Sjena što me prati samo je vrijeme

1.

Kad prijatelji postanu nevidljivi znanci
rana se otvara poput vira u rijeci i moji zubi
sve se više uvlače u grlo u staklo
između očiju u kišu na kojoj puca sve
i nikako se privići teškom dizanju a kapi
njene sve su hladnije i znam da kap po kap
sve su to vrijeme od života oduzimale
krpice neba te čudne šarene komade
zvijezda ugasle prije nego li su postale
vruće zrelo voće što na stablima raste
i pada kotrljajući se daleko po obodu
sve dalje i dalje kao da u svemu nikad
i nisam imao svojeg udjela.

2.

Dok tako hodam uz more brojim dane
od gline i mrvica ljeta i u njima
svoje zeleno mjesto na suncu u toploj
škrabici vode što se i ne vidi na tako dugoj obali
koju zvijezde ližu trajno u zastorima
svjetla i tako otvaraju put u daljinu
u kojoj sam se kao dijete znao igrati vremenom
a ono je svakim korakom bilo drugo more
nova škrapa nepoznata obala i potom
vjetar što pada s nebesa u čije se zvono
more ulijeva i obala postaje oštra zraka sunca
mač koji se tijelom širi.

3.

Jezik ljepote ranjava uši zveketu sklone i glasu
kojem je svaki dan isti kao vježbanje na spravama
u času dosade kada se više ne znamo vratiti
k sebi želeći ipak ispuniti misli užitkom skrojenim
za tijelo i sve ono drugo tako daleko a lijepo
naše srce pod čijom korom otvaraju se latice
pretvorene u hvalu poezije
znajući da prvi je Orfej i kad je na stanici posljednjoj.

4.

Šume šume šušti šušanj šljunak šapuće
pored rijeke dotiču se krv i kosti
dok na šumu kiša pada zrnca zjena
kapi neba ogrlice s tvoga vrata
cvijet što cvjeta na usnama u ponoru
ovijenom laticama tvoga glasa
šuma riječi jeka šuma i potopa
što se diže kao pjena uz daleka
milovanja krila vode mrmor mora
na mramoru kocka leda i šećera
i zelena naša sjena oganj trave
poljubaca na jastuku neba tvoga tijela
ludi cvrkut zaborava i huj vjetra
poput pjeva ševe u polju žita
a žito zri i zriču zrikavci i šumi klasje
pored rijeke na kojoj se svakog dana
zanjišemo kano vlati
a kiša pada i šuma šumi i kotrlja se
igračka što nestaje u rijeci.

5.

Iz crne noći jedna zvijezda nijemo gleda
i ja gledam njene oči zjenice pune leda
hodam zimom bijelom kredom puta po slovima
gazim život prošli lude dane i ponekad
rubom svjetla svoju sjenu što je stala
i na zemlju legla zvijezda gladna kao noć
u šutnju se pretvorila jezik svezala
zbog svih mrtvih što sveti se dižu i gaze
istom stazom kao i ja dugo budan i šutjeti
što ne smijem već im riječi nudim azil
slova što u noći poput zvijezde tamu
preplivava crno more na kojem je lađa
moja što govori i što svijetli bučno plovi
budeći jutro k’o naranču što ti nosim tako tiho.

6.

Zamišljam sve te misterije kao postelje na kojima leže
bogovi i junaci u dubini zemlje u zavijutcima njenim
što još se hlade kao polja uzorana a nigdje nema
kuće i onih koji u njoj žive samo svjetlost navire
lakomo se šireći po gredama neba
i ne shvaćam zbog čega zadrhtim kad svjetlost nestane
probuđen vidjevši čudo misterija o kojemu su
govorile mnoge umne glave ne uspijevajući
ni na časak i sami leći u tu postelju.

7.

I dalje blista oružje riječi u žuči rata i kida
sve obzore podignute oko nas i našega života
nudi nam se kao ponos obzirno bez krika
kako bi i sami izabrali onu drugu stranu
na kojoj smo ciljali neprijatelja odvojenog
od svijeta kojemu je oružje na ponos
i bljesak u riječima drevnim
i hladnim još od ratničke naše dobi svijet
nudi nam sudbinu i niz blagdanskih zgoda pri tom.

8.

Starost je kao predvečerje jednostavnih crta
riječi koje se zadržavaju na zemlji iako više nemaju
tijela izvršit će zadatak usred vremena kako i priliči
ljubavi i pozivu da okrenemo se prema zrcalu
u kojemu sve je rastopljeno baš kao lice
moje majke kojoj još sjećanje sliči na oblik
olujan i od srebra što i nije mala stvar dok nadu
zajedno s kruhom prinosi ustima da osjeti novi dan.

9.

Jednog dana u dalekoj zemlji zasluži veliku slavu
čovjek koji odluči prijeći stube na crtežu
jednog djeteta a dijete stube razdvoji
i doda još nekoliko stuba do oblaka
s poštovanjem prema čovjeku koji krenu
njegovim stubama koje ostali svijet nije ni zamijetio
i tako su čovjek i dijete napredovali iz dana u dan
čovjek već na prvoj stepenici blizak zvijezdama
a dijete crtajući stube do ruba vidljivosti.

10.

To što govorim obične su riječi u kojima se budim
na suncu i živjeti trudim se u uhu kojemu se riječ
kazuje dok je listam noću u teškoj svojoj glavi
i u organima dugim u koje velika voda prodire
posve ista s riječima što u nju padaju
zajedno s kukcima i glistama u neko blato
sporedno vašem blagorođu a ja govorim
i govorim kao da tek palim vatru i srce
kojim gasim snijeg u kojem ori jeka
i grč i smijeh u kápī s kojom otječe posljednja
zvijezda jezika rjeđa od magle na usnama.

11.

Južina me bode viljuškom u lopatice i u pijesku
lista knjigu poezije i umjesto mene svaki stih
riče kao da mu se kosti odvajaju od mesa
mlati jugo vrti pjenu bijelu kao sliku
Venere dok izlazi iz školjke i pretvara se
u oblak nad mračnim maslinikom u ogrlici
zelenoj jugo dere i čelo i brijeg nebo
gazi sve što ruke širi i krila ptica
kao odbačene stvari i svaku sličnu vrstu
koja se u daljini kao papir kida o grane
tamarisa dostižući oblake što za čas
postaju goli od levanta slanog u nekoj vrućoj sobi
i jugo prede omamljujući oči i uši usta
iz kojih cure stihovi oštri kao nož i nečitki.

12.

I ova sjena što me prati samo je vrijeme i znak
da prolazi još jedan dan u kojemu sam se obraćao
suncu da me nauči jezik žita a ne ambre
iako znam da oganj je oganj kada se suncu primakne
podrugljivo me gledajući u lice kao da sam i sâm
sjena kojom se hrani dok ja hodam uokolo tražeći
vrata na kojima bih nove pokrenuo stvari
ali vrijeme ima ključ za bravu svaku i tako
uči me mudrosti življenja sjeni kao utjehi tijela
i duše koja iz sjene može izići svakog trena.

13.

Svakog dana meni je prijeći most i vodu
u kojoj su se izgubili ključevi one druge strane
koja mi nedostaje i nikakvo bespuće ili pitanje smisla
ne može me zaustaviti da prođem kroz zatvorena vrata
s jedne na drugu stranu zaklonjen onom s koje polazim
od sjećanja kada sam te počeo odvajati od drugih sjećanja
od vode pod mostom koja nije znala
za nebo u koji ulazi most kao tvoja ruka
dok pokriva mi vrat u času dok zajedno stojimo
na samom središtu mosta.

14.

Dok mi sude odriču se biti suci noć
im pada na haljine tmina bića rana
u dnu srca u valovima progutat će
sve što bijedom slagali su u jecaju
na kamenu punom leda razapeti u povijesti
na vratima nad kojima lastavica ptiće
liježe da polete na sve strane vjetra
u kopno pouzdano do kojega plima
ne dopire i donosi naplavine
podvezicu s grla suca u noć odlazeća.

15.

Nisu li sve riječi uzaludne ili je riječ
glas svemira u kojem i najslabiji među nama
jedu u zvijezde u svako doba godine života i smrti
svakog tko svoje vrijeme iskaže riječima
i ponešto od svega dade stražarima
a ponešto uzme za beskrajne zidove
iza kojih prolazi osluškujući što će čuti
s one druge strane jeku druge riječi
toliko puta lomljenu što pomiče se
kao trag u prašini.

16.

Evo čovjeka stotinu puta poraženog
svečano stiže na slavlje kao vitez u oklopu
na njemu se ne vide rane i on će svima reći
bio sam na dnu mora u vatri sam bio
s ukočenim rukama i koljenima
u svakoj školjci i svakoj vlati trave po tragovima
života i meni se nema više što reći
jer poznajem svaku rupu istovjetnu
onome što želite i mislite i meni pripada
ta čast da me u nju gurnete kao u lonac
kipući pun katrana i vapna s lišajevima
boje sumpora iz kojega ću se dizati k nebosklonu
da on završi ono što sam započeo.

17.

Sunce je prosinulo u prosincu u ledu studeno
kao u kazalištu zahrđali brod na zastoru neba
u kojemu se svjetlost miješa kao godine
u povijesti što pruža se prema nama
kao tvrd komad leda i žara sličnog naranči paloj
pod stablo u rano jutro jer nebo troši sve
dok se ne zgruša u zvijezdi nekoj
što će se s prvim sutonom izliti pred našu kuću.

18.

Lutajući govori mi bura snaga je moja
alat tvoje krhkosti i sve je moje što je odvojeno
od tebe i služi mi poput suhog lista
koji u susret kiši leti i širi se i već
sljedećeg trenutka nema ga sve je čisto
stakleno poput oštrice koja se zabada u lice
u disanje, u kristale kojima smo izloženi
pod kopitima huka što tresu se poput trsa
u svemu što se skotrlja niz luk nebeski
a oči ne vide jer proziran je
i nijem slobodan kao krik koji utihne
prije jeke i ne ostaje u mahovima
vjetra do li u lutanju u kojem studen
raste kao prosinačka mjesečina na livadi.

19.

Koraci su sve kraći i dublji a svijet se širi
i ja takav kakav jesam žurim još mi je
izmiješati mnoge zvijezde u slivu voda
kojima brodim u sol u gradove zatvorene u školjke
u daljini prolazim kroz šume s izlikom
da tražim nove slike one koje ostaju zauvijek
bolje od viđenoga i gazim između
dva zida i skidam slike i trpam ih u vreću
okrećući prema nebu svjetlost duboku
s kamena na kamen stajući da put ne bih zaboravio.

20.

Nikad nećemo reći bitno i zato govorimo
događa se da ponovimo to što nismo našli
u riječima koje se od nas sve više udaljavaju
i nestaju u dalekim ustima u nebu
a potom kao perje boje mojih podočnjaka padaju
na stol na pod ali do vrata ne dopiru
zadržavaju se u paučini jer ne pripadamo
više istoj svjetlosti već onima koji
govore jezikom što visi sa stropa i ništa ne znači
tamjan kojeg smo cijeloga života tražili.