O ždralu i sinonimima

Pojava osobnosti artikuliranih stavova, snova i načina, u bilo kojem prostoru života veseli, a osobito kad se radi o mladima. Skretanjem pozornosti na mlade poštujemo prirodni slijed stvari – život ide uvijek dalje i uvijek drugačije. U tim našim linijama trajanja nužni su i kontinuiteti jer svi procesi trebaju vrijeme da otpočnu, razviju se i dovrše, ali i diskontinuiteti jer moraju postojati mjesta koja nas prelome pitanjima – kamo dalje iz trenutka koji zovemo sadašnjošću i što u svemu tome ima smisla.

Nika Hren, trenutno učenica 3. razreda Gimnazije Josip Slavenski u Čakovcu, svojom se prvom knjigom Pjesme jednog ždrala upisala u takav prostor: već sasvim lijepo izgrađen osobni poetski jezik odlučila je odvagnuti na izazovima trenutka u kojima se oblikuje te hrabro izreći sebe i svoj svijet tražeći rješenja, napose jezična, za pitanja, tjeskobe i zanose, znajući kako sve to jednostavno znači odrastati, zreliti, mijenjati se i bivati na svoj način u skladu s momentima (ili njima usprkos).

Niz od pedeset i jedne pjesme ove zbirke zapravo je razvojna priča koja započinje kratkim detektiranjem iznevjerenosti aktualne duhovne situacije (Gušit ćeš se u svojim suzama dok ne shvatiš da to nije ta/ voda koju trebaš), nakon čega se okreće intimi, osobnom svijetu koji nije smiraj nego mnoštvo nemira, nedoumica, žudnji (Moje suze nisu ti nepoznanica./ U njima uvijek čitaš istu nadu/ koja se topi kao snijeg/ na stidljivom suncu/ mojih nemira), da bi završnim blokom pjesama (Zašto pišem, Tebi, Nicanje, Cvat) naznačila tijekove izlaska iz žrvnja aktualnoga trenutka u ono što misli kao svoj život.

U kreiranju osobnog jezika nastupa kao tradicionalist: jezik postoji kao datost, ona probire materijal sukladan onome što drži bitnim i sebi svojstvenim, ali je odrješita i otvorena za kompleksne transformacije u definiranja sebe (Riješi se starih knjiga i odjeće./ Razbij zrcalo! Ono te spotiče). Nika izriče intenzivnu čežnju i potrebu za oslobođenjem, mogućnost da čuje, osjeti i izrazi sebe osebujnu. Tom cilju, u želji biti svoja i slobodna, vodi je hrabrost i odluka – ne uskratiti se iskustvu, osobito ne boli (Bol – želim osjetiti bol), što priziva sjećanje na misao-vodilju iz velikog eseja Antuna Barca (Velike umjetnosti nema bez jakoga bola).

Nika svojim rješenjima nudi sintezu konvencionalnog i inovativnog: na mnogo se mjesta razabire priklanjanje tradiciji (povremeno se, npr., osloni na konvencionalniji poetski izričaj – ponavljanja različitih vrsta, paralelno građenje stihova/strofa), a vrlo je očigledna i dobra upućenost u kulturnu prošlost (šansona, Mona Lisa, asociranje hrvatske renesansne tradicije citiranim naslovima, npr. Moja plavca).

Stih je također već ovjeren, provjeren i raspisan – stih proznog, razgovornog ritma, koji klizi prema prozi, realiziran u dvije osnovne varijacije: kao lapidaran, kratak, u kojem je misao razlomljena na samostalne lekseme pa je svaka riječ akcent – nazovimo ga monoleksičkim modelom (Moja plavca, Tebi, Zašto pišem, Nicanje), i nešto dulji, diskurzivni izričaj, koji tendira objašnjavačkoj funkciji i zavisnosloženoj rečenici, a formalno se razvija horizontalnim ulančavanjem riječi (Sarajevo me naučilo).

Ima zamjetan broj »prozaičnih«, običnih slika svakodnevice (već dugo nitko nije zalio cvijeće), no one se ne referiraju samo na zbilju, horizontalno, nego su važnije kao dio konkretne strukture, »vertikalno«: njen referent nije realni svijet nego sasvim osobni, oduhovljeni. Lirski subjekt gleda i govori ono unutarnje sebe i drugih (Vječni dječak, Sarajevo), spreman/ spremna pokazati svoju ranjivost.

U naznačenom dvojstvu između literarne tradicije, koju poštuje, i želje da iskaže svoje novo kao referent (za koji traži prikladan iskaz), ključnom mi se čini Nikino poetičko samodefiniranje sintagmom nisam plagijat. Nikad ne ostajući vani, ona nije u kušnji da uđe u područje sirenskog koncepta danas dominantnog zavodljivog stvarnosnog pisanja: njezina je poezija osobna, iznutrašnja, produhovljena i definitivno nije plagijat. Kao što je već rečeno – ona nije revolucionarna, no autentična jest.

Zanimljivo su mjesto njena diskurza subjekti iz kojih govori lirski glas: često je to očekivana pozicija 1. l. ž. r., tj. pjesma kao ispovijest (tako je ostvarena, npr., pjesma Bivati), ali se pojavljuje i subjekt u 1.l.m.r. (što je mjesto poticajno za interpretaciju, u vezi s kojim ću tek natuknuti mogućnost da se muški rod pojmi kao glas nevidljivog sugovornika, adresata često naznačenog, i njegov dio diskursa), kao i nedefinirani glas – prvo lice kojem rod nije ekspliciran (Zarobljen u muk, Nered), nego je naslutiv tek kontekstualno, iz paralele s emotivnom komponentom srodnom drugim pjesmama, u kojima je glas gramatički definiraniji, koji promišlja temu načelno, ne zatvarajući se u tijesni prostor prvoga lica.

Za interpretaciju su naročito zanimljive pjesme koje tretiraju velike teme (Stvaratelju, Na svoju sliku i priliku) u kojima autorica tematizira svijet kao dijelove velike priče koja traje oblikujući nas u nepredvidivim tijekovima (pretvaranje subjekta u sumornu noć... u grad... u presušenu rijeku pod mostovima), u kojima smo akteri, ne tek pasivni materijal: dok Stvaratelj spava (akcentiramo nesvršeni oblik glagola od koje je stvorena imenica: stvarati – Stvaratelj), subjekt iskustvuje svijet u različitim oblicima postojanja.

Naravno da je jedna od posebno važnih tema ona naznačena naslovom slikom: pitanje tko je ždral i kako se slika semantizira kao metafora. Budući da se u tekstu ždral doslovno ne spominje (osim u naslovu), u nastojanju da se riješi semantika slike, proširujemo prostor na motiv ptice i njoj srodna bića (anđeo, zmaj). Držim da je u slici, odnosno njenim varijacijama, važna krilatost, i to s uobičajenom semantikom slobode, nevezanosti, otkidanja (čime osnažujemo ranije naznačenu konstataciju da se radi o poeziji koja tendira uvažavanju tradicije), s tim da se, kontekstualno, ta ptica definira kao feniks (Pusti me da umrem/ I da se rodim/ Ponovno), kojeg, nadalje, iščitavamo kao metaforu za lirski subjekt.

Osebujnost autorica iskazuje povremenom specifičnom gradnjom slika (noću šetam misli; zasviraju tad trube/ na pladnju slobode; prodajem/ prste/ za tišinu; muzej kristalnih lomova), koje ovom prilikom nećemo interpretirati, ali ih naznačujemo kao moment vrijedan motrenja.

Spomenuti je i prisutnost kratkog oblika pjesme koji ili se jasno deklarira kao SMS format ili koketira s njim (Odlazak, SMS). Radi se o pojavi ne tako rijetkoj u raznovrsnim diskurzima našega vremena, čiji potencijal povremeno entuzijastično istražuju i vrsnici pera (spomenimo za primjer Žmegačeve SMS eseje).

Poezija Nike Hren, autorice koja mladenački i hrabro, kritički u želji za autentičnošću promišlja sebe i svoj put, osobna je i intimistička, jednostavna jezika i konvencionalne sintakse. Ona ne šarmira nekom pojedinačnom pjesmom nego sustavom ideja, viđenja i jezičnih rješenja.

Zaključno mogu reći da raduje glas mlade osobe svjesne da je život niz prepreka i izazova, no ne pristupa mu sa strepnjom nego kao momentima kroz koje se kao osobnosti re-kreiramo, de-konstruiramo i realiziramo sukladno onome što naši potencijali naznačuju kao moguće. Ne ide to drugačije nego predanim radom, o kojoj god vrsti se radilo.