Oporučno pismo Ane Horvat

Iako objavljena 2018. godine, memoarska proza Ane Horvat¹⁾ Lovorvišnja²⁾ zavrjeđuje pomnije predstavljanje jer je – čini se – književna oporuka u kojoj ova vitalistički usmjerena pjesnikinja i spisateljica piše o flori i fauni, ljudima i društvu s gledišta mjesta počinka, što je hrabra umjetnička i ljudska gesta. U tom tekstu autorica, koja je i pripovjedačica, izražava svoju posljednju književnu volju, predstavlja svoje vrijednosti i svoju etiku.

Ta je proza istodobno i memoarska i umjetnička, dobrim dijelom uobličena i kao priča, a sama joj autorica, u usmenom iskazu, odriče fiktivnost: »Sve što je napisano u toj zbirci – istinito je«. Ta je istinitost provokativna, jer ne pokušava uljepšati niti prešutjeti neuralgične točke autoričina osobnog života. Provokativnost Lovorvišnje mamac je kojim autorica zaziva odgovor čitatelja na vlastito preispitivanje i spremnost na samosagledavanje u neiskrivljenu zrcalu, bez ugodnih laži i samoobmana, i u tom je smislu i angažirana.

Lovorvišnja

Naslov denotativno označuje u prirodi znan »grm zimzelenih listova iz porodice ruža«³⁾, no konotativno, usto što priziva florealne slike iz poezije Ane Horvat kojima se ova pjesnikinja prepoznaje kao čuvarica prirode, on je – hotimice ili ne ‒ snažna globalna metafora. U kontekstu cijele zbirke naslovna slika otrovnog grma⁴⁾ iz porodice ruža što raste na autoričinu grobu istodobno uprizoruje i ljepotu života i njegovu otrovnost koja kulminira u smrti. O značenju naslova najbolje progovara istoimena priča pozicionirana na samome kraju zbirke. Naslov je signal koji upućuje na taj groteskni kulminacijski tekst te je istodobno i njezin refleks. Naslov zbirke i naslov posljednjeg teksta, i cijeli taj tekst, profiliraju, obrubljuju i kontekstualiziraju cijelu zbirku te određuju i njezinu temu u rasponu između života i smrti, uključujući i temeljnu životnu preokupaciju ljubav, eros, što su i krucijalne teme svekolike književnosti.

Početak teksta po kojemu je cijela zbirka nazvana intoniran je, prema sugestiji autoreferencijalne autorice-pripovjedačice, sevdalinski i melankolično je čežnjiv. Slijedi utvrđivanje autoričina identiteta, pri čemu se ona predstavlja kao »izdanak miroljubivog izumrlog japodskog plemena«, te se tako iona definira mirotvorno. Odmah nakon što utvrđuje odakle su joj korijeni otvara pitanje s kime će biti u grobu. Kao vješta pripovjedačica, uvodi pripovjedačke digresije i otklone raspravljajući o prazniku Svih Svetih, zatim o tomu tko neće biti s njom u grobu pri čemu apostrofira svoja dva bivša muža koji će srećom ležati u grobovima uz druge supruge. Taj je ulomak prožet crnim humorom i započinje upečatljivom usporedbom: »Moji brakovi bili su nalik na borbu ovnova na gredi iznad virovite rijeke«.

Znano je da se crnim humorom olakšava pripovijedanje o delikatnim temama, stoga je on u ovom slučaju opravdan i uvjerljiv. Uz crni humor autorica doseže i visok stupanj humoresknog i karikaturalnog humora koji se, na primjer u zapisu »Stopala, uši, nos«, može mjeriti s onim Ephraima Kishona. Slijedi ulomak s opisom lovorvišnje na autoričinu mirogojskom grobu, što je približavanje grobu, ali još ne i smrti. Naprotiv, autorica opisuje lovorvišnju u punoj jedrini, kao grm preobličen u stablo koji unatoč mjestu rasta upućuje na trajnosti moći života. Tek leptiri koji je oblijeću nagovješćuju »duše pokojnika«.

Slijedi ulomak koji suptilno izriče posljednju volju/želju autorice – da se na njezin grob postavi stećak, što je referencija na stećke bogumilskog groblja i znakovite tekstove na njima. Želja je autorice da se na stećak napiše jedna od njezinih Malih pjesama, a sa strane se daju uklesati likovi balerine i »velikog, vukolikog psa«. Prešućivanje koja bi to od Malih pjesama mogla biti udica je kojom se čitatelji pozivaju da ih pročitaju i istraže, kako i stoji: »Pa, da, čitajte malo Anu Horvaticu!« Možda bi to mogla biti pjesma »Prijetnja«, koja oksimoronski spaja eros i tanatos, zastrašuje i prijeti rukom iz groba, a istodobno niječe smrt kao potpunu odsutnost života i ljubavi, što podupire i nastavak opisa lovorvišnje asocijativno udruženim poetskim slikama: cvijet višnje, štrudla s višnjama, prijateljstvo s Višnjom Ogrizović, lovorov vijenac u grčko-rimskom svijetu, lovor kao začin.

Lovorvišnja je i dalje više metafora života nego smrti koju autorica odlaže i uklanja joj se držeći se životnih slika i sjećanja, što je istodobno i dobra strategija pripovijedanja, u malome nalik onoj u Prousta koji, prema Calkinsu, potragom za uspomenama i izgubljenim vremenom odgađa trenutak smrti.⁵⁾ Najposlije, uz napomenu da je vrijeme smiriti, jer »ovo je jedan ozbiljan, završni memoarski zapis«, čitatelj saznaje da će autorica biti pokopana uz davno ukopane srodnike o kojima bi trebalo prema običaju reći sve najbolje, što ona opovrgava preispitujući nužnost tog stereotipa. Očekujući da će autorica predstaviti srodnike koji je očekuju u grobu, sljedeći ulomak je ponovo odgađanje susreta s podzemnim svijetom, jer se uvodi priča u priči o irskom pričateljskom štapu po čijemu uzorku i autorica preuzima metaforičan štap i govori kao prijenosnica životnog iskustva. U tom autoreferencijalnom upućivanju na sebe, autorica definira pripovjedačicu svoje proze kao autodijagetičku i centriranu, što znači da čitateljima posreduje svoje gledište i perspektivu te da je pritom njezin subjekt kongruentan, usredišten i cjelovit, kako i sama zamjećuje: »Ideja da onaj koji priča priče treba biti označen štapom, tj. imati oslonac, neko središte, uporište koncentracije, vrlo mi se dopala«. Usto, čini se da se pripovjedačica tako određuje kao socijalno biće, unutar društvene zajednice.

Ulomak koji slijedi ponovo uvodi lik koji neće biti s pripovjedačicom u grobu, što znači ponovo odgađanje susreta s nutarnjim svijetom groba i smrti. To je Adolf, djed glazbenik. Pripovjedačica žali što on neće biti s njom u grobu, jer bi tako taj podzemni svijet bio manje dosadan, što je uz crni humor i groteskan opis podzemlja koji u jezovitu stvarnost leševa uvodi i – glazbu. Znano je da se komičnost groteske »temelji na fantastičnoj i izobličenoj predodžbi stvarnosti«.⁶⁾ Izričaj posljednje volje nastavlja se i zapisom o organizaciji pogreba: »Rado bih da mi na sprovod dođu psi iz šinteraja (...) koje sam spasila od strašne smrti, njih 3.325. I da mi na pogrebu laju u jedan glas«. Tim se ulomkom čitatelji i sama pripovjedačica približuju smrti. No već u sljedećem ulomku žurnalističkim stilom uz crni humor opisuje se sukob autorice s poduzećem Gradska groblja u vezi s lovorvišnjom na koju upozoravaju da se previše raširila. Najposlije, pripovjedačica dopušta čitateljima da upoznaju ukopnike u njezinu grobu s kojima će provesti »smrtno se dosađujući, cijelu vječnost«. Oni su njezini obiteljski srodnici, ali s njima je ne vežu nikakve osobite uspomene niti osjećaji. Namjesto njih predlaže društvo prijatelja s kojima bi radije bila u grobu, navodeći ih poimence, štoviše i društvo životinja koji su joj bili ljubimci, ali zna da joj je želja neostvariva. Tako se apsurd života prenosi i na apsurd smrti, jer se čovjek rađa u obitelji koju ne odabire niti je u stanju promijeniti tu činjenicu u smrti.

Slijedi polemika s veterinarima-kafileričarima i farmerima koji zagovaraju ubijanje životinja i prehranu goveda klaoničkim otpadom, što je novi korak unatrag, u život i njegove apsurde. S ljubavnicima također ne bi htjela provesti vječnost u grobu jer ne znaju razgovarati. Voljela bi da joj se pepeo iz urne prospe po arboretumu u okolišu njezine kuće ili još bolje na otočju Zanzibaru, Borneu ili Madagaskaru. Tada bi – okružena morem – zaplesala s lažnim osmijehom na usnama (što podsjeća na klauna), ali sretna jer »za punoga mjeseca sve moje upepeljene čestice utopio bi tirkizni val sa stadom okomito lebdećih morskih konjica u sezoni parenja«. Ta je sreća dakako uobličena ironijom naznačenoj govorom lica u cijelosti upitna. Ples u čast svoje smrti s lažnim osmijehom ironija je koja ne skriva užas od smrti, kako o ironiji kazuje i K. Bagić: »U konverzaciji čitavo tijelo može sudjelovati u komunikaciji pa se ironija može doznačiti mimikom i gestama«.⁷⁾ Na kraju, opraštajući se i sa životom i svijetom autorica kaže, opet u nesalomljivu duhu i uz neospornu duhovitost, da »za razliku od Non, je ne regretterien Edith Piaf«, ona žali što nije uspjela ostvariti šest pojedinosti (vidjeti Afriku itd.). Na samom kraju dodaje i pjesmu »Molitva zemlji«, čime se potvrđuje kao pjesnikinja i ljubiteljica života, biljaka i životinja, plesa, svoje kćeri, zakonodavstva, poezije, prijateljstva, ljubavnih ushita. Tako se gradacijski ostvaruje kulminacija i završnog zapisa »Lovorvišnja« i cijele zbirke.

Memoarski zapis »Lovorvišnja« odlikuje se, prema navedenom prikazu, autodijagetičkim pripovjedačem, personalnom monoperspektivom, grotesknim opisima, crnim humorom, apsurdom i ironijom, čemu se mogu dodati i paradoks i satira razvidni u ostalim zapisima/pričama u zbirci, ali i brojnim lirskim i poetskim suptilnim slikama i osjećajnošću. Temeljna pripovjedačka strategija jest odgađanje, koje pokazuje umijeće održavanja pažnje u čitatelja, ali i psihološki mehanizam prihvaćanja/neprihvaćanja smrti i smrtnosti u osoba koje vole život i vitalne vrijednosti te su dosegle zrelost prihvaćanja i te posvemašnje opstruktivne pojavnosti. Evo sastavnica koje pokazuju korake te pripovjedačke strategije koja odgađa i približuje objekt istraživanja i sučeljavanja sa smrću. Unutar 17 akcija ostvaruje se, numerički, osam akcija približavanja i devet akcija odgađanja susreta sa smrću i grobom (1. Približavanje: Početno uvođenje i naznaka teme o smrti citatom i stilskim registrom; 2. Odgađanje: Predstavljanje pripovjedačice i utvrđivanje njezina identiteta; 3. Odgađanje: Rasprava o blagdanu Svih Svetih, itd. sve do 17. Približavanje: prihvaćanje smrti – pjesma »Molitva zemlji«).

Vrijednosti, moral, književnost

Ova zbirka sadrži i jasno čitljive vrijednosti autorice, koje navodim ne po prioritetima, već kako su istaknute u tekstu:

1. Biljke i životinje. – Uz naslovnu lovorvišnju, i ova zbirka upućuje na šumska stabla i ponajviše na arboretum oko autoričine kuće u prirodi. Sve su pojavnosti biljki pozitivne i pokazuju autoričinu brigu za sadnju, očuvanje i radost življenja s biljkama. Tako se u zapisu pod naslovom »Dana 4. lipnja 2013.« ističe radost zbog jednog cvijeta i biljke koja se oporavila. O životinjama postoje cijeli zapisi/priče kao što su »Umiranja s Azurom«, »Čudnovata Štefa«, »Životinje«, »Bili i Đimi«, »Rođendansko jare«, »Ben«. U svima se očituje velika skrb i zaštita prema nijemim stvorovima koji zavrjeđuju prijateljstvo i ljubav. Sve opisane životinje predstavljene su svojom osobnošću i osobnim imenima, što im daje dignitet i identitet.

2. Prijateljstvo. – Uz nabrajanje prijatelja s kojima bi željela biti i u grobu, prijateljstvo je ovjekovječeno u zapisu »Aorist: Zvonimir Golob«, kao platonsko i pjesničko druželjublje, a cijela je zbirka posvećena Višnji Ogrizović, jednoj od najbliskijih prijateljica. Nadasve je vrijedan zapis o prijateljici iz djetinjstva Dunji s istoimenim naslovom, u kojemu autorica ističe »bezinteresno prijateljstvo« kao ideal, kako stoji: »Dunja je donijela i odnijela sa sobom mirise logorovanja (mahovine, vrganja, borovnica, šatorskih krila, jezera i potočića), mirise vesele oskudice i skromnosti, čistog, bezinteresnog prijateljstva i paletu sjena, svjetla i duboke šumske hladovine«.

3. Ljubavni zanos. – Čini se da je najteže područje za autoricu razumijevanje ljubavnih veza, koje s gledišta opraštanja od života ponekad drži tek kao igrariju hormona u organizmu zdvojnog ljudskog bića, a ponekad kao najvišu vrijednost prolaznog ljudskog života. Ideja ljubavi, zaljubljivanje, koketiranje – sve duhovne i duševne manifestacije ljubavnih doživljaja – jesu vrijednosti koje autorica osjeća, cijeni i kojima je ushićena. Sve je ostalo, i brak i ljubavništvo, polugorko iskustvo koje ne želi pamtiti niti se s tim osobama ponovo susretati. Evo citata o koketiranju: »Volim koketirati. Ono je za mene kreativno, literarno inspirativno – jedna posebna vrsta umjetnosti. Da, volim baš koketirati onako larpurlartistički, bez nastavka: Štoviše, produženih ruku koketiranja, tj. njegove erotsko-seksualne nadogradnje i finiširanja, uvijek sam se plašila. One su, u pravilu, sve pokvarile pretvorivši otmjenu, lepršavu, lepezastu, intrigantsku, magličastu predstavu koketiranja u znojni, slinavi, uspuhani muškoženski klinč...« Ipak, kako zamjećuje urednica zbirke Maja Kušenić Gjerek, srce Ane Horvat »osobito glasno tuče u pričama ‘Recitator’, ‘Bivši dečki’ i antologijskoj ‘Što mi govori tvoje ostarjelo lice’«. Urednica u Pogovoru piše i da su autoričine priče o ljubavi »najfiniji slojevi teksta« ove zbirke te da su »ljupke i britke posvete sjećanju i onom čudesnom, nezaboravnom zračenju doživljenih ili pak odsutnih emocija, koje mogu život učiniti rajskom ili paklenom pozornicom za uvijek gladno nježnosti i bliskosti ljudsko srce«.

U pogledu na moral, razvidno je sljedeće:

1. Spašavanje i zaštita. – Kao poznata zaštitnica i spasiteljica životinja, autorica smatra spašavanje važnim moralnim načelom koje joj donosi nutarnju dobrobit i podiže samopouzdanje: »Meni treba samo reći da se nešto ili netko treba spasiti i ja sam odmah na spašavanje – spremna! Oduvijek vrlo volim spašavati! (...) Osobito volim spašavati životinje i djecu. Od toga se osjećam dobro i sama sam sebi važna«. Iako kao pravnica poštuje zakone, u slučaju kad zakon ne štiti život autorica je spremna i kršiti ga. Život je, drugim riječima, iznad slova zakona.

2. Istinoljubivost. – Iako upozorena od nekog književnog kritičara da nije dobro što je tako iskrena u pisanju, autorica piše bez zazora o svojim problemima ili promašajima. Tako u zapisu o majčinstvu »Majčinstvo + oksitocin« piše: »Baš napišem do kraja što osjećam i mislim! Ma, tko mi što može! U ime čega, s kojim pravom i ciljem da muljam i ulizujem se širokoj čitateljskoj publici?« Stoga otvoreno piše o svojim neuspjesima i mukama majčinstva, o prezaštitničkomodnosu, strahovima i u početku te uloge fizičkim i psihičkim teškoćama. Po svemu, vjerojatno ova intelektualna autorica time prkosi javnome moralu koji prešućuje sve što nije utilitarno.

Književnost:

1. Samoozljeđivanje. – Pišući o liku djevojke koja se samoranjavala u zapisu pod naslovom »Škare«, autorica umeće i metatekst o pisanju: »Nije li pisanje poezije (katkad i proze) vrsta i oblik samoranjavanja, kopanja po starim ‘ranama’ i, čak, otvaranje novih duševnih kratera patnje? To se osobito odnosi na pisanje ljubavne lirike u užem smislu, a i drugih lirika poput domoljubne, animalističke i sličnih«.

2. Liječenje. – Autorica u tekstu koji slijedi kaže da pjesnici »uglavnom pišu iz nedoumica i patnji, čak i umjesto samoubojstava! Sudeći po sebi, uvijek kada napišem nadahnutu, iskrenu ljubavnu pjesmu, osjećam se bolje, gotovo zaliječeno i manje krivom što sam si dopustila da mi se osjećaji toliko zanesu na – pogrešnu stranu! Pisanje poezije je, dakle, i samoranjavanje i samopomoć – autopsihoterapija«.

3. Fotografiranje. – Na samome kraju zapisa pod naslovom »Fotoalbumi« stoji još jedan metatekst: »Kasnije sam još shvatila i da je poezija, koju sam oduvijek voljela čitati i pisati, nalik na fotografiju odnosno da je svaka pjesma poput foto-klika, jedan spašeni, neponovljivi, utješiteljski trenutak«. I taj tekst kao i cijela memoarska proza svjedoči o nastojanju zaustavljanja života i ‘izgubljenog vremena’.

Ana Horvat je u svojoj zbirci memoarske proze Lovorvišnja uobličila književnosne teme u rasponu život-smrt s gledišta groba. Posebno je dojmljiva njezina pripovjedačka strategija razvidna u posljednjem zapisu »Lovorvišnja« kojom autorica pokazuje i približavanje i odgađanje razmatranja smrti i smrtnosti, što je primjenjivo i na cijelu zbirku. Pišući o smrti, Ana Horvat piše istodobno o ushitima i opsjenama života na intelektualan način, najčešće uz pomoć stilskih figura misli: paradoksa, ironije, gradacije te sarkazma, groteske, crnog humora i lirskih prožimanja pripovjednog i memoarskog diskursa. Pritom se mogu odčitati i autoričine temeljne vrijednosti, moral i pogledi na književnost.

__________________
1) Ana Horvat, pseudonim za Jasnu Palčec, rođena je 1943. u Zagrebu. Diplomirala pravo. Objavila je 17 zbirki poezije, jedan roman i jednu zbirku priča. Kao antologičarka, objavila četiri antologije o životinjama, o stablu i šumi, o moru i o ljubavi. Članica je Društva hrvatskih književnika.

2) Horvat, Ana. 2018. Lovorvišnja, Studio Moderna d.o.o., Zagreb.

3) »Lovorvišnja (Prunuslaurocerasus), grm zimzelenih listova iz por. ruža; često se uzgaja kao ukrasna biljka; listovi se koriste u ljekarništvu.»https://www.hrleksikon.info/definicija/lovorvisnja.html (pristupljeno 6. kolovoza 2019.)

4) »Lovorvišnja (Prunuslaurocerasus) je vrlo čest zimzeleni grm. Najčešće se sadi u formi živice jer čini gust i visok tamnozeleni zid velikih i sjajnih listova. Jako dobro podnosi rez. Svi su dijelovi biljke otrovni, pa treba jako pripaziti.« Petek, Marko. Ukrasne biljke mogu biti otrovne. Zagreb. https://gospodarski.hr/nekategorizirano/ukrasne-biljke-mogu-biti-otrovne-2/8074/ (pristupljeno 6. kolovoza 2019.)

5) J. Hillis Miller, »Marcel Proust«, Kolo 2, 2004.

6) www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23517#top, pristupljeno 3. kolovoza 2019.)

7) Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura, Školska knjiga. Zagreb.