Protekcionizam na Ljetnim igrama

OTVARANJE – STANOVITO POBOLJŠANJE

Na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara nisam bio nego samo jednom, prije nekoliko godina, kada su me zamalo pregazili tjelesno jači i mlađi od mene i moje medicinski propisane pratnje u navali na gledalište »tko će brže tko će prije« dočepat se kakva sjedećeg mjesta: Igre se u to ne pačaju! A ipak bi, mnim, mogle! Glavno da se osigura stolac svakoj uzvaničkoj stražnjici, kako je i očekivano. Tako je i mudro.

Igre novčano opskrbljuju Država i Grad. To je za Igre pogodno. Nema tamo više »onijeh dvanes nakaza«, kako ih je vidio Vidra, sad ih ima puno više i ni jednu grubu riječ im nije preporučljivo rijet. Jedino ja to mogu jer sam već iśćeran s yugo-hrvatskih jasala, a da i nijesam, sam bi im se uklonio s puta; neka srljaju!

Gledao sam tv-uprizorenje, ali, dobrotom i profesionalnosti djevojaka iz PRESSA, kako se zove organizacijska služba svih predstava, jedino što je uvijek dobro i pouzdano tijekom Festivala, imam pred sobom »šenario« Otvaranja.

Otvaranje je od lani stanovito uznapredovalo utoliko što je uvedena »meštrinja uprizorenja« koja »određuje«, prema napisanom tekstu, dakako, što se i kako se prikazuje. Načelno je to, koliko ja vidim, dobro, s napomenom da brojne detalje valja pomno profilirati i dorađivati temeljeno na tri nezamjenjiva stupa; Gundulić, više nego dosad, Držić, vidljivo uprizoreno, ne tek čujno, jer to ništa ne znači većini koja malo pa ništa o Držiću zna, te Vojnović, kao apologet dubrovačkoga gosparstva. Možda ne bi škodilo zaviriti i u neke povijesne drame Zdenka Zlatara?! (Američkog povjesničara književnosti i dramskog pisca, rodom Dubrovčanina.)

Otvaranje, prema ne samo mojoj zamisli, mora biti temeljeno, kao i dosad, i na mjestnom folkloru, ali ¬ uz žutopasni primorski linđo, valja da bude i crvenopasno konavosko podkolo, moguće i neki urbani raguzinski folklor; to nedostaje.

Glazbeni dio programa Igara najteže je predočiti, ali i to može biti atraktivno: leitmotiv iz Gotovčeve glazbene »Dubravke«, ne tek završna himna slobodi, nego i ranije; ponavljanje u ovakvim prigodama ne škodi. I ritam, ritam i ritam, do usijanja! Otvaranje može biti atraktivna tv-roba koja ima svoje kupce posvuda u svijetu.

Moglo je potrajati i cijeli sat, ali nije. Valjalo je pokazati i tko je to upriličio, a to je Saša Božić. Nije ženska, premda znam tri-četiri ženske Saše. Saša je naočit, muževan i relativno mlad zagrebački kazališni redatelj, pomoćnik intendantice Igara. Dobio je svoj krupni plan u udaranom tv-terminu, a mi smo time saznali da je otvaranje u vezi s njegovim redateljstvom predstave »Mara i Kata«, kako to piše u Programu DLJI. Nije »Mâra«, nije ni »Mȁra«, nego je Mâre, ali u vremenu kada se neznanjem hvališu kao znanjem, čak i na fakultetima i akademijama ¬ daj ti bilo što dokazuj!

Ta Mâre (oli Kȁta) je iz njegove tako unaprijed promaknute reanimacije još u socijalizmu popularne radio-komedijice u kojoj njih dvije kundurice »svašta govoru« u namjeri da svakoga nasmiju i zabave ¬ ovdje je glavna na otvaranju Igara. Tu je ulogu Nataša Dangubić vrlo suvereno odigrala. Međutim, unutarnja strana njezinih bedara, koju smo morali gledati, ne bih rekao da je primjerena svečanosti otvaranja tako važnog festivala. No, i tu je teško išta dokazati fah-idiotskoj pomodnosti duge svečane haljine rasporene gotovo do gaćica!? I drugdje je vidjeti kostimografsku i drugu pomodnost, koja unakazuje lica i frizure, u tv-prijenosu naglašeno krupnim planovima, itekako neprimjereno...

Sintagma »dobra veče, krasna moja čejadi« dokazuje uljeza u dubrovački govor koji to »krasna« ne poznaje (a i »veče« je imenica srednjega, ne ženskoga roda). Uobičajeno je rijet »dobra moja čejadi«, čak i »dobarveče«). No, nije to ništa zabranjeno, samo se valja opredijeliti; dubrovački ili ne baš!

Napredak u Otvaranju je ipak uočljiv, a osobno me raduje što sam u Gundulićevim stihovima čuo pridjev (ìstīnī/istiniti uzroče!), a ne imenicu »ȉstini«, u dativu, kako se godinama griješilo.

ITINERAR ČETIRI ŽENE IZ ISTE PORODICE
(Ivana Lovrić Jović: Vidi kako Lokrum pere zube, DLJ i Kazalište Marina Držića, u redateljstvu Paola Tišljarića, otok Lokrum,
12–14. kolovoza 2023.)

Ivana Lovrić Jović (Rijeka, 1969.), dakle mlađa od moje djece, odrasla je u Dubrovniku, klasično je obrazovana, ugledna je i nagrađivana znanstvenica, u šest znanstvenih knjiga bavi se dubrovačkim jezičnim temama, živi u Zagrebu i u Dubrovniku, također plaćeno i radno, muž, troje djece, ma bravo, da! Pripada društvenoj eliti. Otac joj je, čujem, doista bio uvaženi sveučilišni profesor.

Budući da sam i sâm objavio, ne puno, nego samo također šest romana i da je za svakoga od njih netko rekao ili napisao da se »čita u dahu« te da autorica upravo to ističe iz neke recenzije njezina romanesknog prvijenca »Vidi kako Lokrum pere zube«, profesionalni moral, ma što god to značilo, nalaže mi solidarnost s novopečenom kolegicom. Međutim, ono što sam vidio i čuo, što također spada u profesionalni moral, a to je prilagodba toga romana za pozornicu (Marijana Fumić, dramaturgica) pod pretpostavkom da je dobro i pošteno obavila prilagodbu, uvjerava me da je riječ o još jednoj, sedmoj autoričinoj znanstvenoj knjizi koja je imala sreću otvoriti dramski program Dubrovačkih ljetnih igara 2023.

Taj moj zaključak, potpomaže i urednica knjige (Runjić Vuković), koja ne zna »kako će čitatelj sve to podnijeti«, a to i sama autorica (poštena osoba, horoskopski ovan!) prenosi pa čitamo »trebala si sve to rasporediti u četiri romana«. Ne znam koliko je roman dug, ali doista, sudeći dakle prema viđenom, podsjeća na stručni precizno predočeni itinerar raznih zbivanja u obiteljima koje su okupljene u porodicu. Ona, samoživotopisna protagonistica, »mama piše roman o sebi«, kaže njezina kći na pozornci, te njezina majka i baka, ukupno četiri ženska čeljadeta u nekim kontaktima i sučeljavanjima u raznim prigodama, točno predočenim... Sve je to znanstvenički precizno, doslovno, ne i književno doživljeno. Makar ja sve to ne uspijevam doživjeti drugačije nego kao precizno razrađen itinerar situacija, razgovora, razmišljanja. Na pozornici, osim puke naracije, ne uočavam ni sukob, ni kulminaciju, ni obrat, niti ijednu karakteristiku dramskoga književnog djela. Dakle, znanstvenički diskurs ponuđen kao književno djelo. (Sličan problem ima napomenuti Zlatar.)

Redatelj Paolo Tišljarić od toga je napravio atraktivno uprizorenje. Vrlo dopadljivo. Upotrijebio je brojne znane redateljske dosjetke i smicalice, od umjetne kiše do govornice i mikrofona te videa. (Na otvorenom prostoru trebali bi svi glumci imati portafone.) Razumno uvidjevši da one četiri žene ne daju dovoljno štofa za zanimljivu predstavu, uveo je »kor«, ali ne na antički način, ili tek tu i tamo u pokojem segmentu naracije. »Kor« su, naime, dvije nove žene i dva muškarca, što mu omogućuje zanimljiviji i atraktivniji mizanscenski razigraniji način uprizorenja. Time je obogatio četiri ispovijedna monologa i međusobne dijaloge onih četiriju žena.

U tim redateljskim doskočicama, ona najmlađa, kada je dospjelo njezino vrijeme, pet puta zaredom naskače na svojega muškarca obšešerivši ga nogama oko struka. To naskakivanje napaljenih ženskinja na muškarce gledam već desetljećima u brojnim, da ne kažem gotovo pa u svim predstavama: već mi se doista povraća kada tu pomodnost opet vidim, ovdje posve nepotrebno. Posve je nepotrebno i da muškarac gol do pasa prošeće pozornicom, no goli muški torzo je zapravo zaštitni znak danas najmoćnijega kazališnog lobija na svijetu.

Tišljarić na svršetku, na videu uvećava antičke spomenike, kao da smo u Rimu, te upriliči da se otpjeva nekoliko stihova najpopularnijih zabavno-glazbenih uspješnica festivala u San Remu. Zajedničkim pjevanjem svih na pozornici uprizorenje i završava. Forza Paolo! Viva volare! Viva cantare! Andiamo tutti: »Nel blu dipinto di blu«. Tada mi je sinulo kako je i zašto je ovaj početnički roman dramatiziran i prvi prikazan na ovogodišnjim Igrama.

Protagonističina, ujedno i spisateljičina, autoričina majka je »Lunette«, baka je »Anna«, redatelj je »Paolo«. Sve je to umreženo. Dubrovnik, koji sufinancira Igre, ne nalazi u Gradu nikoga da mu vodi gradski teatar, nego iz Zagreba dovodi neusporedivo skupljeg mladca bez ikakva upravljačkog iskustva. Autorica je visoko pozicionirana na socijalnoj ljestvici, i u Dubrovniku i uz vladajuće...

Na dlaku isto bilo je i lani: Ivan Salečić senior bio je kolumnist Komunista, glasila Komunističke partije Hrvatske, a istoimeni i istoprezimeni Ivan Salečić junior, osim što se dočepao kuće u Gradu, na sličnoj je poziciji u suvremenim main stream medijima koje vlada sufinancira. Uspio je također da njegov početnički roman bude »adaptiran« i prikazan na Igrama... Protekcijski položaj je očit.

I narečeni Saša koristi svoj položaj pomoćnika intendantice e da se probije do vlastitih uradaka uvrštenih na Igre. A intendantica, iako nije književnica, iskoristila je svoj položaj i na ovogodišnje Igre uvrstila vlastiti »autorski projekt«. No, to je ujedno i pomodnost i »znak vremena«: dramska književnost se progoni iz kazališta. Shakespeare i Držić van! Ne trebaju nam! Na pozornice se uspinju »projektanti/projektani«. I autori početnici koji imaju dobre veze. Tada prolazi i ono bezveze! I bit će okićeno visokim ocjenama.

U svemu: protekcionizam jasan kao dan!

Uza već spomenute, u predstavi sudjeluju: Vesna Režić (pozornica), Ana Mikulić (odjeća), Marko Mijatović (glazba), Žarko Dragojević (svjetlo i video), njihovi pomoćnici, asistenti, suradnici, Anita Bubalo (inspicijentica), te glumci, a oni su u redateljskom kazalištu samo figure koje redatelj premeće tamo-amo, kako mu već odgovara: Marija Šegvić (Antica), Sandra Lončarić (Lunette, majka), Mirej Stanić (Anna, baka, najbolje napisana, ima ponešto naznaka nekog lika), Anja Đurinović (»njezina kćer«, valjda »kći«, no autorica nije pisala programsku knjižicu, a Igre bi trebale imati pismeniju lekturu), te »kor«: Perica Martinović, Nika Lasić, Boris Matić, Bojan Beribaka.

Naslov »Vidi kako Lokrum pere zube« neka od njih negdje spomene, međutim to nikakve veze nema sa sadržajem pripovijedanja. Osim što je uprizoren na Lokrumu, a scenu obogaćuje odlično osvijetljen monumentalni stari bor uz jednako takav dub; oba su podosta zaslužni za pozitivan dojam uprizorenja također pomodne mobilne scenografije. (14/7/23)

TUBAŠI NA LOVRIJENCU
(Grzegorz Jarzyna i Roman Pawlowski: Na tri kralja ili kako hoćete, prema motivima iz istoimene drame W. Shakespearea; tek poneke opaske o predstavi, 21.-24. srpnja 2023.)

Koliko u gledalištu ima gledatelja, toliko je i prihvaćanja viđenog. Objektivne kritike nema. Ne može postojati jer je svaki gledatelj subjekt. Ali ima nepristrana i iskrena stava prema viđenom. Takav stav podrazumijeva i razinu obrazovanja, upućenost u književnu i kazališnu umjetnost i puno toga još. Objavio sam, tijekom desetljeća, moguće i više od osamsto kazališnih kritika, pretežno u obrazovnom stručnom tisku, izvan šire javnosti, a ponešto od toga je izabrano u tri knjige. Uračunavam u to i dulje od četvrt stoljeća povremenog praćenja godišnjih smotara amaterskih kazališnih družina koje su se u socijalizmu novčano obilno pomagale kao »stvaralaštvo radničke klase«. Ovo navodim samo stoga što me rečena predstava viđena na Lovrijencu 21. srpnja 2023. neodoljivo podsjetila na neku sličnu amatersku priredbu, bez obzira na to što su je upriličili profesionalci. Ne govorim napamet, potvrđujem napisano!

U početku predstave njih dvije, ali to su u ženske halje preodjeveni muškarci, prvi put se sreću te onaj u dugoj haljini onoga u kratkoj dopičnici hvata za (umjetnu!) sisu, a onda mu opipa međunožje. Takvu vulgarnu doslovnost njegovao je i kazališni amaterizam. Tako se ponašaju i dva kučka na cesti kad se sretnu; prvo jedan drugom onjuši genitalije!

Već na internetu imamo prepričanu komediju Williama Shakespearea »Na Tri kralja ili kako hoćete«, a tu je i književno-povijesni podatak da je komedija napisana 1599., a u kraljevskim odajama izvedena 6. siječnja 1601. za kraljevskoga gosta talijanskoga grofa Orsina. Njegovo ime nosi i jedan lik u komediji. Radnja je smještena u IIiriju, Englezima tada neku daleku zemlju, a Ilirik je, inače, najjugoistočnija pokrajina srednjovjekovne Crvene Hrvatske; danas je tamo Albanija.

Vesela igra u kojoj je Viola zaljubljena u Orsina, ali za njim pati i grofica Olivia, puna je nesporazuma, zabuna, podvala, presvlačenja, maskiranja, obrata... engleski komediografski mag okonča priču tako da Olivia na svršetku dobije Orsina u kojega je od početka zaljubljena.

Hrvatski redateljski mag, Joško Juvančić, naš Jupa (sjajno je »sjeo« tv-dokumentarac o njemu prije otvaranja Igara), svojevremeno je tu Shakespeareovu komediju prikazao u zagrebačkom kazalištu Komedija na Kaptolu. Bila je to veličanstvena predstava, puna duhovitosti, razigranosti, veselja, redateljske mudrosti, prenesena u hrvatski okoliš...

Dva Poljaka iz ovdašnjega naslova, jedan redatelj, drugi njegov pisac, ne prikazuju Shakespearevo djelo, ali se njime služe. Od slavnog Engleza uzimaju neke likove, već u početku izokrenu ih, u duhu svojega, to jest našega vremena: Olivia je Olivio, a Orsino je Orsina, itd. Tobožnji su »aristokratski bračni par« upravo prispio u hotel Iliria. Odmah vidimo da on za svoju ženu nije zainteresiran, muškoljub je. Ona to kao tek tada uvidi. (Koje li logike!?) Poljaci pletu svoju priču, izokrećući Shakespeareovu, počevši od njezina svršetka, koja je u klimaksu tulum: prigušeno svjetlo, bučna glazba lupa-tupa, tupa-lupa, svi su pijani, već od početka se alkohol stalno natače, nakon tuluma svi su iscijeđene olupine, a zatim, u finalu svega toga ¬ ševi tko koga stigne. Ona dva koji su se već na početku onjušili, preobučeni tada u one dvije, sada se slobodno seksače nataknuti jedan na drugoga na rampi pozornice, žvaljenje je zdušno i dugo, u mom dojmu i dulje od redateljski predviđenog... Gotovo! Konačno!

Umjesto kritike, nekoliko kratkih opaski:

1. Ovo je, to je očito, tzv. queer predstava. »Queer« u prijevodu (provjerite!) znači »nastrano«, »neobično«, »pederski«, »tubaški« – u dubrovačkom jezičnom idiomu.

2. U Zagrebu već godinama postoji Queer kazališni festival; sve ovo tamo spada. Zašto i Dubrovačke ljetne igre, najstariji i najugledniji, svojevremeno i naš jedini i u svijetu poznati festival u svoj dramski program umeće – metnimo stavit – nešto duboko ispod vlastite umjetničke razine – one ranije!?

3. »Briselska ideologija«, u koju, sumnje ne može biti, spada i ova predstava, »analogna je fašizmu i nacizmu 20. stoljeća«. (Vidi: dr. Boštjan Marko Turk, profesor Sveučilišta u Ljubljani, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, Ht, br. 982, 20. srpnja 2023.) A u Zagrebu vlada »briselski namjesnik«, neki ga zovu i drugačije, pogrdno čak! Na taj način i »briselska ideologija »buđenja/ woke«, »novog normalnog« itd. već je i u našemu domu i u Lijepoj našoj ...

4. I fašizam i komunizam i nacizam u početku su bili omanje skupine »buđenja«, »probuđena svijest«, to današnje »woke«, manifestirano kao LGBTQ (lezbijka/gay/biseskulac/transrodan/nastran) da bi nakon toga, zahvativši vladajuće i moćne – zavladali svima i svime. »Briselska ideologija« je na tom putu.

5. Sve žive vrste, od travke u vrtu do čimpanze na grani, smisao života vide u očuvanu svoje vrste. Jednako tako i ljudski rod. Ali, u ljudskom rodu postoje malformacije, tj. izopačenja: tako je od kada je svijeta i vijeka, ali danas postaje problem samo stoga jer se taj malformativni dio ljudskoga roda samovoljno izdvojio i dokazuje da je ne samo vrijedan koliko i ostali, nego traži povlastice posebnoga uvažavanja i odnosa; tako uvijek počinju sve frke, koje nikada ne završe dobro ...

6. Svi smo znali da su vrhunski dubrovački kazališni komičar Renco Perce i jednako vrhunski plesač Viki (Miljenko Vikić) tubaši, ali nitko im to nikada nije spočitnuo, to se prihvaćalo normalno, njihov osobni život je njihov, sve je bilo kako i treba biti, bez cirkusarija i opasnih ludorija!

Muškoljub je bio i slavni Ivo Vojnović. O braći Vojnović postoji drama dubrovačkog pisca Zdenka Zlatara, tu doma, ali Igre su se odlučile za uvoznu robu.

7. Međutim, poljski kazališni dvojac, redatelj i njegov pisac, od toga su napravili biznis; podsjećaju me na Ostapa Bendera: »Ideja je naša, a benzin vaš«! I na krpelje me podsjećaju. Krpelji se prilijepe za ljudsko ili životinjsko tijelo i sisaju krv, a Poljaci su se, u nedostatku vlastitog, prilijepili uz Shakespearevo djelo i sišu slavu i lovu, uz raznorazne dosjetke, njegove citate o ljubavi i slično. Samo za jednoga od njih piše da je profesionalno školovan i nagrađivan; naravno, možda i ovdje dobije nagradu; svoji svojima!

8. Mlađi naraštaji zagrebačkih glumaca nemaju pojma o scenskom govoru. Ne govore razgovijetno. Samoglasnike progutaju, a suglasnike što brže mogu sasiplju niz bradu. Samo dvoje od njih sam jasno razabirao što kažu. Nisam znao tko sve glumi, a kad sam kasnije to pogledao, razgovijetne su bile tek Nives Šarić Kukuljica i Katarina Bistrović Darvaš; one su ipak nešto stariji naraštaj.

Glumci su još, u više »uloga«: Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Mia Melcher, Petra Svrtan, Barbara Prpić, Mateo Videk, Toma Medvešek, Ivana Starčević te ostali sudionici uprizorenja.

Posebna opaska

Lovrijenac, jer ne samo oku ugodan i prelijep, nego i graditeljsko čudo, svjetska je atrakcija. Noćni silazak s predstave je iznimno opasan: ograde ima samo neposredno do tvrđe, a rukohvata nema nigdje, niz oba prilaza. Nisu ni osvijetljeni. U mraku preko visokih skalina teče još i voda, valjda od noćnog zalijevanja grmlja. To je tako noću zadnja balkanska vukoderina. Čeka li se da netko padne i ubije se pa da se plati visoka odšeta i tek onda uredi prilaz veličanstvenom Lovrijencu?

ŽENSKI ŠOVINIZAM KAO »NOVO NORMALNO«
(Mirjana Fumić: Sjetne žene raguzejske, u redateljstvu Dore Ruždjak Podolski, u Parku Gradac, 17.-21. kolovoza 2023.)

Uvijek na usluzi ljubazne djevojke iz Pressa Dubrovačkih ljetnih igara zamolio sam za drugi red gledališta, da bolje čujem, ponajviše stoga jer zagrebački mladi glumci često znaju zadnju riječ u rečenici zbrljati do nejasnoće, spustivši ton do šapata. Ovoga puta nije bilo tako. Svi su glumci imali portafone, sve se dobro čulo, a to je popravljalo i izgovor.

Gledalište je bilo na samom ulazu u Park Gradac, u obliku slova L. Borovi su ostali gledateljima iza leđa, a ispred, tamo preko pozornice, preko ceste i kupališta, u daljini se vidio Lovrijenac. Kontesa i ja, bili smo smješteni (možda nečijom sitnom pakosti?) na onaj postrance i manji dio gledališta, visoko gore i podalje od improvizirane pozornice, a Lovrijenac smo mogli vidjeti tek ako glavu okrenemo posve ulijevo. Odatle, pred nama je, kao »prirodni« dio scene i scenografije, tamo iza pozornice, bilo pet visokih stupova javne rasvjete, noću upaljenih, a osim njih u oči su nas boli i u predstavi predviđeni reflektori za neke dijelove uprizorenja, kada bi bili u uporabi. Neposredno iza pozornice, gledali smo (osvijetljene!) automobile na parkiralištu koje je sve do južnog ulaza u park. Tijekom predstave pet šest njih, pojedinačno ili podvoje potroje, dolazili su po svoje parkirane ljubimce i odvozili ih kroz naše vidno polje pozornice; dekoncentrirali su nas i oni. Sve u svemu, odavde gledano, tehnički uvjeti za ovu predstavu su bili doslovno nikakvi, čak niti amaterski.

Tada sam se prisjetio da je 1956., potaknut samo dvije-tri godine ranije, upravo ovdje u Parku Gradac otkrivenom »kazalištu na otvorenom«, Nenad Pata, Dubrovčanin, »narodni učitelj« te godine u »narodnoj osnovnoj školi« u Đurinićima, u Konavlima, pod parolom »kultura narodu« prilagodio za pozornicu Mariju Konavoku, roman s motivom »ukradene nevjeste« Mata Vodopića, i prikazao to »Pod borima«, blizu škole. Između toga »pod borima« i gledateljstva bila je (i danas je još) prometnica na kojoj je za vrijeme predstave promet bio obustavljen. Ja sam, tada dubrovački gimnazijalac, također među gledateljima, svi smo »na nogama«, sjede tek djeca tik do prometnice koja dijeli »pozornicu« od »gledališta«. Bilo nas je, navodno, više od tisuću iz cijelih Konavala. Glumci su bili ljudi iz sela (nevjesta je bila Luce Đuratović, kasnije blagajnica u »Minčeti«, a ženik je bio Pero Veliki Saulan, moj prvi susjed, a i marangun Marko, moj tata, bio je na pozornici, svi na žalost odavno pokojni).

Postoji obilna foto dokumentacija o toj predstavi. Svjedočim znači iz prve ruke kako je amaterima u dalekom pograničnom selu i »narodnom učitelju« Nenu Pati (kasnije uredniku Filmskog programa na HRT-u), prije ne samo pola stoljeća, nego prije čak 67 godina, uspjelo zaustaviti promet tijekom predstave, a Igrama, u 21. stoljeću, s golemim novcem za svoj dramski program, odnosno toj redateljici Ruždjak Podolski – to nije uspjelo!? To je doista »dno dna« dramskog programa na Igrama.

Tek na svršetku predstave moglo se doznati zašto je pozornica tako posve neprofesionalno postavljena: jedna od »žena raguzejskih« nekamo je putovala brodom pa tobože na povratku mája barjakom onima tamo daleko na Lovrijencu koji također majaju barjakom. (Nisam na njemu vidio sv. Vlaha, ali to je ionako samo kazališni rekvizit.)

Minule jeseni gledao sam Gavelline večeri: pola predstava je bilo upriličeno prema nekom dramskom djelu, a pola su bili »projekti«. Dakle, nema ni pisca ni djela. Redatelji prema nekoj knjizi, priči, tuđem nekom djelu, ili i bez toga, smišljaju što će i kako će te nam to prikazuju kao »redateljsko kazalište«. Dramska književnost, skupa sa Shakespeareom i Držićem, mrtva je, a na pozornicu stupaju »projektani« i njihovi »projekti«. I ova je predstava, kako i piše u Programu 74. DLJI, »autorski projekt Dore Ruždjak Podolski«. I ona je, eto, već »u najboljim godinama«, postala dramski pisac tipa »projèktana«. Projèktanā i projektantskih predstava je sve više jer i živimo u vremenu povrataka prema pračovječjem dobu.

Međutim, u programu pojedinačne predstave, tiskanom očito nešto kasnije, piše da je to dramsko djelo Marijane Fumić. U najavi predstave Fumić piše: »...barem što se žena tiče, neke na našu žalost, neke na našu sreću, ostale su nepromijenjene. Svaka od ovih žena, u svoje je vrijeme i u okviru svojih mogućnosti učinila malenu, možda neznatnu pukotinu, u svijetu koji je, kako nas je život naučio, itekako – Muški«.

Jest, to muški napisano je velikim slovom. U hrvatskomu jeziku međutim, već od stoljeća sedmog, i ranije, postoji riječ ČELJADE. Muško čeljade i žensko čeljade jednako su čeljade. Ovdje se pod utjecajem pomodnosti i bujanja feminizma (poženičenja!) i »novog normalnog« razvio pomahnitali ženski šovinizam koji svim raspoloživim napada muškarce. Zato se, vjerojatno, brojnim ženama predstava i dopala...

Neočekivano spisateljica, Fumić i projèktana Podolski dijele svijet vrlo oštro na muški i ženski. Devet žena opslužuje, u dramskom tekstu, samo jedan muškarac. Bezimen, figura. Nedavno se u Slobodnoj Dalmaciji moglo pročitati da je neku Međimurku, porno glumicu u Njemačkoj, opsluživalo deset muškaraca.

Bilo da je njih deset na jednu ženu ili da je njih devet žena na jednog muškarca, i muškarci i žene su u oba slučaja poniženi. (Svih devet odjevene su kao muškarci, u svjeverno-hrvatske seljačke bijele hlače i jednako takve prsluke, uniseks, ili da mogu birati rod/spol?! Pomodno. I sve u početku i na svršetku plešu moderan ples: svaka pleše sama sa sobom.)

Ponavljam: od stoljeća sedmog do dana današnjega mi Hrvati u svome jeziku imamo riječ ČELJADE. Bilo da je muško bilo žensko čeljade ono je jednako ljudsko biće. Još je Držić zamijetio da su starije gospođe dubrovačke pomahnitale za mladim muškarcima. Doktorica Šeper, Dubrovkinja, moja prijateljica, plakala je kad mi je govorila o svome 20-godišnjem sinu kojega je dvostruko starija pjevačica smotala među svoje noge i upropastila mu život. U ovoj predstavi, čak u dva navrata, ženskinje naskaču na muškarca i obšešere ga s obje noge. Taj redateljski štos ponavlja se u mnogim predstavama već više od trideset godina.

U predstavi je znači devet žena i devet zametaka neke moguće priče o njihovu životu, najčešće na taj način što je o toj ženi ostao neki pisani trag koji je gospođa Fumić negdje pronašla i ovdje priredila za scenu. Sve su to tek začeci mogućih sudbina koji se prekidaju čim počnu. Naravno kad ih je devet, svaka je njihova sudbina i mogla biti tek naznačena. Mozaik predstava nizanja kratkih isječaka odnekud, nema osobine cjelovita dramskog djela niti mu može pomoći ikakav dramaturg. Sve su samo naznake, krokiji.

Ispalo je ovako: ako si romanopisac početnik, znanstvenica/dramaturgica (?) Fumić prilagodit će to početništvo za Ljetne igre, ili će se već iznaći neki »projekt«, kao ovaj. To je i lani »nosilo« Dramski program Igara: pozornici prilagođena početnička romančina.

Ako je išta vrijedno zapaziti, to je ono pismo upućeno Ljudevitu Gaju o zbirci pjesama Pjesni razlike Dinka Ranjine iz 1636. godine. O knjizi u kojoj je jasno da su svi dubrovački pjesnici toga doba hrvatski pjesnici i da je pjesnički jezik u Dubrovniku hrvatski jezik. U to doba i te 1636. godine Srbija je pod osmanlijskom čizmom, sa svakom Srpkinjom, nevjestom svakoga vazala, prve bračne noći spava Turčin (a nikakva pisanog jezika osim starocrkvenoslavenskog u pravoslavnim crkvama i nikakve književnosti u Srbiji tada ne može biti). Zato je ovo mjesto u ovoj predstavi značajno i zato je neophodno to bez prestanka spominjati. Naime, upravo ovih dana ponovo se razbuktava velikosrpsko šovinističko posezanje za Dubrovnikom tvrdnjom da je »dubrovački jezik srpski«. Što nemaju, jer i nisu mogli imati, to nastoje ukrasti... Ovaj komad, i ne hotimice, potire odvratnu velikosrpsku laž.

Gospođa Fumić nije ništa napisala sama, navela je djela iz kojih je kao znanstvenica (!?) prepisala tekstove koje smo čuli na sceni. A tvrdnju da su muškarci u starom Dubrovniku gospodari ženama, da ih zlostavljaju, ovi povijesni tekstovi također poništavaju. U svađama čije dijelke smo čuli, glavne su žene, a ne muškarci. To je tako od kada je svijeta i vijeka. Kontesa je naime napisala i objavila: »Sretna sam što nisam muškarac. Morala bih živjeti sa ženom«. Brojne žene sustavno izluđuju svoje muškarce, a onda ih oni, izluđeni, zadave i odu u zatvor. (Kontesa puno bolje od mene poznaje žene, jer i sama je žena.)

Dubrovačke ljetne igre svojim Dramskim programom i lani i ove godine idealno su utočište za manje nadarene, a više za slavom pohlepne početnike.

Kazališni projekti služe jedino tomu da nagomilani prekobrojni glumci bez posla, dramaturzi te redateljska čeljad također – nekako prežive.

Glumile su: Nataša Dangubić, Gloria Dubelj, Nataša Kopeč, Iva Kraljević, Anica Kontić, Lana Meniga, Lidija Penić Grgeš, Lucija Rukavina, Nikolina Prkačin, a mušakar je svima bio Marin Klišmanić. Uza spomenute, Fumić i Podolski, predstavu čine još: Stela Mišković (dramaturgica), Stefano Katunar (scena), Manuela Paladin Šabanović (kostimi), Saša Božić (suradnik za pokret), Maro Market (skladatelj), Elis Butković (svjetlo), Maro Martinović (jezični svjèti), Roko Grbin (inspicijent). (19/8/23)

MASKE
(Monodrama, Umjetnička organizacija Grupa, Tvrđava Bokar, Dražen Šivak, redatelj i glumac, 12.-13. kolovoza 2023.)

Glumca Dražena Šivaka zamijetio sam preklani, čak mislim da sam napisao kako bi on trebao dobiti nagradu Orlando kao najbolji glumac Igara. Mogao ju je dobiti i lani za ulogu u Ljubovnicima. Idući na ovogodišnju predstavu, budući da je to jednoljudna jednočinka, a Šivak njezin ostvarivač, zamišljao sam da Šivak neće imati konkurencije u mom prijedlogu da ga konačno izaberu kao najboljega glumca na Igrama i da dobije nagradu Orlando.

Nakon odgledane predstave u zapravo komornom dijelu srednjovjekovne vojne utvrde ostajem pri svom prijedlogu, jer Šivak doista jest rođeni glumac, a njegova gluma bila je maestralna. Međutim, nije bilo kazališne predstave. Šivak je glumio ilustrirajući svoje predavanje o maskama. Kada su se pojavile, gdje, zašto, koji je njihov karakter, kako se to odražavalo na hrvatsko kazalište i tomu slično. I to predavanje je jako dobro, ali predavanje nije kazališna predstava.

Kasnije sam u kazališnim kuloarima, od obično dobro obaviještene osobe doznao da Šivak svojom glumom potkrijepljenom predavanjem o maskama posjećuje škole i time namiče sredstva za život. S te strane gledano njegovo predavanje uz vlastitu glumu ima puno opravdanje, ali to ipak nije kazališna predstava. Ona slovi kao monodrama, odnosno jednoljudna jednočinka, formalno to i jest, ali nikakvo obilježje drame nema. I pored toga Šivak zaslužuje Orlanda. (13/8/23)

Rođeni glumci na hrvatskomu glumištu mogu se izbrojiti na prste, doslovno. Trenutno se mogu prisjetiti samo trojice. Odličnih glumaca prve klase ima koliko i odličnih nogometaša prve A lige, ali izvan serije su samo pokojni Miše Martinović, Hrvoje Zalar, Vili Matula i još po prilici toliko njih kojih se trenutno ne mogu prisjetiti.

No da zabilježim svoju opasku o nagradama. Nagrade uvijek više kazuju o onomu tko ih dodjeljuje, nego o onomu komu se dodjeljuju. Nagrađivači imaju svoj doseg, a sve što je iznad toga dosega naprosto ne dosežu i prvorazredni umjetnici, a osobito iznimni umjetnici, često ostanu bez nagrade. Nagrađivači mogu biti motivirani i drugim razlozima koji u Hrvatskoj nisu rijetki. Tijekom gledanja predstave Maske čiji su suautori P. Gregurec i K. Leko (tako piše pa tako i prenosim) često sam pomislio; »Bože dragi, koliko li je glumački nadaren taj čovjek«. Uz izvrsnog redatelja i jednako tako izvrsnog dramaturga, sve ovo o čemu je verbalizirao, mogao nam je pokazati, jednako uvjerljivo ako ne i uvjerljivije, bez ijedne riječi.

Šivak je sam svoj redatelj, a kao dramaturg dva su napomenuta prezimena, a imena su im Patrik i Karla. To je tako na papiru: Papir sve prima, ne i scena. Šivak je dragulj na sceni i doista mislim kako je šteta i dalje da preživljava predavajući povijest masaka po školama. To nije loš posao, ali za njega postoji i mnogo bolji.

REPETITIVNI POSTUPAK
(Davor Mojaš: Uglavnom vedro, u vlastitu redateljstvu, Lazareti,
14. i 15. kolovoza 2023.)

Svake godine u dramskom programu Igara susrećemo i jedan amaterski uradak Davora Mojaša, odnosno njegova studentskog teatra Lero. To je stoga što je to amatersko kazalište svojevremeno pokupilo niz nagrada i priznanja u inozemstvu. Kada je riječ o kazalištu u Dubrovniku, Lero je daleko poznatiji nego Gradsko kazalište Marina Držića. To je kazalište zapravo sada institucionalno: ima svoj prostor i njegovo je djelovanje društveno priznato i potpomagano. Predstava prikazana na Igrama premijeru je imala 24. studenog minule godine.

Korijeni Lerova načina uprizoravanja bilo kojega sadržaja su u tzv. antifašističk im kolektivnim recitalima »napredne« poezije, a protiv mrskih neprijatelja nakon Drugoga svjetskog rata. Takav postupak u Leru je vidljiv i danas, s važnom napomenom da nema ni »naprednog« ni »neprijatelja« nego da se Davor Mojaš oslanja na tekstove raznih dramskih i drugih pisaca te vadi iz njihova djela kratke dijelove koji se prenose na scenu.

Na toj sceni su u načelu uvijek svi izvođači, ove godine šest izvođačica, na kojima se, usuprot dobrim maskama, zamjećuje da su članice ovoga kazališta već podulje vrijeme. Artikuliraju izabrane rečenice jasno i razgovijetno, bolje od ponekih profesionalica.

Autor navodi da one izgovaraju nekoliko rečenica iz Žohara Stanislawa Witkiewicza. Drugi je autor Samuel Beckett (Doći proći), treći Eugene Ionesco (Djevojka za udaju), četvrti Josip Kosor te sam Davor Mojaš. Uz te odabrane rečenice u predstavu su tonski utjelovljeni i glasovi Doris Šarić Kukuljice, Andrije Tunjića, Mara Martinovića i Igora Hajdarhodžića. Sve to je predstavljeno na već više puta viđeni način u ovom kazalištu.

Na sceni su manje-više stalno sve izvođačice, licima okrenute gledateljstvu i govore svaka svoju riječ, svoju rečenicu, najviše dvije ili tri. Scena je mobilna, izvođačice su mizanscenski također pokretne, ali strogo stilizirano. Tekstovi imaju neku svoju međusobnu vezu odnosa prema suvremenosti, a redatelj napominje »ironijski predznak« te kaže da je to »dijagnoza, prognoza i terapija istovremeno«. Naslov je iz »prognoze«: »pretežno vedro«.

Ostali sudionici predstave su i neki profesionalci: Mato Brnić (scena), Dubravka Lošić (kostimi), Petar Obradović (glazba), Antonio Ljubojević (svjetlo), Maja Belin (video). Kostime je izradila Lera Petrić, a producentica je Ksenija Medović.

Igračice su: Jasna Held, Zvončica Šimić, Barbara Damić, Rela Petric, Dubravka Mrvelj i već napomenuta Ksenija Medović.

S recepcijskog književno kritičkog stajališta gledano, predstava je upućena na književno potkovanu gledateljsku adresu, intelektualizirana.(15/8/23)

I SMOJE ARIVA NA IGRE
(Miljenko Smoje: Velo misto, u prilagodbi i redateljstvu Marine Pejnović, gostovanje kazališta Komedija, na taraci dubrovačke tvrđave Revelin, 22. do 24. kolovoza 2023.)

Miljenko Smoje, splitski novinar, kolumnist, lokalpatriot i humorist prije svega, rođen je 1923. pa se ove godine u povodu stogodišnjice rođenja novine i kazališta žele prisjetiti njegova djela i života. Za kazalište nije pisao, ali jest scenarije za dvije hrvatske televizijske humorističke serije. Dok je njegovo Malo misto i njega i glumce koji su u njemu igrali Danijel Marušić, filmski redatelj, učinio slavnima, a hrvatsku filmsku scenu obogatio nezaboravnim likovima i djelom trajne vrijednosti, Velo misto, u radateljstvu Joakima Marušića, više je kronika i tragikomedija nego komedija, a kao televizijska serija nije moglo nadići slavu Malog mista.

Marina Pejnović, obrazovana u duhu redateljskoga kazališta, nadarena je redateljica pa umije nadići zamke naopakog obrazovanja i posvetiti se nekom piscu ne krivotvoreći ga. Tako je i ovdje Velo misto prilagodila kazališnoj izvedbi u vlastitu redateljstvu na taj način da je dobro zamjećivala bitna mjesta i valjano naglašavala Smojinu satiričnost i komičnost. (Stjecajem životnih okolnosti i ja sam rođen u Splitu, ali tek iz trećeg pokušaja, nakon druge kliničke smrti, pa možda bolje od nekih drugih razumijem splitsku sirotinju, bučniju od sličnih sirotinja, koja je »uvik kontra« svega i svih. U Velomu mistu osobito.)

Smoje je sebe odredio kao »pijančinu« i »kurvara«, što je doista i bio, te »čovika kao jedinu beštiju koja piše«. Ovakva nemilosrdna otvorenost i istinitost lako je razumljiva jer je Smoje ponikao iz varoških ribara, sirotinje koja gotovo pa ničega svojega nema. Stoga nije neobično da je nade polagao u komunizam, čijom »slavnom pobjedom« i crvenom zastavom preko cijele pozornice završava i ovo uprizorenje, odnosno kronika o Splitu, s težištem na dobu prije Drugog svjetskog rata.

Prenijet ću što redateljica piše u Programu predstave koja je gostovala u Dubrovniku. »Usprkos promjeni šest različitih vlasti, šest različitih zastava (Austro-Ugarska Monarhija, Država SHS, Kraljevska Jugoslavija, fašistička Italija, nacistička Njemačka, socijalistička Jugoslavija), grad i njegovi ljudi ostaju isti, ne daju se pokoriti«. Brijačnice su uz Mediteran mjesta okupljanja muškaraca i olajavanja politike, ali Meštar brico ne želi »politiku u svoju butigu«, a upravo to mu se stalno događa.

Predstava ima sjajnih detalja, i to vrlo dojmljivih, ali kao cjelina pokušava prenijeti iz tv-serijala na pozornicu sve, a to se može, pa je uprizorenje preopterećeno i predugo. Pred svršetkom, trosatna priredba gubi i ritam, a namjerno usporavanje pokreta obilno pridonosi tomu.

Golemi ansambl Komedije predvodi dvoje rođenih glumaca: Damir Lončar (Meštar) i Jasna Palić Picukarić u čak četiri uloge. Umirovljeni Vinko Kraljević, koji je glumio važnu ulogu (Papundeka) u tv-seriji, ovdje je pričalac.

I ovo je važno: »kazalište kutija« na Komedijinu zagrebačkom Kaptolu ima drugačiju akustičnost od otvorenog prostora na terasi u sparnoj noći, još i o ponoći (!), što je bilo nepovoljno za izvedbu. Dozrio je trenutak da se sva uprizorenja na otvorenom igraju s mikrofonima, radi bolje čujnosti i uspješnosti izvedbe.

O Smoji su mišljenja podvojena, mnogo ljudi ga ne voli, prije svega zbog njegova pokorničkog i sluganskog odnosa prema Beogradu, a ni Dubrovnik ni Zagreb nije nikada ni spominjao, ako nije baš morao. No, eto, upravo Dubrovnik i Zagreb ponašaju se kršćanski: »Tko tebe kamenom, ti njega kruhom«. Ne mogu prešutjeti hrvatsku i splitsku tipičnu gusku u magli koja nije htjela biti »Lipa«, što jest bila, nego je samu sebe imenovala »Lepa«, i kao takva bila je po Smojinu ukusu idealna mu pratilja. Kakav god da je bio i koliko god (meni) nesimpatičan, Smoje je bio veliki talent i uspješan pisac prije svega zato što je pisao o malim ljudima i teškim sudbinama u sredini gdje je rođen, što je najbolje poznavao.

U izvedbi su, osim spomenutih, sudjelovali: Ivan Čuić, Ognjen Milovanović, Vanda Winter, Ivan Glovatzky, Marin Klišmanić, Dajana Čuljak, Ana Magud, Ivan Magud, Filip Juričić, Nera Stipčević, Adnan Prohić, Davor Svedružić, Goran Malus, Saša Buneta, Željko Duvnjam, Zlatko Ožbolt (glumci); Aleta Arbanas Rendulić, Kristina Habuš, Dora Madle, Tea Nuić, Irena Raduka, Dino Antolić, Boris Barberić, Dario Došlić, Božidar Peričić, Matija Škvorc (članovi zbora), Dražen Bratulić (video), Patrik Sečen (pomoćnik redateljici), Libreta Mišan (scena), Petra Pavičić (kostimi), Dejan Jakovljević (pokret), Vid Adam Hribar (skladatelj), Elvis Butković (svjetlo), Eva Karakaš Bedrina (pomoćnica za kostime) i Joško Ševo (jezični svjȅtnik). (23/8/23)