Paljetkovo putovanje »kroz strane stranice«

Knjiga Kroz strane stranice. Studije i ogledi iz svjetske književnosti već jezičnim poigravanjem u naslovu najavljuje zanimljivo, istovremeno učeno i zabavno, putovanje inozemnim književnostima kroz koje nas vodi Luko Paljetak kao neprijeporan autoritet u tome području. Paljetkove vlastite stranice nastavljaju i proširuju njegov izniman znanstveni, prevoditeljski i književni rad, kojim desetljećima obogaćuje hrvatsku književnost i kulturu, upoznajući ih s raznovrsnim ostvarenjima iz svjetske književne riznice. Autorovo najnovije simbolično putovanje različitim književnim prostorima, kao i razdobljima, oblikuje višeslojnu i dinamičnu predodžbu o svjetskoj književnosti kao zajedništvu tekstova koji su načelno pristupačni i poticajni tumačima i čitateljima iz svih razdoblja i kultura. Donekle usporediv s koncepcijom tradicije T. S. Eliota, iako bez njezina elitističkog prizvuka, Paljetkov pristup pokazuje na koji način književni tekstovi ostaju trajno aktualnima u raznovrsnim oblicima recepcije – znanstvene, prevoditeljske, čitateljske i gledateljske, kao i umjetničke u užemu smislu, odnosno u kasnijim preradbama, nadopunama te intertekstnim i intermedijalnim dijalozima u književnim, kazališnim ili filmskim djelima iz područja tzv. visoke, ali i popularne kulture.

O autorovu višedimenzionalnom pristupu svjedoči sâm popis zastupljenih književnika i tekstova, koji spaja kanonsko, učeno i/ili središnje, s pučkim, popularnim i/ili manje poznatim, odnosno perifernim, i to na različitim razinama. Ukupno 29 pojedinačnih analiza i osvrta obuhvaća čak 12 nacionalnih književnosti: antičku rimsku, englesku, velšku, irsku, angloameričku, talijansku, francusku, španjolsku, gruzijsku, rusku, slovensku i izraelsku. Ne zanemarujući doprinose i spoznaje recentnijih kritikā književnoga i kulturnoga kanona, Paljetkov popis svjedoči da klasici ili »velikani« ipak ostaju kanonskim uporištem, što potvrđuju, između ostaloga, autorove analize djelâ poput Romea i Giuliette W. Shakespearea, Gavrana Edgara Allana Poea, Sonetnoga vijenca Franca Prešerna ili Ciganskoga romancera Federica Garcíje Lorce.

Podsjećajući čitatelje zbog čega su klasici važni i poticajni i danas, Paljetkova knjiga Kroz strane stranice ujedno proširuje postojeće predodžbe o opusima pojedinih kanonskih autora, predstavljajući i tekstove koji su vjerojatno manje poznati suvremenoj (napose hrvatskoj) publici. Shakespeareovu tragediju nadopunjuje tako njegova poema Venera i Adonis, a Lorcinu pjesničku zbirku drama Ljubav Don Perlimplína s Belisom usred njihova đardina. Njima se mogu pridružiti raniji tekstovi Jamesa Joycea (Komorna glazba, Giacomo Joyce), ali i nekoliko klasika ranijih razdoblja, poput engleskih srednjovjekovnih poema (anonimne Perla i Sir Gawain i Zeleni vitez te Sabor ptica Geoffreyja Chaucera). U ovome su kontekstu posebice vrijedne analize života i djela vodećega, no i kod nas vjerojatno nepoznatoga, velškog srednjovjekovnog pjesnika Dafydda ap Gwilyma (14. st.), kao i kanonskoga teksta u zapadnome krugu zapostavljene gruzijske književnosti, spjeva Vitez u tigrovoj koži (prije 1207.) Šote Rustavelija, koji uspješno spaja zapadnu i istočnu kulturnu tradiciju. Značajne i/ili utjecajne pojave iz novijega doba, tj. razdobljâ modernizma i postmodernizma, obuhvaćaju pak još Jacquesa Préverta iz francuske književnosti, Vladimira Visockoga iz ruske, Jehudu Amihaja iz izraelske, Ivana Cankara iz slovenske književnosti, kao i slovensko pjesništvo druge polovice 20. stoljeća (1960.-1990.).

U navedenim, ali i svim ostalim prilozima književnost se ne promatra kao izolirana pojava koja pripada isključivo području estetskoga i određuje se na temelju umjetničke vrijednosti – koja se ni u kom slučaju ne zanemaruje, ali se pokazuje nerazdvojivom od načina na koje književni tekstovi nastaju i opstoje u širem kulturnom i povijesnom kontekstu, koji uključuje i relevantne podatke iz biografijâ njihovih autora. Paljetkovo putovanje kroz svjetsku književnost ne zadržava se pritom niti na samo manje ili više potvrđenim kanonskim veličinama pisane i »visoke« tradicije, nego istražuje pojave koje su se, barem prvotno, razvile u kontekstu usmene, pučke i/ili popularne kulture (poput figure Robina Hooda ili lutkarskoga junaka Puncha), ili su imale primarnu poučnu namjenu (poput dramskih tekstova ruske kraljice Katarine Velike).

Prilikom čitanja ove knjige vrijedilo bi imati na umu da su uvršteni prilozi izvorno nastali kao paratekstualni dodaci autorovim prijevodima. Prevoditeljski posao na poseban način osvješćuje problem komunikativnosti književnih tekstova i njihove sposobnosti prelaženja različitih prostornih i vremenskih granica, koje im, unatoč mogućim ograničenjima ili nedostatcima zbog književnih i kulturnih razlikâ, osiguravaju trajanje u prijevodima. Važnu ulogu prevoditelja kao posrednika između izvornika i nove kulture sâm Paljetak ponajbolje sažima u osvrtu na svoj prijevod poezije Vladimira Visockoga, napominjući da je težio biti »što vjerodostojniji interpretator« autorovih stihova, kako bi njegov prijevod postao svojevrstan novi »original« u hrvatskome kontekstu. Takvo prevoditeljsko načelo, koje se može izjednačiti s pojmom dinamične ekvivalencije prema novijoj traduktološkoj teoriji, čini Paljetkove prijevode uspješnim i komunikativnim u domaćemu kontekstu, što na poseban način potvrđuju i njegovi prilozi o vlastitim dubrovačkim lokalizacijama jedne Molièreove komedije (Šmigalove furbarije / Scapinove spletke / Les fourberies de Scapin) te komedije danas možda zaboravljenoga španjolskog Nobelovca Jacinta Benaventea y Martíneza s početka 20. stoljeća (Ingropani intèresi / Los intereses creados, 1907.). Obje lokalizacije uspostavljaju znakovit dijalog sa starijom dubrovačkom komičkom tradicijom, od Držićeve komediografije preko sedamnaestostoljetnih »smješnica« do osamnaestostoljetnih preradbi Molièreovih dramâ.

Izravne poveznice i neizravne analogije između analiziranih primjera i drugih književnih, pa i izvanknjiževnih djela, nerijetko se susreću i u ostatku knjige Kroz strane stranice, čime se uspostavlja bogata i višeslojna mreža koja zorno svjedoči o kontinuitetu i zajedništvu svjetske književnosti, spajajući pojave iz različitih prostorâ i vremenâ. Na taj se način ponekad potkrjepljuju prethodno uočavane književnopovijesne poveznice poput kanonske analogije između Marina Držića i Williama Shakespearea. S druge strane, Paljetak ukazuje i na manje poznate sličnosti ili znakovita podudaranja, poput činjenice da je carica Tamara, koja je bila značajna kao povijesna figura u biografiji spomenutoga gruzijskog pjesnika Šote Rustavelija, poslužila kao model za naslovnu junakinju Galovićeve dramske obrade istoimene balade M. J. Ljermontova (kojemu je inače posvećen i zaseban prilog, točnije analiza njegove drame Maskarada). Vrijedne podatke iznosi i prilog o slabo poznatoj ruskoj drami Trogirski vojvoda Dmitrija Vasiljeviča Averkijeva (19. st.), koja je tek u novije vrijeme privukla znanstvenu pozornost, a obrađuje istu priču kao i talijanski povijesni roman Miljenko i Dobrila Marka Kažotića.

Paljetkova ideja svjetske književnosti, oblikovana tijekom simboličnoga putovanja »stranim stranicama«, približava se tako u konačnici njezinu prvotnom, goetheovskom značenju intenzivne književne komunikacije, koja se ne odvija samo na prostornoj, nego i na vremenskoj razini. Sukladno tomu, posebnu vrijednost ove knjige tvore bogati podatci o recepciji odabranih tekstova u različitim sredinama, ali i vremenima, koji potvrđuju trajnu aktualnost književnih tekstova, kao i njihovu prilagodljivost raznovrsnim razdobljima, uključujući naše suvremeno. Paljetak nam višekratno pokazuje zašto se pojedini autori i tekstovi mogu držati našim suvremenicima, bilo da je, primjerice, riječ o još uvijek zanimljivim Ovidijevim naputcima o korisnosti kozmetike ili Shakespeareovu dojmljivom prikazu snage ljubavi u Romeu i Giulietti, bilo pak o afirmativnome prikazu indigene indijanske kulture Sjeverne Amerike u spjevu Hiawatha Henryja Wadswortha Longfellowa, kulture čija je vrijednost prepoznata tek u novije doba.

Trajnu aktualnost svjetskih klasika potvrđuju i podatci o preradbama pojedinih analiziranih tekstova u drugim medijima, osobito kad su posrijedi kazališne izvedbe (poput spomenutih dubrovačkih lokalizacija ili povijesnih preobrazbi lika Puncha), pa i glazbene obrade (poput hrvatske opere na temelju spomenute drame F. Garcíje Lorce). Indikativni su i podatci o ekranizacijama, poput onih Romea i Giuliette ili priče o Robinu Hoodu, pri čemu možemo saznati da je jedna od novijih ekranizacija u drugome slučaju (2018.) čak snimana u Dubrovniku. Intermedijalna tematika obuhvaća i znakovit primjer sprege između književnosti i likovne umjetnosti, koju nam razotkriva pretposljednji prilog o fiktivnoj biografiji kiparice Camille Claudel iz pera talijanske autorice Paoline Preo.

Kako je razvidno i iz mnogih spomenutih primjera, Luko Paljetak posvećuje osobitu pozornost značenju odabranih tekstova u hrvatskoj književnosti i kulturi, što podrazumijeva ne samo raznovrsne analogije i poveznice između hrvatskih i stranih djela, nego i domaću prevoditeljsku i znanstvenu recepciju potonjih. Njezina se povijest akribično rekonstruira, uz podsjetnik i na već vjerojatno zaboravljene znanstvene i prevoditeljske prinose, poput studije Alberta Halera o djelu W. Shakespearea ili (ranih) prijevoda i adaptacija njegove drame Romeo i Giulietta iz pera Ivana Krizmanića, Dimitrije Demetra, Augusta Šenoe i Antuna Krespija. Gledano u cjelini, knjiga Kroz strane stranice svjedoči i o nezaobilaznoj međunarodnoj dimenziji hrvatske kulture, odnosno o njezinoj uključenosti u svjetska književna kretanja i njezinu kontinuiranom dijalogu s različitim inozemnim književnostima i kulturama. Neprocjenjiv doprinos tomu dijalogu desetljećima daje sâm Luko Paljetak u svojoj višestrukoj ulozi znanstvenika, prevoditelja i književnika, što ova knjiga nedvojbeno potvrđuje, pri čemu u određenim prilozima upućuje i na širi opseg autorova djelovanja, tj. na njegov podjednako važan angažman u području kazališta, glazbe i slikarstva.

Sažimajući i proširujući uvide u odabrane kanonske autorske opuse i pojedinačna djela svjetske književnosti, kao i u njihovu prethodnu svjetsku i hrvatsku recepciju, ali i predstavljajući nedovoljno istražene i/ili hrvatskoj publici nedovoljno poznate autore i djela, autorovo putovanje kroz »strane stranice« nas u konačnici podsjeća zbog čega je književnost bila i ostala nezaobilazan i vitalan segment nacionalne i svjetske kulture, koji svjedoči o njihovu neprestanom međusobnom prepletanju i prožimanju.