Zvijezde padalice

STARI ŽIVOT

Stari život odbacio je kožu
U kutu kraj velikog ogledala.
I više neće biti lice koje znamo.
Spektakli su objesili svoje zastave,
Konfeti su pali sa svečane dvorane,
Survale se na prazno dno, u strništu.
Dlake divljih zvijeri su zaplesale na
Vjetru, i oblik od smeđe gline, samo je
Promijenio svoju vizuru. 
Stari život spustio je zavjesu, tešku od
Brokata, ustupio mjesto strpljivosti i
Čuđenju, a haljine za bal spremljene su
Kao staro oruđe, u duge sanduke za alate.
Gube se obrisi običnog ponašanja,
Vjetar je pomeo sve poznate forme, i
Sad samo pijesak oko naših glava
Stvara figure čije crte još niti ne slutimo.
Kraj jednog doba se u štaglju podneva
Nazire, i dani idu kao da su od slame.

NEPRIHVAĆENOST

Od ranih godina, neprihvaćenost.
Kao velika tamna mrlja na licu,
očitost blijede egzistencije.
Stršanje, dokazivanje, prepreke,
Satovi fiskulture, preskoči konja,
Popni se uz uže, produži dalje,
Kao da si kaplja koja do svoda
Dobacuje, pa se onda sabire.
Šutiranja, otpori, micanja u stranu,
Šokovi esencije, plin, mlazni pogon,
Polako se gube oznake svijeta koji
Tlači od rođenja, nikog ne ubire.
Prihvaćam te, kažeš, i ohlađena soba
U trenu sazori kao zemlja, voće i hrast. 

NETHERLANDS

u kolima hitne pomoći žene rano jutro
odlaze na preglede u udaljene bolnice.

za to vrijeme, mladi električari pričaju o
svojim poluidentitetima u sjenama sjevernih luka.

u kanalima ispod mostova ostali su stihovi ruskih
pjesnika na nizozemskom jeziku.

neva, tko uopće govori dutch? tko pije pivu u rentanim
leidenskim stanovima, prepunim suhih gljiva i smrznutih
banana ?

vlakovi i autobusi puni su siromašnih malih izdavača,
koji glad otklanjaju rođendanskim tortama.

u starim sveučilištima skupljaju se djeca imigranata,
u malim lučkim hotelima više nema putnika za nepoznato.

rijeka posuta mahovinom, žene s teškim dijagnozama
i lignje i haringe na stolovima tradicionalne povorke.

kuda otići? skočiti kao plesačica iz madrida do pariza
ili zauvijek nestati u nekoj luci, u nekim kolima, na nekom
svjetlu čiji odsjaj nikad ne prolazi.

SVLAK

Probuditi se prije svjetlosti,
udahnuti dva puta,
posložiti misli kao bijele košulje
očeve kojih više nema,
baciti sve ono što uznemirava,
provocira, zavidi trudu, radu,
sam si, uvijek si sama na putu,
kad treba zavrnuti rukav i biti
biće koje hvataljkama mrijesti
jučerašnji zrak.
Neka te puste na miru Mjeseče,
dao si puno, i plimu, i snagu
i kovanice za probavu.
Sad neka teče dan i vijuga kao
zmija kojoj je srpom mlađak
uklonio svlak.
Samo da bi opet živjela.

DAVANJE

Dala si sve,
Tanjure s hranom i trenirke,
Dukate i srebrne mamuze,
Duge noći posvećenja,
I tisuće sitnih lipa da bude
Nekom ljepši dan.
Zaboravila si svoje noge, ruke
Pa se tijelo razletjelo na sve strane,
A srce ležalo na dnu posude kao
Izbačena krv tuge.
Sad si kao prazna stranica dnevnika,
Rađaš svaki dan ispočetka.
Dok svijeća ne dogori.

BLAGDAN

Nisu blagi dani,
Puni su selena i teške
Melodije, i mirisa bolesti
Koja je okružila grad.

Svjetla iz unutrašnjosti doma
Polako prelaze u moždanu maglu
Večernjeg smiraja.

Bolesni će pružiti ruke prema Nebu,
Uzvišenje susreta baš tamo će se
Jednom dogoditi.

Ljubavnici crtaju grafičke mape kojima
Će prekriti tijelo koje žele.

I noć okovana ambisima smrtne peradi
Polako će donijeti otkrivenje.
Misao o sutra.

DAN

U knjižnicama čekale su davno ostavljene knjige
u žutim kovertama.
Po asfaltu Cvjetnog trga vijugale su gumene cijevi s nekog aparata.
Iz kuće čaja dopirao je miris bijelog napitka bez okusa i mirisa.
Spašava život.
Iz dugih hodnika restorana izbijali su krakovi lignji i riba
koje su zaglavile u gradu.
Naprosto, more ih je izbacilo na ulicu.
Kao i kosu koja je stajala blizu brade i odredila
kraj kozmogonije.
Smrt se pojavi u jednom danu, a odmah nakon,
svečanost cvijeća i vozila daruje dah umornom
putniku kroz vrijeme.

MALE SMRTI

U velikom vrtu kuće s dva kata
Leže na travi uvele glave ruža.
Približava se siječanj.
Dotad, trava će postati smeđa,
Oparena, negdje će pasti i snijeg.
I u toplim sobama spavat će žene. 
Žene koje su duboko sakrile bol. 
Ispod latica proljetnog cvijeća. 
Tamo su sad bačene slike sitnih 
Poniženja. Male smrti rastajanja. 
Zima će. Zatvorene kuće se prozračuju
I ustajali dah melankolije izlazi van
Kroz lampice na borovima u vrtovima
Velikih kuća.

STARENJE

Sviđa mi se starenje.
Za nas koje nismo bile vitke kao prut, dobro dođu godine.
Davna diskriminacija.
Sviđa mi se starenje.
Nestaju impulsi za promjenom svijeta, povezivanjem kultura, naroda.
Sviđa mi se starenje.
Dugogodišnje stablo znanja baca sad plodove,
Male ljetne jabuke za snoviđenja.
Sviđa mi se starenje.
Nemam potrebe za velikim druženjima, tribinama o položaju žena.
Sviđa mi se starenje.
Otpadaju hormonske igre koje su uvijek vukle
Pogrešne rukave, površne ruke.
Sviđa mi se starenje, otkrivam zone na tijelu
Koje prije nisam poznavala. Senzacije.
Sviđa mi se starenje.
Ionako nisam bila pobornica uspjeha na kratke staze. Nikad.
Sviđa mi se starenje.
Duh slijedi tijelo, usporeno suglasje.
Sviđa mi se starenje.
Nema nepotrebnih stvari, bacila sam jučer
U crnu vreću sve majice koje ne nosim,
Život teče, odoše iz njeg tričarije. 

ŽIVOT

Žive žene bez kreme,
u širokim haljinama od poliestera, u dugim zavojima
preko ruku, koje vise umorne, a noge stoje.
Žive s ručnicima i bijelim rubljem na reveru,
na dugačkim alejama lipa koje vode prema Suncu.
Kada umire grad.
I kad romobili presijecaju putove, i kad nestanu
vagoni žita, i kad jutro nije na proplanku.
Šok odvaja kosti, lomi tijelo u pernate komade.
Sestro, brate, zovu ljudi upomoć.
Iz davne noći sakriveni stranci.
Padaju kiše već.
I mokri su puti ženske ćudi.
Spavaj curice, i žuri, žuri!

ZVIJEZDE PADALICE

Po gornjogradskom nebu zvijezde padalice se spuštaju.
Zaželi jednu želju i poleti.
Preko rubova grada, preko vrhova katedrale,
Do trešnjevačkih dvorišta, do Remize i do Cmroka,
budi sad heroina nakon svega. Zahvalna.
Nema pisanja bez dubine. I nema djela bez rana.
I korijen bića ne raste uz odobravanje većine,
kada si osamljen i pust,
kao grad kad je nakon potresa bio bez života.
Zaželi želju o rastu drveta, o prolasku iz tunela kao pećine
do početka života, do sudbine
koja ti unaprijed pokazuje put. Do srca, do propasti.
Do novog jutra među zviježđem koje se spustilo na travu
i užarenim krakovima ruje brazde već za nove generacije.

PRIMA MATERIA

Hodajte bosih nogu po zemlji,
rekli su joj nakon kemoterapije.
Zemlja će usisati sav otrov iz tijela,
ono će, oslobođeno tjeskobne materije
ponovo se roditi. Od gline. U kojoj je
prvi put začet i čovjek, tvrda životinja.

Grounding, grounding, rekla je psihoterapeutica
ženi koja je suviše lebdjela u zraku.
Čvrsto hodajte po tlu, vježba prianjanja. 

Zemlja je svuda oko tvoje kuće, šuma, polja,
čak iako poželimo se uspeti do Urana,
zemlja nas čvrsto drži uz sebe. Kao majka,
krevet u koji noću
i u podne, uranjamo.

Zemlja je na kraju eter. Vječna, kao tijela ptica
Koja se u njoj zaustavljaju. Traje. Duhovna.
Čak i u danima neplodnog svijeta i bolesti,
zemljom naša tijela se ponavljaju, kao da su
začela sebe, i djecu, i život, posve nov.
Vraćanje u izvor, praposlanje.