamo o svađi na sastanku, čujemo disharmoniju ljudskih glasova, osjećamo kako zbilja, poput čekića, udara o zidove našega života. Jesmo li ikada zastali na asfaltu, pogledali stablo, pticu ili druga bića koja su čitavo vrijeme u suživotu s nama? Jesmo li se doista u civilizaciji iskvarili, izgubili dušu i postali samo funkcionalna ladica, odnosno društvena uloga, kako misli Rousseau? Dok čitamo suptilnu pjesničku knjigu Slavice Čilaš Dva lica istoga mora, postajemo svjesni da smo odavna prestali biti znatiželjni šetači koji uživaju u prostoru, usporavajući vrijeme. Jasno nam je da nam Rousseauova meditativna knjiga Sanjarije usamljenog šetača odavna nije na umu, čak ni kada hodamo po hodnicima knjižnica.

Knjiga pjesama Slavice Čilaš Dva lica istoga mora himna je univerzalnosti prirode i čovječanstva, opozicija naprednoj civilizaciji koja nas uništava, mrvi neurozom, obvezama i natjecateljskom psihozom. U svojim kratkim, decentno liričnim i odlično sročenim pjesmama autorica oblikuje osebujan govor tišine koja će nam okupiti rasuto biće i ponovno nas posložiti u cjelinu. I postat ćemo iznova živ i skladan organizam u oduhovljenom beskraju.

Slavica Čilaš svoj je književni put gradila polako, bez medijskih pretenzija, ali je i malim koracima stigla daleko. Njezin opus možda nije razvikan, ali je itekako cijenjen unutar struke. Od prve zbirke S izvora (1992.) do ove pozamašan je broj knjiga od kojih su mnoge zbirke nagrađivanih haiku pjesama.

Čilaš nije glasna izvan svoje knjige, nego je rječita u njoj.

U ovim suptilnim, uravnoteženim pjesmama (koje su ponegdje pjesme u prozi) duboko udišemo prirodu, godišnja doba, mijene dana i noći ili fragmente svakodnevice, protežemo se u bivanju, svjesni da možemo ići bilo kamo i da nećemo zakasniti, jer upijanje vječnosti nema početka ni cilja. To je onaj istinski suživot s datim svijetom, izvan scenografije grada ili ureda, daleko od agresivnih zvučnih i vizualnih kulisa, u teatru prirode, koji ona režira sama. U ovoj tihoj, slojevitoj i pomirljivoj poeziji autorica se ne rasipa književnim ukrasima, nego prije razotkriva ljepotu unutarnjim okom. Iz jednoga mirnoga detalja rastvara se svemir, a bezgraničan svijet lako sklizne u trenutak, u svoju početnu kolijevku: Zrcali se cijelo nebo... u zadržanom / trenutku žubora rijeke, zapisat će pjesnikinja. Ili: Jablani uz cestu / Sami sebe rastom / nadvisuju. Ili: Samo jedan val... / Zapljusnu pogled / cijelom pučinom.

Čovjek je u samoći, kako nam pokazuje ova introspektivna poezija, prepušten svemu stvorenom, a vanjska priroda sjedinjuje čovjeka s njegovom unutarnjom prirodom. Ove pjesme opojno zaranjaju u harmoniju čovjeka i svijeta bez ikakvih rekvizita suvremene civilizacije. Inspiracija je u svemu oko nas – u flori, fauni, moru, mjesecu, zvijezdama, a stihovi mogu poteći bilo kada i bilo gdje, kao sastavni dio svijeta koji stalno čarobno i rasplesano biva. Pjesme su uglavnom kratke i otmjene, stihovi se poput valova prelijevaju jedan u drugi u prirodnim taktovima, pa sve izgleda pitomo, plemenito i neusiljeno. Knjiga poezije Slavice Čilaš lagano se preobražava u filozofiju života. Svaki dan pred ogledalom / Da pravo lice u svojim očima / ne izgubim, napisat će pjesnikinja koja stalno osluškuje mudre poruke života, a prirodu štuje kao božanstvo.

Knjiga je podijeljena u više ciklusa (»Skice za ogledalo«, »Rijekom uzvodno«, »Modrinom ulovljena«, »Mjesečina«, »Ciklame« itd.). Autorica nam lagano rastvara svoju bibliju dobroćudna svijeta s beskonačno stranica, koja se može čitati od sredine, s početka i s kraja. U prirodnom stanju svijeta ne trebamo sat ni smjerokaze – trebamo samo čula kojima ronimo u carstvu postojećih fenomena. Dok čitamo pjesme Slavice Čilaš, svagdje su s nama pjev kosova, jablana, igra vjetra, razni akordi prirode što nas uče hvatanju sreće u prolaznosti, odnosno dubini skromnoga života. Kao što je Vivaldi (skladatelj kojeg Čilaš spominje u jednoj pjesmi) svojim ciklusom koncerata Četiri godišnja doba dočarao ugođaj svakog od njih, tako i Čilaš u svojim pjesmama riječima orkestrira sve pejsažne i duhovne mijene, uvijek s velikim arijama tišine.

Za razliku od današnjeg digitalnog svijeta u kojem čovjek postaje statičan, ovaj duboki poetski svijet Slavice Čilaš pun je pokreta, dodira, mirisa i elegantnih metamorfoza – sve se giba, prepliće, sve se utapa jedno u drugo, razdvaja i spaja, odnosno sve je kolaž mijena koje autorica lijepo stilizira. I previše je rečeno u tako malo riječi, a u tome i jest mudrost pisanja.

Tišina je stalni pokrov pjesmama, a ta miroljubiva bezglasnost ima beskonačan odjek, čak i »s onu stranu« sakupljenih poetskih riječi. Mir stalno vibrira u nama, oslikava se i ozvučuje na tisuću načina. Slavica Čilaš disciplinira misli i osjećaje svojim asketizmom, bira pitome metafore, pa se sva priroda, iako je kompleksna, kristalizira u svojoj jasnoći. Tako se cvrčak pretvara u sunčevu serenadu, nečujne riječi pretvaraju se u dodir, sparina prelazi u pljusak (sintezu toploga i hladnoga), strpljivi mjesec prelazi u sljedeći suncostaj ili postaje pokrivač vjeđa, pogled razigranog psa prelazi u pjesmu, kiša zaranja u rumenilo sutona, stablo hrasta mijenja ruho iz zimskoga u proljetno itd. Pjesme nas altruistički unose u sebe, pa doista osjećamo igru vode i zelenila (Cetina), miris kiše i lišća, mirišemo i jabuke u dnevnom boravku, čujemo cvrkut ptica, osjećamo opojan miris ružmarina i pridružujemo se igri vjetra.

Priroda je u ovoj iznimno humanoj knjizi osamostaljena, ona je zapravo pravi, nezamjenjiv subjekt. U tome se vidi autoričina ljubav prema haiku pjesništvu koje je majstorski svladala – priroda je pjesma u svakom trenutku, a pjesnik mora imati dar uživljavanja u nj. Naravno, ovdje je, za razliku od haiku pjesme, vidljivo kreativno pjesničko »ja«, ali ipak s poštovanjem povučeno pred svim silama i staloženim meditacijama postojećeg svijeta. Priroda je dirigent, a pjesnik je izvođač, rekla bi Božica Jelušić. Naravno, i izvođač mora imati talenta, sluha i njuha kako bi proniknuo u stil dirigenta te postao i sam kreator partitura.

U ovim lijepo skrojenim pjesmama glavni je ugođaj utiha u kojoj se stalno događaju magične igre slika, doživljaja, slutnji jer, okruženi mukom, možemo puniti svoj emocionalni rezervoar koji ima neograničeno mjesta za plemenite osjete. Priroda nije napredak nego stanje – vječna supstanca koja bi nam trebala biti najbolja učiteljica, čak i u etičkom smislu. U pjesmama Slavice Čilaš sve se rađa, umire i obnavlja, sve je dvostruko (toplo-hladno, svijetlo-tamno...), sve je i višestruko, zagonetno, promjenjivo, vidljivo i sjenovito, sve nestaje i nastaje i obrnuto. Temeljne etičke poruke koje nam priroda šalje čovjek još nije usvojio – i danas ljudi vide pravac s jednim ciljem, kreću se prema naprijed, jer samo žive, nesvjesni i da postoje, a još manje svjesni razlike među tim dvama pojmovima. Život je svakodnevica u nekim okvirima, postojanje je viši stupanj života – bivanje u metafizičkoj sveprisutnosti svega. U jednoj pjesmi Čilaš pjeva: Moje more ne haje / ni za čije granice / Ono je sa mnom / kamo god krenem / I ja s njim... // Jer uvijek sam na nekoj / njegovoj obali.

U knjizi Mali princ postoji jedna mudra rečenica: Bitno je očima nevidljivo. Ta rečenica slobodno bi mogla biti poenta pjesama Slavice Čilaš. Njezin svijet nevidljivog svemoćan je i sveobuhvatan. Nebeske krijesnice sjajnije su u snovima nego na javi. Zamišljeno je također dio snovite prirode.

Danas, kada je gotovo sve unificirano, očima poravnato, transparentno, kada mladi u celebrity generaciji žele sličiti jedni drugima, glavne poruke Malog princa, pa i zbirke Slavice Čilaš, postaju zbilja terapeutske: valja biti drukčiji od drugih i vidjeti ono što se ne vidi. Tako Mali princ, pripovijedajući pilotu u Sahari o svojem putovanju po raznim planetama, stalno misli na svoju ružu na svojoj zvijezdi, a kada na Zemlji ugleda vrt prepun ruža, sve mu se čine odbojne, bezvrijedne, jer sve su iste, ni jedna nije posebna kao njegova kitica (ruža).

Poezija Slavice Čilaš sjeda nam na dušu kao ljekovita trava u današnjem dobu kojekakvoga trendovskoga raslinja. Ovo je bogat dnevnik tišine, pun ornamentirane vanjske i unutarnje ljepote. Igra bez granica između čovjeka i svijeta, između pjesnikinje i čitatelja. Tišina je kolijevka svijeta u kojoj se sve lagano ziba. Tišina smiruje, izjednačuje život i smrt, sva bića... tišina je sama po sebi sveprisutna, transcendentna. Ima u ovoj poeziji i fragmenata svakodnevnoga života, a i kratkih putopisnih zapisa, no i zbilju pjesnikinja proživljava iznutra, kao iskustvo, kušnju, sudbinu, poruku života.

Poseban je ciklus posvećen moru (»Modrinom ulovljena«). Hrvatska poezija puna je pjesama o moru u svim mogućim stanjima i intonacijama – od epskih uzdizanja valova koje se svađaju sa stijenama do smirujućih minijatura. Pučina se u pjesmama Slavice Čilaš javlja kao idilično prostranstvo, kao mjesto spokoja, lirske samoće, kao duhovna izolacija od svih bremena na kopnu, kao neka bestežinska ljepota. Ona opjevava tajnovitost mora, a i njegovu poetsku, slikarsku i glazbenu zaigranost – igru valova i žala, čarobnu igru mora i sunca, preobraženja u suton, nijansiranje mora i horizonta... To su akvarelne slike koje bi se mogle zamisliti i na slikarskom platnu.

Pučina, na kojoj se čovjek stapa s prostorom bez međa, blješti površinskom ljepotom i mistikom dubina; ona je prije svega dar oku, mjesto motrenja i dubokog unutarnjeg mira. Riječ je o intimnoj odi moru, njegovoj širini u kojoj biće preispituje granice vlastita svijeta.

Poezija Slavice Čilaš miruje u svojoj unutarnjoj raskoši i čeka nove antologičare koji je sigurno neće zaobići. Jer ona je sidro bacila, a kritičari dalje neka istražuju njezino profinjeno i zrelo sastavljeno poetsko plovilo.