Matematičar

Moja prijateljica tuguje za partnerom. Nosi crninu, drži se kao da je svakoga dana dan žalosti, a žaluje i iznutra. Sve prolazi, zna ona to, no teško ju je uvjeriti da njezina ljubav i njezin očaj nisu iznimke.

Pokušavam joj pomoći kako god mogu. Vesele boje bile su kontraproduktivne te sam se opredijelila za plavo, ljubičasto i crno. Onda mi je svijet dosađivao pitanjima otkud tako mračna paleta usred mediteranskog ljeta. Zato sam izjavila da mi je umro pas. Moja prijateljica se ni tada nije osmjehnula, samo je podigla obrvu, tek toliko da me navede na pojašnjenje. Kad smo ostale same, rekla sam joj:

– Jedna junakinja Olge Tokarczuk ponekad ima dojam da živimo u svijetu koji izmišljamo.

– Da – suglasila se uz neizbježan uzdah. – I svatko ima svoju verziju.

Da nismo toliko tužne, nasmijale bismo se ovoj usklađenosti misaonih tokova, jer je replika upućivala na isti citat. Prihvaćale smo i u toj knjizi pročitanu ideju o imenima pa smo svakome davale nadimke koji su nam se činili odgovarajućim.

Njezinog partnera ja sam prozvala Matematičar, a u razgovoru sa mnom ona ga je zvala isto tako. Matematika je bila njegov pomalo iščašen hobi i nikad se nije znalo u kom trenutku će se baciti na mjerenja i izračune. Premda, ruku na srce, rezultati nisu bili nepogrešivi.

Primjerice, jednom kad mi je dopustio da platim naš zajednički ručak. Bio je nenametljivo galantan pa ni tada nije izdržao, nego se okomio na konobara.

– Gospođi ste previše zaračunali – graknuo je. – Ja sam matematičar, ja to znam.

Nije bio u pravu, ali ništa nije moglo umanjiti obožavanje kojim ga je častila moja prijateljica. Činilo se nemogućim navesti je da posumnja u ispravnost njegovih izračuna na dan onoga sprovoda.

Iznenadna smrt jednog dragog mladića ucviljela je cijeli grad i pola grada je došlo na groblje. Iako sam svjesna da je smrt uvijek blizu, smrt nekoga koga poznajem obavezno me izbaci iz ravnoteže. Stajala sam u gužvi kao sama na svijetu, puna samosažaljenja. Uzvišeno-svečano držanje ostalih ljudi bilo mi je jedva vidljivo, a njihovi prigušeni glasovi gotovo nerazumljivi.

Matematičar se ondje našao s prijateljem i, možda nije nevažno spomenuti, imenjakom – imenjakom po imenu u rodnom listu, a ne po nadimku.

Naime, ima ljudi koji se bave numerologijom i mogli bi u tome imenu lako pronaći podudarna predodređenja. Što se mene tiče, ni situacija na nebu nije bez utjecaja. Srndaćev Mjesec nedavno je sličio jumbo pizzi, nisko nad horizontom, nakon čega je prilazio gospođici Veneri sve više se stanjujući, a najtanji je bio dan nakon što se odlučio udaljiti od nje. Ona koja ga je mogla sresti samo u zoru nije imala ne znam koliko manevarskog prostora.

Ja nisam ni romantična ni nježna pa sam to prijateljici prikazala posve racionalno, na što je ona odmahnula rukom kao da tjera komarce. Šišmiš u jednom satu pojede šesto komaraca, to je ono što nju zanima, a ne tamo neke konstelacije i Kumove slame.

Na onome sprovodu, u pratnji svog prvog susjeda, prošla je Matematičaru iza leđa, na tolikoj udaljenosti i u takvoj gužvi da mu se nikako nije mogla javiti. Sirota, veselila se što je on ondje, ne sluteći da će to zadugo biti njezino posljednje veselje.

Zatim su se, licem u lice, našli razdvojeni pred otvorenim grobom, uz zvuke glazbe koju je pokojni mladić osobito volio. Imenjak nije gledao ni u koga osim u crnu zemlju, no svi su znali da pati za vlastitim djetetom pa ni posvemašnja skrušenost ni lice obliveno suzama nisu bili začuđujući. I tada, iznenada, Matematičar je moju prijateljicu prostrijelio tako strašnim, optužujućim pogledom, da je na trenutak izgubila ravnotežu i oslonila se o podlakticu svoga susjeda. Iako gola, oblivena hladnim ljepljivim znojem, podlaktica je poslužila svrsi.

Kad je ukop krenuo, a moja prijateljica se usudila pogledati prijeko, ni Matematičara ni imenjaka više nije bilo. Kasnije se govorkalo da je imenjak Matematičaru bio šapnuo: Ja sam izgubio dijete, ti si izgubio dragu, hajde da se skupa ubijemo!

– I tako su obojica skočila u raku neposredno prije nego što je lijes spušten – zaključila je moja prijateljica.

Ona to tvrdi i dan-danas, iako su činjenice protiv nje. Nitko, baš nitko nije vidio to uskakanje. No svi smo, nekoliko dana poslije, na vanjskom zidu groblja mogli pročitati natpis:

LELO, NE MOGU ŽIVJETI BEZ TEBE!

Međutim je u Matematičarevoj elektroničkoj bilježnici registrirano vrijeme koje upućuje na popodne poslije onog pretužnog sprovoda. Uz niz još neodgonetnutih izračuna, ondje je identičnim fontom ispisana ista ta rečenica!

Zato sam sebi dala tri prioritetna zadatka. Prvo, moram prijateljici pomoći da prebrodi vrijeme žalovanja. Zatim, valjalo bi doznati gdje je Matematičar i je li tako zvao moju prijateljicu ili je Lela neka nama nepoznata osoba.