Na koga smo ljuti*

Bila je srijeda kasno popodne kad sam saznala za Neneka. Meni vrhunac tjedna. Nastava do četiri, pa dva sata do dramske, ispijam kavu s cimericom iz studentskih dana, Sandrom Čibarić ex Pahek. Bile smo već pri kraju kad joj je došla poruka na WhatsApp.

Isuse, ne, pa kaj je, pa Neno, pa koji Neno i kaj s njim, pa Marlijev mlađi buraz. Od nasilne fizičke reakcije ostanem bez daha. Veli Pahekica:

– Navodno se ubio – i čita dalje, dok ja pokušavam gutnuti slinu.

Obje smo znale fragmente priče, pričalo se prije godinu dana, možda malo više. Neno se kao mladi prometni policajac bio zapleo u neku gungulu, naplatio kaznu komu nije smio, sinu nekog tko radi usluge policajcima. Onda su ga valjda na poslu stiskali, a on pružao otpor. Dok sam ga još imala na fejsu, vidjela sam da je sve više pisao u šiframa, ali se dalo iščitati da s uživancijom odere upravo one koji inače nisu plaćali kazne. Sjećam se da se o tome razgovaralo s nekom čudnom mješavinom osjećaja: »ajde, mali, pokaži im« i »no dobro, ve si se baš ti našel promeniti svet«...

– Mislim, kak to točno ide? – sjećam se da je pitala Pahek u prazno kad smo tada to spominjale. Ona u sedmom mjesecu trudnoće, spičkana, speglana, nokti, šminka, prpošna, jedra, energična, njezin Žac isto pokazni primjerak društva, zgodan, u usponu, drži do sebe, igra tenis četiri puta tjedno, pa žuri kući da skuha zdrav obrok za svoju Pahekicu seksi bombicu. Angažirani za pravdu, ekologiju i održivi razvoj oboje, jer dolazi njihovo čedo i treba počistiti ovaj kvarni svijet za njega.

– Koje? – pitam.

– Pa to, da se vozač ide dogovoriti s policijom? Mislim, kak započneš taj razgovor? Kaj, ono, gospon policajac, idemo se dogovoriti, znaš ti ko je moj tata...

– Joj, daj, ajde...

– Kaj?

– Daj, Pahek. Kolko put ti se dogodilo da su te zastavili zbog brzine, pa te pustili?

– Pa ne znam, tri, četiri put, ali sam jednom i platila...

– Eto vidiš.

– Kaj vidim?

– Draga moja, kad imaš sise ko što ih ti imaš, propuštaš čitave životne škole o komunikacijskim strategijama koje mi normalnih proporcija usvojimo iz nužde. Kaj se neko ko ti ima dogovarat? Spustiš prozor, ovaj blene ko idiot u tvoje air bagove i pozabi kak se zove, a ne da si vozila prebrzo.

Neko dulje vrijeme nismo čule ništa novo o njemu i onda ovo. Ja u nokautu, ne čujem i ne vidim ništa, tahikardija. Pahek melje nešto, sada raskupusana majka bebe koja ne spava u komadu više od 45 minuta, masna kosa svezana u rep, krpice ostatka laka na noktima, zaflekana majica s rastegnutim ovratnikom, lagano ćifi na znoj i kiseli beblji rigoleto, neprestano ljuta na svijet i na Žaca, koji sad s pet kila viška na guzici četiri puta tjedno bježi na pivo. Tenis je ograničen na televizor iznad šanka. Ja gledam tupo u njezine bivše sise, sada dojke, progovorim negdje u sredini samo zato što mi se upalio alarm da šutim predugo. Moje je da budem primjereno tužna i distancirano zgranuta nad tom sudbinom i da je ne doživljavam osobno. Dakle, nešto poput:

– Nemrem vjerovati. Kolko je imal godina. Dete.

Još smo si nekoliko puta uzvratile s »kako je to grozno« i »koliko je mogao imati godina«, ja platim kave i peline, kisi-kisi i krenem prema školi. Svakim korakom otpadaju dijelovi s mene. Kako sad odraditi iole normalnu probu, pitala sam se u sumrak moga posljednjeg pravog radnog dana u školi.

Sjedim potpuno blijeda za stolom dok klinci ulaze, skidaju ruksake i smještaju se, pokušavam se pribrati, ali i dalje skrolam po portalima, većinom samo pišu inicijale i brojku godina u zagradi, da su ga našli danas poslije podne, u autu, u snijegu u nekom polju, uniforma, službeni pištolj. Gasim mobitel, gledam u prazno. Na kraju današnje probe trebaju čuti plan o Antigoni 2.0., a ja ne znam kako prevaliti put do tog trenutka.

Fale samo Sara i još jedna cura, na dogovoru su kod Ravnateljice, nešto za maturalac, al možemo mi početi. Dobre su volje, skinuli su sve viškove sa sebe, skinuli razred od formalno postavljenih klupa, čine taj prostor konačno svojim, polako se razgibavaju, neki kreću fonirati ili govoriti u nekoj svojoj struji svijesti. Inače bih uživala u tome kako im je sve što sam htjela prešlo u rutinu.

Ništa, iščupaj se, nema labavo. Nakašljem se, ustanem, tražim da se nastave kretati i da mi pričaju o svojoj ljutnji. Ljuta sam na starog, mogla bih ga golim rukama udaviti, pa fragment imitacije očinskog mansplainanja, ljut sam na ovu iz kemije, mogo bih ju, kreće imitacija umlaćivanja sjekirom, ljuta sam na državnu maturu, koji će mi to kurac u životu, ljut sam na wc jer smrdi, ljuta sam na svoju guzicu jer je velika.

– Ja sam ljuta na klince koji voze bijesne aute – velim napokon i ja, čini se da me nitko nije čuo. – Stanite sad malo. Stanite! Neću se raščistiti danas ako ovo ne podijelim s vama, jer je prokleto važno meni, a trebalo bi biti i vama. Jeste čuli za policajca koji se ubio danas?

– Je, Isuse, prolazi mi bus tam blizu de su ga našli – veli Ema.

– Ne znam jel znate cijelu priču, ali njega više nema jer su ga mobingirali. Samo zato jer je opalio kaznu bahatom klincu, sinu nekog usranog međimurskog glavonje, valjda u beemveu...

Danko se pridružuje:

– Poludim na to, ej. Mislim, zaboli me ako netko ima ludi auto, al kad se ponaša na taj način, e, to bi odmah u zatvor.

Neki kimaju, neki jednostavno gledaju u pod, još se nisu priključili iz vlastite ljutnje u moju.

– Imal je 22 godine – dodam – samo malo više nego vi.

– Ma, to v zatvor, govnari – doda još netko tiho.

– Samo je napisao kaznu nekomu tko je vozio prebrzo – dodam.

– Netko mora odgovarati.

– Bio je jedan protiv svih.

U čoporu se bijes raspodijeli, ne moram nositi sav teret sama. I to bi mi bilo dovoljno da preživim, barem taj dan.

Ulaze Sara i druga cura, s potpuno drugom energijom. Sara pita tko je umro. Nekoliko nas se zasmijulji, mi smo prošli malu katarzu i nekako se iz logike situacije uopće ne nameće da joj ponavljamo tu priču, stvarno to nikome nije palo na pamet. Osim Renatu.

– Mislim da bi bilo bitno da cure čuju, da se mogu pridružiti – reče.

Koliko god se zbližili, koliko god se uopće možeš zbližit s tim idiotom, podražaj koji takvi dobivaju od upravljanja situacijama prejak je da bi prešli preko sebe. Ja ne shvaćam što se zbiva, vjerojatno jedina tamo, i vraćam se u istu struju.

– Isuse, kaj bi tom malom napravila, da mi više nikad ne izađe iz Lepoglave, nek’ ga jebu u debelu guzicu...

Sara i druga cura se smijulje, Renato mi kaže:

– Treba im kontekst.

Velim:

– Dakle, danas se ubio mladi policajac, a glavni krivac za to je debeli tajkunski isprdak, neki idiotski gaser, vjerojatno u bijeloj trenirki koja košta ko moja mjesečna plaća. Njemu je policajac napisao kaznu za prebrzu vožnju, a nije znao da tatica...

Osjetim kako svi šute. Dignem pogled, vidim kako gledaju prema Sari, Sara i Renato gledaju mene. Ona bijesna, on u ekstazi. Za ejakulaciju mu treba još samo da podcrta svoj doprinos kaosu:

– Mislim da bi tu Sara mogla imati prigovor – smije se.

Sara počne. Drhti joj glas. Njoj nikada ne drhti glas.

– Mogu vas pitat nekaj? Kaj vi uopće znate o cijeloj toj priči? I o tom dečku, kojega ste sad tak lijepo opisali? Jeste ga ikad vidli? Jeste bili na licu mjesta kad se to dogodilo?

Na meni su pogledi svih. U želucu mi je kao kad sam se zakačila s Renatom. Samo jedna mala razlika. Ako se sada ispričam, gotova sam. Ne mislim na dramsku, na Antigonu, mislim na sebe. Ne mogu se još jednom savit. Da, Sara je to više zaslužila od malog psihopata, ali nadošla je par tjedana prekasno. Nema malo selo, nema svima se moramo svidjeti, neke stvari su jasne.

– Neke stvari jasne su same po sebi, Sara. Ne, nisam bila tamo, a nisi ni ti.

– Točno! Točno! I zato mi nije jasno odakle Vam pravo...?

– Odakle mi pravo, kaj, nazvat ljudskim šljamom nekoga tko to stvarno jest?

– Taj dečko kojeg ste sad izvrijeđali jedna je od najboljih osoba koje poznajem...

– ... ma daj, baš najbolja osoba, a po kojim kriterijima? To kaj možda usvaja pse lutalice ili daje novac u humanitarne svrhe ne znači baš ništa ako se usporedi s činjenicom...

– ... ma kakvom činjenicom?!

– ... da je zvao taticu kad mu je cajkan napisao kaznu, i da je tatica nagazio mladoga čovjeka koji nije napravio ništa krivo i koji je sad mrtav!

– Ako je ovo opet neka Vaša dramska igra, ja neću sudjelovati u njoj, jer meni je ovo ozbiljno i iskreno nemrem vjerovati da tak olako sudite o nečemu o čemu nemate pojma...

Čujem neku drugu sebe kako govori, ova prva ja previše je zauzeta činjenicom da se sve oko nje okreće.

– Ja nemam pojma? Ja nemam pojma? Sara, ajde siđi nakratko sa svoje kule, izvadi srebrnu žlicu iz usta i pogledaj malo kako živimo mi ostali koji nismo privilegirani roditeljima koji sređuju probleme...

Svijet se više ne okreće, Sara je ta koja se okreće na peti i izlazi iz razreda. Ostali bulje u pod, Renato se okreće prema zidu, daje si tren da u miru uživa u svojoj maloj pobjedi. Noga mi se trzne, jedna ja želi izletjeti za Sarom, druga ja ukopana je i skuplja snage da nekako dovrši probu.

– Do-brooo – zacvrkutala sam u nekom trenu, neka dobra duša čak se i nasmijala u nadi da će tako ublažiti kolektivnu tjeskobu. – Ajmo danas više ne razgovarati. Idemo, ovako. Nađite si sad mjesta svako za sebe i dajte mi malo razmislite i na papir napišite kakvu biste ulogu voljeli igrati. Nekad u životu. Ono, u savršenim uvjetima, sa savršenom ekipom glumaca... što mislite, koju emociju ili koji karakter biste mogli odglumiti vrhunski? Možete se pozvati na bilo koji film ili seriju ili predstavu koju ste gledali ili čitali. Može? Ja idem samo kratko do zbornice, pa se vratim. Imate 15 minuta.

Izađem iz razreda, gledam prema izlazu iz škole, ali Sare više nije bilo. Prošapćem:

– Fak. Fak. Fak.

U daljini hodnika tri su spremačice, Vera, Mara i Spoma. Ne vide me dok trkeljaju.

Vidim drevne jade kuće Labdakove,
Jadi živih s jadima se mrtvih množe,
Novo pokoljenje ne može iskupiti staroga grijeh,
Božja ruka bije, tome kraja nema.
Svjetlo je sjalo na posljednje izdanke Edipova doma,
Sada ih prekriva krvava prašina bogova podzemlja,
Bezumnost riječi i duša, odmazde krug.

____________________

* Odlomak (3. poglavlje) iz romana u nastajanju Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka. (Op. ur., kolovoz 2023.)