O likovnosti Luka Paljetka

Likovnost je velika, i važna, tema u opusu Luka Paljetka. Stoga je u sagledavanju cjelovitosti njegova opusa nezaobilazna. Najsažetije, i najtočnije, može se s formalnog motrišta kazati da je likovna tema zasebna dionica Paljetkova opusa, i da je ova tvrdnja utemeljena na činjenici da je stvarana u drugom, i drukčijem, u likovnom jeziku. I u dugom vremenskom razdoblju, dužem od pola stoljeća, i ne povremeno ni fragmentarno, nego kontinuirano i intenzivno, i autorski, i u oba medija. U likovnom jeziku ostvario je intrigantno djelo, a u književnom jeziku kao pisac o likovnim temama i likovnim djelima suvremenih hrvatskih umjetnika analizirajući njihova djela i time se promovirao i učvrstio kao – likovni kritičar. Zato ovdje valja govoriti, ako tako mogu reći, o dva Paljetka u jednoj stvaralačkoj osobi: u likovnom jeziku o Paljetku likovnom umjetniku, a u književnom jeziku o Paljetku kao likovnom kritičaru.

Prva odrednica jest govor o Paljetkovom likovnom djelu stvaranom u likovnom mediju, točnije je reći u množini, u medijima, jer se pokazuje da ih je više, kako onih tradicijskih, tako i netradicijskih. U tradicijskom mediju njegovo se likovno djelo razaznaje, najprije, u – crtežu, dakle, u najstarijem, i, kao što je dobro znano – prvom likovnom mediju kojega čitamo u samom svitanju predcivilizacije na tamnim plohama zacijelo najpopularnije spilje – Lascaux koju još zovu Sikstinska kapela prapovijesnog doba. Zanimljivo je primijeti da crtež unatoč činjenici što je najstariji likovni medij nije izgubio na aktualnosti kroz brojna tisućljeća, i u svim kulturama, pa ni u naše dane, jer se u novim oblicima pokazuje i vitalnim i izazovnim mnogim suvremenim umjetnicima, i, evidentno, Luku Paljetku, u čijem likovnom djelu crtež ima važnu dionicu. Tradicijska sastavnica u Paljetkovu crtežu prepoznaje se i u jednom od najstarijih likovnih motiva – u aktu, dakle, i motivom i medijem Luko je Paljetak potvrdio tradicijsku sastavnicu u svojem likovnom jeziku što nas upućuje na zaključak da je Paljetak – crtač. Međutim, ovdje ipak treba kazati o kakvom je crtežu riječ, i kakav je Paljetak crtač, i koja su njegova obilježja, zatim, koji i kakav postupak crtač koristi, i koja sredstva? Unatoč iznesenim činjenicama u prilog tvrdnji da je Paljetak tradicionalist po mediju, i motivu, ipak, može se primijetiti u seriji crteža, primjerice, rađenih po motivu akta, da tradicijski motiv u tradicijskom mediju Paljetak ne radi tradicijskim postupkom. Naime, Paljetkov crtež nije usklađen po načelu proporcija na kojima bi oblikovao likovnu kompoziciju i s njom definirao likovnu formu u mediju crteža, kao što nije koristio samo tradicijski materijale, tuš, boju, ugljen, olovku, papir, kao podlogu, najčešće čiste bijele površine papira. U netradicijskim materijalima najčešće je tu flomaster, akrilik, plastificirane smjese, a u crtačkom, netradicijskom postupku raskošno, inventivno množenje stilskih inačica isprepletenih začudnom imaginacijom u ludičkoj sintezi likovne forme u originalni – Paljetkov crtež. Netradicijski Paljetkov crtački postupak koncipiran je po načelu asimilacije i varijacije, asimilacijom ne potire tradicijsku komponentu, naprotiv, ona je matrica crteža, njegovo ishodište i uporište, statika likovne kompozicije. Međutim, Paljetkov crtački postupak asimilira netradicijske stilske sastavnice: zamjetan je silovit prodor ekspresionističkih silnica, brzi, streloviti potezi pera, tanko, vijugavo, vitičasto, dinamično i živo ispreplitanje crtovlja, gdjekad unos gestualnog slikarstva mrljastim nakupinama boje, smeđe, žute, oker, enformelistička i tašistička akcentuacija pikturalnim sastavnicama dinamizira kompoziciju crteža. Paljetkov crtež satkan je od tankog, suptilnog pletera crtovlja, i širokog, snažnog gestualnog poteza kistom, stoga je njegov stvaralački raspon u crtežu iznimno velik, od malene skice i krokija do velikih čvrstih kompozicija prožetih bojom ili pak umetanjem, lijepljenjem drugih materijala, kartona i novinskih izrezaka, pa iskoračuju iz samog crteža prema sliko-crtežu i – kolažu. I to prema likovnom kolažu a ne književnom, na čiju je razliku skrenula pozornost Dubravka Oraić Tolić, u sad već kultnoj knjizi hrvatske akademske zajednice: Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi,¹⁾ jer je nedvojbeno jedna od najcitiranih knjiga koja je imala, i ima utjecaj u znanosti i teoriji književnosti, primjerice, na Helenu Sablić Tomić u njezinoj knjizi Montaža citatnih atrakcija.²⁾ Paljetkov crtački postupak stoga ima taj široki stvaralački raspon u kojemu se prepoznaje, gdjekad, da asocijativno tangira dalekoistočno crtačko iskustvo, napose japansko, i, naravno, europsko tradicijsko i netradicijsko likovno nasljeđe. U stilskim pak sastavnicama Paljetkova crteža čita se na podlozi tradicionalnog koncepta unos lirske apstrakcije, tašizma, art-bruta, gdjekad sijevne nadrealistička iskra, drugi put pop-artistička ironija. Odgovoriti na pitanje otkud dolazi ovaj duboki i kontinuirani interes za crtež zaključio sam da je najsigurnije pozvati se na samog crtača, na Luka Paljetka kojeg ću citirati iz njegove autobiografske bilješke: »Prve poduke iz crtanja (risanja) dala mi je stara ruskinja Olga, Olja iz ondašnjeg ruskog doma u Dubrovniku... Tada sam išao u prvi razred osnovne škole. Voljela me Olja. Uzela je jednom, negdje, za mene knjižicu s reprodukcijama slika Raoula Dufyja, i darovala mi je, a ja njoj, krišom, veliku zrelu rajčicu. I danas imam tog Dufyja. Počeo sam preslikavati, precrtavati. Sve vrijeme potajice sam crtao, črčkao, risao, slikao«.³⁾

Osim u crtežu Paljetak je ostvario vrijedna djela i u drugim likovnim tehnikama, u mediju slike, gvaša, akvarela, kombiniranoj tehnici, te u – kolažu; to je iznimno važan ciklus pod naslovom Liliput kojega sam, u suradnji s autorom, predstavio na hrvatskoj likovnoj sceni 2015. godine na izložbama u Galeriji Sebastijan u Dubrovniku, Gradskom muzeju u Varaždinu, Galeriji Koprivnica, Galeriji sv. Krševana u Šibeniku, Izložbenom prostoru Ogranka Matice hrvatske u Požegi i Gradskom muzeju u Vukovaru. Paljetak je pripremio više samostalnih likovnih izložbi počevši od 1988. u Dubrovniku, u Galeriji Sesame i, također, sudjelovao je na skupnim izložbama.

Važna dionica u Paljetkovom likovnom djelu jest i suradnja s likovnim umjetnicima, koja međutim, nije kolegijalna, i u istom mediju, nego je to suradnja pjesnika i drugog likovnog umjetnika u grafičko-pjesničkim mapama. Napose je cijeli jedan impresivni niz ostvario u suradnji s Božom Biškupićem u njegovoj bibliofilskoj ediciji pod naslovom Zbirka Biškupić sa suvremenim hrvatskim umjetnicima, poglavito grafičarima u zahtijevanoj tehnici bakropisa, primjerice, evo, do upravo objavljene pod naslovom Sarabanda za Anamariju u suradnji s grafičarem Tinom Samaržijom za koju je predgovor napisao Krešimir Nemec.

Druga važna dionica na temu likovnosti u Paljetkovom opusu jest u književnom mediju iz njegova pera. Naime, već rečenu kontinuiranu i dinamičnu suradnju s likovnim umjetnicima ostvario je upravo svojim perom pišući o likovnim djelima suvremenih hrvatskih umjetnika u novinama, magazinima i publikacijama, predgovore u katalozima njihovim samostalnih izložbi i monografskim knjigama, primjerice, Nevenki Arbanas, Muniru Vejzoviću, Ivanu Lovrenčiću, Stipi Nobilu, Rudolfu Pateru i dr. Brojne tekstove o likovnim umjetnicima sabrao je i objavio u knjizi 1992. godine pod naslovom Slike s izložbe, likovni zapisi⁴⁾ u kojoj čitamo tekstove o suvremenim hrvatskim likovnim umjetnicima, a ponajviše o slikarima i kiparima Dubrovačkoga likovnoga kruga: Masleu, Pulitiki, Dulčiću, Škerlju, Šantiću, Trostmanu i drugima.

Čini se da se može ustvrditi da temu likovnosti u Paljetkovu opusu određuju dvije važne dionice, njegova kista i njegova pera, i da se u obje autorski prepoznaje i usustavljuje u nacionalnom kontekstu u onoj intrigantnoj i važnoj liniji koju su povukli njegovi prethodnici a danas nastavljaju njegovi suvremenici. U prvoj, pjesnici-slikari, koje ću spomenuti u skokovitom pregledu, počevši od Drage Ivaniševića i Vesne Parun do Marka Grčića, Igora Zidića, Tomislava Marijana Bilosnića, Mladena Machieda i dr. U drugoj su dionici pjesnici – likovni kritičari: Tonko Maroević, Danijel Dragojević, Dubravko Horvatić, Igor Zidić, Zvonimir Mrkonjić... i, potom, do drugog naraštaja: Željko Sabol, Zvonko Maković, Ljerka Mifka, Ernest Fišer i dr. Iz svega ovdje iznesenog u glavnim natuknicama može se zaključno reći da likovnu temu u opusu Luka Paljetka sabiru u cjelinu: likovni kritičar i likovni umjetnik.

____________________
1) Oraić-Tolić, Dubravka: Citatnost u knjiženosti, umjetnosti i kulturi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

2) Sablić Tomič, Helena: Montaža citatnih atrakcija, Ogranak MH Osijek, 1998.

3) Paljetak, Luko: Zapis o početku, katalog samostalne izložbe, Studio Moderne galerije »Josip Račić«, Zagreb, 27. ožujka – 13. travnja 2014., str. 6.

4) Paljetak, Luko: Slike s izložbe, likovni zapisi, Znanje, Zagreb, 1992.