Čudo jezika

Poštuj muk. On je rezak i svet!
Poštuj i riječi, te pazi da budu svete.
Tin Ujević: Čarolija riječi

1. Domovinske rieči

Poezija je, kao i filozofija, u biti čežnja za zavičajem. Istinski zavičaj je jezik. Zavičaj je nešto od pamtivijeka (Unvordenkliches); to je nešto od pamtivijeka zahvaljujući ponajviše jeziku.¹⁾ Kad se vratimo kući iz strane zemlje u kojoj se govori drugim jezikom, iznenadni susret s materinskim jezikom doslovce je poput prepasti, zaprepaštenja, i uistinu vlastiti jezik odzvanja svim onim što nam je prisno i poznato, običajima, navadama i cijelim svijetom na koji smo navikli.²⁾ Gadamer govori o etosu zavičaja u kojem je prevladavajuća vrijednost materinski jezik.

Ernest Fišer pripada hrvatskim pjesnicima koji su se, stekavši već ime stvaranjem na standardu, vratili kući, to jest zavičajnoj riječi. Protagonist Fišerove i štokavske i kajkavske lirike je riječ/rieč, sam jezik.

Rieč ka je središče vsih cajtov, i vsih strahov takaj, rieč ka nam je jedina išče preostala, skuplena v sebe, ar za nas. Rieč ka čkomi i grmi, rieč zaprav strašno vusamlena, onak kak so jo zgovarjali vumiruči pretki, vu skradnji vuri, zanavek: Rieč Človečja (E. Fišer, pjesma br. 1 iz ciklusa Zlamenke iliti rieč človečja, ulomak).

Branko Maleš i drugi autori ističu da su teme i motivi Fišerovih pjesama na standardu i na kajkavskom uglavnom isti. Što donosi obrat kajkavštini? Maleš će kazati da se autor odlučio za promjenu izraza zbog odlika kajkavštine, naime stanovite patine i arhaičnosti koja da je imanentna kajkavskim govorima i govorima drugih dijalekata.

Ars scribendi: Kuliko nam išče materinska rieč dopušča da seme ji znovič sadimo, zemlu spreorjemo, nebo fkanimo? I kaj je KAJ ak ništ ne znači, neg sam zvoni, šuple blešči, i vragu i ljudem na pokoru, vre jezero let v popevkam jednak! Velim: noč, stekli pes, pavučina. Ali se nikaj pripetilo nie. Tote rieči brez živlenja jesu dokač goder duhu i farbu ne dobiju, frišku ranu senj, v žuhkem vitiznanstvu kak i v jeziku sakdašnjem.

Poetov prošecije ciele, kakti bistričkih bokcov, ftopilo s v goli mužiki rieči, v robači od megle, fatamorgani, jenom KAJKANJU brez mere. So kričali, so bečali, so kmečali, srcedrapatelno dušu prežmikali i v žepu figu stiskali – Peričini papagaji! I zdaj smo na križopotju: Kak dale iti, a furtinavek SVOJ i NOVI biti – z riečima starinskim, kervavim i pravim, od pamtivieka našim? Kak jih, najzadnjič, OTPRTI ZNUTRA, vputiti jih v ZUTRA, zreči i ono kaj povedati se nemre?

Tak. Sem to štel reči, šepnuti vu uho kero more) čuti, nigdar jakši v ljucki slaboči. Tre vuprti joči vu vse kaj se ne vidi, ar se zna jerbo je odnavk vu nami. Očutiti vroči žitek domovinskih rieči: ZEMLA, KRV, KAJKAVŠTINA. I gleč: z devičanske beline papera – vsim filozofijam ftruc, poetikam takaj, potlam haharov, pilkov i diletantov vsih – rieči zavičajne pršeju, nevniščane, žive, nekam v dalšinu, kak mladi golobi z tople hiže moždani. I svietliju, svietliju v samom srcu svietske čkomine (E. Fišer, Na križopotju).

Kak dale iti? Dva su puta, kao u Parmenidovoj poučnoj pjesmi: put pričina i put k istini. Jedan je put mnogih koji kajkaju bez mere, drugi je OTPRTI ZNUTRA rieči starinske, kervave i prave, naše od pamtivieka. Upravo o tome govori Gadamer. Moći zreči i ono povedati kaj se nemre; to će biti čudo materinske rieči. Riječi zavičajne pršeju, nevniščene, žive. I svetliju. Neizrecivo (grč. to areton) oduvijek je bio pjesnički alem-kamen.

Obrat jeziku značajka je cjelokupne novije filozofije (M. Heidegger, H.-G. Gadamer, L. Wittgenstein, B. Liebrucks, M. Buber, G. Marcel i drugi) i u tom kontekstu aktualizira se shvaćanje jezika Wilhelma von Humboldta: sve je značenje, značenje određenog jezika.³⁾ Ne ostoji idealni jezik odnosno neovisno o određenim jezicima područje idealnih značenja. O tome se slažu Wittgensteinova teorija ige i hermeneutička filozofija. Wittgenstein je u svojoj prvoj fazi (Logičko-filozofski traktat, 1921.) smatrao da je jezik slika svijeta (ein Bild der Welt), a u drugoj (Filozofijska istraživanja, 1953.) govori o jeziku kao jezičnoj igri (Sprachspiel). U prvoj fazi Wittgenstein predlaže znakovni jezik (Zeichensprache) a u drugoj fazi istražuje jezik svakodnevnice (Sprache des Alltags) to jest napušta poziciju idealnog jezika. Jezik kao jezična igra, govorenje, je forma života (Lebensform), a značenje neke riječi je njezina upotreba. Ili: riječ ŽIVI u upotrebi; u upotrebi je njezin DUH (sein Atem). Sada jezik više nije tek zrcaljenje, odraz (Spiegelbild) svijeta, već konstituira čovjekov svijet.⁴⁾ To shvaćanje jezika, blisko Humboldtovom, dijeli i naš pjesnik.

Fišerovo kazivanje o jeziku (u pjesmi Na križopotju i drugima) pjesnički je analogon osobito Humboldtova stajališta da jezik ne valja držati nečim mrtvim i načinjenim (Erzeukten) nego daleko više ZAČINJANJEM (Erzeugung).⁵⁾ S Humboldtovom tezom slaže se (iz nje izvire?) naizgled paradoksalna sintagma Martina Heideggera jezik govori, iz predavanja o jeziku (Die Sprache) održanog 1950. godine. U određenom jeziku progovara ono što je baštinjeno, ono što Jaspers zove bogatstvom usnulog značenja. To je ČUDO JEZIKA što omogućuje poeziju samu. U komentaru Heideggerove filozofije jezika Danilo Pejović kaže da ne govorimo samo mi jezikom, nego daleko više jezik govori nama, pomoću nas i kroz nas.⁶⁾

Valja apstrahirati od svega čime jezik djeluje samo kao obilježavanje stvari i posredništvo u razumijevanju i vratiti se njegovom iskonu, a on je gusto isprepleten s djelatnošću duha; jezik je RAD DUHA (Arbeit des Geistes).⁷⁾ Jezik je tako reći vanjska pojava duha naroda; njihov jezik je njihov duh i njihov duh njihov jezik (ihre Sprache ist ihr Geist und ihr Geist ihre Sprache).⁸⁾ Kajkavski duh i kajkavska rieč istobitni su. Jezici jesu tvorevine naroda, ali ostaju i tvorevine individua, posebno pjesnika. Čovjek pojedinac uvijek je u vezi s nekom cjelinom, njegova naroda ili roda. U jeziku su narodi kao takvi zbiljski i neposredno stvaralački.⁹⁾

Jezik se razvija govorom, a govor je izraz misli i osjećaja naroda. Fišer: vu nami je odnavek vroči žitek domovinskih rieči.¹⁰⁾ Mišljenje i osjećanje nekog naroda od kojeg jezik poprima značaj i boju djeluju na nj od samih početaka u pjesništvu i drugim književnim oblicima.¹¹⁾ Različitost jezika nije različitost zvukova i znakova nego različitost samih viđenja svijeta (Weltansichten). Njemački jezikoslovac Johann Leo Weisgerber naročito u tome vidi ulogu materinskog jezika.

* * *

Raspravljajući o prirodi jezika Humboldt kao najpoučniji primjer uzima antičke Grke. Grčka se plemena razlikuju narječjem i duševnim iskustvom, no sve ih je obuhvaćalo opće grčko bratstvo. Međutim nijedno od narječja nije bilo svedeno na običan pučki dijalekt ili pak uzdignuto da bude opće, više. Tako se oblikovao grčki duh, posvuda sklon tome da mu ono najviše proizlazi iz najindividualnijeg. Tako su iskonske pučke osobine ušle u grčku umjetnost, u pjesništvo, glazbu i arhitekturu.¹²⁾

Glavna grčka narječja su dorsko, eolsko i jonsko. Dorskim su pisali Pindor i Teokrit, a tragedija ima dorskih elemenata u korskim pjesmama. Eolskim su pjevali Saphe i Alkej. Jonski su pisali povjesničar Herodot i liječnik Hipikrat. Ep je pisan starojonskim. Ogranak jonskog je atički, a najpoznatiji pisci na tom narječju su tragedi Eshil, Sofoklo i Euripid, komik Aristofan, povjesničari Tukidit i Ksenofant i filozof Platon. Atički je bio osnova za tzv. koine (e koine dialektes=zajedničko narječje) koje je bilo sredstvo komunikacije država nastalih nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog i istočne polovice Rimskog carstva. Grčki pjesnici još u klasičnom razdoblju (4. st. prije Krista) nisu prihvatili atički kao zajednički jezik.

Podsjećamo na koncepciju jezika ozaljskoga književno-jezičnoga kruga koja je došla do izražaja i u Belostenčevom Gazophylaciumu i koja uključuje čakavski, kajkavski i štokavski. Danas Drago Štambuk govori o tri stilizacije hrvatskoga (trojednog) jezika (ča-kaj-što). Prema svemu, Fišerova se promjena izraza odnosno kajkavščina kao individualna estetko-jezična tvorevina ne može, kako to hoće Maleš, svesti tek na stanovitu patinu i arhaičnost.

* * *

Denn wir sind nur Schale und das Blatt.
Der große Tod, den jeder in sich hat,
die ist die Frucht, um die sich alles drecht.¹³⁾
(Rainer Maria Rilke, Das Buch von der Armut und vom Tode, ulomak)

Gott ist gegenwärtig
Alles in uns schweige.¹⁴⁾
(Gerdhard Tersteegen, njemački mistik i pjesnik)

Osim rieči, kao ključne riječi u kajkavskoj lirici Ernesta Fišera izdvajamo smrt i čkomina/šutnja. U Fišerovoj kajkavskoj lirici Joža Skok ističe izrazito sumorne solilokvije i dominantna sumračna nokturna kao i, s time u vezi, pjesme u kojima apostrofira, uz Krležu i pjesnike smrti Frana Galovića i Ivana Gorana Kovačića. Skok je propustio spomenuti da je i Miroslav Krleža par excellence pjesnik smrti (u lirici npr. ciklus O vremenu i smrti).

V sakem od nas čepi po jena smrt, čkomi vekvečni rihtar,
strašen vu svoji samini, kakti žerjav vu nočni črnini, v lubavi i
mržji jednak.
(E. Fišer, Rieč goreča – Goranu u spomen, ulomak)

Galović – Fišer? Tu relaciju i/ili analogiju navode više interpreta Fišerove poezije. Više autora također ističe kao temu u štokavskim i kajkavskim Fišerovim pjesmama osnovne probleme egzistencije (Maleš); Fišera i Galovića povezuje odnos prema smrti. Iskustvo smrti pripada kao granična situacija (Jaspers) samo egzistenciji. Jedino Bog jest, čovjek je na granici bitka i nebitka: on egzistira (Kierkegaard). Egzistencija, način čovjekova postojanja, vremenitost, tema su i motivi i Fišerova i Galovićeva pjesništva. Jedan je ciklus pjesama Fišer nazvao Drobi se vrieme, drugi Cajgeri živlenja. Zanimljivo da Jaspers kaže da je svijet samo šifrirana kazaljka (Zeiger) prepuštena egzistenciji na individualno dešifriranje.¹⁵⁾ Galovićeva nedovršena zbirka Z mojih bregov ustrojena je vremenski. Motiv prolaznosti, konačnosti i čovjeka i jednoga svijeta, Koji nigdar več ne dojde nam nazaj, navješta se već u uvodnoj pjesmi Mojemu ocu, a kulminira u nekoliko posljednjih pjesama. Kao prema Galoviću, sličan je Fišerov odnos i prema Ivanu Goranu Kovačiću, koji je u lukovdolskoj kajkavštini ispjevao pjesmu Prijatelj smrti, posvećenu Franu Galoviću.

Smrt ... moguće je jedina, koja nam otkriva pravu istinu, istinu, koja spasava ili ubija. U smrti će nam možda zasjati sunce, veliko i sjajno, koje će sjati vječno i grijati nas svojom žarkom toplinom, prepunom ljubavi i istine i sreće. Samo će možda [smrt] skinuti onu koprenu ispred naših očiju, koja nam skriva sve (iz Galovićeve novele Posljedni trzaji). U zbirci Z mojih bregov iznad svih pjesama lebdi zagonetka života i smrti, a da se smrt izričito ne spominje. Smrt je tema u Galovićevoj prozi (Začarano ogledalo) i drami (Pred smrt). Smrt je u Galovića istodobno protuslovlje života i njegova najintimnija odredba.

Galovićev odnos prema smrti (i životu ujedno) u začudnom je suglasju s naučavanjem Aurelija Augustina: cijeli životno vijek nije drugo nego približavanje smrti, čovjek je zapravo istodobno u životu i smrti (et in vita et in morte simil).¹⁶⁾ Na Krležin pak odnos prema smrti u lirici i inače utjecao je Artur Schopenhauer, njegov duhovni otac (Sjećam se i Schopenhauera, mog starog mentora i učitelja, piše Krleža u članku U Drezdenu).¹⁷⁾

Tenja živlenja i tenja smrti – jena su tenja, jedina, človečja slika ... (E. Fišer, Prah zemeljski, tenja, ulomak)

Živlenje se razlistavle po meri naših rieči, po meri naše kervi, i senji, vu svetlu i senci, živo kuliko i rieči živijo. I steze šterima blodi, to trdo guščarje slova, i rezburkani zidi vu nami – vse ftaple se v luknji rieči, kakti f kužnem želocu Svieta. Z onkraj pak vsega, kaj je ne moči zreči, nit živlenja ga nega. Tam čist postiha drobi se vrieme, neumno i škuro, sam sliepo gledeč vu sebe – zibelku smrti (E. Fišer, Drobi se vrieme).

Fišera i Galovića ne povezuje tek ista tema, već upravo ta istodobnost života i smrti, možemo reći galovićevsko-fišerovski dahokrug, atmosfera u kojoj je smrt nazočna sa ili bez izravnog imenovanja. Uzmimo kao primjer Fišerove pjesme Drobi se vrieme, Prah zemejlski, tenja – Anici, sponova, Jesen vu Bratislavi i Protuletje brez imena.¹⁸⁾

Ar, živlenje se negdi nastajti mora, vu žilam poteči, znebuha se v ognju najti, kakti vatrogasec vu pižami. Viš, tu spod kožom je sonce, žitek, vse; i žuhki bombek dozrevle, se otpira vu spomen, žareči, v rieči vse menje naše, vse menje ljudske ...

Sam samima, nevola kak metek v možđani.

I tak, ništ neje za stalno: v sakom se času sponova stišču lubav i mržja, liepost z grdobom, duša pak s tielom sperhlivim – prfka jednačba vu tetrapaku. I mi se, znovič, držimo za roke, a ti nesi z menom, ti gladim obraze, a čutim da senjam, i kmica je vuni, kmica vu nami, povsud ...

Protuletje brez imena: Od vsega sme, čvrček, jen malički diel, a – nigdi nas nega! (E. Fišer, Protuletje brez imena)

U Galovićevoj zbirci Z mojih bregov od uvodne pjesme Mojemu ocu, zatim i u prvom ciklusu Pramalet odjekuje – NIGDAR VEČ; u Fišerovom protuletju pak sam samoča je i kmica vuni i vu nami, povsud.

Kak sliepi potepuh premeče se v žilam zgromlena čkomina, več čistam smrtna, jena (E. Fišer, pjesma broj 3 iz ciklusa Zlamenke iliti rieč človečja, ulomak, isticanje M.V.).

Znutra, vu sveti čkomini, vse se najempot otkrivle v oštri goloči: mrazi metafizične noči, to prekleto rebro kmičnega tiela, srabliva megla v moždani (E. Fišer, pjesma br. 7 iz ciklusa Zlamenke iliti rieč človečja, ulomak, isticanje M.V.).

Metafizična čkomina povsud (E. Fišer, Post scriptum, ulomak, isticanje M.V.).

I svietliju, svietliju vu samem srcu svietske čkomine (E. Fišer, Na križopotju, ulomak, isticanje M.V.).

U Fišera čkomina je apsolutna metafora (Hans Blumenberg). Od uobičajene svakodnevne razlikujemo metafizičku primjenu riječi čkomina/šutnja. Da šutnja može biti i molitva nalazimo u religiji Egipta, u Plotina, neoplatoničara i neopitagorejaca, i u mistika svih religija. Dok je duboka šutnja svima vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta, jurnula je Tvoja svemoguća riječ s nebesa (Knjiga mudrosti, 18, 14). Šutnja se povezuje s tišinom, a obje i sa smrću: čkomi kao grob, grobna tišina. Osjećaj koji imamo kada nastane muk, neugodni tajac nakon prestanka razgovora, prema profesoru Branku Bošnjaku prispodobiv je s umiranjem. Primjer je iznesen u predavanju o Plotinu, čija filozofija završava u šutnji. Usporedi: muk – zatišje nakon prestanka razgovora; grč. myein – zatvoriti oči ili usne; lat. mutus – nijem; staroslavenski mlčati – čkomiti, šutjeti.¹⁹⁾

Racionalisti kažu da šutnja ubija riječ, a riječ šutnju. U Fišera međutim rieč i čkomina ne isključuju se već uvjetuju i nadopunjuju jedna drugu u kruženju oko neizrecivog. Samo u istinskom govorenju moguća je prava šutnja.²⁰⁾

2. Dodatci

Ich lebe mein Leben in wacshenden Ringen,
die sich über die Dinge ziehen.
Ich werde die letzen vielleicht nicht vollbringen,
aber verzuchen will ich ihn.
Ich kreise um Gott, um den uralten Turm,
und ich kreise jahrtausendelang;
und ich weiß noch nicht: bin ich ein Falke, ein Sturm
oder ein großer Gesang.²¹⁾
(Ich lebe mein Leben, Rainer Maria Rilke)

U knjizi o značenju, uporabi i podrijetlu riječi²²⁾, u prvo poglavlje nazvano Početci početaka, Tomislav Ladan uvrstio je samo riječi Bog, Ljubav i Riječ kao riječ. »U početku bijaše riječ« ili starohrvatski Rics. Prema Ivanovom Evanđelju Riječ, Božanski Logos²³⁾ prethodi svemu. Ladan dodaje: riječ nije samo početak, nego je i sve.

RIJEČ/RIEČ u Ernesta Fišera (npr. u kajkavskom ciklusu Zlamenke iliti Rieč človečja, pjesme br. 1, 5. i 9., kao i u štokavskom ciklusu K neizrecivom, pjesma br. 4) riječ je o kojoj Hans-Georg Gadamer kaže: »Kad kažem riječ (das Wort), onda ne mislim na riječ čiju su plural riječi (die Worte) kako stoje u leksikonu. Također ne mislim na riječ čiji su plural riječi (die Worte), koja s drugim riječima svagda tvori kontekst rečenice, nego mislim na riječ koja uvijek ima samo jedninu (singulare tantum). To je riječ koja nekog pogađa, riječ koju si netko dopušta da bude rečena, riječ koja pada u određeni jednoznačni životni sklop i svoje jedinstvo prima upravo iz tog zajedništva životnog sklopa«.²⁴⁾ Dobro je sjetiti se, kaže Gadamer, da iza te singulare tantum riječi konačno stoji i jezična uporaba Novoga zavjeta. Jer što god onaj početak mislio pod riječju, o kojoj snatri Faust kad hoće prevesti Ivanovo Evanđelje – ta snagom začeća i djelatna riječ za Goethea nije pojedinačna čarobna riječ, već upućuje na čovječju žeđ za egzistencijom (Durst nach Exsistenz).

GRANICE JEZIKA, NEIZRECIVO, ŠUTNJA. Fišerove pjesme koje govore o »neizrecivom« kao i o šutnji, ulaze u sferu mističnog. U ciklusu K neizrecivom pjesma br. 1 posvećena je Ludwigu Wittgensteinu, a u pjesmi br. 3 parafrazira se Wittgensteinov motiv o »ljestvama«.²⁵⁾ Slično o usponu na ljestve koje nakon uspona valja odbaciti govorio je i Karl Jaspers. I u kajkavskoj lirici Fišer se vraća temi neizrecivosti (»Ono kaj povedati se nemre«).

U predgovoru Traktatu Wittgenstein kaže: »Čitav smisao Knjige mogao bi se otprilike sažeti u riječi: Ono što se uopće može izreći, može se izraziti jasno; a o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti. Knjiga, dakle želi povući granicu mišljenju, ili točnije – ne mišljenju, nego izražavanju misli (sondern dem Ausdruck der Gedanken)«. Wittgenstein dakle želi povući granicu jezika, granicu između izrecivog i neizrecivog.

Prema Wittgensteinu, sva se zbilja dijeli na dva odvojena područja (ne ontološki, nego spoznajno teoretski): ovostrano, empirijsko i spoznatljivo i ne-empirijsko, »onostrano« i nespoznatljivo. Empirijskom se zbiljom bavi znanost, a filozofija više ne-empirijskim područjem. Ovom podjelom ujedno je određena i granica izrecivog i neizrecivog. Wittgenstein je uvjeren da s onu stranu jezika postoji nešto i to jako, ako ne jedino važno za život čovjeka. »Svakako postoji nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično« (Dies zeigt sich, es ist das Mystische, T. 5.22). Neizrecivo je i ono što se pojavljuje tajnovito i nemože se izreći. »Osjećamo da čak i kad bi se odgovorilo na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi ne bi bili niti dotaknuti« (T. 6.52).

Wittgenstein rabi izraze »etičko« i »mističko«, kao nazive za neizrecivo odnosno transcendentalno. U područje etičkoga prema Wittgensteinu spadaju subjekt, smisao života i svijeta kao cjeline, Bog i dr. Objekti etike leže izvan svijeta, pa su neizrecivi. »Smisao svijeta mora ležati izvan njega« (T. 6.41). »Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena« (T. 6.4312). Prema Wittgensteinu Bog se ne objavljuje u svijetu, ono Više (Höhere) potpuno je ravnodušno prema svijetu (T. 6.432). »Nije mistično kako je svijet, nego da on jest« (T.6.44).

Granica jezika, neizrecivo i šutnja motivi su i filozofije Karla Jaspersa. Na Jaspersovo mišljenje utjecali su neoplatoničari (Plotin), kantijanizam i indijske Vede. Jedan od najvažnijih pojmova Jaspersove filozofije je transcendencija: termine bitak, Sveobuhvatno, prava zbilja, božanstvenost, Bog – uzima u istom značenju. Postoji zbilja koja sve nadilazi, sve obuhvaća. Transcendencija je nedostupna, ne može se spoznati, ali se na više načina može uprisutniti. Jedan od puteva k transcendenciji, pravom bitku, je mistični put sjedinjenja (unio mystica). Za pravo mistično stanje Jaspers kaže: »Nema više rascjepa (Spaltung) na subjekt i objekt, niti objekata među sobom. Nema više Ja ni predmeta, niti razlikovanja predmeta jednog od drugog. U mističnom ostaje samo Jedno«. Riječ je o potpunoj odjeljenosti od svega, osim od Boga kao kod Meistera Eckarta. Mistično iskustvo neizrecivo je u jeziku. Onkraj jezika nalazi se prostor šutnje koja je u svojoj punini već nadvladala jezik te ga tako reći učinila suvišnim, jer bi on samo udaljavao od dubine sklada s bitkom. Prema Jaspersu ta šutnja nije šutnja o nečemu što znamo ili bi mogli reći. Ona je prije ispunjena šutnja spram sebe samog i transcendencije, na granici izrecivog.

Jedan od putova k neizrecivom je »pismo šifri«. Prema Jaspersu, mi živimo u svijetu šifri, sve što postoji šifra je transcendencije; u svemu možemo prepoznati tragove transcendencije. Šifre znače da se o bitku može misliti ili govoriti samo posredno. Šifre su posrednik između egzistencije i transcendencije i njih čitamo/tumačimo kroz svoju vlastitost (egzistencija), tj. intuitivnim razumijevanjem. Šifre bića čitamo i posredstvom poezije i umjetnosti.²⁶⁾

Grci su čovjeka nazivali zóon légon éhon, živo biće koje ima riječ (lógos osim riječi može značiti i duh). Poznata je formula Hans-Georg Gadamera: »Bitak koji se može razumjeti jest jezik«. U razgovoru s Jeanom Grandinom 1996. Gadamer pojašnjava da to prije svega znači jedno: »Bitak koji se može iskušati i razumjeti (erfahren und verstanden) znači: bitak govori (Sein spricht). Samo preko jezika bitak se može razumjeti (...) Ali ne, to nikad nisam mislio niti sam kazao da je sve jezik. Bitak koji se može razumjeti jest jezik. Tu se skriva ograničenje (Begrenzung). Što se dakle ne može razumjeti može biti beskonačnom zadaćom da se nađe riječ koja se stvari barem približava«. U iskustvu granice koja leži u riječi kao takvoj leži upravo beskrajna zadaća i filozofije i umjetnosti, dotično pjesništva.

Gadamer kao primjer navodi Augustina koji za veliku Tajnu trojedinstva nalazi riječi, metafore²⁷⁾ i analogije, da bi se približio Tajni. Tu se, kaže, možemo samo približiti ljudskim analogijama. To znači: riječima.

Neki interpreti ukazuju da jedan od najvećih mističnih mislitelja Meister Eckart nije odustao od mogućnosti priopćavanja, te je, ukazujući na granice jezika, ipak pronalazio prikladnu riječ i za mistično iskustvo, koje se u bitnome može dogoditi isključivo kao šutnja.

SVIJET, SVJETOVNOST. Riječ svijet izvorno znači svjetlo, svjetlost. Praslavensko značenje riječi svijet bilo je: zemlja obasjana sunčevom svjetlošću. Riječ Sviet/Svijet, s velikim početnim slovom, nalazimo u Fišerovim kajkavskim i štokavskim pjesmama.

U najširem smislu, svijet je cjelina svega što jest. Do 16 st. pojam se rabio isključivo u jednini, a u novovjekovlju počeo se koristiti i u množini. G. Vico ograničava svijet na povijesni svijet što ga proizvode ljudi. Od takvog određenja svijeta polazi tematiziranje ovog pojma u filozofiji do danas. Za Kanta je svijet jedna od regulativnih ideja čistoga uma, koja usmjerava spoznaju tako što povezuje činjenice u neku cjelinu. Kant uvodi i pojam moralnog svijeta koji je u skladu s moralnim zakonima. Prema A. Gahlenu, čovjek je u svijetu kao i svijet u čovjeku, njegovo držanje spram svijeta ujedno je i njegovo držanje spram sebe sama. Prema F.W.J. Schellingu, na svijetu postoji samo ono što produciraju ljudi. U ljudskoj egzistenciji, prema Jaspersu, svijet se može iskusiti tek u obliku graničnih situacija. Heidegger je pokušao prevladati rascjep subjekta i objekta u pojmu bitak – u svijetu (in der Welt Sein). U novijoj filozofiji na originalan način bavio se svijetom Eugen Fink. Pitanje o svijetu je ujedno pitanje o bitku. Razlikovanje svijeta i stvari u svijetu odgovara razlikovanju bitka i bića (ontološka razlika).

Detlev von Uslar, švicarsko-njemački filozof, analizira ljudski bitak u umjetnosti, na prvom mjestu pjesništvo kao zrcalo svjetovnosti²⁸⁾ (Spiegel der Weltlicheit). Možemo govoriti o svijetu pjesme; time nije rečeno samo da se u toj pjesmi svijet zrcali nego više od toga. Kad čitamo ili slušamo pjesmu posuđujemo time pjesničkom djelu svoju svjetovnost i u njemu nam se pokazuje svijet. Jezik je tu zauzimanje svijeta (Beschwörung von Welt). Pjesmu ne doživljavamo samo u svojoj nutrini nego »vani« na obzorju zbilje. Bitak – u – svijetu znači postojati u situacijama. Određeni prizor, situacija i konstelacija vremena koje priziva pjesništvo ujedno su t a situacija, t o vrijeme, upravo sam t a j svijet. U riječi se iskazuje cjelina u koju su utkane pojedine stvari i situacije, a koje nazivamo svijetom.

Fišerov Svijet/Sviet je povijesni svijet na mijeni stoljeća; često nepoćudnih određenja (»ravnodušje«, »neljudska tišina«, »hladnoća« itd.). Taj je svijet najčešće antiteza Kantovu moralnom svijetu. Fišerov svijet obuhvaća sve što se utkalo u obzor našeg opstanka i kao takav nazočuje u Rieči. »Riječ se ispunjava u pjesničkoj riječi – i ulazi u mišljenje onoga tko misli«²⁹⁾.

ZEMLJA je jedna »od triju ključnih riječi i simbola« (Joža Skok) u kajkavskoj lirici Ernesta Fišera. »Zemla« je »vek večna«; »človek« je »joko zemaljsko«, »spod trepavice jeseni z mirem teče gosto zlato vseh plodov zemaljskih«, »samo jeno bomo dihanje v plučima zemle, vekomaj«. I Augustin Ujević u nietzscheanskom zanosu: »Lijepa, duboka zemljo, istinita i sočna, u moje srce prodire tvoj miris i tvoja svježina«; »Danas, narodi, veličajte zemlju!« ... Nietzsche ne stavlja čovjeka na mjesto Boga, na mjesto Boga stavlja on zemlju. Zemlju ne misli kao nešto puko postojeće, nego kao nešto što pušta nicati, kao krilo svih stvari. Zemlju on misli kao stvaralačku moć, kao POIESIS³⁰⁾.

Sažetak

U pristupu kajkavskoj poeziji Ernesta Fišera autor polazi od fenomena imenovanog kao povratak kući odnosno zavičajnom, materinskom jeziku. Pritom se oslanja na filozofiju jezika Wilhelma von Humboldta i njen utjecaj na suvremenu filozofiju i lingvistiku. Za Fišerovu kajkavsku poetiku značajna je Humboldtova teza da jezik ne valja držati nečim mrtvim i načinjenim već daleko više začinjanjem. Važno mjesto u članku ima relacija Fišer – Galović. U drugom dijelu članka dodatno se tematiziraju s pozicija novije filozofije pojmovi koji su određujući za Fišerovu kajkavsku i štokavsku liriku.

Ključne riječi: kajkavska lirika, zavičaj, zavičajni odnosno materinski jezik, Riječ/Rieč, granice jezika, šutnja/čkomina, neizrecivo, Svijet, Zemlja, smrt, Fran Galović, Wilhelm von Humboldt, Martin Heidegger, Ludwig Wittgenstein, Karl Jaspers, Hans-Georg Gadamer, Detlev von Uslar.

____________________
1) Izraz Unvordenkliches pripada F.-W. Schellingu.

2) Hans-Georg Gadamer: Heimat und Sprache, u: Gadamer, Ästhetik und Poetik, I, Kunst und Aussage, J.G. B. Mohr Paul Siebeck, Tübingen, 1993., str. 366–372.

3) Wilhelm von Humboldt (1767.-1835.), njemački jezikoslovac, filozof i državnik. S njegovim istraživanjima povezuje se razvoj filozofije jezika kao samostalne discipline. Potaknuo je razvoj komparativne jezične znanosti, lingvistike i semiotike. Poznat je kao reformator cjelokupnog školstva u Pruskoj, kao osnivač sveučilišta u Berlinu i Berlinske akademije znanosti. Utemeljitelj je klasičnog idealističkog humanizma (neohumanizam). Prihvaćao je ideje Fichtea, Schellinga i Schleiermachera. Bio je u dijalogu s najznačajnijim intelektualnim gibanjima svoga vremena i njihovim protagonistima (npr. Hegel, Goethe i F. Schiller). Razumijevanje i istinski značaj Humboldtove filozofije jezika razvija se tek u 20. st., posebno nakon Drugoga svjetskog rata. Poticaji koji proizlaze iz Humboldtovih radova o jeziku brojni su. U filozofiji se očituju u njenom vraćanju na konstitutivni značaj jezika (L. Wittgenstein), u jezičnom egzistencijalizmu (M. Heidegger), filozofiji simboličnih formi (E. Cassirer), hermeutici kao jezičnoj metodi spoznaje (H.-G. Gadamer), u filozofskoj antropologiji (B. Liebrucks). U lingvistici Humboldtove teze utjecale su npr. na teoriju značenja (L. Weisgerber, J. Trier) i na transformacijsko-generativnu gramatiku koju je utemeljio N. Chomsky. Franz-Michael Konrad na kraju svoje knjige Wilhelm von Humboldt (2010.) kaže da unatoč brojnim utjecajima Humboldta na filozofiju i lingvistiku i stalno novih otkrića u njegovom djelu, ono još uvijek nije u svoj veličini spoznato i iscrpljeno.

4) Prikaz prema: Ludwig Wittgenstein, Philosophische Untersuchung, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1971. osobito paragrafi 7, 23, 43, 120. i 432.

5) Wilhelm von Humboldt: Ueber der Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaues und ihren Einfluss auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechts, u: Humboldt, Schriften zur Sprachphilosophie, J.G. Cotta`sche Buchhandlung, Stuttgart, 1963., str. 418. Ingeniozan prijevod njem. Erzeugung sa začinjanje, umjesto proizvodnja, predložio je Ante Stamać. Začinjanje odgovara naravi djelatnosti duha. Osim toga, riječ je ukorijenjena u hrvatskoj književno-jezičnoj tradiciji.

6) Danilo Pejović: Jezik kao iskustvo svijeta. Nacrt za jednu filozofiju jezika, Forum br. 1–2, Zagreb, 1976., str. 72.

7) Kao pod 5., str. 416–425.

8) Kao pod 5., str. 411–415.

9) Kao pod 5., str. 403–414.

10) Wilhelm von Humboldt: Ueber das vergleichende Sprachstudium in Beziehung auf die verschiedenen Epochen der Sprachentwicklung, u: Humboldt, Schriften zur Sprachphilosophie, J.G. Cotta`sche Buchhandlung, Stuttgart, 1963., str. 20.

11) Humboldt govori o povezanosti glasa s dušom i kaže da se npr. preoblika samoglasnika s pravom može svesti na duševna obilježja puka, kako to glede muževnoga dorskog alfa, nasuprot ženstvenoga eta, zapažaju već grčki gramatici.

12) Kao pod 5., str. 573.

13) Jer mi smo samo kora i list./ Velika smrt, koju svatko u sebi ima,/ plod je oko kojeg se sve vrti.

14) Bog sad prisutan je/ Sve u nama nek šuti.

15) Karl Jaspers: Psychologie der Weltanschauenge, 1954., str. 23.

16) Marijan Varjačić: Vrijeme u smrti. U spomen na Frana Galovića palog na srpskoj bojišnici 26. listopada 1914.; Republika br. 9, Zagreb, 2014., str. 3–14.

17) Marijan Varjačić: Put u ništa, Republika br. 4, Zagreb, 2015., str. 13–27.

18) Galović izravno spominje smrt samo u pjesmi Mesečina, u ciklusu Pramalet. Sličan je ugođaj i u pjesmi Stari grad, zadnjoj u ciklusu Pramalet.

19) U Galovića ne čkome samo ljudi (Kopači, Plavo nebo) nego i lastavice čkome i samo lete (Lastavice) kao što vu tišini saki list čkomi. I u glasovitoj Goetheovoj pjesmi Putnikova noćna pjesma, ptice također šute (Die Vögelein schweigen in Walde).

20) Nur in echten Reden ist eigentlieches Schweigen möglich (Martin Heidgger: Sein und Zeit, Max Niemayer Verlag, Tübingen, 2006., 19. izdanje, § 34, str. 165.)

21) Prepjev D. Cesarića pod nazivom Ja živim u kruzima: Ja živim u kruzima koji se šire/ I njima sve više obuhvatit žudim/ Ja možda i ne ću polučiti zadnji/ Konačni krug/ no ja se trudim/ Ja kružim i kružim okolo Boga/ Tog prastarog tornja, već hiljade ljeta/ I ne znam još, jesam li soko ili vihor/ Il velika pjesma ovoga svijeta.

22) Tomislav Ladan, Riječi, ABC Naklada, Zagreb, 2000.

23) Logos (riječ, govor, mišljenje, um) u grčkoj antici (Heraklit), u logosu postoji sveza principa bitka (svijeta u cjelini), mišljenja i jezika. Ova se povezanost javlja i u drugih grčkih filozofa. Za Filona je logos posrednik između Boga i materijalnog svijeta. U kršćanskoj predaji logos biva određen kao Riječ Božja.

24) Gadamer/Lesenbuch, J.G.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1997., str. 79.

25) Ludwig Wittgenstein: Tractatus Logico – Philosophicus, Reclam, Stuttgart, 2022., 6.54, str. 102. Navodi u tekstu prema ovom izdanju.

26) Karl Jaspers: Filozofija egzistencije. Uvod u filozofiju, Prosveta, Beograd, 1973., str. 222.

27) Već u Nietzschea nalazimo tezu da je sam jezik metaforičan. Fenomen metafore istražuje se u filozofiji jezika posebno od 1970-ih i 1980-ih dvadesetog stoljeća. Prema Hansu Blumenbergu, metafore su nepojmovni oblici iskustva svijeta, a tzv. apsolutne metafore (npr. svijet) daju nam predodžbu cjeline stvarnosti. Metaforičko mišljenje kao poetsko pandan je analitičkom mišljenju. Metafore su sadržajno produženje pojmovne spoznaje. Ističe se njihova heuristička vrijednost, kao ideja čistoga uma u Kanta. Jure Zovko kaže da apsolutna metafora predstavlja pokušaj »kucanja na zidove neizrecivoga«. Vidi: Ante Stamać, Teorija metafore, CKD, Zagreb, 1983., drugo izdanje.

28) Detlev von Uslar: Psychologie und Welt, W. Kohlhammer, Stuttgart, Berlin, Köln, Meinz, 1972., str. 38–39. i dr.

29) Hans-Georg Gadamer: Von der Werkenheit des Werkes, u: Gadamer, Ästhetik und Poetik I, Gesammelte Werke 8, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 57.

30) Poiesis grč. činjenje ili stvaranje, u užem smislu pjesništvo (Platon, Gozba, 205b). Prema Platonu, smrtnici preko poiesisa teže besmrtnosti.