Znanstvenik širokih tematskih interesa

U Zborniku posvećenom Tihomilu Maštroviću u povodu njegovih 70 godina života, nazvanom Slatkost bašćine, svojevrsnom zazivu djela zadarskog renesansnog pisca Petra Zoranića, surađuje četrdeset i osam istaknutih stručnjaka iz zemlje, iz gotovo svih sveučilišnih centara u Hrvatskoj, uz suradnju inozemnih znanstvenika (Armenija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Italija) s različitim znanstvenim temama širokog tematskog raspona, a iskazana multidisciplinarnost radova karakteristična je za slavljenikove interdisciplinarne znanstvene obzore. Pristigli su znanstveni prilozi s područja filologije, znanosti o književnosti, povijesti književnosti i jezikoslovlja, općenito kroatistike i kroatologije, zatim filozofije i teologije, teatrologije, historiografije, sociologije, arheologije, povijesti medicine te knjižničarstva, što ovaj Zbornik čini relevantnim znanstvenim prinosom u području humanističkih znanosti, ovisno o tome u kojem su znanstvenom polju ugledni hrvatski znanstvenici ostvarili svoje priloge.

Prof. dr. sc. Tihomil Maštrović istaknuti je sveučilišni nastavnik i znanstvenik te, između ostalog, voditelj niza znanstvenih projekata iz humanističkog područja, a bio je i čelnik više hrvatskih znanstvenih, sveučilišnih i kulturnih institucija. U godini 2022. napunio je 70 godina života. Tim povodom na Sveučilištu u Zadru, na kojem je Maštrović bio nastavnik dvadesetak godina, donesena je odluka da se njemu u čast objavi zbornik radova istaknutih stručnjaka, njegovih kolega i prijatelja, učenika i učitelja, posebice stoga što je svojim iznimno bogatim znanstvenim, kulturnim i društvenim djelovanjem pružio mnogobrojne poticaje te okupio velik broj suradnika, uglednih znanstvenika, sveučilišnih nastavnika i kulturnih djelatnika. Suizdavač Zbornika je Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na kojem je Tihomil Maštrović djelovao kao redoviti sveučilišni profesor u trajnom zvanju do odlaska u mirovinu 1. listopada 2022. Djelatnost prof. Maštrovića i njegovi stručni interesi kreću se u rasponu od filologije, znanosti o književnosti i teatrologije do kulturne povijesti i različitih drugih humanističkih tema, a njegovo bogato znanstveno i društveno djelovanje na različite je načine ostavilo trajni trag u hrvatskoj znanosti i kulturi. U prvom dijelu Zbornika donose se prilozi iz različitih znanstvenih područja u čast slavljeniku, dok su u drugom dijelu Zbornika tiskani radovi vezani uz određenu Maštrovićevu znanstvenu i kulturnu djelatnost.

Akademik Mislav Ježić piše o ulozi Tihomila Maštrovića u procesu međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, kada su u travnju 2008. godine Maštrović i ravnatelj Hrvatskoga zavoda za norme Dragutin Funda te direktor Narodne biblioteke Srbije Sreten Ugričić i direktor Instituta za standardizaciju Srbije Ivan Krstić potpisali zahtjev da se odbaci naziv »srpsko-hrvatski jezik« iz međunarodne bibliografske uporabe, kao i oznake src i scc, te da se uvede oznaka hrv za hrvatski jezik i srp za srpski kao jedine valjane oznake i za bibliografsku i za terminološku uporabu. Taj je zahtjev Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) prihvatila 17. lipnja, a odluka o uporabi izmijenjenih oznaka stupila je na snagu 1. rujna 2008. Ovo je prilika da se Tihomilu Maštroviću i njegovim suradnicima oda priznanje za zalaganje i za postizanje toga presudnog međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika. O toj temi piše i Lobel Machala ističući kako je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pod ravnanjem Tihomila Maštrovića inicirala i izborila godine 2008. međunarodno priznanje hrvatskoga jezika čime su napokon ta dva jezika razdvojena i međunarodno prihvaćena kao dva samostalna, različita jezika: hrvatski jezik i zasebno srpski jezik.

Ružica Pšihistal razmatra kako je Maštrovićev sumarni pregled protuturske retorike Marka Marulića u različitim žanrovima (Molitva suprotiva Turkom, Tužen’je grada Jerozolima, latinski epigrami, Poslanica papi Hadrijanu VI., privatna pisma) vođen pitanjima – je li i u kolikoj je mjeri Marulić čitao »tursku silu« kao »znakove vremena« u eshatološkom ključu; na koji je način odgovarao na pitanje »zašto« Osmanlije i »kako« im se suprotstaviti. Slobodan Prosperov Novak navodi začetke hrvatskoga književnog i narodnog preporoda u XVIII. stoljeću, istaknuvši da su se u hrvatskom duhovnom prostoru i središtu književnog rada bili franjevci. Hrvatski zmizelen – Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića najavljuje prosvijećenoj Europi mentalitetne predloške romantizma. Francuski akademik Emilio Marin uspoređuje istraživanja zadarske nekropole s rezultatima istraživanja nekropolu u Visu, Naroni i Saloni, zaključivši kako je Smiljan Gluščević svoje komplicirano terensko arheološko istraživanje nekropole na lokaciji Relja u Zadru (antički Iader) dovršio na primjeren način, u kojem je stare grobne nalaze iz rimskodobnog Zadra integrirao s novim, te pružio sintezu koja zaokružuje zadarsku arheologiju u XX. stoljeću.

Stipe Botica u članku »Bespismena faza kulture« raščlanjuje bitne parametre grafijske i agrafijske faze kulture. Agrafijska kultura u Hrvata, koja se imenuje i pojmom bespismena, motri se prije svega na osnovi korpusa hrvatske usmene književnosti koja je bila u izvedbama (performance), a od XVIII. stoljeća i zapisana. Lovorka Čoralić bilježi toponomastičke tragove Hrvata u Mletcima (predjel Castello), pri čemu se njezin članak temelji na višegodišnjem proučavanju života i djelovanja Hrvata u gradu na lagunama, te se ovdje prezentiraju nazivi obale, ulica i trgova koji su svoja imena, koja i danas opstoje, dobili prema useljenicima zavičajem s hrvatskog uzmorja. Sanda Ham u članku »Zaljubljeni Josip Kozarac. Osam pisama Josipa Kozarca Faniki Vučković sa šest ljubavnih pjesama i jednim bećarcem«, donosi prijepis osam do sada javnosti nepoznatih pisama Josipa Kozarca koje je pisao zaručnici Faniki Vučković od 2. listopada do 18. prosinca 1885. i ovdje se prvi put objavljuju. A Nikola Benčić (Eisenstadt/Željezno, Austrija) ističe kako se gradišćanskohrvatska književnost u svojoj petstogodišnjoj postojanosti mogla u tuđem kulturnom okolišu održati samo zaštitnim ogrtačem, upornim zalaganjem Rimokatoličke crkve. Crkveni su dostojanstvenici čuvari hrvatske pismenosti i tek se od početka XIX. stoljeća javljaju svjetovnjaci u hrvatskoj književnosti zapadnougarsko-austrijskog pograničnog prostora.

Živko Nižić i Nedjeljka Balić-Nižić predstavljaju dio pjesničkog stvaralaštva na zadarsko-venetskom idiomu Nade (Natalea) Piasevolija, zadarskog autora iz druge polovice XIX. i s početka XX. stoljeća, poznatog kao pokretača i glavnog urednika humoristično-poučnog obiteljskog lista Zara koji je izlazio 1891. Persida Lazarević Di Giacomo (Chieti-Pescara, Italija) analizira, s povijesnofilološkog stajališta, prijevode na srpski jezik djela hrvatskih prosvjetitelja: Satir iliti divji čovik Matije Antuna Reljkovića, Aždaja sedmoglava Vida Došena te srpska izdanja pjesama Andrije Kačića-Miošića. Opisuje se odnos tekstnih i paratekstnih elemenata i pokazuje se koliki su utjecaj i značenje ova hrvatska djela imala za srpsko prosvjetiteljstvo. Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić podsjeća kako drugo djelo fra Andrije Kačića Miošića Korabljica zapravo sadrži svjetsku i hrvatsku povijest od postanka svijeta do 1760. (godina tiskanja) u kojoj autor uglavnom piše ukratko, kroničarski, kako o pojedinim osobama tako i o događajima. Tonći Lazibat pak obrađuje urbanu tematiku u pjesništvu moderne, na primjerima pjesama Vojnovića, Vidrića i Galovića. Stjepan Matković istražuje rane veze između Mile Budaka i Matice hrvatske. Osobito su u središtu pozornosti  Budakova nastojanja da se neposredno nakon povratka iz ratnog zarobljeništva uključi u hrvatski kulturni život objavljivanjem radova u Matici hrvatskoj. Diana Stolac i Vesna Grahovac-Pražić razmatraju promišljanja o tuđicama, nazivlju, leksiku te grafijskim i pravopisnim pogledima Šime Starčevića, koji se promatraju u tiskanim gramatikama te u rukopisnim djelima pronađenim 2008. u arhivu Hrvatske provincije Družbe Isusove u Zagrebu.

Slijede radovi filozofijske i teološke naravi. Tako Ivan Koprek u članku »’Knjiga propovjednika’ i njezini odjeci u kulturi« ističe da nijedna knjiga iz Biblije ne daje tako jasan uvid u čovjekovu konačnost i prolaznost kao što to čini »Knjiga propovjednika« (Kohelet). Anto Mišić u članku, napisanom u prigodi 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, razmatra važnost i bogatstvo zbirke pisama svetoga Jeronima u hrvatskome prijevodu, prije svega zbog mnoštva različitih tema i brojnosti osoba s kojima se sv. Jeronim dopisivao. Božidar Nagy opisuje pisano nasljeđe hrvatskog blaženika Ivana Merza objavljeno u njegovim Sabranim djelima. Stipe Kutleša u radu »Znanost između metafizike i scijentizma« upućuje na razlike između znanosti, metafizike, religije, ideologije. Znanost se često preuveličava kao metoda spoznaje iako postoje i druga tumačenja svijeta kao filozofijsko, metafizičko-teološko, religijsko. Posebno upozorava na ulogu Boga u Boškovićevoj teoriji prirodne filozofije, tj. u njegovu metafizičkom prirodoslovlju ili u teoriji sila i strukture tvari.

Ivan Pederin istražuje motiv preljuba u književnosti – a rad započinje osvrtom kako je Isusova riječ djelovala u suvremenim europskim književnostima. Dean Slavić ispituje odnos između Faustove i Mefistove žudnje u književnosti. Faust je prikazan kao osoba određena Girardovom trokutnom žudnjom u kojoj je model i izvor redovito Mefisto. Zlatko Kramarić analizira ponašanje makedonskih političkih i intelektualnih elita poslije sloma komunizma, poslije stjecanja neovisnosti. Prije svega, rad se bavi odnosom tih elita prema prošlosti, a on se najjasnije očituje u historiografskim radovima. Vinicije B. Lupis obrađuje armensko-hrvatske kulturne veze i pojam rubne umjetnosti, kroz fenomen hrvatskog i armenskog iskustva nacionalnog prekograničnog identiteta. Ashot Hovakimjan (Erevan, Armenija) povjesničar i diplomat, veleposlanik Republike Armenije u Republici Hrvatskoj, u članku »Nikola Maštrović i armenski mehitaristi« piše o knjizi Nikole Maštrovića: Knjiga gospodina oberstara Mastrovića svojiem Otočanom (Beč, 1845.). Pisma generala Nikole Maštrovića upućena katoličkim Armencima nadbiskupu Azarijanu i ocu Šukurijanu govore o čvrstim Maštrovićevim vezama s mehitaristima.

Josip Jurčević na temelju arhivskoga i objavljenoga povijesnog gradiva, te odgovarajuće literature, istražuje koncepciju i djelovanje jugoslavenske komunističke strukture za osvajanje obrazovnoga i kulturnoga sustava u Hrvatskoj 1944. i 1945. Marijan Lipovac podsjeća na neke epizode iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa povezane s područjem Zadra, pa tako i na osnutak glagoljaškog benediktinskog samostana u Pragu 1347. čiji su prvi redovnici, kako se tradicionalno smatra, došli iz benediktinske opatije na Ćokovcu pokraj Tkona na Pašmanu. Dijana Machala ističe ulogu i značenje Tihomila Maštrovića, kao glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u mandatu od 2007. do 2011., u provedbi informatizacije knjižničnog poslovanja NSK-a u skladu s primjerima ponajboljih nacionalnih knjižnica u svijetu, i to uvođenjem i implementacijom tada najmodernije generacije knjižnično-informacijskog sustava Aleph.

Ivica Vučak navodi kako se o hrvatskoj medicini u XIX. stoljeću zna, nažalost, malo. To stanje znatno popravlja bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u Mehitarističkoj tiskari u Beču, što ju je priredio T. Maštrović (sa S. Harnijem) i objavio 2011., koja potiče na daljnje istraživanje jer donosi i popis djela (najčešće disertacija) znatnog broja Hrvata koji su medicinu studirali u Beču. A Lidija Bogović i Tomislav Vodička analiziraju znanstveni projekt Hrvatski književni povjesničari kojemu je od samih početaka okosnica, predsjednik organizacijskoga odbora skupova i glavni urednik niza zbornika Tihomil Maštrović. Rad donosi kroniku respektabilnoga niza Hrvatski književni povjesničari s 18 zbornika i ulogu Maštrovića u tom projektu koji sigurno predstavlja ključan prinos ne samo hrvatskoj već i europskoj književnoj historiografiji.

Drugi dio zbornika, »Članci o Tihomilu Maštroviću«, počinje člankom Roberta Bacalje – »Nacrt za životopis Tihomila Maštrovića«. U članku se navodi da je književni povjesničar i teatrolog Tihomil Maštrović (1952.) diplomirao jugoslavistiku i filozofiju 1975. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1988. doktorirao temom iz područja filologije. Od 1976. do 2019. radi u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, s time da je od 2007. do 2011. bio glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Bio je redoviti profesor na Sveučilištu u Zadru, Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je 12 autorskih znanstvenih knjiga, 17 priredio, a uredio 32 knjige, te objavio 103 znanstvene rasprave, književnopovijesne i teatrološke studije, te nekoliko stotina stručnih članaka, eseja i književnih kritika. A arhivistica Anđela Ljubas u članku »Od obèrstara Nikole do profesora Tihomila« istražuje rod Maštrovića s ciljem prikazivanja, vremenskim slijedom, istaknutih pojedinaca tog roda od XVIII. do XXI. stoljeća. Acija Alfirević izražava zadovoljstvo i sreću, gotovo u Spinozinom značenju te riječi, što je hrvatska filozofkinja prof. dr. Marija Brida bila Maštrovićeva i njezina profesorica antičke filozofije i etike dok su od 1970. do 1972. studirali filozofiju u Zadru. Filozofija slobode Marije Bride bila im je vodilja u njihovim profesionalnim odisejama i traženjima.

Hrvojka Mihanović Salopek u svom prilogu nastoji kronološki sagledati pojedine bitne Maštrovićeve kroatističke znanstvene doprinose i književnopovijesne pomake i otkrića, a posebna pozornost pridana je autorovim knjigama Neukrotivo svoji (2011.) i Kroatološki ogledi (2017.), u kojima se jasnije može uočiti Maštrovićev kroatologijski pristup. Miljenko Buljac (Mostar, Bosna i Hercegovina) objavljuje članak u kojem je predočen uvid u svih Maštrovićevih dvanaest autorskih knjiga i u brojne njegove studijske rasprave. Andrea Sapunar Knežević pak u članku »Kroatološki prinosi Tihomila Maštrovića«, određujući poveznice naizgled raznolikih ogleda sabranih u nekoliko autorskih knjiga, ističe da je Maštrović u te knjige uvrstio svoje kroatističke eseje i rasprave, a kako su prilozi obrađeni interdisciplinarnim komparativnokroatističkim postupcima, zapravo ih treba smatrati kroatološkim prilozima. Zaneta V. Sambunjak razmatra kako Maštrović istražuje alegorijsko-mitološki repertorij kroz fikciju i zbilju u Zoranićevim Planinama, a dokazuje i mitološko i dokumentarno amalgamiranje u problemima narodne opstojnosti pred nadirućom turskom opasnošću i pred gubitkom hrvatske narodne samosvijesti, sadržanom ponajprije u nebrizi za hrvatski jezik.

Jasminka Brala-Mudrovčić i Josip Miletić analiziraju istraživanja Tihomila Maštrovića o kazališnom životu u Otočcu, naglašavajući da je on, svojim otkrićem kazališnog života u tom gradu već 1844., promijenio i upotpunio sliku kazališnog života Hrvatske. Teodora Vigato donosi svojevrsni pregled Maštrovićeva proučavanja hrvatskoga kazališnog života Zadra, posebno se zadržavajući na zadarskim dramskim tekstovima Muka svete Margarite i Komedia od Juditi na koje je među prvima upozorio T. Maštrović. Zagorka Majstorović i Jelica Leščić osvrću se na djelovanje Tihomila Maštrovića u mandatu glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu od 2007. do 2011., te zaključuju kako je to razdoblje bilo ispunjeno brojnim kvalitetnim promjenama u radu NSK. Ernest Fišer ističe kako je Maštrović inicijator prijedloga za ostvarenje Perivoja hrvatskih književnih povjesničara u Varaždinu, s ciljem da velikani hrvatske književne i filološke znanosti iz tog grada ne budu zaboravljeni.

Marija Dejanović bavi se istraživanjem uloge Tihomila Maštrovića u oblikovanju i izvedbi projekta »Nin – najstariji hrvatski kraljevski grad«. Petra Braun, kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, u intervjuu s Tihomilom Maštrovićem »Uspomene na ljude i događaje Hrvatskoga proljeća u Zadru«, donosi njegova sjećanja na Hrvatsko proljeće u Zadru 1970./1971., u kojem je i sam aktivno sudjelovao. Martina Ćavar potpisuje »Bibliografiju Tihomila Maštrovića« koja ukupno sadrži 435 kronološki poredanih bibliografskih jedinica. Zatim slijedi »Literatura o T. Maštroviću« s 237 bibliografskih jedinica. Na kraju Zbornika Slatkost bašćine donosi se korisno kazalo imena cijelog Zbornika koje će omogućiti kvalitetnije korištenje objavljenih tekstova.

Na kraju prikaza zaključujem da je Zbornik Slatkost bašćine, objavljen u čast Tihomilu Maštroviću u povodu njegove jubilarne 70-godišnjice života, doista lijep primjer kako su njegovi kolege, prijatelji i suradnici, prepoznali i vrednovali Maštrovićeve znanstvene, stručne i umjetničke prinose, pregnuća i postignuća i tako mu podigli zasluženi »spomenik trajniji od mjedi«.