Svjedočenje vjerničkog života

Josip Sanko Rabar, književnik, publicist, filozof i pjesnik, ukoričio je u knjigu pod naslovom Duševni križ i obraćenje meditacije koje je nekoliko godina objavljivao u časopisu Kana. Tih meditacija ima pedeset i osam što je vjerojatno ukupni broj, pa se može odmah postaviti pitanje – je li ih baš sve trebalo staviti u knjigu, jer većini autora ne uspijeva uvijek dobiti željenu kakvoću teksta ako redovito moraju ispunjavati neku kolumnu.

Redovitost se ne mora uvijek poklapati s nadahnućem. Srećom, unatoč prvom dojmu da nedostaje selekcija, ova se knjiga nipošto ne može nepročitana staviti na policu, jer se jednostavno ne ispušta iz ruku. Takva kakva jest, svojim bogatstvom tema ona čudesno privlači i zarobljuje pozornost. Autor ne bježi pred istinom svoje vlastite egzistencije, razotkriva i ono što većina ljudi prikriva. Možda ipak nije trebalo navoditi ime psihijatra koji ga je razočarao, pa i neke intimne pojedinosti koje bolje pristaju ispovjedaonici. Naslovi meditacija, da navedemo samo neke: Slika Boga, Pušači, Michelangelo, Egipatska mistika, Hannah Arendt o totalitarizmu, Neizdrživa bol, Ljubav prema životinjama, Dosljedni antifašist... govore o nevjerojatnom rasponu događanja i autorovih promišljanja.

Pa ipak, svu raznolikost tema ujedinjuje poput zajedničkog nazivnika vjernički pogled i stav, a on je skupo plaćen groznim patnjama od psihičke bolesti o kojoj autor s potpunom iskrenošću progovara. Time on skida tabu koji još uvijek vlada nad svime što se odnosi na psihijatrijske probleme. Tko je pročitao Rabarov autobiografski roman Ludilo i obraćenje (naklada Pavičić, Zagreb 2004.), primijetit će u Duševnom križu i obraćenju ponavljanje upravo tih vrlo delikatnih mjesta o psihičkoj bolesti koja je prethodila obraćenju, a to je obraćenje ujedno bilo i ozdravljenje. Najvažnije životne trenutke rado se uvijek iznova prepričava. Tako možemo prihvatiti i razumjeti stanovita ponavljanja i u ovoj knjizi, iako je ono što je jednom fascinantno izneseno u knjizi Ludilo i obraćenje, moglo biti dostatno.

Bez obzira na temu svake pojedine meditacije autoru je nadasve važna činjenica da je kao kršćanin postao novi čovjek, da je »čudesnim životom s Bogom« već ovdje na ovom svijetu okusio »bezbolnu vječnost«. U hrvatskoj književnosti nema autora koji je s toliko otvorenosti i poniznosti opisao svoje druženje s Bogom, svu dramatičnost i radost tog neobičnog odnosa. Zato možemo mirne duše reći da su ove meditacije za suvremenu hrvatsku književnost iznimno vrijedno djelo.