Zagrljaj poezije, filozofije i života

Ponekad ne treba otežavati poetski put ako se može hodati po neskladnom i strmovitom svijetu i sa skladnom sintaksom. I eto ravnoteže – breme života u skladbi stihova! Težak put i ugodni koraci. Upravo to vrijedi za zbirku Meri Grubić Demetra se nagodila sa Suncem, pjesnikinje i prevoditeljice s portugalskoga jezika. Jezik joj je poetski snažan, a bez sentimentalnog kiča, stihovi se tečno nadovezuju jedan na drugi, pa poezija slobodno diše, kao što diše sve što postoji. U toj suptilnoj lakoći pisanja autorica je prohodala cijelim svijetom, od mitskog do stvarnog, od smrtonosnog do ljekovitog, upravo zato što je poeziju pitomim jezikom otvorila svemu, umjesto zatvorila od svega.

Grubić, dakle, ulazi u carstvo (sve)postojanja nenametljivo, nepretenciozno, ali duboko, pa bila riječ o ljubavi ili o smrti – sve se može čitati i s početka, i s kraja i iz sredine, jer je ovo poezija života koja otvara njegove nebrojene dimenzije. Nije lako jednostavnim jezikom osvijetliti jezgre života koje nosimo u sebi, pogotovo danas, kada je cijeli svijet u potpunom kaosu i kada se miješaju bitno i nebitno u zajedničkom loncu demokracije. No Meri Grubić ima snažnu duhovnu »bateriju« kojom osvjetljava sve važne tunele naše psihe, odnosno sve teme, od smrti i rata do uspomena i snoviđenja, pokazujući nam da je svijet zapravo uvijek isti, bez obzira na nove scenografije.

U velikom broju pjesama autorica se obraća kao Demetra svojoj kćeri Perzefoni kako bi joj objasnila fenomenologiju postojanja, pripremila ju za život prepun zamki i sjena, osnažila ju za borbu, razbila joj unaprijed iluzije ili ju vinula ka njima (zbirku je posvetila kćeri Aurori koja je u rimskoj mitologiji božica zore). No zbirka u cjelini nadmašuje mitski odnos majka-kći i prerasta u općeljudsku duhovnu panoramu, punu svjetla, sjene i tmine, kako to i biva sa životom koji se obožava igrati »sjenčanja« i davati istim stvarima različite svjetlosne nijanse.

Važno je istaknuti kako poezija Meri Grubić odličnom mjerom združuje pjesništvo i filozofiju, a zajednička im je veza – život. Te se tri niti prepliću kao tri prijateljske sile postojanja. Jer, što nam osobno znači filozofija ukoliko je izvan našega vremena i prostora? Premda je stručnjakinja i za »čistu filozofiju«, Grubić nije pretrpala stihove velikim »mudrolijama« nego je poeziji dala samostalan život, urešavajući je lijepim metaforama, a ne teškom terminologijom – kako bi tekla, a ne se »skupljala« u samu sebe.

Prvi ciklus Jedno poslijepodne na crvenom trgu jest uzvisivanje odnosa majka-kći (Utroba je velika zipka svijeta, reći će pjesnikinja svojoj kćeri u pjesmi Aurora). Prema mitu, Perzefonu je oteo Had, a Demetra se osvećuje svijetu i kćerinu ocu Zeusu oduzimanjem plodnosti Zemlji. Zeus ipak »smišlja« nagodbu kako bi barem neko vrijeme u godini kći mogla izići iz podzemlja. Taj je mit najviše dočaran u pjesmi Alea iacta est (iz trećega ciklusa).

Prvi je ciklus pun lepršavih, elegantnih mitskih slika (nimfe, Panovo slavlje u šumi, ambrozija, harfe...), ali i potisnutih krikova za voljenim bićem koji nam neka viša sila hoće oduzeti. Premda je ove pjesme zaodjenula mitološkim plaštem kako bi još više uzvisila na pijedestalu bezuvjetnu ljubav i ženstvo, one su nam ostale jasne i bliske, lišene patetike, odnosno inflacije atributa koji se obično gomilaju kada se rasprostiru čari stvarne ili zamišljene prirode. Ove mitske slike ljubavi dobra su opozicija današnjem dohvatljivom tržištu sreće, na kojem se i »ženskost« našla u bogatom asortimanu za ugodniji i transparentniji život. Zemlja se nikada nije toliko prizemljila, pa su nebesa postala još dalja. Udaljili su se ovostranost i onostranost kao nikada prije. Još samo pjesnici i sanjari čuju orkestriranje ovoga i onoga svijeta i vide njihov zajednički baletni ples.

Iz ovoga ciklusa, mahom svijetlih boja (unatoč nekim teškim pjesmama), klizimo u drugi ciklus, u poeziju smrti (Materijalni dokaz besmisli ). Jer život, kako rekosmo, mijenja boje, pa se tako transformira i pjesnik.

Lirski subjekt sada razvija lepezu različitih i zanimljivih doživljaja smrti (taj je subjekt uglavnom opet Demetra koja podučava kćer Perzefonu o fenomenologiji postojanja). Tako je u pjesmi Pogrebna povorka smrt opisana kao ledena činjenica (ukočenost tijela u lijesu). No ta je smrt, ističe pjesma, »aranžirana« pogrebom i paradoksnim uzveličavanjem tužne povorke (Sprovod je bio veličanstven!). Nastavimo li dalje umovati o ovoj pjesmi, možemo dodati: smrt može biti veličanstvena kao samožrtvovanje u ime drugih ili kao metafizički pojam (besmrtnost duše), ali ispraćaj lijesa na kotačima ne može biti uzvišen (barem ne u našoj kulturi). Pogreb, na konkretnom mjestu i u konkretno vrijeme, jest tuga jer draga osoba više nije s nama. Dakle, smrt kao ispraćaj voljenog/e jest »odsutnost« bića na zemlji.

U pjesmi Materijalni dokaz besmisli vidi se prisutnost smrti i u odsutnosti bića. Smrt oca izjednačuje se s kruškom koju je on prije smrti pojeo dopola, pa je smrt tu dočarana kao nedovršen život. Ali je kruška, paradoksno, zadobila drugi život, odnosno novi smisao – umjesto biljke, postala je simbol umiranja. A simboli žive zauvijek. U pjesmi Apsurd smrt počinje od djetetove riječi Daj, od prvotne žudnje za posvajanjem. No, ta žudnja nikada se u životu neće do kraja ostvariti, jer će je presjeći smrt. Kao što ne možemo smrti reći: Daj nam život (što je oksimoronski), tako ne možemo životu reći: Daj nam sebe, jer se on dijeli drugima nakon što nas više ne bude.

U pjesmi Kad umre čovjek umiru vještine (koju je autorica posvetila krojačici Meri Grubišić) smrt je osobito tužna kada umre »običan« čovjek a ne velikan. Jer generali, poznati umjetnici i drugi zaslužnici nakon smrti odmah ostavljaju javnosti svoje biografije i ostavštine, dok tragovi »malih« ljudi ostaju iza kulisa velike pozornice svijeta. Kad umre mali čovjek umiru vještine..., napisat će pjesnikinja te spomenuti juhu svoje bake, očev tajni recept za spravljanje crnoga vina, ljupku haljinu svoje krojačice koja više nikada neće tako sluganski pratiti žensko tijelo. Smrt je u ovoj pjesmi nepravedna – nekome daje više na važnosti, nekome manje, a trebala bi nas sve izjednačiti. Dakle, smrt je nehumana, jednako kao i život.

Ciklusi Trenutak prije nego li je došlo zlo i Rat je bio čist velikim dijelom pjevaju o ratu koji se iz ljudskog užasa može preokrenuti u sliku koju gledamo kao video-igru. Ovo je teška poezija o krajnostima svijeta, među kojima je krha nit (između rata i dječje idile, između nevjerojatne lakoće postojanja i nevjerojatne lakoće nepostojanja). U pjesmi Rat je bio čist pjesnikinja je osvajanje dočarala kao ispražnjavanje od života, usmjerenost samo na jednu točku, odsutnost straha u pohlepi i vječno ponavljanje istog koje bi trebalo dokinuti i smisao rata. Ali ne, ponavljanje povijesti ne vodi u dokidanje rata, nego u kolektivno ravnodušje - samo nas bol podsjeća da je nešto nekada bilo.

Neki stihovi Meri Grubić zvuče kao starogrčke gnome (mudre sažete misli). Npr. u pjesmi Pokušavajući napisati sonet o smrti pjesnikinja kaže: Konačno, nema razlike između onoga / tko čini hrabra djela iz vlastita uvjerenja / i onoga tko u sumnji ustraje.

I u ovom se ciklusu lirski subjekt često obraća kćeri, učeći je snazi, viteškoj borbi protiv nepravde, ali je uči i mudrosti, pravdi s hladnim licem, potiče ju na gledanje u dvosmislenost stvari, uči je osjećanju zamki. Svi okretaji našega života, svi usponi i padovi na koncu ostavljaju malen i jasan smisao, pa se čitav svijet, kad se izmorimo od njega, naizgled može uhvatiti rukom, kaže pjesma Omphalos. I ova pjesma (kao i druge) čitatelju daje na razmišljanje. Život je mističan i paradoksan – u makrokozmosu nam je neprijatelj, jer ga ne možemo spoznati, u mikrokozmosu nam je prijatelj jer ga možemo »smanjiti« i posvojiti, u mjeri koliko nam treba. Zar ne bi trebalo biti obratno – da nam život bude nesklon kada ga svedemo na svoju mjeru, jer po prirodi želi biti tajnom, nadvisujući nas?

U pjesmi Ptice pjesnikinja se pita: Zar će o nama, / naposljetku / kazivati samo ptice? / Brine me / hoće li se moći razabrati / ijedna misao / o našem postojanju / iz njihova cvrkuta? Hoćemo li postati tek odraz u očima sasvim drugih bića? Je li cvrkut ostatak dobroga čovjeka koji se nije stigao oglasiti za života? Gotovo svaka pjesma Meri Grubić niže pitanja, teška, ali i produhovljena. Prava mjera za filozofiju – s jedne strane nepoznato more života, s druge strane misao koja to more istražuje, i strasno i mirno, stvarajući i bonace i oluje, i epski zamah i lirsku sonatu. Život je u ovoj zbirci i filozofija postojanja, tek pokušaj da dokučimo početak, kraj i smisao sile života koji se omata oko nas i čija je vrtnja uvijek jača od našega pokušaja da ga smirimo, promotrimo, spoznamo.

Jedina nedužnost je ne misliti ciklus je posvećen Fernandu Pessoi, a zaokuplja nas već sam naslov o kojem možemo i etički dvojiti. Razmislimo o tom naslovu prije no što pročitamo pjesme koje slijede. Dakle, jedina nedužnost je ne misliti. To se može odnositi na one koji ne znaju misliti, a takvi nisu svjesni svojih postupaka, pa bi im i zlo, u kršćanskom smislu, trebalo biti oprošteno. S druge strane, i mislećem biću je najbolje ne misliti na ono što bi ga moglo preobraziti u mrzitelja, osvetnika. To ne-mišljenje je svjesno odustajanje od sukoba, stoičko smirivanje vlastite duše. A možemo zamisliti i letargično ne-mišljenje, kada upadamo u neku vrst ravnodušja – ne onog tupog, nego blaženog, svemirskog, gotovo budističkog.

Kako se to, pak, tumači u pjesmi istoimena naslova? Citirajmo dio pjesme: Ako bogovi određuju smisao, / stvorenje koje misli / čini upravo suprotno / njihovim nakanama. Dakle, ne-misliti bi trebala biti i ontološka zadaća – ako je već sve osmišljeno, onda je mišljenje narušavanje ravnoteže datoga. Ali, u pjesmi subjekt zaziva bogove zbog još nečega – da ne misli o samome sebi. Biće mora nadvladati sebe kako bi nadvladalo osjećaj »posjedovanja«. Posjedovanje po sebi nije nevinost, to je prisvajanje dijela svijeta za vlastiti užitak (korist). Nevinost je osjećaj da nam ništa ne pripada i da mi ne pripadamo nikome.

Pjesme su u ovom ciklusu uglavnom intimističke – autorica pjeva o duši, siromaštvu, žudnji za pročišćenjem, traganju za smislom i vješto prepliće filozofiju i fluidnost mašte. Uvijek smo u nitima svih uzroka koje iz života ne možemo dokučiti, samo iz čiste filozofije, u kojoj sve predajemo Tvorcu, Bitku, Jednom (ili bogovima). Možda je zato teže biti pjesnik - sami moramo pronalaziti putove iz života (ne izvan njega) i otkrivati njihov smisao. Dakle, nismo zaštićeni okvirima teorije u kojoj znamo kako funkcionira svijet ili umišljamo da znamo. Poezija s okvirom i ne može biti poezija... u poeziji je moguća samo filozofija života, uvijek u mijeni, opojna i nedovršena.

U zadnjim dvama ciklusima (Kasnoproljetni desant cvijeća i Proroci) pjesnikinja se vraća djetinjstvu, zavičaju, motivima mirne prošlosti u herbariju uspomena (djed, selo, brnistra...), veliča male prostore s velikim horizontima i »priproste« ljude koji su spokojno svladali osnovne formule zdravorazumskog života. I zato im je život daleko slikovitiji negoli onima koji puno misle, pa im život pred očima bježi. Život se na kraju knjige i na kraju svega svodi na nedefinirano življenje, na tugu odlazaka i radost novih susreta (u pjesmi Kasnoproljetni desant cvijeća), na te male smrti i nova mala rađanja, na stalne preobrazbe i pokušaje spokoja, na pronalaženje ravnoteže života i smrti... na mijene koje nikada nećemo ukrotiti, a kamoli ih imenovati... koje možemo tek slutiti, a slutnja je sve.

No, zato poezija ne može odumrijeti. Osobito ovako ljudska i plemenita kao što je poezija Meri Grubić, jer svako duboko promišljanje jest plemenito – to je pokušaj da i najgoroj stvari damo smisao i svrhu i uzročno-posljedičnoj igri svijeta. Ovo je prohodna poezija koja se duboko proživljava. I nije stvarnosna, jer taj trend je izbjegavao »velike« teme i stilizaciju. Ovo je profinjenost iz koje klizimo u dubinu. Recept prihvatljiv za svakog suptilnog čitatelja!