Od grada do svijeta

Nije li svaki proučavatelj književnosti zapravo ispovjednik koji, odijeljen
onom gustom rešetkom, neprestano izgovara: »Io Te absolvo!«
(Luko Paljetak)

Luko Paljetak svestran je čovjek obdaren mnogobrojnim i raznovrsnim talentima. No snaga njegove umjetničke, pjesničke riječi kao da je gurnula u drugi plan neke aktivnosti u kojima je također ostvario visoke i nezaobilazne stvaralačke domete. U ovoj obljetničkoj prigodi želio bih se osvrnuti na njegov književnoznanstveni i esejistički rad, tj. na Paljetkove doprinose prvenstveno književnoj kroatistici, ali i na zapažene radove o stranim piscima i književnostima te na priloge teoriji književnosti i traduktologiji.

Posrijedi je respektabilan opus, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Samo iz književne kroatistike Paljetak je objavio desetak knjiga i toliko znanstvenih radova da bi njima mogao baciti u sjenu brojne znanstvenike, pa čak i one s najvišim znanstvenim stupnjem. Uostalom, naš je slavljenik neko vrijeme i pripadao akademskoj zajednici. Od 1972. do 1978. radio je kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Katedri za noviju hrvatsku književnost¹⁾. Nikola Ivanišin, u to vrijeme predstojnik katedre, prisjetio se mnogo godina kasnije u svojoj knjizi Post scriptum (2011.) rada na seminarima i jednog iznimno darovitog studenta (kasnije i asistenta) riječima:

»Luko Paljetak – Dubrovčanin posebno je pridonio radu u seminaru negdje tamo u razgođu 1966–1968. godine. Napisao je radnju o Vojnovićevoj drami Imperatrix i publicirao je u Mogućnostima broj 3/1972. Nadaren je mnogim prirodnim darovima – uz to muzikalan – izvrsno je čitao fragmente Vojnovićevih tekstova.«²⁾

Preskočit ćemo kronološki red i staviti pod povećalo Paljetkovu doktorsku disertaciju, dakle tekst koji se obično smatra svojevrsnom legitimacijom za znanstveni rad. Disertacija pod naslovom Književno djelo Ante Cettinea obranjena je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. i kasnije (1995.) objavljena kao knjiga u splitskom »Književnom krugu«. Posrijedi je rijetko minuciozan i skrupulozan rad, takav da mu gotovo nema premca u našoj književno-znanstvenoj produkciji. U to vrijeme bilo je u kroatističkoj akademskoj modi pisanje monografskih studija o piscima, ali zahvaljujući Paljetku Ante Cettineo dobio je monografiju kakvu nemaju ni puno bolji, pa čak ni najveći hrvatski klasici. Paljetkov znanstveni instrumentarij upravo je nevjerojatan. Literatura – primarna i sekundarna – iscrpna je i precizna, autor se koristio svim aktualnim književnoteorijskim spoznajama i vrlo jasno elaborirao tezu. Treba uložiti malo truda i izbrojati bilješke ispod crte (»fusnote«): ima ih, na 547 stranica, čak 1690! Samo u poglavlju o Cettineovu romanu Grebeni se rone ukupno je 401 bilješka ispod crte. A tu su još i grafikoni, tablice, shematski prikazi aktantskih odnosa, metričke analize itd. U našim okvirima jedino Stanko Lasić u svojoj petosveščanoj Krležologiji ima razvedeniju znanstvenu metodologiju. Ali, budimo objektivni: ipak je predmet njegove studije bio Miroslav Krleža.

No vratimo se Paljetkovim znanstvenim počecima i kronologiji. Znanstvene članke počeo je pisati od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a pogled na njegov opus pokazuje nevjerojatan tematski raspon. On se, figurativno rečeno, prostire u koncentričnim krugovima od »Grada do svijeta«, tj. od rodnoga Dubrovnika, njegove književnosti, kulture i mitske aure, preko tema iz starije i novije hrvatske književnosti, do goetheovski shvaćene »svjetske književnosti« (»Weltliteratur«) kao svojevrsne književne mreže sastavljene od svega najboljega što su pojedine nacionalne književnosti dale cjelokupnom čovječanstvu. Upotrijebimo li naslove Paljetkovih knjiga kao ilustraciju tematskih protega u njegovim tekstovima, onda je lako uočiti domaći, Nutarnji rub, u kojem su uporišne točke pisci u rasponu od Marulića, Držića, Gundulića ili Bunića, preko Vodopića, Kazalija, Kranjčevića, Vojnovića (Ive i Luja), Kamova, Domjanića, Ujevića, Nazora i Begovića do Šegedina, Dizdara, Slamniga i Quiena.

Gotovo jednako je impresivan i Paljetkov Vanjski rub koji, pogledamo li uporišne točke, tvori pravu malu povijest svjetske književnosti: Ovidije, Chaucer, Shakespeare, Tasso, Wordsworth, Shelley, Heine, Prešeren, Poe, Joyce, Prevert, Lorca, Neruda. Studije o stranim piscima najčešće su nastajale paralelno s autorovim prevoditeljskim pothvatima i čine s njima zaokruženu cjelinu. Pišući o svjetskim klasicima Paljetak postupa kao pravi komparatist: uvijek daje i temeljitu sliku o njihovoj recepciji u hrvatskoj književnosti, ali i omjerava naše književne domete sa stranima. I nedavno objavljena knjiga u Matici hrvatskoj – Kroz strane stranice – upravo je na tom poetičkom tragu.

Paljetkovi diskurzivni tekstovi žanrovski su različiti i variraju od opsežnih znanstvenih studija (30-40 stranica), preko lepršavih eseja u stilu Montaignea do kratkih glosa i feljtona. Paljetak se kao znanstvenik, književni kroatist, nije dosljedno priklonio ni jednoj poznatoj metodi. Iako je pokazao dobro poznavanje glavnih teorijskih škola druge polovice 20. stoljeća, ostao je rezerviran prema svakom metodološkom dogmatizmu. Možda mu je, zbog njegova karaktera i temperamenta, najbliži Croceov intuicizam pa se i Paljetak može pridružiti našim kročeancima kao što su Haler, Kombol ili Frangeš. O potonjem je napisao i nekoliko članaka, od kojih je svakako najinspirativniji Frangešov trnokop u Tinovoj bašti.

Luko Paljetak je prigrlio u to vrijeme vrlo popularnu metodu interpretacije, koju je afirmirala zagrebačka stilistička kritika. Na toj su poetičkoj osnovi nastala i njegova antologijska tumačenja pojedinih djela: Marulićeve Molitve suprotiva Turkom, Vodopićeve Tužne Jele i Đenevrije, Kazalijeva epa Ćoso, Lapadskih soneta Ive Vojnovića, Kamovljeve Pjesme nad pjesmama, Nazorova kanconijera Pjesni ljuvene, Domjanićeve lirike, pariških drama Josipa Kosora (U Café du Dóme i Rotonda), Dizdarove pjesničke zbirke Koljena za Madonu ili Šegedinove pripovjedne proze Priča o dva kamena.

Izvrsno poznavanje građe i različitih književnih kontekstā rezultiralo je dubokim i poticajnim uvidima. Recimo u monografiji o Anti Cettineu Paljetak je među prvima u nas razvio, slijedeći tragove Fernanda Braudela, koncept mediteranizma kao intelektualnog programa, kulturne šifre za razumijevanje »specifične slitine čovjeka i tla, jezika i poezije, zbilje i sna, lokalnog i univerzalnog, kao neprestani rast stvaralački uobličenih ponuda vremena i prostora«.³⁾ Mediteranizam podrazumijeva i, kako argumentira Paljetak, »memento-prostor« antičke Salone i Splita te se ne odnosi samo na arhitekturu ili sklop ulica i trgova, nego i na naslijeđene mitologeme, antejske veze čovjeka s ozemljem, na »osjećaj drevnosti«, ali i neizbježne prolaznosti.

U svim Paljetkovim tekstovima, čak i u onima koji su opremljeni zavidnim znanstvenim instrumentarijem, osjeća se rad poetske imaginacije. Uvijek dolazi do izražaja i pjesnik s nevjerojatnim osjećajem za jezik, stil, kompoziciju. Krutosti metode uvijek suprotstavlja načelo spontanih asocijacija, a čistoj deskripciji predmeta eruditsku refleksiju. Vidi se to posebno u tematološkim i poredbenim studijama kada njegova se njegova mašta slobodno razvija i kada u prvi plan stupa homo ludens: pjesnički razigrana kombinatorika. Spomenimo kao ogledni primjer studiju o našoj velikoj književnoj trojici koji su pisali eseje o Petrarci i Lauri – Begoviću, Andriću i Ujeviću. Paljetak studiju s razlogom naslovljava Razumjeti četvrtog. Zašto? Jer su naši pisci, hoteći razumjeti četvrtoga (tj. Petrarcu, njegovu Lauru i Kanconijer), otkrivali (i) sebe i svoju poetiku pa njihovi eseji postaju zrcalo duše i krajolik osobnih intimnih analiza.

Drugi je primjer studija Biblijsko-teološki odrazi u pjesmi »Svakidašnja jadikovka« Tina Ujevića – uzorna demonstracija i znanja i umijeća tumačenja Tinova specifičnog »liturgičkog jezika« i duhovne tradicije unutar koje se ta lirika razvijala i oblikovala. Teološke i biblijske asocijacije sijevaju na sve strane, a autor znalački interpretira slavnu Tinovu pjesmu u ključu starozavjetne jobovske argumentacije, Kristove samrtne borbe u Getsemaniju i čovjekova životnoga puta kao »doline suza« (vallis lacrimosa). Prateći Tinove umjetničke poticaje s pravom podsjeća na 83. psalam u Vulgati, ali i na srednjovjekovnu molitvu Salve Regina. S druge strane, u ranoj studiji Kranjčevićeva kozmogonija (1978.) Paljetak se u tumačenju Silvijeva »svesvijeta« i njegove verzije Stvaranja koristi ne samo biblijskim predloškom, od Postanka do Apokalipse, nego s pravom uključuje i manihejski dualizam, dok u interpretaciji trojstva – vjera, nada, ljubav – pokazuje bliskost Kranjčevićeva pjesništva s filozofijom Pascala i Kierkegaarda.

Paljetkove interpretacije često su zapravo reinterpretacije. Spomenimo u tom kontekstu zanimljivu studiju »Dva bijela hljeba« Milana Begovića koja ulazi u područje arheologije književnog teksta, odnosno analize geneze književnog motiva. Poznata Begovićeva novela Dva bijela hljeba objavljena je 1934. u »Hrvatskom kolu« i odmah je bila zapažena u književnoj kritici. No samo četiri godine prije Đuro Vilović objavio je novelu Žena bez Božića u kojoj možemo uočiti velike sličnosti, čak i podudarnosti, s puno poznatijim, ali ipak kasnije objavljenim Begovićevim tekstom. Je li Begović plagirao Vilovića ili se samo radi o slučajnom »preklapanju« fabularnih shema?

Odgovor nije tako jednostavan. Kad se 1930. godine pojavio u »Hrvatskoj reviji« Vilovićev tekst Žena bez Božića, kritičar Veselin Masleša objavio je u beogradskom časopisu »Stožer« (br. 7–8, 1931.) tekst pod naslovom Literarni šverc u kojem je optužio Vilovića za književnu krađu, tj. plagijat. Naime, fabula Vilovićeve novele začuđujuće nalikuje fabuli razvijenoj u sovjetskom filmu Žuta knjižica koji se prikazivao u našim kinima 1929. godine, dakle prije objavljivanja Vilovićeve novele. Tako se stvorio jedan, ne bračni, nego sižejni trokut: sovjetski film – Vilović – Begović. No da bi problem bio još zamršeniji, Paljetak upućuje i na manje poznatu dramu Dojilja Filipa Davida Marušića koja je objavljena 1920., a i ona operira sličnom fabularnom shemom. Autor znalački pokazuje djelovanje mehanizma tematskih i fabularnih transfera, tj. generičkih procesa koji preustrojavanjem posredovane materije rezultiraju stvaranjem vlastite ekspresivne strukture.

Viloviću je nesumnjivo ruski/sovjetski film poslužio kao poticaj, ali je modificirajući i dorađujući neke motive i slike stvorio autonomno djelo. Isto, i još više, vrijedi i za novelu Milana Begovića. Begović je vjerojatno poznavao i Marušićevu dramu i sovjetski film i Vilovićevu novelu, ali je ipak stvorio umjetninu koja svojom vrijednošću i slojevitošću daleko nadmašuje moguće poticaje. Paljetak s pravom zaključuje da je proučavanje književnih transfera kao i geneze tema i motiva važno za književnu povijest, ali da otkrivanje nekog utjecaja ne mijenja ocjenu ili procjenu nekog djela.⁴⁾

Da će u Paljetkovu tematskom polju biti podjednako zastupljena područja starije i novije hrvatske književnosti svjedoči već naslov njegove prve znanstvene knjige u kojoj su sabrani najstariji radovi – Uviđaji iz starije i novije hrvatske književnosti (poseban otisak časopisa »Dubrovnik«, 1990.). U njoj su sadržane i neke opsesivne teme kojima se kasnije ustrajno vraćao. Teško je nabrojiti sve te – kako će ih Paljetak kasnije nazvati – »književne pretince« pa ćemo se zadržati samo na najvažnijima.

Prvi je »pretinac« Marin Držić, a u njemu je niz priloga »držićologiji«. Osobito se ističe inovativna studija Stanac u svjetlu sunca Ivanjske noći u kojoj je Držićeva komedija, na temeljima mitsko-arhetipske kritike, protumačena u ključu stare slavenske predaje i solarnom mitu. Stanac je, argumentira autor, utjelovljeno godišnje ili mjesečno Sunce što ga, nakon zimskog suncostaja, valja u obrednom činu pomladiti. Dramu Tirena Paljetak je pak interpretirao kao »šifru Držićeve urote« s jasnim ciljem: »coup d’Etat« uz pomoć Cosima Medicija⁵⁾. O tome svjedoče i poznata Držićeva urotnička pisma. Vrlo je poticajna i Paljetkova studija Zemaljske hrane Pometove trpeze te esej o smijehu Galantarije kurvina kuhača – Držića. Kao dio posvete umjetnosti i tradiciji rodnoga grada treba spomenuti i studije o Petrićevu dijalogu Delfin ili o poljupcu, o Gučetićevoj Raklici kao sljednici Tassove Aminte, o Gundulićevoj Prozerpini ugrabljenoj, o Rajmundu Kuniću u rimskom salonu Marije Pizzelli, itd.

Drugi veliki Paljetkov »književni pretinac« čini Ivo Vojnović s grozdom tekstova posvećenih njegovim djelima, među kojima treba posebno izdvojiti interpretacije Lapadskih soneta, drame Maškarate ispod kuplja (s komparatističkim dodatkom: medaljonom o sličnosti temeljnog motiva Vojnovićeva djela s jednočinkom Maitanz Karla Schönherra) te tzv. male trilogije koju čine libreto Čudo sv. Vlaha, jednočinka U zadnjem času i epistola Kad se blažena Gospa proštela priko Place. U tom kontekstu ne treba zaboraviti ni uzornu analizu danas (posve nepravedno) zaboravljenih Dubrovačkih elegija Luje Vojnovića.

Paljetkovi diskurzivni tekstovi nikada ne ostaju u uskim okvirima deskripcije i/ili analize odabrana objekta nego prerastaju u šira kulturološka djela, često praćena i interdisciplinarnim uvidima u kojima dolaze do punog izražaja i autorova naobrazba i umjetničke kvalitete. Dobar su primjer studije koje daju šire uvide u književni, društveni ili politički kontekst. Izdvojit ćemo dva teksta: Lik Žuđela u dubrovačkim komedijama XVII. stoljeća i Lik Frana Supila u hrvatskoj književnosti.

Paljetak rado stupa u dijalog sa svojim predšasnicima koristeći se njihovim spoznajama, ali ih dopunjava i bogati svojom imaginacijom kao dodanom vrijednošću. Primjerice, njegova se analiza Šegedinovih novela (Sreća, U bruju pčela i mirisu lipa, Zašto je sve tako kako jest?) intertekstualno i poetički nadovezuje na poznatu knjigu Frangeša i Žmegača Hrvatska novela. Interpretacije (1998.). U nekim tekstovima Paljetak demonstrira i svoju intermedijalnu kompetenciju, primjerice u studiji Slikar i pjesnikova muza, u kojoj se pozabavio pismima Celestina Medovića.

Dijalog ponekad poprima formu i intertekstualne polemike. Spomenut ćemo esej Sastavljanje Orfeja, po kojem je nazvana i jedna Paljetkova knjiga. Esej, dakako, aludira na utjecajnu poetičku studiju Ihaba Hassana Komadanje Orfeja (Dismembernent of Orpheus: Toward a Postmodern Literature, 1971.), jednu od najpoznatijih teorijskih djela o odnosu avangarde i postmodernizma. U njemu se dosljedno razvija metafora kojoj je izvor u mitu o Orfeju i komadanju njegova tijela. Hassan smatra da tim činom, komadanjem cjeline, završava dug proces započet još europskom renesansom i započinje novi ciklus koji više ne donosi obvezu modelativnoga mišljenja nego se cjelokupna tradicija moderne književnosti percipira kao riznica načelno ravnopravnih postupaka koji današnjem piscu stoje slobodno na raspolaganju. Potaknut Hassanovom studijom, Paljetak razvija tezu da je za književnost europskog modernizma karakterističan kolaž, dok je za književni prostor od devedesetih godina prošloga stoljeća karakteristična poetika slagalice. Znači, umjesto disjunkcije i razorne forme koja se vezuje uz kolaž i kolažiranje, slagalica priziva adjunkciju, sastavljanje, rememberment iskomadanih (Orfejevih) dijelova.

Da zaključimo: Luko Paljetak s pravom je nazvan »meštar od svega«⁶⁾. On nije samo veliki pjesnik, prevoditelj ili slikar nego i značajan književni znanstvenik. Književna djela tumačio je uvijek u skladu sa svojom izgrađenom estetikom, a to znači lucidno, razigrano, ali uvijek s ukusom i mjerom.⁷⁾

____________________
1) Kasnije je predavao i na Katedri za svjetsku književnost, koju je u to vrijeme vodila Nevenka Košutić Brozović.

2) Nikola Ivanišin: Post scriptum. Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2011., str. 382.

3) Luko Paljetak: Književno djelo Ante Cettinea. Književni krug, Split, 1995, str. 481.

4) Luko Paljetak: »Dva bijela hljeba Milana Begovića: geneza motiva«. U: Književni pretinci. Studije iz novije hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 2020., str. 228.

5) Luko Paljetak: »Tirena (kao) šifra Držićeve urote«. U: Hrvatske teme. Matica hrvatska, Dubrovnik, 1999., str. 43.

6) Naslov dokumentarnog filma o Luki Paljetku iz 2012. godine, autora Tonka Jovića.

7) Knjige studija i eseja Luka Paljetka:

1. Uviđaji, iz starije i novije hrvatske književnosti, časopis »Dubrovnik«, Dubrovnik, 1990.

2. Književno djelo Ante Cettinea. Književni krug, Split, 1995.

3. Engleske teme. Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.

4. Hrvatske teme. Matica hrvatska, Dubrovnik, 1999.

5. Sastavljanje Orfeja. Studije, drame, pjesme, ogledi. Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

6. Nutarnji rub. Kristalizacije, ogledi i pogledi na hrvatsku književnost. Antibarbarus, Zagreb, 2007.

7. Vanjski rub. Studije i ogledi o stranim književnostima i književnicima. Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

8. Lapadski soneti Iva Vojnovića. Matica hrvatska, Zagreb, 2009.

9. E, ali si čovjek, ali si ljud? Studije, članci i natuknice o Marinu Držiću i njegovu djelu. Naklada Bošković, Split, 2017.

10. Književni pretinci. Studije iz novije hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

11. Kroz strane stranice. Studije i ogledi iz svjetske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.