Nebeski parketar

1.

Kako se uopće uhvatiti u koštac s takvim i tolikim pjesničkim i književnim opusom kakav je iza sebe gotovo šest desetljeća neumorno stvarao i njegovao Luko Paljetak? Kako ga obuhvatiti u svim njegovim rukavcima, kako ga predočiti i kako iz toga neiscrpnog i neiscrpivog florilegija što ga je posijao takav sijač pjesničkih zrnaca u široke brazde suvremenoga hrvatskog pjesništva i izabrati ono najbolje? Ima li uopće valjana puta kojim krenuti, a da se ne zaluta u kakvu mračnu šumarku, uputiti se kroz to široko more prepuno raznih pjesničkih školjaka, a da pritom čovjek ne doživi brodolom ili se u svom izboru ne nasuče na kakvu suviše običnu sliku koju je u svojoj fantazmagoriji prepoznao kao rajski otok, dok mu istodobno može promaknuti čitav niz stihova, pjesama i knjiga pa tako potencijalnom čitatelju uskratiti istinski pjesnički doživljaj, lišivši ga pravoga i cjelovitog uvida u svu raskoš i bogatstvo koje nudi Paljetkov književni opus. Jer zaista je riječ o najplodnijem i najraznovrsnijem suvremenom hrvatskom pjesniku, ujedno prozaiku, prevoditelju, kazališnom, književnom i likovnom kritičaru, redatelju, feljtonistu, dramatičaru, dječjem piscu, istaknutom književnom znanstveniku i slikaru. S drugim pjesnikom treba reći »E naufragar m’è dolce in questo mare«.

Mnogi su kritičari – što svjedoče dvije omašne knjige sabranih kritika o njegovu književnom opusu koje je priredila Anamarija Paljetak pod naslovom Književna kritika o Luku Paljetku iz 2013. – isticali Paljetkov kvantitativno i kvalitativno »zastrašujući« književni opus koji da je u cjelini gotovo nemoguće interpretativno svladati. Spomenute dvije omašne knjige sabranih kritika vrlo jasno pokazuju koliku je i kakvu recepciju doživjelo i doživljava Paljetkovo pjesništvo. Nepreglednu nisku pjesničkih knjiga teško je u cijelosti nabrojiti kao što je bilo teško pribaviti svu kritičku literaturu – jer i ona uza sve napore priređivačice ipak nije cjelovita – koja je tu pjesničku avanturu dosljedno pratila. Neizvedivo bi bilo osvrtati se i na pojedine tekstove i ukazivati na njihove interpretativne domete, pristupe i uvide, kao što bi bilo neizvedivo referirati se na svaku pojedinu Paljetkovu zbirku pjesama, a da to ne postane velika monografija. Jedan od kritičara dodijelio je pjesniku naizgled točan i efektan, ali ipak neprimjeren atribut: stroj za proizvodnju stihova. Takav bi atribut mogao predmnijevati određen pejorativni prizvuk iako u tekstu koji se pod tim naslovom krije njegov autor govori iznimno pohvalno. U svakom slučaju, Paljetkov je pjesnički opus toliko razveden, ulijeće u razne labirinte, koristi različite tematsko-motivske grozdove, njeguje razne pjesničke oblike od slobodnoga stiha do soneta, od dvostiha i tristiha do sestina ili katrena. Njegov pjesnički glas takvih je raspona da bi se mogao protegnuti od onih visokih, gotovo nemoguće izvodivih sopranskih klikova do onih najnižih, dubokih, jedva čujnih basovih tonova.

Mogli bismo reći da je u tematskom smislu Paljetak pjesnik bez granica, odnosno njegov pjesnički svijet sâm je život sa svim svojim sastavnicama i u dimenzijama: sve se može opjesmotvoriti, sve se može pretvoriti u stih, sve može postati stih. Nema nijedne stvari koju čovjek može zamisliti a da je Paljetak u svojoj imaginaciji ne bi mogao preobraziti u pjesmu. Kad ga gledam kao pjesnika i esteta, slobodno bih se mogao poslužiti riječima fra Bonaventure Dude kojima se volio izražavati kad je riječ o pjesničkome daru, a Paljetku je poezija i pjesničko stvaranje Božji dar kojega je osobno više nego svjestan: »Pjesnik je obdaren mnogim, umnoženim ticalima, ispruženima u sva četiri vjetra, u svoju usebnost i izvansebnost, u Sve«. Paljetkova »umnožena ticala« što pretvaraju u poeziju sve čega se dotaknu svjedoče o njegovu odista posebnom daru u kojem se otkriva estetika odnosa u bićima i stvarima i traži nutarnja ljepota bića i stvari jer ona izvanjska ljepota, primjerice breze ili snijega, da ne kažemo čovjeka, bez unutarnje ne može biti istina. U Paljetkovu preobilju tema najčešće su one koje nazivamo vječnim temama, kako ih imenuje Ivo Frangeš, a to su ljubav i smrt, trajnost i prolaznost, more i dubrava, mladost i starost, odnosno »čega se god takne Paljetkov stih, to postaje sklad, oživi kao ljepota! Jer ovaj Mida sve pretvara u sjaj (pjesničkoga!) zlata«.

No da u tom »vrtoglavu bogatstvu motiva« ne zalutamo, postoje čvrsti orijentiri koje su postavili i odredili osobito neki prosuditelji i kritičari koji su redovito pratili Paljetkov pjesnički put i najčešće pisali o njegovim pjesničkim knjigama: Tonko Maroević, Ivo Frangeš, Zvonimir Mrkonjić i Hrvoje Pejaković. Osim toga, svima mogu iznimno pomoći dosadašnje tri knjige izabranih pjesama, šest knjiga Sabranih pjesama iz 2018., proviđenih svim potrebnim bibliografskim podatcima, iako su već poslije toga ukoričenja cijeloga pjesničkog opusa uslijedile još dvije nove zbirke. Posrijedi su zbirke pjesnikova žalovanja za preminulom suprugom i njihova tjelesnog rastajanja, ali i duhovnoga srastanja Nebo duga rastajanja iz 2020. i Odustajanje od dana iz 2021.

Prvu knjigu izabranih pjesama Na rubu tijela potpisuje kao 130. knjigu vrlo popularne Crnkovićeve Biblioteke Itd iz 1987. veliko pjesničko ime Slavko Mihalić. On, u naponu vlastite pjesničke snage, sabire i odabire iz dotadašnjega 20-godišnjega Paljetkova pjesničkog opusa koji već tada broji trinaest knjiga pjesama ono najbolje i na velika ga vrata uvodi ne samo u svijet općepriznatih pjesničkih vrijednosti suvremene hrvatske poezije, nego među najšire čitalačke krugove koji su tada tu Crnkovićevu biblioteku uvelike konzumirali. Mihalić je svoj izbor popratio i pogovorom odredivši osnovne značajke Paljetkove poezije, počevši od prvoga teksta pronicavoga Branimira Donata koji je prvu pjesnikovu zbirku Nečastivi iz ruže iz 1968. iznimno toplo pozdravio zamijetivši o netom otkrivenu pjesniku sljedeće: »Sve su malobrojniji pjesnici koji posjeduju iskonski dar pjevanja. Sve je skriveniji onaj tajni plamen imaginiranja nepostojećeg, sve su rjeđi pjesnici koji umiju od riječi stvarati nove svjetove. Pred nama je jedan pjesnik koji kao da ne zna za tu krizu imaginiranja. Luko Paljetak jedan je od rijetkih i utoliko dragocjenijih pjesnika u suvremenom hrvatskom pjesništvu, koji je djelomice ostao vjeran onom iskonskom romantičkom povjerenju u snove. Međutim, kad smo rekli romantički, onda odmah valja upozoriti da Paljetak pripada među one romantičare koji nisu u svim prilikama ostali vjerni magiji oraculuma, on je poput pjesnika tzv. lakog stiha, poput Ivana Slamniga postao i konstruktor malih ironičnih čuda, čuda koja mu služe upravo zato da degradira ekstatičnost u parodiju sebe same«.

Nastavljajući Donatove misli, Mihalić točno određuje koordinate Paljetkova pjevanja: veliku naklonjenost pjevnosti i čvršćem povezivanju s hrvatskom i svjetskom pjesničkom i literarnom tradicijom. Za razliku od pjesnika koji su pripadali »razlogovskoj« pojmovnoj, egzistencijalnoj i filozofskoj paradigmi prošlostoljetnoga hrvatskog pjesništva, sklonijih apstrakciji i destrukciji, koja je u Paljetkovim početcima doživljavala svoju kulminaciju, Paljetak je širinom svojih tema, svojom strastvenom vitalnošću, ekstatičnim uzletima, estetiziranjem svijeta i svih područja čovjekova života, raspjevanim trubadurskim imaginiranjem i romantičarskom confessio s jedne strane, a humornim, ironijskim i parodičnim tretiranjem klasičnih tema, poigravanjem riječima i tradicijom i vještom kombinatorikom s druge, postajao posve drukčiji primjer koji se ne će vezati ni uz koju tadašnju matricu suvremenih hrvatskih pjesničkih struja, nego će vazda nastojati ostati svoj i pjevati na svoj način, svjestan Eliotovih promišljanja same naravi pjesništva koje se stalno navraća na tradiciju i iz nje grabi i osvježuje ju drukčijim čitanjima i doživljavanjima. A što li je to ako nije istodobnost prošloga i sadašnjega, tradicije i suvremenosti? Mihalić prepoznaje još jednu bitnu sastavnicu Paljetkova pjevanja, odredivši ga kao pjesnika ljubavi, one ljubavi koja sve prožima i koja sve objašnjava, koja je »bitni dio svake stvari, njezino opravdanje i harmonija«, »ljubav što giba sunce i sve zvijezde«, ali i ljubavi erotske, pustopašne ili udvorne, zavodljive ili povodljive.

Sustavni pratitelj, ocjenjivač i tumač Paljetkove poezije, koji je najčešće govorio i pisao o njegovim knjigama, Tonko Maroević trinaest godina poslije prvoga Mihalićeva izbora podastire drugu knjigu Paljetkovih izabranih pjesama Bijela tama iz 2000., koja sadrži izbor iz dvadeset i šest objavljenih samostalnih zbirki pjesama i u kojoj Paljetkov »furor metricus«, kako ga Maroević imenuje, poput kakva »raspregnutog konja« (I. Frangeš), ali znalački obuzdana versifikatorskom vještinom i disciplinom mašte, opet dokazuje ono što je isprva prepoznato: da je Paljetak pjesnik koji »sve što dirne usroči« ili koji piše pjesme svugdje gdje ga stignu, odnosno provodi sveopću poetizaciju svijeta, sustavno grabeći iz njega dio po dio, motiv po motiv, temu po temu, kadšto kao poeta ludens, kadšto kao poeta doctus. Bagićevim riječima, u Paljetkovim se pjesmama izmjenjuju »Dubrovčanin i ljubavnik, trubadur i modernist, lascivnost i domoljublje, humor i ironija, laki i teški stih«.

Oksimoronski naslov Bijela tama što ga je Tonko Maroević u svojem izboru predložio ukazuje zapravo na temeljnu opreku svjetla i tame koja se proteže cijelim Paljetkovim stvaralaštvom. Bjelina ishodišta, prvotnosti i iskona, čistoća ishodišta, koja se iz dana u dan zatamnjuje ili mrači, kao što se u pjesnikovu i u svačijem životu izmjenjuju razdobljā svijetla i tamna, bijela i crna, razdoblja sigurnosti i sumnje, vjere i nevjere, uzdizanja i pokleknuća, vazda ostaje, bez obzira na taloženje kala, iskonski bijela i čista, jedno je lice Paljetkova pjevanja; tama, mrak, crnina njegovo je naličje. A njihovim stalnim izmjenjivanjem u bezbroj kombinacija, kadšto i nerazlučivim prožimanjem, napaja se i buja cijela njegova poezija. Ti rasponi jasnoće i nejasnoće, osvjetljivanja i zatamnjivanja, trajnosti i prolaznosti, profanosti i svetosti, dubokih osjećaja života i smrti, pjesničkoga očuđavanja običnih i neobičnih stvari da bi se ukazala njihova posebna važnost – jer u čovjekovu životu i poimanju svijeta sve je jednako važno, sve ovdje i sada ima svoje značenje u vječnosti, svaka čovjekova odluka, svaki njegov izbor ima svoju važnost sub specie aeternitatis – toliko dinamiziraju Paljetkovu poeziju i pretvaraju je u silne bujice najraznovrsnijih doživljaja, emocija i slika od, kako reče Maroević, cvrkutanja preko ludog pjevanja do bdijenja, od nečastivoga do anđelovanja, od stare dame preko mnogo hvaljene... gospe do malih gospodarica i raguziranja, od Navještenja i Bogorođenja do Posljednje večere, od Sedam posljednjih riječi Kristovih do Uskrsnuća... Potkraj svoga pogovora Maroević će zaključiti: »Dakle, pred vama je pjesnik neoromantičarskoga nadahnuća i obnovitelj najzahtjevnijih tradicionalnih oblika, slavitelj ljubavne slobode i tvorac neočekivanih formalnih kombinacija, trubadur i homo ludens, nježni, ponizni ljubitelj naravi i ironični, podrugljivi tumač ljudskih odnosa, nastavljač starih balada i romanci i dostojni nasljednik dubrovačke renesansne tradicije«.

2.

Ako je izbor Paljetkovih pjesama Bijela tama, u kojem je posebno istaknuta kao vrhunac ili kao najpopularnija njegova zbirka Pjesni na dubrovačku, zbirka posve srođena s rodnim gradom i njegovom svekolikom književnom i kulturnom tradicijom, ispjevana dubrovačkim govorom, obuhvaća više od trideset godina Paljetkova pjesničkog stvaralaštva i svjedoči punu pjesničku zrelost, štoviše, kruni njegov dotadašnji pjesnički opus, drugi izbor Tonka Maroevića s nazivom Nove tame iz 2013. u prigodi pjesnikove 70. obljetnice života sa stotinu pjesama sažima prvi izbor i s dvjestotinjak pjesama otvara novo jedanaestogodišnje razdoblje Paljetkova pjevanja. Izbornik/priređivač svakako je znao da se poslije prvog izbora Paljetkov pjesnički opus ne će zaustaviti: pjesnik kao vulkan, kao orljava, kao nezaustavljiva bujica nastavlja svoj work in progress i otvara se novim izazovima, doživljajima i kušnjama. Ako je još k tomu objavio dvije tisuće stranica proze, romane posvećene Cvijeti Zuzorić i Marinu Držiću, onda je zaista riječ o umjetniku riječi, osobnosti kojoj je neizmjerno stalo do riječi i njihova značenja, osobnosti koja je uzljubila Riječ od prve stranice Svete knjige i koja riječima opisuje, propituje i istražuje sve dijelove poznate i nepoznate, tvarne i snovite ljudske zbilje, čovjekove egzistencije i egzistencije svega stvorenoga gotovo franciskanskom nježnošću i otvorenošću. Pjesme koje obuhvaćaju dvanaest zbirki sadrže »naglašeniju interakciju visokoga i niskog registra«, »zamjetljiviju razmjenu auličnosti i ‘prizemnosti’«, »čvršći dijalog tvrdnje i slutnje, evidencije i fantazije«, kako ističe Maroević. Novi izbor iznova potvrđuje dijalektiku kontinuiteta i obnove, potvrđuje se vazda drukčije pa i kad se čini da nije drukčije.

U Paljetkovoj poeziji živi neiscrpivo drugo i drukčije. I kad se ponavlja i kad se obnavlja ili donosi posve novo poput haiku skladnji u zbirci Frizer za krizanteme, ili s poštovanjem ukazuje na sveto i kristološke teme u zbirci Sacra, ili se poigrava sa šezdeset kratkih pjesama, šestostišnim minijaturama, gotovo epigramatskim oblicima u zbirci Sve po 6, da bi se onda pjesnik opet vratio čvrstim formama soneta u zbirci Sonetarni glas. Novi iskorak učinio je zbirkom Crna kronika u kojoj se odrekao i vezanoga stiha i svoje uznosite pjevnosti, a posegnuo za novinskim člancima, sižeima televizijskih serija i malih oglasa te od njih svojim dopisivanjima i premetanjima stvarao pjesme, upozoravajući na rasap svih vrijednosti u svijetu koji nas okružuje i okužuje. Pa ipak, bez obzira na to što se izmjenjuju različiti stihovni oblici, pjesnik i dalje ostaje najvjerniji svojem četrnaesteračkom oblikovanju stihova, s rimama ili bez rima, s neizbježnim opkoračenjima i sestinskom strofom, stvorivši, kako Maroević zaključuje, »novi pjesnički arhipelag, blistavo otočje što se lijepo ulančava s visinama i dubinama, dometima ranijega razdoblja«. No njegov pjesnički opus, unatoč Sabranim pjesmama i dvjema novim zbirkama, i dalje ostaje otvoren.

Svjestan da nam dosadašnje izabrane Paljetkove pjesme u zajedništvu sa Sabranim pjesmama olakšavaju razumijevanje i tumačenje njegove poetike, izbornik/priređivač njegova četvrtog izbora drži da valja, prolazeći letimično, ali i s poštovanjem, kroz cijeli pjesnički opus, iznijeti na vidjelo onaj dio Paljetkove poezije o kojem se ovlašno i vrlo rijetko pisalo i na koji se vrlo malo, gotovo beznačajno referiralo. Posrijedi je onaj dio Paljetkove poezije koji se pokazuje posebno osjetljivim za poetizaciju biblijskih tema, same Riječi, otajstva utjelovljenja Riječi, Riječi koja je postala tijelom, kao presudne činjenice ljudske povijesti, kao činjenice koja je stubokom ljudsku povijest izmijenila, duboko u nju zahvatila, želeći prihvatiti sve ono ljudsko i preobraziti ga, pobožanstveniti i uzdići njegovu narav na božansku razinu. Luko Paljetak, kao dobar poznavatelj Danteova remek-djela, Božanstvene komedije, na koju se ne jedanput referirao u svojem vlastitom stvaralaštvu, zna da se u vrijeme velikoga Firentinca u Firenci brojila godina ab incarnatione i da je otajstvo utjelovljenja ključna jezgra cijele poeme. Admirabile commertium, čudesna razmjena, po kojoj po Djevici Majci, kako joj se oksimoronski obraća poeta altissimo, Bog ulazi u našu povijest postavši tijelom da bi čovjek sa svojim tijelom mogao ući u božansku stvarnost.

Dakle, sacra obilježavaju izbor koji se čitatelju nudi o 80. obljetnici pjesnikova života. Istina, nisu to uvijek isključivo kristološki motivi i čiste biblijske teme; tamo gdje se mogu naslutiti pjesnikova upinjanja da pokuša ili mu uspijeva osluhnuti nadnaravno, ono što čovjeka transcendira, ono što nadilazi njegove snage i sposobnosti, što upućuje na nedokučivo i neizrecivo, na otajstveno i sveto, makar bilo i mucanjem, kadšto zaogrnuto molitvom ili franjevačkom raspoloživošću i otvorenošću, odnosno samim svetim Franjom i njegovim duhom, kadšto nježno i ljupko, kadšto djetinje i humorno, kadšto je biblijski događaj, biblijski narativ, duhovito izmješten u naše doba, sve to nalazi svoje mjesto na stranicama maloga Paljetkova molitvenika Sveti parketar u sklopu onoga niza, male džepne biblioteke Kršćanske sadašnjosti »Sintagma« koja je nastajala i koja je zamišljena u razgovorima s pokojnim Josipom Turčinovićem poslije podnevne nedjeljne mise u crkvi Ranjenog Isusa, u šetnjama samim srcem grada Zagreba ili u malim noćnim razgovorima na Marulićevu trgu, u blizini četiriju sova na krovovima Kraljevske sveučilišne knjižnice, u salonu i središtu Kršćanske sadašnjosti. Prođimo dakle redom od prve do zadnje Paljetkove zbirke pjesama i pokušajmo naći ta zrnca njegove duhovne lirike.

Izbor započinje antologijskom Paljetkovom pjesmom List iz Svete knjige iz njegova prvijenca. Pjesma svojom stihotvornom formom najavljuje Paljetkov najdraži i njegovu pjevu najprikladniji oblik: četrnaesterac i sestinu bez pravopisnoga znakovlja. Pjesma nastaje istodobno sa stvaranjem Zagrebačke Biblije, njezina novog prijevoda koji je objavljen iste godine kad i Paljetkov prvijenac – 1968. Po svoj prilici to i nije sa Zagrebačkom Biblijom u kakvoj tijesnoj vezi, no tako značajne stvari kao što je to bio novi prijevod Biblije koji su poduprli hrvatski bibličari i vrsni književnici, sigurno su kolale među intelektualnim pukom. Pjesma započinje pozivanjem na Bibliju kao ishodišnu knjigu čovječanstva i Svetu knjigu: »Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu« i tematski se kreće od svemirskih obzora preko prirode do čovjeka i do samoga lirskog subjekta. Posjeduje stanovit idiličan, bajkovit i anegdotalan karakter, dok se sâm lirski subjekt osjeća poput novovjekoga, modernog asiškog sveca, onoga koji je razgovarao sa životinjama, pticama i cvijećem, koji se divio svim stvorenjima, prirodi i cijelom svemiru kako je lijepo i mudro sazdan u danima stvaranja; pjesnik sa čuđenjem i djetinjom prepasti doživljava, osjeća, motri i osluškuje sve ono što je zapisano na prvim stranicama Biblije, u trenutcima stvaranja, i završava pjesmu stihovima »zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici / zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici«. Paljetak, kako svjedoče njegovi najbliži, često »sluša ptice«. Kao i njegov davni prethodnik, mistik i asiški svetac, miljenik Božji čista srca, ima tu povlasticu, posjeduje taj dar da slušanjem ptica u sebi prebire i predočuje svu ljepotu i milinu stvaranja svijeta i cijelog univerzuma, cvrkutavu i šuškavu Radosnu vijest po pticama.

U zbirci Kockice za staru damu iz 1975. prvi put se pojavljuje jedna novozavjetna crtica, »apokrifni snimak iz albuma«, kako ga naziva pjesnik, Bijeg u Egipat, prva pjesma u kojoj Paljetak poseže mimo ikakve blasfemičnosti u pravom smislu za sakralnim, novozavjetnim motivom, novozavjetnom zgodom bijega u Egipat kao dijelom univerzalne i vlastite duhovne baštine koju je doživljavao i koju doživljava vlastitim iskustvom. Iako je riječ o zapisanu dijelu Isusova, Marijina i Josipova života po njegovim suvremenicima, posebice apostolima i evanđelistima Mateju, Luki i Ivanu, dakle po živim svjedocima Kristova života i djelovanja, pjesnik tu zgodu posadašnjuje, premješta je u naše doba, približava našem mentalitetu i našem duhu vremena, dajući joj jednu još prisniju i topliju notu, omogućivši joj jaču aktualizaciju. Osim toga, takvim postupkom pjesnik kao da i sam sudjeluje u toj zgodi, u toj sličici života Isusa djeteta, suputnikom je i sudionikom, pa i sućutnikom toga događaja.

Zbirka Soneti i druge zatvorene forme iz 1983. u ciklusu O slovima u duši sadrži pjesmu koju će Paljetak višekratno ubacivati i u neke druge svoje zbirke. Riječ je o pjesmi Sinopsis za prizor rođenja Kristova u saljskom masliniku na Dugom otoku. Kao i u spomenutoj pjesmi Bijeg u Egipat, kao kakav redatelj – a Paljetak je bio i redatelj – koji je tražio i u saljskom masliniku na Dugom otoku našao prikladno mjesto za snimanje Kristova rođenja s cijelim prirodnim dekorom, kulisama i statistima; njegov postupak da usadašnji prizor bogorođenja i da uprisutni i sebe kao pjesnika koji bi rado imao ulogu da u tome sudjeluje kako bi u ulozi kralja novorođenčetu darovao svoje »siromaštvo i krv«, ono najbolje od sebe što mu srcem i dušom može dati, opet upućuje na pjesnikovu aktualizaciju neponovljivih kanonskih svetih trenutaka u našem vremenu.

Zbirka Izbjegle pjesme iz 1991., koliko je poznato, prvi je ispjevani ciklus pjesama vezanih uz Domovinski rat. Paljetak je iskusio gorak izbjeglički kruh, zna što znači biti prognanik, poznaje »suze sina prognanoga« (I. Frangeš). Te su pjesme niknule iz slovenskoga azila i dopale u korice dvojezičnoga hrvatsko-slovenskog izdanja kao prosvjed protiv rata u Hrvatskoj, a posebno protiv razaranja Dubrovnika i njegove jedinstvene ljepote. Izazvala ih je vojna okupacija koja je pjesnika pretvorila u izgnanika, u čovjeka koji je dijelio sudbinu s brojnim prognanim sunarodnjacima iz raznih hrvatskih krajeva. Prirodno je da se kroz cijelu zbirku provlači bolno domotužje, ali Paljetak je, kako to prikladno ističe Maroević, »poseban slučaj povlaštenog svjedoka i stvaralac kojega ni u tuđini ne napušta genius loci. S njim putuje i uz njega traje dobar dio najistančanije baštine župljana sv. Vlaha, ono isto što bi stari Dubrovčani bili ponijeli i na svojim emigrantskim lutanjima pučinom u potrazi za otokom spasa, a to je čežnja za slobodom i sposobnost sublimiranja nevolja«. No u tim stihovima nema osvetničkih poziva, nema izrazito bojevnih riječi. Posve suprotno. Paljetak, dijete toga povijesnoga duhovnog i kulturnog mrjestilišta ideja i raznih postignuća, odgovara bolnim izrazima koji stoje visoko na kulturno-civilizacijskoj razini, promatra stvari in concreto, ali sublimira ono ružno, ono što bi ga moglo navesti na kakvu povišenu i ostrašćenu razinu, te upire svoje oči u nebeske sfere ili se utječe evokacijama središnjih urbanih točaka. Stoga mu primjerice pjesma Stradun postaje Očenaš.

U pjesmi posvećenoj ocu Nebeski parketar, antologijskoj pjesmi, doživljava svoj spomen na preminula oca u rajskim dvorima u kojima postavlja parkete dok mu kao šegrti služe anđeli i koristi se Josipovim alatom, pilom i metrom. Prisjećajući se očeva posla kojim je priskrbljivao kruh svagdašnji, i tu kao da pjesnik posve svjesno upućuje na ozbiljnost svakidašnjih poslova, obveza i rutina čije ispunjavanje ima posljedice koje transcendiraju vrijeme i nastavljaju se u vječnoj dimenziji: »Dobro si poso obavio, meštre, / odsad ćeš biti parketar u raju«. Ako još pridodamo pjesme Oblaci, Prolegomena za Grad, Pismo dum Marinu u Mletke, a.d. 1991., Dubravka a.d. 1991. i Crkvica u plamenu posjedujemo ogrlicu sjajnih pjesama koje, iako s okusom i mirisom rata i ugroze, nose u sebi život, svjedoče život i ljube život. Sam je pjesnik u skladu sa svojim nutarnjim treptajima jasno izrazio nakanu svoje (protu)ratne lirike: »Sva moja poetika, sav moj pjesnički instrumentarij nema ništa zajedničkog s ratom kao temom i da mu se ne može suprotstaviti«, ali kad je napadnut Dubrovnik on mu je pomogao kao »model uljudbe kojoj se uvijek možeš obratiti«.

U zbirci Inventar sličnim postupkom kao što je to učinio s pjesmom posvećenom ocu Nebeski parketar, dvije pjesme posvećuje svojoj majci – Molitvu za moju majku ispisuje svojim četrnaestercima u četverostisima, dok je Nebeski objed sonet ispjevan u jedanaestercima, navlas kao onaj ocu: opet majčini svakodnevni poslovi imaju svoje izvanvremenske posljedice: za svoga života kuhala je svojoj obitelji, u vječnosti objed kuha nebesnicima, a objeduju ga sam Krist i apostoli.

3.

Godina 1994. donosi pregršt eksplicitno rodoljubnih i religioznih pjesama pod nazivom Bdjenje, nastalih, uz nekoliko iznimaka, u jeku Domovinskoga rata i ratnih stradanja Dubrovnika i dubrovačke okolice. Iako se one u cijelosti oslanjaju na samu dubrovačku surovu ratnu i tešku poratnu stvarnost, sukladne su s cjelokupnim bdijenjem hrvatskoga naroda u njegovim golgotskim trenutcima. U svojoj prepoznatljivoj poeziji kojom je zaslužio atribute trubadura, romantika i suptilnog esteta, njegujući tradicionalne pjesničke oblike s osloncem na svoje dubrovačke prethodnike, vješti artist i manirist, Paljetak u spomenutim pjesmama doživljava neposrednu ratnu zbilju, rat za Dubrovnik i cijelo klupko patnje što se prijeteći zamrsilo oko njegovih čvrstih i postojanih zidina. Paljetak opjevava oskvrnuće ljepote, slobode i dostojanstva čovjeka. Neizostavne rime, dobro znani leksik, glazbenost stihova, njihova pjevnost, gipkost i artizam i dalje su osnovne označnice njegovih stihova koje je izazvala okrutna zbilja. Pitanje biti ili ne biti njegova Grada i golog opstanka nagnalo je Paljetka da se s tom činjenicom suoči i da je podvrgne svojem načinu poetskog iskaza. Novost pak valja tražiti u njegovu otporu, u snazi i pouzdanju lirskog subjekta, što se prije u takvu stupnju nije događalo. Kroz te stihove progovara stara dubrovačka poezija, drevna patina dubrovačke hrvatske književnosti, poimence pjesnika Điva, Džore, Šiška, Mavra, Cvijete...

Zbirka je građena trodijelno, sadrži tri tematske cjeline, tri ciklusa Urbs/Orbis, Ob/ranjeni grad i Sacra. Pjesme su datirane i može se reći da tvore pjesnički povijesni dokument gruboga ratnog vremena. Prvi ciklus objedinjuje prepoznatljivu Paljetkovu nostalgičnost, atmosferu i niz reminiscencija na krute elemente zbilje. Suptilna pjesnikova ironija kadšto se pretvara u jetku i duboku (pjesma Zelenci, 1991., »bdij u snu! U diplomatskom koru / pjevaju: Frère Jacques, dormez-vous, dormez-vous...«), duboku ranjenost više ne zamjenjuje igra riječima, rimama, metaforama (u pjesmi Konavle gotovo se biblijskim stilom izriče: »Konavle, zemlja pradjedovska, stara / poštena zemlja, međe njive, donja / i gornja banda, zla ih sada hara / pohlepna ruka, čovjeka i konja / jaše smrt koja tu je nekad prije / pitoma bila, domaća«). Kao da kroz taj ciklus odjekuju kasne dubrovačke jesen i zima 1991., pjesnik postavlja Dubrovnik u razinu svijeta, na kojoj je grad poistovjećen sa Svijetom: Urb-Orbis, dok u pozadini odzvanja čuveni renesansni Lorenzov stih »Di doman non c’è certezza«. Odjekuju pjesnikova bolna iskustva dok je dijelio sudbinu opsjednutog Grada kao njegov stanovnik, a potom i kao prognanik. Ono što je bilo idilično, ono što je bilo njegova duhovna Arkadija tu odjekuje u evokacijama i nostalgičnim zazivima izgubljenoga i oskvrnutog doma. Ob/ranjeni grad sonetni je vijenac, ispleten dubrovačkim patnjama i ranama, ali i drevnim gosparskim ponosom i dostojanstvom. Akrostih Ragusa liberata sjedinjuje temeljnu poruku sudioništva u patnji i solidarnosti, kroz koju se provlači prošlost, sadašnjost i budućnost Grada. U opreci duša-tijelo izgrađena je cijela struktura sonetnoga vijenca: »Ranili su ti tijelo sa svih strana / i razbili su nebo što te štiti kristalom svoga zvona«, »A dušu ti ne mogu, nitko nije / i neće, šaptom niti grubom vikom / zaplašit, stavit u lance je«. Na toj opreci Paljetak ispisuje čvrsta uporišta opstanka grada i njegove slobode. Mnogobrojna opkoračenja i razlomljeni stihovi i u tom sonetnom vijencu nižu se u jasnu strukturu pjesnikove himne slobodi.

Ob/ranjeni grad, taj sonetni vijenac, daleko je od dokumentarističkog prikaza razaranja Dubrovnika, on svjedoči o duhu vremena, skladu i ljepoti. Ciklus Sacra prožet je novozavjetnim temama i kršćanskom topikom, i u određenu smislu svojom transcendentnošću daje cijeloj zbirci novu dimenziju. Prema Maroevićevu mišljenju, ciklus Sacra tvori »bolju polovicu« zbirke i ide u vrh hrvatske poezije sakralnoga nadahnuća. Već spomenuta pjesma Bijeg u Egipat dobila je svoje bitne dopune u pjesmama Navještenje, Angelus, Božićni soneti, Podrumski Božić 1991., Svadba u Kani, Cvjetnica i Zadnja večera, primjerice, koje prate novozavjetne zgode preuzete iz evanđeoskih tekstova. Doimlju se kao profinjene Klovićeve sitnoslike što svoje niti vuku iz Novoga zavjeta, a pridodana im je svakodnevica kao okvir za jaču identifikaciju i pjesnika i čitatelja. S tim ciljem Paljetak koristi današnji leksik, posve obične riječi koje nikako ne pripadaju vremenu Kristova života i koje se sudaraju s biblijskim motivima i polučuju posebnu poetsku začudnost. U sklopu ciklusa pojavljuje se i Paljetkov Oče naš, spjevan u jedanaestercima u obliku soneta.

U hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća susrećemo duboke odjeke Kristove molitve i potvrdu da je duhovnost našega čovjeka obilježena očinskim odnosom Boga prema čovjeku i sinovskim odnosom čovjeka prema Bogu. Molitvama Nazora, Ujevića, Marovića, Dizdara ili Hrastovca pridružuje se i Paljetkova parafraza Isusove molitve, puna unutarnje melodioznosti i posebnoga reda i sklada, i sadrži sve dobro znane vrline i vještine Paljetkova pjevnosti te isprepleće evanđeoski tekst s osobnim pjesnikovim životnim iskustvom, s osobnim teškoćama i patnjama. Prigoda je podsjetiti da je veliki Dante svoju parafrazu Očenaša izrekao na početku 11. pjevanja Čistilišta koja je sigurno i Paljetku dobro znana, ali s većim odstupanjima od izvornoga teksta nego što se to događa u Paljetkovoj pjesmi Oče naš.

U zbirci Pjesni na dubrovačku iz 1997. ulazimo, kako bi rekao Ivo Frangeš, na vrata koja vode u proces nastanka hrvatske pjesničke tradicije. Rekosmo da je to najvjerojatnije Paljetkova najpopularnija knjiga, da se u njoj ogleda svaki Dubrovčanin, da sabire u sebi cjelokupnu dubrovačku tradiciju, da pokazuje razvojni put toga jezika i dubrovačkoga govora, uzdižući ga na razinu nacionalnoga književnog izraza koji ima u sebi sav onaj sjaj koji je nužan da se tim zrelim jezikom uzmogne stvoriti vrhunska književna tvorevina. Zbirka je sva u dosluhu Paljetkovih velikih prethodnika, od Držića do Vojnovića, od Gundulića do Vlahe Paljetka, od ljubavnih trubadura Džore Držića i Šiška Menčetića do bogobojaznih Vetranovića i Bunića Vučića, uključujući dakako i Cvijetu Zuzorić, a oslanja se i na prvi povijesno zapisani pjesnički iskaz iz 1421. dubrovačkoga carinika Džonka Kalićevića. Tu su gradske dubrovačke vedute i vedute dubrovačke okolice, Requiem za staro groblje na Mihajlu, drevni dubrovački običaji i fieste sv. Vlaha i sv. Antuna, božićne kolende i pučke pjesme. Neponovljivo je opjevan Dubrovnik, njegova povijest, njegovi umjetnici, njegovi značajnici, ali i obični ljudi, sve što se stoljećima taložilo u tome svetištu – u tome Svetigradu, kako kazuje pjesnik – hrvatske kulture, u toj kruni hrvatskih gradova. A opet na način da se približi i onima koji ga ne poznaju, koji nisu s njime srasli, koji ga ne poznaju u svim pojedinostima i u njegovoj skladnoj cjelini, koji nisu vični njegovu govoru. Paljetak je tom zbirkom apsorbirao cijelu dubrovačku tradiciju i iz nje podastro razne sastavnice, od visokoga kneževskog do srednjega gosparskog sloja i običnog puka. Doista je riječ o jedinstvenom projektu, nastalu na jugu Hrvatske koji ima svoga parnjaka u Baladama Petrice Kerempuha, nastalim na njezinu sjeveru. Jasno je prepoznatljiva pjesnikova virtuoznost i vještina, njegova vrsna pjevnost kao legitimacija i zaštitni znak cjelokupnoga pjesničkog opusa.

Godine 2002. Luko Paljetak u zajedničkoj mapi sa slikarom Josipom Zankijem objavljuje Sedam posljednjih riječi Kristovih. Čest je to motiv brojnih umjetnika, ali i brojnih teologa među kojima posebno izdvajamo fra Bonaventuru Dudu i njegove teološke meditacije Isusov križni put i sedam riječi na križu iz 1994. Paljetak se okušao i u opjevavanju tih arhetipskih i kanonskih riječi što su ih pojedini evanđelisti uključili u Kristovu agoniju. Bolje bi ih bilo okarakterizirati razmatranjima ili promišljanjima, svojevrsnom kontemplacijom, nego pravim pjesmama. Za razliku od pjesama koje pripadaju Paljetkovim Sacra, tu su pjesnikovi tekstovi lišeni ikakvih uresa ili pjesničkih postupaka, tu nema onih posuvremenjenja na koja nailazimo u pjesničkim doživljajima Kristova života od rođenja do Golgote i uskrsnuća. Tu nema rima, nema metrike, nema metafora i drugih pjesničkih figura, tu nema humorne atmosfere, tu nema smještanja u hic et nunc. Njegov je pjesnički govor obuzdan ozbiljnošću tih trenutaka Kristova umiranja koji duboko potvrđuju Kristovu ljudsku narav i ljudsku sudbinu. Paljetkova razmatranja tih zadnjih Kristovih riječi više su prilagodba lirskoga subjekta svečanim, uzvišenim i bolnim trenutcima in extremis i suobličenje s Kristovom mukom i patnjom koje zadržava dramatiku biblijskoga izvornika, a koju pjesnik izražava čistim, poniznim i molitvenim iskazima.

Međutim, te Paljetkove molitve, njegove refleksije o Kristovoj patnji i smrti riječima nadilaze ono što su zabilježili evanđelisti Matej, Luka i Ivan. Pjesnik u svojim molitvenim refleksijama progovara o vlastitoj boli i nadi, pronalazeći u ljubavi odgovor kojim transcendira Isusovo umiranje i Isusovu smrt. Posljednja, osma, refleksija koja se ne odnosi na Kristove riječi što ih je izrekao tijekom svoje agonije, tematizira potres koji se javlja u trenutcima Kristova izdahnuća kao dokaz Božje prisutnosti u tom događaju: »Zemlja se potrese, pećine se raspuknuše... / Bijaše to dokaz, pogotovo za one / koji vjeruju samo svojim očima, / dokaz kojem težinu daje strah«. No pjesnik radije izabire dokaz koji u Kristovoj žrtvi i smrti svjedoči o ljubavi kojom je zagrlio i privukao k sebi cijeli svijet, svakog čovjeka i samog pjesnika: »ali mi smo bolji dokaz dobili, / dokaz koji u srcu / ne pobuđuje strah i jezu, / nego u srcu budi ljubav«. Ljubav je to koja zahvaća sve stvari i pojave i koja po muci i smrti Krista Isusa sve prožima, sve sjedinjuje i sve spašava. Pritom će se poslužiti Ivanovim riječima: »Po tome će nas poznati i raspoznati / On koji određuje broj zvijezda i svaku od njih / imenom njenim naziva; po tome će se znati da smo Njegovi / ako budemo ljubili jedan drugoga / onako kao što je On / ljubio nas«.

Odrekavši se bilo kakve i bilo koje pjesničke forme i parafraza koje tako obilno koristi u svojim Sacra, Paljetak u ovom slučaju izabire svoju vjerničku identifikaciju s Kristovim posljednjim događajima i u određenom smislu, preuzimajući iz starozavjetnih mudrosnih knjiga i psalama pregršti misli i iskaza te odgovara ispovijedanjem vlastite vjere, pozivajući se na Isusove riječi iz velike svećeničke molitve kako ih bilježi Ivan u svojem evanđelju i svojim poslanicama. Pa ako to i nije prava ispovijest ili njegovo vlastito svjedočenje vjere, barem je slutnja njezina smisla i iskaz povjerenja u čovjekovo iskupljenje po muci, smrti i Kristovu uskrsnuću. Slutnja spašene ljudske povijesti.

4.

Godine 2004. pojavljuje se Paljetkova zbirka pjesama Sacra, zbirka religioznih pjesama, kršćanski prodahnuta. Uglavnom donosi glavne zgode iz Kristova života, tematizira otajstvo utjelovljenja i Isusova rođenja, bitno nadopunjuje ciklus Sacra iz zbirke Bdjenja. Isusov je život usadašnjen, pravi aggiornamento novozavjetnih zgoda kojim se te zgode iz svoje povijesnosti smještaju u naše vrijeme, prožete svojevrsnim humorom, opuštene i kolokvijalne, reflektiraju Paljetkovu nježnu i jednostavnu teologiju kojom ne odstupa od kanona svetoga teksta i ne želi ga osporavati ili ga izvrgnuti kakvoj poruzi, nego ga opjevava, pripovijeda ili dramatizira ne otimajući mu aureolu svetosti i vjerno slijedi niz biblijskih događaja navještenja do Božića, Kristova rođenja, do Golgote i uskrsnuća. Riječ je o svojevrsnoj Bibliji za siromahe, obične ljude, Bibliji pauperum kakvu gledamo u raznim ozbiljnim i humornim prikazima biblijskih zgoda na veličanstvenim gotičkim srednjovjekovnim katedralama iz kojih običan ili neuk puk vizualizira, uči i prihvaća evanđeoske poruke. Čitatelj naime kad gleda prizore na katedrali u Chartresu ili na pariškoj katedrali Notre-Dame, sudjeluje u tim prizorima i reljefima, tim isklesanim zgodama Kristova, Marijna i Josipova života, ali i cijeloga niza drugih biblijskih likova.

U svim tim pjesničkim prispodobama i prizorima Paljetak je prostodušni, naivni sudionik, koji majstorskim izvrtanjem i poigravanjima novozavjetnom prototekstu daje svježinu i do te ga mjere aktualizira i uvlači čitatelja u identifikacijski proces u kojem može ovjeriti svoje vlastito religiozno iskustvo. Paljetkove religiozne pjesme, cijeli taj sakralni ciklus nije nikakva posljedica njegova obraćenja ili naglašena inzistiranja na religioznom doživljavanju svijeta; riječ je o duboko intimnim, prisnim doživljajima novozavjetnih tema, obogaćenim anegdotalnim, duhovitim i humornim poigravanjima. Primjerice, u pjesmi Zadnja večera pjesnik tu svečanu, značajnu i otajstvenu zgodu smješta u prostor bučne gostionice u kojoj defiliraju pojedini njezini sudionici, mahom biblijske osobnosti, krčme u kojoj konobarica Magdalena u svoj notes zapisuje narudžbe, Marta spravlja hranu, apostoli međusobno i s Kristom razgovaraju dok čekaju slasnu večeru, zatim večeraju uz Kristove riječi pretvorbe da bi se u kasnu noć, na vrhuncu same zgode, sve smirilo i pretvorilo u tihu zebnju u kojoj Krist ostaje sam i bdije: »U uljanoj je svijeći polako / dogorijevao plam, / apostoli su pozaspali, / Isus je bdio sam«.

Uza sve te prepjevane zgode kao varijacije novozavjetnih kanonskih prizora pjesnik umeće i teške sumorne i sjetne trenutke koji se referiraju na ratne prosinačke dubrovačke dane iz 1991. Vječne istine o kojima svjedoče pjesme Angelus, Božićna zvijezda, Rođenje, U Betlehemu, Tri kralja, Zapis Melkiorova sluge ili Cvjetnica, snijeg, Petru stijeni, Getsemanski dijalog i zadnja pjesma Slavuj na Golgoti u Paljetkovu pjesničkom doživljaju posjeduju iznimnu ljudsku dimenziju, ali ljudsku dimenziju koju sve te zgode posvećuju i daju joj nježnu i ozbiljnu patinu svetosti. Pjesnik sam sudjeluje u Božjem djelu. Pišući o zbirci Sacra, Maroević zaključuje: »Pjesnik namjerno ostaje pred vratima tajne, kanon ostaje conditio sine qua non, ali njegove slutnje prodiru dalje od uvjerenja. Naizgled skromno ‘dodajući koji stih’, Paljetak je obogatio univerzalni imaginarij crtama osobne, ganutljive participacije«. Pjesme Luka Paljetka koje se dadu svesti pod zajedničkim naziv Sacra pripadaju u sam vrh hrvatske religiozne lirike.

Preostaju nam još dvije zbirke pjesama koje su objavljene poslije Sabranih pjesama u šest svezaka iz 2018. i odnose se najvećim dijelom na pjesme žalostinke ispjevane u povodu preminuća pjesnikove supruge Anamarije. Riječ je o pjesmama nježnoga tugovanja, pjesnikova žalovanja, pjesnikove tuge i duboke sjete, pjesnikove neizmjerne čežnje i žudnje za osobom koja je bila ne samo dijelom, nego potpunim njegovim drugim »ja«. Posrijedi su zbirke Nebo duga rastajanja iz 2020. i Odustajanje od dana iz 2021. Pjesnik kao da se drži one poznate biblijske rečenice: »Vita non tollitur, sed mutatur« i kao da tom snažnom i utješnom rečenicom sažima svoj odnos prema smrti i prema preminuloj supruzi. Jer ovdje se na zemlji ne živi potpuno. Paljetak je te činjenice itekako svjestan, zemaljski je život ograničen, krhak, nestalan, smrtan, a zna biti i iznimno težak, mučan, u bolima nepodnošljiv.

U pjesnikovu svijetu koji je ostao bez svoga životnog oslonca o koji se vazda mogao poduprijeti i koji ga je oslonac zbrinjavao, ugađao mu u raznim prigodama, tješio ga i sokolio, hrabrio i nadahnjivao, koji mu je bio stalna muza, koji ga je nadahnjivao, događa se ipak nešto posebno, zbiva se jedno novo, neporecivo drukčije i dragocjeno iskustvo. Smrt je raskinula zajedništvo ljubljenoga i ljubljene, i čovjek, naš pjesnik – pa i kršćanin – teško se miri s tom činjenicom: ne može ne tugovati, plakati ili vapiti. Ne može je iz svoga sjećanja istisnuti. Ne može se osloboditi one vezanosti, one spone koja ga je cijeloga života, i u dobru i u zlu, i u sretnim trenutcima i u nevoljama, tako tijesno, tako jako, tako snažno vezivala uza sve ono što je on, pjesnik, čovjek, muž, doživljavao kao vlastitu katarzu. Nije li Krist plakao zbog Lazara? Nije li vapio. »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« kao što vapi svatko tko se nađe in extremis ako mu Gospodin ne podari sretnu smrt. Čovjek tuguje i žaluje, bez obzira na to što mu je obećan stan u vječnosti, žaluje unatoč vazmenu značaju smrti. Teško se miri sa smrću voljene osobe, ne može unatoč svojoj vjeri i nadi u »uskrsnuće tijela« pojmiti i razumjeti svoj gubitak.

Paljetak nije jedini koji je, evo, već u dvije zbirke opjevao prekid tjelesnoga zajedništva s voljenom ženom. Ima pjesnika koji su to činili i u drevnoj Grčkoj i u starom Rimu; ima svoje prethodnike u Danteu i Petrarci. A u svojim pjesmama, prožetim tužno-sjetnom nostalgijom za svojom ženom, čeznutljivo tuguje i tužno čezne gotovo jedva čekajući ponovni susret s ljubljenom osobom, i to ne samo susret s njezinom dušom, nego i susret njih uskrslih, njihovih duhovnih tijela u »visio beatifica«. U Paljetkovim pjesmama žalostinkama, u njegovim sjetnim i čeznutljivim žalovanjima, u njegovu kanconijeru tugovanja nailazimo na transcendentalno, na onostrano, na ono što sâm pjesnik očekuje kao što uostalom očekuje svatko od nas, posebice oni koji vjeruju da smrt nije kraj... Nije to samo puko opraštanje od ljubavi, nije to odiljanje od drage i ljubljene osobe koja mu je do vrha ispunjavala vrč života i zbog čije se prisutnosti prelijevala njegova životna čaša; te su pjesme i »In Vita« i »In Morte« jer, kako vrsno ispisuje svoj pogovor Sibila Petlevski, »takve podjele ne može ni biti u fenomenološkom polju gdje su na snazi cirkadijalni ritmovi prirode, u kojem, kaže pjesnik, i kad nam izvuku nebo ispod nogu, ostaje nam dobra, meka, prisna, plodna i jestiva zemlja koju nam ‘ne može nikad nitko izvući ispod nogu’.«

Ovi Paljetkovi stihovi žalovanja i tugovanja uče nas jednoj drukčijoj pedagogiji, pedagogiji života i poslije smrti ili u smrti, pedagogiji koja nekako, makar i zatamnjeno, možda nejasno, možda uz grcaj ili kakav drugi osjećaj, govori sjetno ili radosno, sjećajući se prošloga u životu budućem, u visio Dei, gdje će se smiriti sve težnje i želje, sve ono što smo prema našim dragim osobama, i onima najbližima osjećali. Nestaje svako uzdanje u zemaljske brige, a gori želja »sursum corda«, gore i plamte onaj neobjašnjiv žar i vjera da ćemo ipak zajedno živjeti u punini s Bogom i da će se naše srce, riječima sv. Augustina, smiriti u Bogu i u zajedništvu sa svima koje smo ljubili i koji su nas ljubili. Bez žalovanja, bez toga nježnoga i sjetnog tugovanja – jer u pjesnikovim riječima nema ogorčenja ili buntovnoga prosvjeda – po svoj bi prilici sam pjesnik upao u stanje ravnodušnosti i očaja. No u tim Paljetkovim pjesmama nema očaja kao što nema ni ravnodušnosti ni primisli da se život nakon smrti ne ostvaruje u drugim dimenzijama. Onima koje proviđa i koje svojim spasenjskim djelovanjem omogućuje Riječ koja je postala tijelom.

Što na kraju preostaje? Čemu se nadati ako ne životu u visio beatifica, životu s najbližima u njihovu svijetlom i cjelovitom čovještvu u vječnom Božjem zajedništvu! Stoga će se i dalje pozorno očekivati Paljetkovo slušanje ptičjega pjeva i cvrkut kojim ptice navješćuju evanđelje. Jer, možda upravo sada, u vrtu svoje kuće pjesnik opet sluša ptice i sprema se pažljivo, obzirno i usredotočeno zabilježiti ono što je od njih čuo.