Razračunjavanje s običnošću

Teška ljeta pripovjedačica otvara paljbom, nalik otvorenom prekornom pismu sugrađanima koji su je po tko zna koji put razočarali i raznervirali. U liku protagonistice osuđene na monološko pripovijedanje lako je prepoznati Božicu Jelušić, no ne treba zaboraviti da pišući o sebi, nešto neminovno ostaje namjerno prešućeno, tek naznačeno ili zapleteno u nesigurnosti pamćenja.

Na pitanje o čemu ovaj prozni komad nazvan romanom-esejom govori najbolji odgovor pronalazimo u rečenicama: »Da, naravno, o meni. O malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu.« Sintagma »roman o meni« mogla bi navesti na krivi trag jer se autobiografsko kod Božice Jelušić ponajmanje odnosi na podatke koje pronalazimo u njezinoj biografiji na kraju knjige. Ona piše o neuhvatljivim kategorijama identiteta koji je neprestano na vagi između težnje za pripadanjem i osjećaja vlastite izdvojenosti.

Već se na prvim stranicama protagonistica potvrđuje kao žustra polemičarka koja, ne podnoseći sporost, u brzom ritmu niže asocijacije, iznosi teze i propituje ustaljene obrasce. No u Teškim ljetima podjednako otvoreno pokazuje svoju ranjivu i nesigurnu stranu, koja osobito do izražaja dolazi prema kraju romanu. Ne čudi stoga što žanrovskom određenju Teških ljeta pristupa s oprezom, svjesna mogućnosti da njime tek spašava vlastiti život od zaborava, propitujući pritom je li on toga vrijedan. Fluidnost identiteta održava se i u zamjeni pripovjednog ja drugim lice jednine i, češće, prvim licem množine. Kada se obraća sebi, to radi s odmakom, ujedinjujući se s perspektivom onih drugih, u čije se krugove nikad nije uspjela uklopiti: »A i one petice iz djetinjstva, to su ti poklonili (znaju oni), a sada nemaš ni doktorat, ni trokatnicu, ni novi auto, a misliš da si bolja od njih, budibogsnama kakvi su ljudi, a tek ti neki, nekakvi ‘umjetnici’. Strahota.«

Od djetinjstva promatrana kao »trinaesto prase iz kućnog i lokalnog legla«, protagonistica vjerne prijatelje pronalazi češće u knjigama nego u neposrednom okruženju. Žuđeno društvo u kojem za međusobno razumijevanje i prepoznavanje misao ne treba izgovoriti do kraja, teško pronalazi među vršnjacima. Od studentskih se dana stoga druži s redom starijim, formiranim ličnostima iz svijeta kulture. Prikriveni identiteti pjesnika Z., slikarice P. K., kustosice Azre B., pjesnikinje Vesne K. otkivaju se na kraju knjige gdje su donesena njihova puna imena i biografije. Neobično kompleksne odnose protagonistica u mladosti ostvaruje sa ženama kojima se divi, od kojih uči, zavideći im na znanju i manirima, dok je u zrelijim godinama privlači iskričava energija svestranog umjetnika Gorana, čiju banalnu smrt ne može prežaliti. To »stvorenje veoma nepraktično za život svakidašnji« naučilo ju je ugađanju ljepoti kao glavnom životnom orijentiru, pa se je možda zato, kada ulice malog grada postanu pretijesne, protagonistica spremna paraglajderom vinuti u visine.

Pronašavši konačno svoje duhovne srodnike i mentore, bilo da se radi o živima ili »ljubavima od papira« pripovjedačica pribježe korištenju kolektivnog »mi«: »Dakle, mi pišemo, moje pleme i ja, mi samo štrikamo svoje rečenice.« No je li ispravno i pošteno uzimati sebe i svoje kao mjerilo smislenog života, je li se moguće od toga suzdržati? Čini se da je u čovjekovoj naravi da jednom kada pronađe svoje pleme, prema ostalima, drugačijima osjećaj zazor. Drugi su očima protagonistice »sitne duše« i »mali umovi«, ljubomorni, površni, vulgarni i tako obični, a istovremeno željni uspjeha. Svoje je izdvojene pozicije svjesna kada konstatira: »Možda uopće nemam smisla za druge ljude. Ne doživljavam ih empatično, ne vidim što je u njima dovoljno zanimljivo da bude literarno.« U takvoj je konstelaciji rušenje iluzija neminovno, a kroz godine otkriva da ljubomora, spletke i umišljene veličine caruju čak i među onima koje je nekad smatrala svojim jatom.

Čitav se podtekst romana zasniva na neuhvatljivom balansu između lakoće postojanja u idili Parnasa i života(renja) u vlastitoj prljavoj kuhinji i nezgrapnom tijelu načetom starošću i bolestima. Nastupila su teška ljeta, biološka, klimatska i povijesna, koja onemogućavaju disanje, izazivaju čangrizavost, zlovolju i bolnu svijest o samoći iz koje je izbaviti može samo pisanje. U tekstu su sve mogućnosti otvorene, pa protagonistica sebi i čitateljima nudi tri završetka izvedena iz simbolike darova triju kraljeva: Baltazar donosi pet godina putovanja, Melkior pet godina produžene mladosti, a Gašpar pet godina sretne ljubavi. Indikativno je da svi potencijalni završeci računaju s protagonistkinjinom prošlošću, već izgrađenim odnosima i osobnostima, sugerirajući da je njezin život ipak vrijedan romana.

Pogovore Teškim ljetima napisale su čak četiri autorice iz malog ženskog plemena okupljenog oko ove knjige od kojih je svaka prepoznala i istaknula različite silnice romana. Književnica Božica Brkan, koju Jelušić spominje u knjizi, usmjerila se na učinke odabira mozaične i fragmentarne strukture netipične za romane, dok Nives Franić pronicljivo piše o Teškim ljetima kao »svjetonazorskom bildungsromanu, koji je osovljen na unutarnja, suštinska traženja«. Lada Žigo Španić fokusirala se na kritiku današnjeg društva i raskošni izričaj, a urednica romana Sandra Pocrnić Mlakar na kontakte Božice Jelušić s književnicima i umjetnicima koji su joj bili uzori.

Uz mnoge ostale teme, među kojima su putovanja, ljubav, obitelj, intima, duhovnost, sloboda, priroda te neizostavni književnici i književnost, kroz čitav se roman provlače refleksije na pisanje. Zanatska lakoća stvaranja otkrivena i izbrušena u mladosti na kušnju dolazi u teškim ljetima kada se tekst ne može »osoviti na noge«, kao da mu koljena počnu klecati pred preteškim zadatkom. Ako tada »dolazimo do neke točke, u kojoj rukopis ispisuje nas«, jedino moguće je prepustiti mu se, pa makar nas na tren osudio na običnost.