Luko Paljetak u obzoru Večernjakove kratke priče

Miroslav Šicel u predgovoru »Antologije hrvatske kratke priče« o kratkoj priči kaže sljedeće: »...ona ukida na određeni način ‘pričljivu fabulu’, usredotočena je samo na trenutak stvarnosti... kao fotografskim aparatom zaustavlja ona ‘važan’ moment... ona zahtijeva izvanrednu organiziranost ispričane radnje namijenjene konkretnom cilju... njezin je izraz neopterećen baroknom atributivnošću i metaforikom ili nefunkcionalnom kićenošću...« Pišući o kratkoj priči s kraja 20. stoljeća u jednom drugom zborniku, onom naslovljenom »Teorija priče«, Beata Thomka navela je različita mjesta u čijoj se diskurzivnoj strukturi može naslutiti kratka priča. Ona se može imenovati i posve neuobičajeno npr. albumska slika, anegdota, uljepljivanje, papirić, spot, podsjetnik, element gradnje, doticaj, bilješka, piljevina, fragment, izreka, montaža, nacrt, krhotina, tekstualni bljesak...

U tom istom udžbeniku od devedesetak članaka, eseja i ogleda o umijeću pričanja koje je priredio Tomislav Sabljak istražujući europsku i hrvatsku teorijsku pripovjednu baštinu, nalazi se i izuzetno dojmljiva rasprava Brandera Matthewsa naslovljena »Filozofija kratke priče«. U njoj autor, osim komparativnih usporedbi kratke priče s ostalim proznim vrstama, naglašava njezinu osnovnu stilsku oznaku koja se očituje u britkosti izraza te u logičnoj, prikladnoj i harmoničnoj naraciji. Uspoređujući npr. crticu i kratku priču razliku uočava na razini događajnosti. Naime, u kratkoj se priči uvijek nešto događa, dok crtica može biti »mrtva priroda«, ona može biti obris lika u njegovim glavnim crtama ili čak slika psihičkog raspoloženja.

Što se uopće podrazumijeva pod oznakom formalne kratkoće? Suzanne C. Ferguson u članku »Definiranje kratke priče« piše o sedam formalnih karakteristika suvremene kratke priče: 1) ograničenje i isticanje stajališta; 2) naglasak na iznošenju osjećaja i unutarnjeg doživljaja; 3) izostavljanje ili preinaka nekih elemenata tradicionalne radnje; 4) pojačano oslanjanje na metaforu i metonimiju u prikazu događaja i postojećeg stanja; 5) odbijanje kronološkog slijeda vremena; 6) formalna i stilska umjerenost i 7) isticanje stila. Ono što je bitno naglasiti vezano je uz poziciju autora kratke priče koji se u njoj gotovo skriva iza subjektivnih događaja svojih likova, a često puta upotrebljava i Jamesovu metodu središnje inteligencije kako bi mikroskopskim pogledom naglasio teme suvremene proze kao što su otuđenje, osamljenost, traganje za identitetom i integracijom.

Sve to čini fragmentarni zapis koji dominira kratkom pričom postajući na taj način amblemom njezina izraza. O tome je često pisao i govorio talijanski semiotičar Omar Calabrese smatrajući da na području djelomičnoga u odnosu na cjelovito, treba praviti razliku između detalja i fragmenata. Detalj tako postaje rezultat svjesnoga odabira i kao spoznajno sredstvo on pripada djelatnosti subjekta i može biti dijelom većih cjelina. Fragment je pak rezultat loma u kojemu efekt slučajnog »isječka iz života« dobiva primat. Upravo je on taj koji preuzima primat u strukturi priče, a iščitava se i tumači na razini podteksta kojega čini ili urbani pejzaž ili individualna poetika ili neki dijelovi kulturno-povijesnoga konteksta. Fragment na taj način, ako govorimo o kvantitativnim obilježjima kratke priče, postaje i nositelj oznake minimaliteta. On postaje vezni element između čitatelja i pripovjedača. Fragmentarni odnos prema zbilji prepoznaje se otvorenošću početka i iznenadnog završetka kratke priče kao i njezinom sklonošću in medias res počecima i završecima koji dovode do začuđujućega efekta. S njegovim mišljenjem ne bi se složio Raymond Carver koji smatra detalj svakodnevlja onim koji određuje prizor kojeg se krajičkom oka vidi u prolazu, a koji kao takav postaje povodom za pisanje kratke priče. Korištenjem jasnog, specifičnog, točnog i preciznog jezika oživljuje se detalj i oblikuje priča o njemu.

Od 1964. godine Večernji list svake subote objavljuje prozne tekstove poznatih i manje poznatih autora. Prve nagrade za kratku priču dodijeljene su 8. siječnja 1966., a u izbor za nagrade uzete su sve objavljene priče domaćih autora do te godine. »Početkom šezdesetih godina, mi mladi literati inicirali smo objavljivanje kratkih priča u novinama. No, tada nije bilo domaćih kratkih priča, pa smo objavljivali strane, i to u prijevodu Cvitana, Šoljana, Slamniga, Donata... Bili su to autori kao što su to Solženjicin, Čapek, Čehov«, rekao je jednom prigodom Tomislav Sabljak. Tadašnja glavna urednica Vera Vrcić prihvatila je njihovu ideju pa je Večernji list podijelio prve nagrade domaćim autorima kratkih priča, a poticaj redakcije da jednogodišnjim natječajem i nagradama obnovi do tada zapostavljeni oblik kratke priče, u cijelosti je uspio. Prije svega, privukao je poznate pisce da kratkom pričom iskažu pripovjedačko umijeće, a mladim piscima pružio je priliku da se okušaju u narativnoj formi kratke priče koja traži maksimalnu ekonomičnost i preciznost.

Prvi nagrađeni pisci Večernjeg lista za kratku priču bili su Vojin Jelić, dobitnik prve nagrade, Mirjana Matić–Halle, dobitnica druge, i Fedor Vidas, dobitnik treće nagrade. Iste godine raspisan je i prvi natječaj s propozicijama, koje se nisu u osnovi mijenjale sve do danas. U propozicijama piše sljedeće: »Pravo sudjelovanja na Natječaju imaju svi građani Republike Hrvatske i građani iz inozemstva koji pišu hrvatskim jezikom; Natječaj je javan. Autori uz priču trebaju napisati svoje puno ime i prezime, telefon i adresu. Valja također poslati fotografiju i kratke podatke o svom životu i radu. Priče pod pseudonimom ne objavljujemo; Priča može imati najviše 120 redaka ili 7200 znakova (s prazninama). Priče se šalju na CD-u, uz ispis na papiru, isključivo na adresu ‘Večernji list’, 10 000 Zagreb, Slavonska avenija 4, s naznakom ‘Natječaj za kratku priču’ ili e-poštom na adresu kultura@vecernji.net. Neće se objavljivati ulomci iz većih proznih cjelina ili već objelodanjeni radovi. Izabrane se priče u cijelosti objavljuju na on-line izdanju Večernjeg lista i u Večernjakovu subotnjem prilogu ‘Obzor’ s fotografijom autora. Priče se ne honoriraju nego ulaze u konkurenciju za tri nagrade od kojih prva iznosi 20.000 kuna, druga 8.000 i treća 5.000. Popis svih priča pristiglih na natječaj nalazi se na on-line izdanju Večernjeg lista. Usmene ili pismene informacije ne dajemo. Molimo autore da poštuju propozicije i da ne šalju već objavljene priče ili priče koje su poslali na druge natječaje. Takvim se potezom sami eliminiraju«.

Rezultati prvoga jednogodišnjeg natječaja objavljeni su 14. siječnja 1967. Žiri u sastavu Vlatko Pavletić, Jozo Puljizević, Tomislav Sabljak, Danko Oblak i Ivo Hrčić (kao predstavnik čitatelja), odlučio je da se nagrade podijele: prva Slobodanu Novaku za priču »Razarma«, druga Fedoru Vidasu za priču »Pas« i treća Giacomu Scottiju za priču »Moja majka«. Svaki pripovjedač, svaka priča, donosila je nešto novo i neobično u odnosu spram teorije kratke priče: žanrovski kratka priča obogaćivana je novim vrijednostima, pa tako dok jedni autori teže improvizaciji kombinirajući je sa strogom formom, dotle drugi ugrađuju mnoge elemente drame, pa im se priče čine kao dramaturški razrađeni igrokazi.

Poetika kratke priče nije strogo definirana, podložna je raznolikosti, u njoj se iščitavaju povijesni, politički, sociološki, antropološki konteksti, ona je oznaka za otvoren (i na početku priče i na njezinu kraju) prozni iskaz koji kroz zapis o fragmentu iz svakodnevice upućuje na stanje unutar njega, ostvarujući pri tome formalnu i stilsku ekonomičnost; događaj je u njoj interpretiran na individualan način pričanja (izbor riječi, konstrukcija rečenice, stilizacija, cjelokupno oblikovanje kratke priče) pa autor odlično uspostavlja kontakt s čitateljima koji potom u dahu pročitaju napisano.

Tijekom godina u natječaju je sudjelovalo više tisuća autora, i to od najboljih hrvatskih pisaca do književnih početnika. Od 2001. godine nagrada se zove po hrvatskome književniku Ranku Marinkoviću koji je bio i višegodišnjim članom žirija. U dugom nizu nagrađenika mogu se spomenuti imena Petra Šegedina, Vjekoslava Kaleba, Zvonimira Majdaka, Fadila Hadžića, Jože Horvata, Gorana Tribusona, Tita Bilopavlovića, Pavla Pavličića, Mirka Kovača, Dubravka Jelačića Bužimskog, Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Miru Gavrana, Stjepana Čuića. Nagrađenima se dodjeljuju zlatna, srebrna i brončana diploma, te tri novčane nagrade. Nije lako napisati dobru kratku priču, kratka se priča mora dogoditi. Večernjakov žiri često je imao niz dilema, jer »ako je sve vrijednost i ako je sve umjetnost, onda ništa nije umjetnost«, jedno je prilikom rekao predsjednik žirija akademik Milivoj Solar.

Luko Paljetak javio se na Natječaj 2000. godine i odmah osvojio 2. nagradu pričom »Pisma«, a dvije godine kasnije, 2002., kada je na natječaj pristiglo 1047 priča, žiri u sastavu Miroslav Šicel (predsjednik), Nedjeljko Fabrio, Krešimir Nemec, Tomislav Sabljak i Milan Ivkošić, urednik Večernjakova »Kulturnog obzora«, proglasio je prvonagrađenom priču »Tigrica« Luke Paljetka. U njoj se savršeno dotjeranim, sofisticirano nijansiranim stilom dramatizira jedan misterij koji izaziva recipročnost identiteta, transponirajući vanjski svijet u područje numinoznoga. Ono što ovu priču čini zanimljivom i napetom, to je nagovještaj višeznačnosti, veze između stvarnosti i iluzije tanke su, one izazivaju konflikte, prirodno ubrzanje same radnje i dramatičan rasplet, koji se čini gotovo prirodan i neminovan. Ima u priči realnih činjenica i slika (sudnica, iskazi svjedoka), ali sva ta vanjska inscenacija djeluje kao kolaž realnog i imaginarnog svijeta, kao konflikt glavnog junaka sa svojim snovima i realnošću kojoj ne može izbjeći.

Iste godine dogodio se posve neuobičajen slučaj, naime netko se potpisao imenom Luke Paljetka uz priču »Kletva Velike Kate«, objavljenu u sklopu Večernjakova priloga »Kulturni obzor« u nedjelju 28. srpnja 2002. Tada je Paljetak javno rekao kako su ga prijatelji odmah nazvali čim su pročitali tu priču i pitali je li je on doista objavio. »Ne mogu ulaziti u razloge zbog kojih je priča objavljena pod mojim imenom, ali mogu samo ustvrditi da priča nije moja! Sam strojopis teksta koji je prema mojim saznanjima stigao u redakciju u omotnici poslanoj iz Dubrovnika također nije moj, jer se znatno razlikuje od načina na koji ja pišem, kao i rukopis na kraju priče u kojemu piše: Još jednom srdačna hvala na nagradi! Sa štovanjem, lp« – objašnjavao je. – »Iza rukopisa je i potpis malim slovima ‘lp’, što ja ne bih napisao, jer se gotovo nikada ne potpisujem inicijalima. A također se nikad ne potpisujem ni na lijevoj strani. Zaista sam iznenađen, jer ne mogu shvatiti motive koji su pravog autora te priče naveli da se posluži mojim imenom i prezimenom. Ako je htio napakostiti meni, ne vidim poentu u tome, jer ako je pretpostavljao da ću nasjesti na tu grubu šalu i prešutjeti da priča nije moja nadajući se da ću za nju ponovo dobiti nagradu, onda se prevario. A ako, s druge strane, nije htio izravno napakostiti meni, onda je samo napakostio sebi, jer je sebe izbacio iz konkurencije da dobije nagradu, ako mu je do toga uopće stalo.«

Ono što je, po Paljetkovu mišljenju, bitno jest i činjenica da se priča događa na otoku Hvaru, u jednoj maloj seoskoj sredini o kojoj akademik Paljetak ne zna ništa i o kojoj ne bi nikada napisao priču. – »Sam način pisanja nije moj, ima previše realističkih elemenata, ali važna je i tema, koju ja nipošto ne mogu odabrati, jer je iz sredine koja meni nije poznata. Ne krivim uredništvo, ali mislim da ubuduće moraju pripaziti na slične slučajeve.«

Na 45. natječaju »Ranko Marinković« Večernjeg lista, 2010. prva nagrada za kratku priču također mu je pripala za priču »Ružičasti kontejner«. Karakteristika njegova pisanja i u ovoj priči jest sposobnost iznenadnoga mijenjanja registra, elastičnost i gipkost narativnog tkiva u kojemu su kolažirani i montirani najraznorodniji sastojci. U gotovo svakoj rečenici paradoksalno se dodiruju suprotnosti, te na mjestima tih dodira vrcaju iznimno žive reakcije i reference i stilski istančan tekst.

Godine 2014. Luko Paljetak dobio je drugu nagrada za priču »Noge gospođe Agneze«, a 2015. drugu nagradu za »Varšavski koncert«. I ove su njegove priče antologijske, imaju one sve elemente koje kratka priča mora imati, izvrsnu ekspoziciju, fino nijansirani zaplet, napeti rasplet i začuđujući efekt. Još se jednom potvrđuje da je Paljetak vrstan, senzibilan, senzualan i promatrač i pripovjedač. On zna gledati, osluškivati, osjećati, mirisati, on može prepoznati priču u slučajnom pogledu. Ove njegove kratke priče pružaju čitateljsko zadovoljstvo pravilnom izmjenom glavnih narativnih jezgri koje imitiraju život, dok katalizatori među njima određuju ritam pa je i žiri bio oduševljen Paljetkovim preoblikovanjem svakodnevnih situacija u tijelo teksta, u žudnju za njim, u uzbuđujuće otkriće što onaj koji priča ili onaj koji gleda želi, koju tajnu namjerava otkriti, kako saznati kraj ili naslutiti istinu.

Treću nagradu dobio je Paljetak 2018. na 52. Natječaju za kratku priču »Živci«; u njoj se autor poigrava s tako čestom uzrečicom »izgubio sam živce« uspijevajući problematiku izgubljenog i nađenog opisati u nizu nesporazuma. Iluzija ideje da se može pronaći sve što se izgubilo razara se primjerima koji vode i do prikaza apsurda postojanja institucije koje se brine oko svega »nađenog«. Završni efekt takve potrage situacija je u kojoj čovjek traži urnu s tobože zakopanim pepelom djeda, a kada se urna razbije, iz nje se raspe droga, što je možda aluzija na krajnji mogući paradoks potrage za izgubljenim živcima suvremenog čovjeka. Tada je prigodno rekao kako je lijepo osjećati se kao laureat, dodavši: »Vrlo je važno dobiti potvrdu od nekog tko zna i može procijeniti da je dobro to što sam napravio jer onda i ja mogu u to povjerovati«, a mlađim je kolegama poručio da je »ono što je potrebno u sebi odgojiti jest mogućnost da bilo što sam napraviš ili napišeš ili naslikaš ili odsviraš – odslušaš i odgledaš kao da nije tvoje«.

Godinu dana kasnije, 2019., na nagradni natječaj koji je započeo 26. svibnja 2018. godine, a završio 13. travnja 2019. pristigle su 793 priče, a treća nagrada za priču »Posebna sposobnost« pripala je Paljetku u kojoj on »poetikom koja pripada Harmsovoj poetici apsurda, razbija kanone priče, lomeći logične veze, nižući banalno-alogične zaključke i oslanjajući se na morbidne motive«. Za Paljetkovu priču žiri je pojasnio kako »vrlo dojmljivo ostvaruje ugođaj pretapanja sadašnjosti i prošlosti, koji prožima cijelo izlaganje. Obrat donosi ironijska poenta izmaštanog završetka, za koji se izravno kaže da je fiktivan, čime se brišu granice između književnosti i zbilje. Napisana je ona u skladu s izraženom estetikom, a to znači lucidno, razigrano, ali uvijek s ukusom i mjerom«.

Tim povodom autor naglašava kako je ona »oslobođena strogih formalnih zahtjeva, može se brzo i neograničeno mijenjati te stoga postaje neka vrsta probnog tla za ono što će na kraju, detaljnije i dublje, istražiti i roman. Kratka priča je, može se reći, idealna prozna forma – forma bez forme – i upravo je ta neodredljivost čini toliko privlačnom, ona mora biti kratka, ali njezin učinak, kao kod dobrog vina, mora trajati dugo«.

I povodom pisanja ovoga teksta i ponovljenih čitanja priča Luke Paljetka objavljenih na stranicama Večernjeg lista uživala sam u svakom novom gutljaju njegovih riječi i rečenica.