Tko to tamo govori?

Treći roman Olje Savičević Ivančević, naslovljen Ljeta s Marijom (2022.), nalikuje isprekidanoj ženskoj rodoslovoj povjesnici jedinstvenoj po tomu što je utemeljena na nizovima sjećanja kao i sjećanjima na sjećanja te na njihovim sustavnim prenošenjem usmenim putem, i to najčešće u improviziranim obiteljskim seansama ženskih ćakula. I upravo je njih autorica, kao neka pučka skupljačica dotad nezabilježene a žive i autentične građe o ženskim životima kojima prijeti zaborav, desetljećima, gotovo polusvjesno, ali i sa zahvalnošću (»koja se ne da izmjeriti tekstom« – kaže ona u završnoj bilješci) – upijala i pohranjivala u resursima vlastite pripovjedne svijesti.

Roman Ljeta s Marijom je očito nastao u trenutku zasićenosti pojavama i događajima na pojedinačnoj sceni, kada je u autorskom, fokalizatorskom zrcalu sazrela ideja o srastanju univerzalnih sastavnica »pričotvornosti« svake ženske pojave ponaosob. Zato ova proza stalno oscilira između pojedinačnog i općeg, zato je glavni lik peterostruko umnožen, napokon, zato ime svih protagonistica ima jedinstvenu bazu u imenovanju: svim je ženama zajedničko ime Marija (u višestrukim inačicama: Marijeta, Meri, Maša, Marijola, Mara), ime koje povremeno figurira kao biblijski simbol praroditeljstva, napose velikog majčinstva, iako se može tumačiti i u širem rasponu: od oporosti i gorčine, upornosti i prkosa do one koju voli Bog (»Otvori vrata i pred djevojku koja je čekala na balustradi izađe počešljan. Umiven, u čistoj košulji i bez tećice. Marija si, je li tako? Gorko more, to je značenje na hebrejskom, ili kaplja mora, to je tvoje ime. Malo sam se bavio time, nekad. Izvoli, Marija! Hajde, ne boj se.« (Savičević Ivančević, str. 27).

Autorica, dakle, profitira na usmenim pričama svojih pretkinja koje je pratila od djetinjstva, strukturira njihova sjećanja u mozaik prošiven akronološki poslaganim prizorima, crticama, epizodama ili anegdotama iz života žena koje (ni)su uniformirale svoje sudbine no koje su redovito patile od viška povijesti, kako na privatnoj tako i javnoj pozornici, koje zahvaljujući svojem memorijskom imaginariju oduvijek oblikuju ekskluzivnu, najčešće usmenu obiteljsku povijest i time potvrđuju kontinuitet obiteljskoga života utemeljena na predugo zatajivanoj ženskoj rodoslovnoj crti (»Á propos obiteljskog stabla – tu žene baš i ne postoje, osim kao rodilje dječaka. To sam ti htjela pokazati, rekla je mama. Rodoslovlje prati obiteljsku mušku liniju od 17. stoljeća do onog trenutka kad se nekom promašenom mediteranskom ili dinarskom subjektu ne rode kćeri. Tako za nas ta knjiga završava s teta Tonkom i sa mnom kao reproduktivnom omaškom. Dakle, na tvom obiteljskom stablu tebe nema« (str. 131).

Važna je poveznica tih improviziranih priča mediteranski topos protumačen kao ishodište patrijarhata i ženske deprivacije tipične za male mediteranske sredine, gdje žene oduvijek imaju »velike nedostižne snove i male skromne bojažljive želje« (str. 66). U pripovjednim sljedovima smjenjuju se urbana i seoska mediteranska podneblja, od dalmatinskog zaleđa do Splita i otočnih krajolika; prate se njihove društvene preobrazbe u protoku vremena i ideja, spominju se predratna, ratna, poratna, socijalistička i recentna razdoblja, ponegdje i tranzicijske frustracije, a vizure se prelamaju na raznovrsnim ženskim iskustvima: od neukih pastirica, zlostavljanih žena, čedomorki ili pučkih pjesnikinja (štoviše, od onih koje su imale prvu knjižaru na otoku i kazalište u kući) – do suvremenih žena koje čitaju Bulgakova i Harmsa, služe se internetom i ostvaruju svoje umjetničke ambicije. No bez obzira je li riječ o djevojčicama, mladim ili zrelim ženama te staricama, ni najznatniji naraštajni raskorak ne može u njima prigušiti jedinstven poriv za prilagođavanjem situacijama koliko god okolnosti bile brutalne, dakle, pragmatičnu obvezu preživljvanja pod svaku cijenu, ali obvezno uz zrno vlastita razuma: »Njene sestre su s materom, pomažu, nema novaca za školu. Nije velika škola za žene, samo malo, nek znamo pisati – mi smo i onako pametnije.«

No najsnažnija je poveznica svim ženskim pojavama bez presedana – njihov jezik. Naime, bez obzira jesu li školovane ili neuke, one govore istim domicilnim jezikom pokazujući jedinstvenu čežnju za najslobodnijim izražavanjem, govorom bez ograničenja, onim koji pripada prastarom dalmatinskom podneblju, dakle, jeziku punom emocija, živahnih dijalektalnih sintagmâ, pohrvaćenih talijanizama, univerzalnih mudrosnih frazema s dosta humora i ironije, slikovitih povika i uzdaha. Upravo jezikom kojim žene jedna drugoj pripovijedaju svoje priče – one spajaju vlastite svjetove i umnažaju sudbine, pokazuju silnu želju za kontrolom nad svojim životima dobivajući u jeziku trajno utočište.

Glavnu riječ u nizanju zajedničkih (odnosno pojedinačnih) priča pripalo je nepouzdanoj pripovjedačici, kao jednoj i jednakoj u toj nezaustavljivoj ženskoj koloni, onoj koja se u tekstu neprekidno preispituje, dvoji i koleba; pritom autorica ne vidi svrhu u oblikovanju tek jednog reprezentativnog lika pretkinje, nego se usredotočuje na žensko zajedništvo, svojevrsnu solidarnost pri povijesnom nadovezivanju jedne na drugu i unatoč svemu – njihovom sustavnom napredovanju prema, doduše polaganom, umnažanju ženske moći. Pritom važnu ulogu odigrava najprisniji naraštajni odnos na crti majka-kći, pričem se pripovjedni lik sustavno prebacuje iz uloge u ulogu: kći gleda majku kao srodnu, nepoznatu i uzbudljivu samu sebe izvan vremena i prostora, a vlastito majčinstvo joj se ponekad čini golemim bremenom nalik »olovnoj kugli« i to u trenutcima kada postvaruje paradigmu one naoko kontroverzne egide Marguerite Duras (koju autorica navodi u proslovu knjige), a koja glasi: »Majke ostaju najčudnije, najluđe osobe koje smo ikada sreli, mi njihova djeca«.

Pritom se ne može zanijekati kako muški svijet u romanu Ljeta s Marijom stoji negdje po strani i pomalo zamagljen, zapravo kao književno nedorečen nadsvijet duhova koji ženama predstavlja smetnju. Autorica svoje pripovijedanje završava oprezno i lajtmotivski, ali ipak s neskrivenim viškom feminističkog optimizma: simbolom ženskog obiteljskog stabla koje se literarno preobražava u tipičnu dalmatinsku biljku penjačicu u zanosnim bojama (tj. bugenviliju), a koju netko nepoznat (pristigao iz nesigurnoga muškog kozmosa) pokušava uništiti – ali ne uspijeva, jer se zlostavljano stablo ne da: uspješno se oporavlja i napreduje. Ta je ideja i tijekom priče spretno upletena u autentičan jezik sudionika i suptilne opisne minijature krajolika koji svjedoče o autoričinim stilskim vještinama.