Profinjenost nesuzdržavane emocije

Majurske pjesme, zbirka profinjenih žanr-sličica u obliku pjesme u prozi, otvaraju nove uvide u poetski prostor autorice Zdenke Maltar. Premda se dosad ovjeravala uglavnom kajkavštinom, predstavljanje na standardu za čitatelje bolje upućene u njeno stvaralaštvo i nije neko iznenađenje, no svakako je dobrodošao iskorak iz okvira u koji je dosad upisivana inercijom ovlašnog poznavanja. Krenemo li od određenja pojma žanr-slike (u likovnoj umjetnosti, naziv za slike koje prikazuju ljude iz neke društvene sredine u njihovu svakidašnjem životu), zamijetiti je kako Zdenka Maltar ovom knjigom izrazitije izlazi iz osobne intime u kolektiv s kojim dijeli prostor, vrijeme, prošlost i sadašnjost.

Zanimljiva je i za interpretaciju bitna kontekstna informacija: zapisi su nastajali tijekom specifičnih uvjeta naših života uvjetovanih koronom, kad se koncept i oćut zbilje očigledno promijenio. Zatvaranje osobnih prostora i kontrolirana komunikacija, imperativno smirivanje životnoga tempa usmjerili su pozornost prema drugim temama kao referentnim mjestima interesa. Postajali smo ljudi svoje sredine, horizonata toplih, poznatih... i nepoznatih u mnogim elementima, sa sjajnom prilikom da ih vidimo u njihovoj (zanemarivanoj) posebnosti.

Zdenka Maltar u takvom se momentu pozicionirala u neku vrstu flanera (flâneuse) prohodavajući, odmjeravajući, otkrivajući svoj domicilni grad Novi Marof i okolicu.

Oslonimo li se na interpretaciju Nine Berbića (dostupno na http://www.prometej.ba/clanak/kultura/fotografija/o-flanerizmu-4420), da je flaner »šetač koji pasionirano i ‘kreativno’ opaža grad, iščitavajući ga kroz njegove sociološke strukture« i koji »u svojim voajerističkim šetnjama osjeća grad svim svojim osjetilima«, držimo da je pozicija opažanja/sabiranja/iskazivanja kako je strukturira Zdenka Maltar upravo to.

Oblik zapisa sinergija je lirskog diskursa, izrazito emotivnog i povremeno nostalgičnog (koji se razrasta oko inicijalne ideje djetinjstva kao emotivnog središta života, što je naznačeno kao moto cijeloj knjizi: Svijet pogledamo samo jednom, u djetinjstvu. Sve ostalo je prisjećanje, Louis Glück), uz znatnu prisutnost narativnih dijelova fakture teksta, kao što su naznaka događanja, osoba, s naglaskom na mjestu zbivanja i njegova postojanja kroz vrijeme. Tvoreći hibridni oblik, s jedne strane blizak crtici, a s druge lirici kao klizanju duše (konzultirati starog sjajnog Emila Steigera, Temeljni pojmovi poetike), Zdenka Maltar ide tragom intuitivnog doživljaja trenutka, čiji potencijal rastvara imaginacijskim, činjeničnim i svjedočenjskim materijalom koji joj je na dohvatu.

Majurske pjesme sastavljene su od pet cjelina kojima je okvir prostor grada i njegova okolica: autorica riječju obgrljuje pejzaž, ljude, osobno sjećanje i sjećanje znanaca (»malih« intimnih priča koje nerijetko skliznu u legendu i tako traju), kolažira ih sa sjećanjem kao službeno kanoniziranom poviješću, »velikim pričama«, koje se drže činjenica pa se doimaju postojanim. Temelji su na neki način (objektivno) zadati, a imaginacija se poigrava mogućnostima oplemenjujući rad zbilje.

Uvodni ciklus Zvjezdanine kuće priča je o duhovnoj gospoštiji, tj. o umjetnicima, uopćenije rečeno – o traženju i tražiteljima tematiziranog areala. U tom smislu. uvodni zapis – Staklena kugla i njen subjekt Ivan Rabuzin – dobit će, tijekom protoka teksta, niz dvojnika, rasnih umjetnika (Klopotani Franjo, Danica, Ivan, Slobodan Benković, Ivan Rabuzin), a u naznačeno složeni portret tražitelja, uključenih u sredinu i iskorijenjenih istovremeno, upisujemo još mjernika Silvestra Bandovskog, Gretu Guttman, obje tete Amerikanke – Maricu i Jagicu, zatim starca hrasta, lokalitet Kukma i kamenu gromadu iz Pake, kao, uostalom, i one Isuseke koji lutaju od kapelice do kapelice ne bi li našli postojan krov nad glavom i mjesto pod suncem. Priča je to o nama i sreći koju oduvijek tražimo, nalazimo i gubimo, sa sugestijom kako se istina, pa i umjetnička istina, te svijet kakav čeznemo ne nalazi kao gotov postav na mjestu na koje još nismo stigli nego se stvara.

Drugi ciklus, Starac, tematizira lokacije, hortikulturne elemente (npr. drveće). Kroz njihovo postojanje, koje stvarno ili potencijalno nadilazi čovjeka, bilježi se protok vremena u kojem autorica akcentira ono što s vremenom ne prolazi. Objekti su neka vrst vremenskih kapsula, humaniziraju se te trajanjem svjedoče svoje vrijednosti/istine, baš kako je svojstveno ljudima.

Ciklus Minerva tematizira lokacije. Slike objekata realizirane su kao mizanscena za neko događanje (npr. zapis Minerva priča je o zamišljenom životu kipa provedenom kroz vrijeme te se rastvara raspravu o mijenama i nepostojanosti vrijednosti; Spilja Vilenica i diluvijalni ljudi pak postavljaju temu traganja za istinom, početkom, primjenjujući postupak razgrtanja slojeva i razotkrivanja – ne/prepoznavanja istine/iskona zbog izrazite moći ideologija u našim životima).

Branek o lišću niz je istržaka/imaginacijskih sekvenci iz biografija osoba raznih profila, uglavnom netipičnih, neuklopljenih, nemirnih, tragača, koji su obilježili Marof (žene plemkinje Elly Ebenspanger, Greta Guttman, mjernik Silver Bandrovski, Andrija Jovan) ili pak su junaci posebni obični ljudi vezani uz neke izuzetne senzacije subjekta-motritelja (slastičar Đemal Kustiši, proizvođač neusporedive slastice – turskog meda).

Završni ciklus, Pogled s terase Zehalnice, promišljanjem dijelova grada, uglavnom kuća i njihova života, i dalje ide tragom već u početku naznačenog doživljaja životnog prostora kao skupa bića manifestiranih u različitim oblicima materijalnosti (graditelji, vlasnici, objekti – trg, dvorište, ulice i njihova važnost u životu mještana).

U ovom dijelu knjige (spomenimo kao posebno ilustrativan zapis Koroščak) u podstrukturu teksta najrazgovjetnije je upisana pozicija zapisivača kao flanera, pasioniranog opaživača koji kreativno spaja san i javu. Svojim zapisima-pjesmama-crticama Zdenka Maltar zbraja svjetove – stvarni i nestvarni, ima razumijevanje za oba, traži mjesta gdje se preklapaju oplemenjujući jedan drugog (Lako je pripitomiti lisicu koja želi biti pripitomljena, to je za male kraljeviće, ali kako pripitomiti zmaja, strašnu neman iz sna, kako biti prijatelj s grozomornim noćnim bićem koje ne želi biti pripitomljeno? // Kada se zmaj spustio na krov kuće prijeteći urušavanjem krova, obojio ga je modrom bojom. Tek tada, kad je strah dobio oblik i boju dječjeg crteža, pripitomio je zmaja, prestao se bojati. Čak ni smrt više nije izgledala strašno; Pripitomljavanje zmaja, zapis o slikaru Franji Klopotanu). Poštuje autentičnost i riječ Drugog (npr. u svoj tekst upisuje pjesmu Slobodana Benkovića otimajući tako zaboravu dragocjen zapis za koji se vjerovalo da je izgubljen), a što je očigledno i u oblikovanju zapisa kao ispovijesti likova (mali ciklus Pakračke poljane oblikovan je kao tri kratka monologa potpisana inicijalima ratnika, zapisan je kajkavskim, ali kolokvijalnim hibridnim jezikom, nastalim u presjeku autoričine imaginacije i vjerodostojnih svjedočenja).

Zdenka Maltar oblikuje nekoliko mitskih mjesta tematiziranoga areala, od kojih je svakako najdojmljivija Bednja: svi rođeni uz vodu sigurno imaju u svojem iskustvu svijest o snazi kojom nas obilježavaju i vezuju takva mjesta. Njena Bednja viđena je kao topos između stvarnog i imaginarnog (razine povezuje kačji pastir, kukac, prisutan u zbilji i na slikama Rabuzinovim, kao i kupačice, realne pojave asocijacijski vezane s onima sa slika Ive Režeka).

Mitska je, topla i sveta svakako i ideja o intimnosti, toplini doma, mitskog ognjišta, osobito dojmljivo ostvarenog u Zvjezdaninim kućicama: kućice su duhovno gnijezdo u kojem se dovršavamo, dobri duhovi koji imaju svoj život i kroz koje, kao vremenita bića od puti, prolazimo.

Pjesma/tekst počinje s jezikom, no jezik pjesme je uvijek složena struktura u neprestanoj mijeni pa njime možemo i završiti kao s ukupnim dojmom. Premda piše na standardu, Zdenka Maltar objekte naziva lokalnim nazivima i u tom smislu držimo sjajno zamijećenu leksičku distinkciju marof – majur, naznačenu već u naslovnoj sintagmi, koju je i kako ju je elaborirala Božica Pažur u popratnome eseju: održavajući kolorit i autentičnost prostora, autorica je odlučila ne zaboraviti – ni stvari ni nazive za njih. Uspostavljeni socijalni odnos rustikalno – urbano, svakodnevica – posebnost... prati i jezikom. U tom je smislu majur, leksem prilagođen prostoru svijeta kako ga tematizira Zdenka Maltar uglavnom govoreći o gospoštiji, ladanju, ili bar o ljudima s iskustvom velikoga svijeta koji postoji negdje vani i dolazi kao relativno strano tkivo u svakodnevicu ostavljajući iza sebe tragove (zgrade, ceste, odjeća, crteži, rukopis...). Protkivajući standardni jezik kajkavštinom, tekst pokazuje te slojeve (životne, socijalne) koji sudjeluju tijekom vremena u oblikovanju grada kakav danas jest.

Ono što me s osobito dojmilo, to je snaga riječima obgrljene emocije. Jest da je taj emotivni učinak pitanje odaziva recipijenta i nije mjerljiv kao »objektivna« datost teksta i u tom smislu može biti predmet spora, no poeziji izvorište i jest u emociji: pitanje je samo umijeća kreatora kako će te dvije esencije, jezik i emociju, združiti i predati adresatu. U slučaju Majurskih pjesama to je sparivanje stvorilo alkemiju – tako da nas tekst Zdenke Maltar gane, do suza, ne tonući u sentiment i površni dojam.

Sumacijski rečeno, knjiga Zdenke Maltar Majurske pjesme umjetnički konzistentno i tehnički majstorski je sastavljena. A to potvrđuje i činjenica da je knjiga uvrštena u uži krug za književnu nagradu Zvonko Milković (2022.) u organizaciji Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« Varaždin i Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu.