Schneider i njegov obelisk

Neki mladi čovjek, Jean Jacques Schneider, iz estonskog gradića Haapsale, izučio je u Revalu za trgovca i poslije nekoliko godina radio u pisarnici brodarskog poduzeća. Kao predstavnik vlasnika brodskog tovara pratio je jedrenjak svoje firme u Stockholm, tamo slučajno upoznao Ebbu Risius, kćer nekog advokata i s njom se zaručio.

Advokat svoju kćer nije htio dati nesamostalnom čovjeku. Schneider neka čeka dok ne bude samostalan. Advokat je mislio da je vjenčanje time odgođeno do tko zna kada, a u međuvremenu će njegova kćer premišljati o nekom drugom. Jer kako će Jean Jacques Schneider dogurati do samostalnosti, stidljiv mladi čovjek bez velikog imetka, bez velike živosti duha i, kako se advokatu činilo, malih talenata.

Ebba je nasuprot toga ustrajala u svojoj odluci da se drži njega, i kad je on već duže vrijeme opet bio u Revalu. Kao jamčevinu sretnog ishoda nije se pouzdala toliko u moguće trgovačke sposobnosti svog Jeana Jacquesa, o kojima nije mogla prosuđivati, koliko u sjećanje na nježni glas i njegove krotke, malko tužne oči, uz to i na njegova duga pisma iz kojih joj je pritjecalo obilje osjećaja.

Schneider je bio marljiv i ustrajan, štedio je, učio jezike, stjecao veze. No kao što se zna, takve stvari nisu dovoljne da mladom trgovcu bez sredstava omoguće samostalno etabliranje. Uto mu pripadne neočekivano nasljedstvo, pa otvori skromnu trgovinu na čijoj se zlatom obrubljenoj porculanskoj ploči s lijepim vitičastim i kukastim slovima moglo pročitati »J. J. Schneider, poduzeće za prijevoz robe i posredništvo«. Advokat je izgubio, održan je pir u Stockholmu, zatim je Schneider svoju ženu odveo u Reval.

O sreći mladih ljudi nije potrebno gubiti mnogo riječi. Živjeli su vrlo povučeno. Ebba kao Štokholmljanka nije u Revalu imala prijatelja, jednako tako ni Jean Jacques, koji je došao iz Haapsale. Jedno s drugim bili su potpuno zadovoljni. Navečer su sjedili skupa, Ebba sagnuta nad svojim vezom sa šarenim kuglicama, sjaj svjetiljke počivao je na njezinom srebrnasto-plavom razdjeljku. Jean Jacques joj je svojim ugodnim glasom čitao njemačke pjesnike koje je volio. Između toga bi mu suze navrle u grlo, zašutio bi, stisnuo Ebbinu ruku i svojim očima boje potočnica tražio njezino lice. Drugih večeri svirao bi na flauti »Filomelo, slatki zvuku« ili »O srebrna Seleno«, a Ebba je pratila na klaviru. Jedno s drugim su igrali i šah, a Jean Jacques, koji ga je godinama igrao, nije imao srca svojoj Ebbi zadati mat. Pa je obično uvijek napravio kakvu nespretnost koja je njegovog kralja koštala prijestolja.

Tom nježnom i mirnom životu iznenada je došao kraj. Ebba je oboljela i umrla. Pokopana je vani na Ziegelskoppelu, pod starim hrastovima.

Jean Jacques Schneider bio je stvoren za duboku i postojanu duševnu bol, ne za strastven očaj, pa se u nemalo vremena stišalo bješnjenje prve boli. Na njenom se mjestu javila želja, štoviše odlučnost, da se trajno očuva ono što je zadrživo od čudesne harmonije tog života u dvoje.

I zašto te ne bi bilo moguće? – pitao se Schneider. Nije li znao od svojih pjesnika, od svirke flaute, iz svih slutnji svog srca da je duh jači od svih zadatosti vanjskog svijeta?

Tako su počele one neobičnosti koje u Revalu ni danas još nisu sasvim iščezle iz sjećanja. Na svom početku one još ničime nisu upadale u oči. Jer je prirodno da onaj tko je ostao svoje misli usmjerava k onom što mu je uzeto, pa je udovcu bilo prirodno da svoj pravi život traži tamo gdje je ležala njegova suputnica. S pomnjom je nadgledao vrtlarsko dotjerivanje mjesta. Dulje se vrijeme bavio razmišljanjima i planovima o dostojanstvenom nadgrobnom spomeniku, dugo je pregovarao s raznim klesarskim radionicama, prolazio grobljima, pregledavao i nastojao doći do kakvih ideja. Posebno su ga privukle one građevine koje su bile građene za duže pribivanje tugujućega na grobovima svojih mrtvih, u obliku nadstrešnica, mauzoleja koji se mogu zaključati, klupa za odmaranje. A što se sve to iscrpilo negdje u svojim zamecima, to je Schneider pripisao naravi onih ljudi što na početku često posjećuju grobove, zatim samo nedjeljama, na kraju tek još na Dušni dan, dok konačno više uopće ne idu na groblje, sve dok ih se ne metne u lijes.

Kao ishod cijele te žalobne zaokupljenosti dizao se nad Ebbinim grobom na četverokutnom podnožju obelisk od sivog pješčenjaka, nadljudski visok, a strana okrenuta na istok, koju dohvaća najranija jutarnja zraka sunca, nosila je okruglu spomen-ploču od bronce s Ebbinim reljefnim likom. Dugačak i po ukusu vremena čuvstven natpis završavao je riječima: »Na zemlji bijaše zanos svog supruga. Sad povećava, u boljem svijetu, u suzama radosnicama, zanos blaženih duhova«.

Pored je pod grmom jorgovana stajala drvena klupa za odmor, i Schneider je tu običavao provoditi sate i sate. No osjećao je da je mjestu još uvijek svojstven karakter prolaznog, što je postajalo sve jasnije što se godina više približavala jeseni. Jednog prohladnog i vlažnog dana kasnog ljeta sjedio je, ježeći se od zime, pod otvorenim kišobranom i morao sebi potišteno priznati koliko mu je teško svoje misli posve upućivati Ebbi prkoseći vremenskim nepogodama. Kako će, pitao se, biti u zimskim mjesecima, na minus deset, dvadeset, po snijegu do grla, pod oštrim vjetrovima?

Tih zimskih mjeseci Revalom su se počele širiti čudne priče. Prve su počele pričati zanatlije koje Schneider zaposlio na grobu žene. A uskoro su i neki od posjetitelja groblja Ziegelskoppel u prolazu bacali znatiželjne poglede na zdanje.

Počelo je time da je sve raslinje bilo odstranjeno, a grobni humak poravnat. Na četverokutnom obrisu oko obeliska kao središta nastali su temelje i zidovi. Nedugo zatim, zdanje je bilo podignuto i bijelo ožbukano. Sazdano u jednostavnom obliku antičkog hrama, žalobna kućica nalikovala je onim zabavnim paviljonima što se mogu pronaći u ponekim parkovima. Iza trokutastog grčkog zabata skrivao se istureni željezni dimnjak valjkaste peći. No svaki pogled u unutrašnjost bio je uskraćen. Jer za razliku od uobičajenih grobničkih zdanja, prednja strana nije ostala otvorena, zagrađena tek rešetkom od kovanog željeza, već se ulazilo kroz vrata koja je naručitelj zdanja i vlasnik zaključavao. A mali stražnji prozorčić, koji je propuštao svjetlost, bio je visoko, tik ispod svoda.

Sad je obelisk stajao usred ovako sazdanog prostora. Pod je bio popločen i za zaštitu od hladnoće pokriven debelim tepisima. I sad je sve bilo uređeno tako da našem Jeanu Jacquesu Schneideru, u svakoj mijeni godišnjih doba, dopusti neometano tugovanje.

Ni sve to time nije bilo završeno, jer s vremenom su se javljale nove potrebe, a Schneider nije propuštao da im udovolji. Kao što živahno dijete užarenih obraza u svoj voljeni i skriveni kutak za igru stalno dovlači nove dragocjenosti, tako je on pri svakom posjetu groblju sa sobom donosio dio kućanskih stvari, te se na taj način postepeno stvorilo malo, vrlo uredno kućanstvo.

A sve je to zapravo nadilazilo Schneiderovo imovinsko stanje. No živio je povučeno i štedljivo. Nije kartao, nije posjećivao ni klub, ni kazalište. Preko tjedna je marljivo radio. Tek nedjeljama, poslušavši propovijed i pojevši samotni podnevni objed, odvezao bi se svojim malim kabrioletom, koji je ovisno o godišnjem dobu mogao biti stavljen na kotače ili na klizaljke saonice, s pitomim bijelcem do Ziegelkoppela. Kola su ostavljana kod čuvara groblja. Schneider bi otvorio svoju žalobnu kućicu i naložio peć. Prostorija bi se zagrijala, on bi skinuo krzno i odjenuo kućni ogrtač s cvjetnim uzorkom. Navukao bi papuče izvezene staklenim kuglicama koje mu je izradila Ebba; na desnoj su bila dva goluba koja su se ljubila kljunovima, na lijevoj dva srca ovjenčana ružama.

Iza zavjese od katuna u jednom su se uglu nalazila drva za loženje, kante za vodu, mekana četka za oprašivanje, metla i lopatica. Na jednoj zidnoj polici stajale su omiljene knjige Jeana Jacquesa i Ebbe, pored je ležala flauta, dok su na drugoj čuvane svakojake zalihe. Od namještaja se u prostoriji nalazio stol i podstavljeni naslonjač.

Udovcu su se ponavljali, štoviše ovjekovječivali, sve do najmanjih pojedinosti, večernji i popodnevni nedjeljni časovi njegove domaće, tihe sreće. Svirao je na flauti Ebbine omiljene melodije sve dok ga sve snažnije jecanje ne bi prisililo da stane. Pokatkad bi s police uzeo šah, zatvorenih očiju odlučivao tko će biti crni, a tko bijeli, i započeo igru. Ili bi poslagao neki od onih pasijansa, u kojima je zajedno s Ebbom nalazio razbibrigu. Njemu, dakako, nikad nije došlo do svijesti da Ebba pri tom i nije drukčije sudjelovala osim što ga je, ljubazno se smješkajući, pitala: »No, mon ami, hoće li se sve karte izredati?« Priredio bi sebi kavu i pušio dobar finski knaster, čiji je vonj Ebba hvalila kao aromatičan.

Pokatkad bi Schneider sa sobom donio Ebbino omiljeno cvijeće, češće Ebbino omiljeno čajno pecivo ili omiljene slatkiše i pustio da mu se polagano tope u ustima. Poluglasno je volio čitati knjige koje je čitao s Ebbom. Osobito je volio članke Jeana Paula¹⁾ o vječnoj mladosti naših osjećaja, životu nakon smrti i utjehi uz samrtnu postelju jedne prijateljice. Čitao je i knjigu o sirotinjskom advokatu Firmianu Stanislausu Siebenkäsu, dakako ne bez ograda; jer on nikad sebi ne bio dopustio čitati dalje o davanju u zalog umjetnog mladenkinog buketa. Kod tog su poglavlja naime stali kad je Ebba oboljela. Obuhvaćalo je posljednja ushićenja koja je mogao dijeliti s njom.

Od vremena do vremena bi prekinuo, stavio drva na vatru i s ganućem bacio pogled na Ebbin lik u reljefu, koji sad dakako više nije mogao biti obasjan jutarnjim suncem.

Kad bi poslijepodne već odmaklo opet bi pristavio vodu i smiješao jaki punč. Njegova večera sastojala se od hladnog jela, no s vremenom je došlo do određene promjene, jer je valjkasta peć nudila dobru priliku za pripremu jaja na oko, mesnih okruglica ili sleđa pečenog u tavici. Kasno navečer spravio bi se kući, a prije nego što bi krenuo, obavio bi, s točnošću, razne male kućanske poslove poput: metenja, provjetravanja, odlaska po vodu i čišćenja svjetiljki.

Na taj je način to trajalo kroz sva godišnja doba i nastavljalo se godinama, pa bi udovici Katinki Sebber manjkalo nešto važno kad bi jednom, u nedjeljno popodne, s prozora svog svratišta uzalud morala pogledom tražiti gdje je dobroćudni bijelac ispred malog kabrioleta.

Razumije se da se ispočetka u Revalu pojavilo mnogo naklapanja, odmahivanja glavom, negodovanja i znatiželje. No takvo što obično malo pomalo prelazi u naviku. Mnogi su dakako Jeana Jacquesa i dalje držali budalastim. Drugi su pak mislili da se tu očituje ganutljiva ćud i da se zapravo može zavidjeti ženi kojoj se posvećuje takva vjernost srca. Da, trebalo bi biti voljen kao Ebba Schneider! Među takvima što su mislile tako bilo je mnogo mladih djevojaka i mladih žena. Pa iako Schneider više nije bio tako nježan i krhak kao kad je bio predstavnik vlasnika ili mladi vlasnik, jer već se zaokružio u trbuhu i na obraščićima, još ga je uvijek bilo ugodno pogledati, s njegovim lijepim očima plavim kao potočnice i ljubaznim smješkanjem, čija se tuga ponešto smanjila.

Jer ne može se prikriti da je žalujući postepeno, njemu samom nezapaženo, zašao u ugodu, u lagodnost i u drage navike. Sav taj nedjeljni život, što ga je on sebi tako pomno uredio, nije ostvaren odjedanput i prema unaprijed zadanom planu, već se sve razvilo u postupnom protoku vremena, te je uvijek sve dosljedno slijedilo jedno iz drugoga. U početku je Schneider mislio tek na to da ga u žalovanju ne ometaju vremenske neprilike nepovoljnijih godišnjih doba. Zatim je smjernom brigom za hranu htio spriječiti da potrebe njegovog, još nepreobraženog tijela, utječu na njegov unutarnji duhovni život na strani preobražene. No sve stvari na zemlji teže rastu, širenju i prevladavanju.

Tako je Schneider već davno od ženinog omiljenog čajnog peciva prešao na svoje omiljeno čajno pecivo, nakon što je isprva još neko vrijeme kod kupovanja miješao različite vrste. I u lektiri je počela promjena, jer je, sâm nesvjestan toga, jednog dana počeo čitati dalje od mjesta gdje se u zalog daje mladenkin vjenčić, sve do gađanja pokretnih meta, jestiva narisanih na lanenom platnu i raskoši putovanja, do vrta dvorca Fantazije i Firmianovog susreta s nebeskom Nataliom. I sad se i to jednom zbilo, i Ebba sigurno ne bi bila imala ništa protiv, štoviše, jer Schneider je prolio gorke suze zbog smrti voljene Lenette Stiefel, nekoć Siebenkäs, negdašnje neudane djevojke prezimenom Egelkraut iz Augsburga. I tako je idućih nedjelja uživao u pustolovinama apotekara Marggrafa, vojnog svećenika Schmelzlea, doktora Katzenbergera i cepelinara Giannozzoa. Kasnije je posegnuo i za svakojakim netom tiskanim knjigama i uvježbavao nove skladbe na flauti. A što se tiče slaganja pasijansa, već davno je za sobom ostavio ograničen domašaj onog svog vremena što ga je proveo u braku. Nije se više držao velike harfe ili galerije slika, pri čemu ga je Ebba samo promatrala, već je smiono prešao na osmicu, deseticu i na Napoleonov pasijans. No i u tako promijenjenim okolnostima vjerno se držao svoje nedjeljne vožnje do groblja Ziogelskoppel, jednako kao što su se drugi Revelšani nedjeljom za zabavu vozili do dvorca Kadriorga, klanca Tischer, rijeke Kosch ili do opatije svete Brigite.

Jednog poslijepodneva, kad je Schneider s velikim užitkom pušio lulu, slušao kako ljetna kiša udara o krov i hvalio sebi svoju dobru nedjeljnu kuću, čulo se kucanje o vrata. Schneider je dosad tog dana, ne bi li suzbio štetnu vlažnost zraka, već popio nekoliko čaša punča, te tako nije bio tek uviđavan zbog neprilične smetnje, već i nekako smjelo znatiželjan spram neuobičajenoga. Nakon što je kratko pribrao misli, s nekoliko je pokreta doveo u red rubac oko vrata i dignuo se iz naslonjača.

Uto je zakucalo drugi put i glas je dozvao: »Najdraži gospodine Schneider, dopustite nam da se za kratko sklonimo od kiše!«

Schneider je otvorio i ugledao znanca, koji je bio namješten kod lučke carine i u poslovima svoje službe često poslovao s Firmom J. J. Schneider. No službenik, uostalom vrlo pristojan mladi čovjek, nije bio sam – što su već na znanje stavile njegove prve riječi – već se u njegovoj pratnji našla vitka djevojka u svijetloj, prozračnoj ljetnoj haljini, a službenik je djevojku predstavio kao svoju sestru Alwinu, zajedno su posjetili grob svojih roditelja i kiša ih je iznenadila.

Schneider je malko zbunjen svojim gostima poželio dobrodošlicu i zurio u veliki vrpcama urešen bidermajerski šešir, koji je uokvirivao pravilno ovalno lice s milim smeđim očima. Alwina je skinula od kiše otežali šešir i sad se pokazala bujna kosa boje kestena.

»Oprostite nam, molim Vas, što ulazimo u ovakvom času tihog prisjećanja«, rekla je djevojka pocrvenjevši.

»Ali molim Vas, madmoiselle«, odgovorio je Schneider. »Bilo bi, barem najmanje po srcu moje pokojne žene, odbiti nekome da se skloni po kiši.«

I sad se sve nekako malo ukočilo. A onda se Schneider sjetio da je svojim gostima, s obzirom na vlagu kojoj su bili izloženi, dužan ponuditi gutljaj koji bi ih zagrijao. Dakle, dodalo se drvo i stavila voda, Alwina je pripomogla, i uskoro je opet bilo kave i punča, a da pri tom nije došlo ni do kakvih teškoća – jer je naime sav raspored ovog kućanstva bio pripremljen tek za jednog jedinog čovjeka, a to je brzo stvorilo to da se sve mora zajedno i da stvori međusobna bliskost.

Schneider je, ne bez ponosa, svojim gostima pokazao kako je uređeno njegovo malo kućanstvo, skromno je istaknuo njegovu praktičnost i bile su mu drage opetovane pohvale carinskog službenika i srdačne djevojke. No zatim je žustro i neočekivano, kao da se iznenada sjetio kakvog sramotnog propusta, počeo pripovijedati o svojoj pokojnoj Ebbi, u oči su mu navrle uistinu velike suze ganuća, i Alwina ga je sućutno gledala. Kao što je praotac Jakov – tako je pripovijedao Schneider suznih očiju i malko potišten, jer je primijetio da zapletenu pripovijest više i nema cijelu u glavi – sedam godina morao služiti za pramajku Rahelu, tako je on zbog Ebbe teško, ali pun radosti morao raditi i mučiti se dok se konačno nije uspio dokopati vlastite firme. A da je tu od presudnog značaja bilo nasljedstvo, to je u njegovom pamćenju tijekom vremena bilo malo potisnuto u pozadinu. I kad su konačno spleteni bili ružini lanci sreće, s kakvom su nemilosrdnošću raskinuti!

Pri takvim opisima morala je Alwina nekoliko puta rukom prijeći preko velikih smeđu očiju, i učinila je to s majušnim, nježnim čipkanim rupčićem i na ljubak, premda ozbiljan način. Pri tom je Schneider zahvalno dignuo pogled k njoj, jer joj je dakako ponuđen podstavljeni naslonjač, dok su se oba muškarca, s udobnošću ili neudobnošću, raskomotila na tepihu u podnožju obeliska. Alwina je postavljala pitanja i nije micala pogled sa Schneiderovih usana. Sve više toga htjela je čuti od prošlog sretnog života, od vjerne ljubavi i tople žalosti.

Vani je još uvijek romorila kiša. I bilo je prirodno što su brat i sestra dijelili Schneiderovu skromnu večeru. Bez prenemaganja i uz ugodne i prijateljske razgovore. Tek kasno je kiša popustila i mjesec je blago provirio iz oblaka. Kad se sve troje spremilo za polazak, htio je Schneider obaviti svoje uobičajene kućanske poslove. Samo što to Alwina nije dopustila, rekla je da su to ženske stvari, mela je i pospremala, a Schneider je sa odobravajućim divljenjem gledao njezine spretne kretnje.

I sad su postali bliski i Schneider je brata i sestru pozvao da se s njim u kabrioletu odvezu natrag u grad. Kabriolet je bio malen, morali su se jako stinuti jedni uz druge, i tako je vožnja natrag protekla u stanovitom veselju i srdačnosti.

Kad se Jean Jacques Schneider izveo iduće nedjelje, ponio je sa sobom nešto šalica, čaša, tanjura i jedaćeg pribora, jer mogao bi se, uvjeravao je sebe, ovaj ili onaj komad oštetiti, pa je dobro imati nešto u pričuvi. I zapravo su prošle tek dvije nedjelje kad se ukazala prilika da se novodobavljeni pribor upotrijebi, dakako, bez da bi nešto bilo razbijeno. Jer brat i sestra su se pojavili, ovaj put bez kiše, Alwina je sa sobom donijela buket bijelih ruža kojeg je šutke položila pred Ebbinu sliku u reljefu u podnožje obeliska. Schneider joj je ganuto stisnuo ruku.

Na stolu je stajala započeta partija šaha, i poklopilo se tako da je Alwina zauzela mjesto mrtve, nakon što se brat sjetio da je još htio posjetiti grob svog prijatelja iz mladosti. Schneider joj je dao mat. Tek kad je već bilo kasno, palo mu je s prijekorom na pamet da je dotad većinom mrtvu puštao da pobijedi. Poslije toga je uzeo flautu i svirao zvonko i sjetno »Filomelo, slatki zvuku«.

Posjeti su se ponovili, Alwina je sa sobom donijela svoj ručni rad, dobavljen je drugi naslonjač. Došlo je do toga da je Schneider s nestrpljenjem iščekivao nedjelju, a ipak zbog toga osjećao nešto poput težine na savjesti. Ali onda je sebi usadio u glavu da on s Alwinom, što prati brata, prima žalobnog gosta, koji se na ovom mjestu želi spomenuti Ebbe i ponizno iskazati sućutnu bol. Pri tom se sjetio da je čuo za neki talijanski grobljanski običaj, naime, da se na Dušni dan na grobove postavljaju zdjelice za vizit-karte, pa oni živi poslije večernjeg povratka s ponosom ili s razočaranjem broje stavljene karte i utvrđuju tko je sve od uglednih ljudi njegovom mrtvom iskazao čast. A Schneiderovi su živjeli tako izvan svih revalskih društava da još nitko nije došao potražiti grob njegove Ebbe. Jer znatiželjne, koji su se pokušali prikrasti na početku zidanja zdanja, te Schneider nije brojao.

Jean Jecques Schneider ozbiljno je preispitivao sebe i svoj život. Pogođeno i posramljeno je otkrio da Ebba na njegovim nedjeljama nije uvijek bila tako prisutna kao što bi to moralo biti. Ali to bi trebalo biti drugačije! Jer sad je imao nekoga tko je njegovoj poljuljanoj žalosti i vjernosti mogao pružiti oslonac. Zajedno će uspomeni na pokojnu predati svoja srca i nedjelje.

Jasno je da pripovjedač ne čini dobro kad sebe i slušatelja zadržava stvarima koje su sasvim razumljive same po sebi. Stoga ne treba pričati kako su se Jean Jacques i Alwina zaljubili, oglasili svoje vjenčanje i vjenčali. Samo po sebi je razumljivo i to da su se prve nedjelje braka u posebno svečanom raspoloženju odvezli do Ziegelskoppela, igrali šah, slagali pasijans i čitali. I kad je Jean Jacques zagrlio svoju Alwinu pred Ebbinom slikom u reljefu, skotrljale su mu se suze niz fino obrijane i okruglaste obraze, jer je osjetio blagoslovnu prisutnost preobražene koja je posvetila savez zaključen u njezino ime. Jedna jedina prekrasna harmonija od sad bi ujedinjavala tri jednako ugođene, tri lijepe i nježne duše.

U stvari koje se razumiju same po sebi spada i to da je Sebberica ubuduće bila ponukana čuditi se, premda se to nije zbilo od danas na sutra. Došlo je naime do toga da je, odmahujući glavom, svojim gošćama na kavi počela pripovijedati da na svijetu više nema stare pravilnosti. Jer više nema te stalnosti da se gospodina Schneidera viđa kako se svake nedjelje u svom kabrioletu vozi prema groblju u Ziegelskoppelu. On se sad tu i tamo služio iznajmljenim kolima, pa i išao pješke, da, a nekih ga se nedjelja uopće nije ni vidjelo.

Shvatljivo je da je trebalo vremena dok stvari nisu došle dotle, makar ne i previše vremena. Najprije je dakako sve bilo tako kao što je naš dobri Schneider sebi i ocrtao. Alwina je vezla s perlama, Alwina je dala da joj Jean Paul čita, Alwina je na klaviru pratila Jean Jacquesovo sviranje na flauti, igrao se šah, slagao pasijans. Sve se to odigravalo preko tjedna kod kuće, a nedjeljama, izuzevši klavir, na groblju u Ziegelskoppelu.

No neprimjetno su se promijenili i miris i okus tih stvari. Uz Titana²⁾ je Alwina zaspala, za pripovijetku Dolina Campan³⁾ je rekla da je dosadna. O srebrnoj Seleni i o »Filomeno, slatki zvuku« znala je još samo reći: »Ah, Jean Jacques, pa to si već tako često svirao«. I bilo je sigurno da ima modernijih i privlačnijih skladbi, pa se Schneider s postiđenošću prisjetio da je postojalo vrijeme kad je i on podlegao izazovu novijih flautističkih izazova. Ali nije li savez sklopljen nad Ebbinim grobom i sklopljen u spomen na nju? Rijetko je još, kad je kod kuće bio sam, svirao Selenu i Filomelu. Ah, te su ga melodije rastuživale sve jače, na koncu ih je prestao svirati.

I da li se uistinu mislilo da se bez iznimke svaka, ali svaka nedjelja mora iskoristiti za vožnju na groblje Ziegelskoppel? Pa tu i tamo svakako! Pa tu i tamo, što se mene tiče! Ali što će svijet misliti ako Alwina stalno hodočasti na grob svoje prethodnice? Takvo što bi doličilo kakvom udovcu, ali Jean Jacques više nije bio udovac!

Jean Jacques je takva razmišljanja morao često slušati, i sve to nije ostalo samo na razmišljanjima. Da, njemu samom postavilo se pitanje: Kako bi se moglo reći da je Ebba prisutna, kad su Alwina i on nakon večere sjedili skupa i nikako se nisu mogli usuglasiti treba li sad staviti srce sedmicu i pik dečka?

Ah, niz stvari koje se razumiju same po sebi još nije zaključen, jer u takve stvari spada i to da se Alwinino nježno osjećajno bogatstvo iscrpilo – je li joj ga je usadila moda, da li ga je stekla čitanjem ili je ono na nju sletjelo poput slatko mirišućeg cvjetnog praha što ga poslije nekoliko proljetnih dana vjetar otpuše? Dosta, Jean Jacques je mislio sebi priuštiti promjenu, jednako sirotinjskom advokatu Siebenkäsu, čija se voljena Lanette, negdašnja neudana djevojka prezimenom Egelkraut iz Augsburga, također pretvorila u dirljivog malenog vražićka s metlicom za skupljanje prašine i s krpom za ribanje.

U ostalome je štošta bilo savršeno. Alwina je s majčine strane imala lijepi maleni naslijeđeni dio, koji je sad bio uložen u posao, te ga blagotvorno oživio. Tako blagotvorno da se firma počela širiti i da se nužnim pokazalo upošljavanje prokurista. Taj je pronađen u osobi gospodina Schmidta, revnog i susretljivog čovjeka sa živahnim crnkastim očima i privlačnim crnkastim zaliscima.

Alwina je tražila bijelca i kabriolet za nedjeljne izlete do zamka Kadriorg, klanca Tischer, rijeke Kosch i opatije svete Brigite. Schneider joj je uzdišući pristao dati kola. Upravljao je kolima i putem ga se često moralo opominjati da mu se u crtama lica ima vidjeti praznična vedrina. A utuvivši sebi u glavu da će sâm hodočastiti na groblje Ziegelskoppel, to se za Alwinine izlete našao vedriji pratitelj u osobi gospodina Schmidta.

Jedne hladne zimske nedjelje, nakon što Jean Jacques Schneider već pet tjedana nije bio u žalobnoj kućici, pošao je uznemiren na put prema groblju. Išao je pješke, jer su Alwina i gospodin Schmidt uzeli bijelca i kabriolet za vožnju po snijegu. Schneider je zatekao jezivu promjenu. Vrata su bila provaljena, prostorija prazna. Tepih, oba naslonjača, zalihe, lula, dobar finski knaster, knjige, šah, cvjetasti kućni ogrtač i papuče s vezom od perli izvezenim Ebbinom rukom, drva, metla, tanjuri, čaše i pribor za jelo – sve to je manjkalo. Ničeg, ničeg više nije bilo u pustoj prostoriji osim kamenog obeliska! No provalnik je ipak propustio učiniti sve što bi njegovo djelo moglo približiti oskvrnuću groba. Da, imao je neobičan humor, jer je ogroman sumorni vijenac, koji je valjda potjecao s nekog svježeg groba, položio na postolje obeliska. Tako je to što se zbilo izgledalo manje kao svetogrđe, a više kao odgojni znak narodske nedvosmislenosti.

Čučao je Schneider na kamenom tlu i plakao. Rukama je obgrlio obelisk: nije mu ostao drugi oslonac osim tog. Ali on nije plakao za mrtvim stvarima, iako je ipak u godinama od Ebbinog odlaska svaka od stvari stekla svoj život i postala dio njegovog vlastitog.

Jean Jacques Schneider nije mislio otići k čuvaru groblja ili poslije u gradu o slučaju obavijestiti vlasti. Nije provalnik, od je sâm bio kriv. On, nevjeran, izdajnik i onaj koji je zanijekao. Doživio je potresenost, a bila je jača od one koju je iskusio uz Ebbinu smrtnu postelju. Jer sad je tek trpio onu veliku bol što u sebi više ne trpi ništa površno. Tek sad je primijetio prolaznost u njezinom najtvrdokornijem obliku. Nije Ebba otišla od njega, već je on otišao od nje. I nije to što je Ebba morala preminuti, već što su mogli minuti njegova vjernost i tuga. Da, spoznao je i to da je njegovo otpadništvo započelo usred njegove vjernosti, naime kad je vlastitom ugodom počeo prodirati sred svoje boli.

Možda je Jean Jacques Schneider s takvim spoznajama postigao onu krajnju mjeru zrelosti koja je zadana svakom biću, ma koliko god bilo raznoliko, i sudbina mu nakon toga nije imala dosuđivati nikakve daljnje zadaće. Kad se vratio kući, za njim su bili oni sati koje je proveo u ledeno hladnoj kamenoj prostoriji i pješačenje kući po britkom sjevercu. Schneider je kašljao, imao povišenu temperaturu, pa ipak nije dao da ga se spriječi da iduće nedjelje opet pješke ode do obeliska. Tako ga je uhvatila upala pluća i nakon dva tjedna okončan mu je život.

Alwina je na sasvim zbunjujući način bila istrgnuta iz živahnog i veselog života. I bila bi se, uskoro zatim je to uvidjela, sasvim prepustila očaju da uz nju nije bio Schmidt, odani prokurist. Preuzeo je sve što je trebalo obaviti za sprovod, pobrinuo se za to da slika u reljefu Jeana Jacquesa Schneidera, jednake izrade, bude ugrađena na obelisk nasuprot ovjekovječene supruge, dakle na zapadnoj strani. S Alwinom se nedjeljama vozio do groblja Ziegelskoppel, a kad su poslovi to dopuštali i preko tjedna, njih se dvoje već naviknulo na zajedničke vožnje. Firmu je vodio promišljeno. I tako je bilo samo po sebi razumljivo da se to dvoje vjenčalo poslije godine žalosti. Otad se rjeđe išlo do Ziegelskoppela, sve dok konačno sve to nije palo u zaborav.

Niz godina živjeli su zajedno, a onda je Alwinu pokosila nekakva nevažna bolest. Schmidt ju je pokopao ispod obeliska, njezina slika u reljefu ugrađena je na južnoj strani, i nikad nije prošla nijedna Nedjelja mrtvih a da se on nije odvezao na groblje Ziegelskoppel i tri potpuno jednaka vijenca lijepo posložio oko obeliska.

Schmidt, koji je nakon Alwininog odlaska bio drag ženama, nije se držao godine žalosti. Već nakon pet mjeseci oženio se po drugi put, jer, kako je rekao, poslovan čovjek ne može biti bez žene, budući da zbog ugleda i boniteta mora zasnovati dom. Žena je donijela novac, Schmidt je još k tome našao kompanjona i firma »J. J. Schneider nasljednici, prijevoz robe i posredništvo« brzo je dospjela do znatne razine.

Nemamo razloga iscrpno spominjati tijek tog braka. Dovoljno je reći da je poslije nemalo godina Schmidt umro iz nepoznatog uzroka i možda samo zato da bi ova priča imala svoju simetriju. Pokopali su ga uz njegovu prvu suprugu. Sjeverna strana obeliska dobila je njegovu sliku u reljefu.

Da je nadgrobni spomenik bio dekaedar, dodekaedar ili inače kakav poliedar, priču bi još dugo trebalo pričati. Ovako je tu ona završila, kao što jednom završe sve ljudske vjernosti i tuge.*

S njemačkog jezika preveo:
Dubravko Torjanac

_____________________
1) Jean Paul, punim imenom Johann Paul Friedrich Richter (1763.-1825.), njemački pisac, klasik i romantik. Promijenio ime u Jean Paul jer je bio veliki obožavatelj djela Jeana Jacquesa Rousseaua. Begrengruen na idućim stranicama navodi likove iz Jean Paulovog romana Siebenkäs (op. prev.).

2) Roman Jeana Paula u četiri sveska, tiskan između 1800. i 1803. (Op. prev.)

3) Pripovijest Jeana Paula iz 1797. (Op. prev.)

* Naslov izvornika: Werner Bergengruen, Der Tod von Reval. Kuriose Geschichten aus einer alten Stadt. Lizenzaufgabe für den Bertelsmann Lesering mit Genehmigung des Verlages der Arche, Zürich, bez godine izdanja (op. prev.).