Udarci sunčanog sata

NEKADAŠNJI ANĐELI

Anđeli, nekadašnji, gdje ste sad? u mom oku
nema vas, možda ipak varam se, možda noću
kradete s neba vijesti da budete u toku;
ako je možda tako, nešto vas pitat hoću

premda znam da mi reći nećete ništa: hajde,
skupite hrabrost, više nego ste pali pasti
ne možete, bar jednu uzmite zvijezdu s brajde
nebeske, potpuno ste olinjali, a ja krasti

naučit ću vas malo-pomalo, i na kraju
neće ni jedna zvijezda na nebeskome stropu
ostat, nagradit ću vas, zahvalan sam, svi znaju:
brzo naučit ćete jahati antilòpu.

ŠAKE

Za nove suncokrete u meni sunce novo
tko će mi ponuditi, može li ono isto
sunce za takvo nešto poslužiti? koje slovo
može bjelinu posve ispuniti? zar čisto

išta se može reći ikome, kada padne
sumrak i sve što pada zajedno s njim? ne mògu
pristat na ponuđeno sunce za moje hladne
suncokrete, u stvári poštujem onu strogu

pravednu studen, svima jednaku, kao plaća
za pjesmu koju rijetki pjevaju je, u vrijeme
kad svi se radije služe šakama koje shvaća
svatko, a pjesma samo je za gluhe i nijeme.

BOL

                                                     Stani Šćapec

Ne može ništa proći bez boli, čak ni bol,
a prođe doba ljeta, jeseni, pa i zima,
bezbolno, čak i ljutnja postane slatka sol
na koži, prođe radost jer kratak korijen ima,

ostane samo ono nešto što stvara rane,
kao što ruža stvara latice, kao tama
zvijezda što više ništa ne znače kada svane
i kada posve nam je svejedno tko je s nama,

a tko nije, više boli naša ruka koja gladi,
nego kad bije; proći bez boli ništa neće,
a prođe, kao povijest careva što u bradi
imali su svilene bube i nisu cvijeće

sadili nego blitvu; ne može ništa proći
bez boli, a kad prođe poželimo da vrati:
onā se bol što traje više od jedne noći
i tȅži su trenutci njezini nego sati.

STARO PITANJE

Osjećam da su mîsli trava nam opet bliske
i da se vrlo malo razlikuju od želja
nekadašnjih, iz doba kada su zvijezde niske
bile, na dohvat ruke, kada na cvijeće zȅlja

i cvijeće ružā redom slijetali su oni isti
leptiri su, koji više ne slijeću na rame;
gdje su? zbog čega više nimalo nismo skloni
riječima onim koje, kada se riješe tame,

ne znaju više nego znale su kad su tijela
odricala se svake pripadnosti i čvrsto
držala su se starog pitanja: što bi htjela,
o posve izgubljena, nepouzdana vrsto?

PLEME

                                                        Ivu Kramaru

Pripadam onom nekom plemenu koje štuje
dalèko više onē što nema ih, a smjerno šuti
o prisutnima, kao konj kad mu kovač kuje
potkovu novu; ne znam kada ću opet čuti

šum skamenjenog mora, s planine koju nogom
bogovi tlače da je pretvore u golu ravnìcu
kuda je njima lakše, govorim vođi strogom
(a taj sam): samo gazi i samo slijedi pticu

posljednju prije nego nestane je u ženi
kojoj si dao právo da bude ptica, onā
jedna za sve; moj strogi vođa (a taj sam), kreni
što prije, gòvori mi, povijest nam nije sklona.

PROLJEĆE

Proljeće nije doba koje bez boli može
proći, a prođe, kao ljeto kad mravi krila
zadobiju, za kaznu, da mogu ljubav vodit
u zraku, gdje mjesto za ljubav, i za onu

što nikad neće doći; procvjeta sve što ima
procvjetati, međutim, ono što ne procvjeta,
u tome ima više proljeća nego igdje,
kao što neba ima više u oku nego

u nebu; zato treba pomoliti se ruži svakoj,
bez riječi, nijemo, lakše je pred njom tvrda
koljena meko savit u proljeće što neće
proći bez bola, nikad, a prođe svaki put.

TRENUTAK

Možda se opet vraćam u doba djevičanstva,
bezgrešan kao stabla, osjećam onaj okus
istine kao okus čaja od mente, blag,
sve dok ga okus riječi ne prekrije i počne

ono što još ni danas ne shvaćam; kako mogu
shvatiti da je došlo vrijeme kad više nema
vremena nego sve je postalo samo onaj
trenutak s kojim vrijeme nikakav nema odnos;

stojimo osuđeni na djecu, čak i naše ime
dali smo im, i svemu, i to je zbilja bila
velika greška: ime ne treba nikada dati
ničemu, to nas zbliži i više nema spasa.

SUDAC

Ne mogu biti sudac u ovom blagom času
kad ovce bleje blago, koralno, kad se gine
za zemlju manju nego pod nokat može stati,
nisam ni dosad bio, drugi su često meni

sudili, ali tada lavovi silno rikali su
u kavezima svojim nevidljivim, u doba
kad mrzovoljne zvijezde krojile su sudbìnu
djeci koja još se nisu ni začela, a ljubav

bila je samo magla i kiša, vrlo vrlo
opasna i za ljude i miševe; ne mògu
u ovom blagom času kad ovce bleje, sudac
biti, a spreman jesam na osudu bez suda.

KIŠA

Padaš, a možda plješćeš na kraju neke tužne
predstave, koju glume kažnjenici svih vrsta,
zajedno sa mnom, ipak namjera tvoja nešto
drugo je, nešto posve obično, premda ništa
obično nije u tim kapima kojima motriš
u ime neba zemlju i nas u ovim našim
kućama koje nebo ne puštaju na vrata
u strahu da nam želi prodati nešto što nam

ne treba; znam da plješćeš nama a jedva znamo
nositi tacnu, ili kišobran, jer nam svaki
odnese vjetar, zatim poslije tebe sunce
pojavi se i netko grobar je, a netko Hamlet.

POLJE

Kad god smo išli poljem, u bilo koje doba,
proljeće stizalo je, i ostajalo, sve je
odjednom bilo dobro, čak i zli ljudi nešto
nalik na stihove govorili su i čak ih

i objavljivali u nekim časopisima, sve je
bilo baš kao da se u svijetu čak i mir
postići može; svijet je odjednom bio mjesto
ugodno, poput gnijezda za grlice i gnijezda

za kukavice, kao ljuljačka ispod staroga
kestena s plodovima nalik na srce Gospe
Žalosne, koja smiješi se nečemu što vidi
ona i nitko drugi; kad god smo išli poljem...

ŠKOLJKA

Nije baš tako lako na pijesku biti školjka
s kamenčićem što žulja nutrinu joj, i more
čekat da je se sjeti, da joj donese nebo,
jer samo more nebo donosi i za uzvrat

ne traži ništa, drugi svi traže nešto: dio
šapat koji čuje ponekad se u uhu
u noći kada samo gluhonijemi i crvi
raspravljaju o kvantnoj fizici, ili dio
duše od koje tijelo napuše se do neke
granice; nije lako na pijesku biti tijelo
na tijelu, biti školjka i čekat da joj more
donese nebo, koje joj potrebno je i nije.

RUBLJE

Rublje na žici visi mokro i teško kao
zastave nakon bitke izgubljene, a jest
izgubljena je, iako pobjedu slave mnogi
koji nisu nikad ništa dobili niti išta

izgubili; gle, evo, ponovno pada kiša
i neće se osušit do sutra ovo rublje,
zastave hoće, morat ću od zastave nešto
skrojiti, da se mogu boriti dok se mogu

boriti, ili gol ću stajati pokraj rijeke
i čekati dok tijela mrtvih neprijatelja
ne pojave se; dugo stajati, što će biti
dovoljno, sve će drugo obaviti rijeka, sáma.

POSLJEDNJI

Posljednji sam od svog plemena, nisam htio
otići s njima, nisu uopće znali kamo
idu; govorio sam: nećete više znati
naći put natrag, ipak otišli su i zvijeri

dolaze sada same na žrtvenik gdje prije
prinosili smo one najljepše; stoje mirno,
iznenađene, samo upitno gledaju me
a ja ih vraćam natrag u šumu, više ne znam

kako se koja zove, nekoć sam znao, nekoć
pitao sam se: kako ova se zemlja zvala
prije, i koji jezik govorili su? isto
pitat će oni koji doći će kad ja odem.

ŠUTNJA

Govorio sam nekad i da i ne, a sada
svejedno mi je, sasvim svejedno: da
i jest i nije ono što trebalo bi biti,
a ni ne nije više ono ne, sve je nalik

na kišu koja pada gdje hoće i kad hoće,
ili na obećanje za one koji pod satom
čekaju da im dođe netko koji neće doći,
kao što nikad neće otići ona koja

otišla nikad ne bi, a jest; zar moru išta
da ili ne znači? jedno i drugo svaki val
donese i odnese s pijeskom, onako kao
što s jezika na jezik donosi šutnja šutnju.

KORIJEN

Bila si stablo, trešnja bila si, nisi, ti si
jabuka bila ili, točnije, kruška kada
gledao sam te s leđa, domaća, čiji miris
otvara vrata vrta izgubljenog u tvrdoj

parnici oko práva na povratak i povrat
nevinih trenutaka; sada si korijen dolje
u donjem nebu, niče iz tebe nova trešnja
i jabuka i kruška, na istom stablu, mokrom

od znoja iscrpljenih anđela koji zvijezde
izvlače, kao ljude iz staračkoga doma
u plamenu, gdje netko, ne zna se tko, u zimskoj
studenoj noći, stara ljubavna pisma pali.

VJETAR S MORA

Donosi vjetar s mora previše soli, srce
postaje slano, kako u ovo gorko doba
ljubiti može itko ikoga, ali ljûbi
kao da vjetar šećer donosi; vjetru nikad

ne treba vjerovati, često mijenja stranu
svijeta, i lica, kad bije, a bije, ruka
miluje, ali uvijek oguli dio kože
s kosti od koje katkad napravi, kao Mozart,

frulu i sve je zatim čarobno, zatim prsti
osjete led i shvate da sviraju na cijevi
olovnoj koja spaja slivnik i sudoper
pun neopranih zdjela s tek završene gozbe.

ZORA

Molitva, to je mjesto gdje ljubiti se smije
bludno, tu svaki grijeh se oprašta, ili čak
i nagradi zbog svoje čistoće, kao dan
nakon što kiša posve opere sve pa bóre

vide se i na licu Sunca, jer Bog ih nema,
njegove bore naše bore su, ali mîsli
vrlo se razlikuju, ili su tako slične
da ih je nemoguće razlikovati; nà tom

mjestu sada te ljubim i gubim na tom mjestu,
stratištu gdje se kôsa oštrica giljotíne
u zoru na moj jezik spušta, i on uzraste
opet, i ona opet spusti se i uzraste.