Suvremeni makedonski pjesnici: Vesna Acevska i Sande Stojčevski

Vesna Acevska (1952., Skoplje, Makedonija) diplomirala je na Fakultetu filoloških znanosti Sveučilišta »Sv. Ćiril i Metod« u Skoplju. Radila je u humanitarnim organizacijama i u Republičkom zavodu za socijalne delatnosti, kao novinarka za zdravstvo i socijalanu politiku u listu »Republika«, a drugu polovicu profesionalnog radnog angažmana provela je kao jezična redaktorica u Institutu za nacionalnu povijest u Skoplju. U njenom stvaralaštvu središnje mjesto imaju poezija i prevođenje, a objavila je i tri romana za mlade.

Acevska prevodi s ruskog i s južnoslavenskih jezika. Članica je Društva pisaca Makedonije, Makedonskog PEN centra, Društva književnih prevoditelja Republike Makedonije, Međunarodnog društva »Kalevalaseura« iz Helsinkija, Slavenske literarne i likovne akademije iz Varne. Bila je članica i predsjednica Povjerenstva za nakladničku djelatnost Ministarstva kulture Makedonije, kao i članica uredništva časopisa »Stožer« Društva pisaca Makedonije te uredništva »Review« Makedonskog PEN-a, gdje je priredila brojeve posvećene suvremenoj makedonskoj prozi i autopoetičkim tekstovima članova Makedonskog PEN centra. Sada je članica uredništva časopisa »Kniževno žitie« nakladničke kuće »Makavej« iz Skoplja. Njezine pjesme zastupljene su u mnogim važnim antologijama suvremenog makedonskog pjesništva, koje su sastavili domaći i inozemni antologičari. Poeziju je objavljivala u različitim časopisima u balkanskim i slavenskim zemljama, kao i na engleskom, francuskom, flamanskom i drugim jezicima.

POEZIJA: Pripreme za predstavu (Skoplje, 1985.), Stijena za skok (Skoplje, 1991.), Sidro za Nou (Skoplje, 1994.), Nered u zrcalu (Skoplje, 1996.), Kula u riječi (Skoplje, 2005.), Stolisnik (Skoplje, 2008.), Budnost. Lotos (Skoplje, 2012.), S ove strane (Skoplje, 2020.).

PJESNIČKI IZBORI: Causa sum (Bukurešt, 1996.), Saydamsizliktan bal özü (Istanbul, 1999.), Hjalë çelës (Skoplje, 1999.), Nered u ogledalu (Smederevo–Beograd, 2001.), Bezredie v ogledaloto (Sofija, 2001.), Martinke (Bitola, 2008.), Kotwica Noego (Varšava, 2010.), Martinki (na engleskom, Skoplje, 2011.), Anchor for Noa (Struške večeri poezije, Struga, 2011.), Martinke (Zagreb, 2012.), Strune i horna (Smederevska pesnička jesen, Smederevo, 2021.).

PROZA ZA MLADE: Labirint (Skoplje, 1992.), Rok vidre (Skoplje, 1993.), Ljestve u zelenilu (Skoplje, 1994.).

PRIJEVODI: Kalevala (1998.; 2015.); Firdusi: Šahnama (prolog i pet pjevanja o mitološkim carevima, 2006.); Stara Edda (pjesme o bogovima, 2009.); Usred mora bijela ruža (iz narodnog lirskog i epskog stvaralaštva Albanaca, 2002., s Džabirom Ahmetijem i Sandeom Stojčevskim); Snorri Sturluson: Edda. Gilfijevo viđenje (2015.). Na makedonski jezik prevela je i knjige Aleksandra Rasića, Nenada Veličkovića. Ane Ahmatove/Marine Cvetajeve, Simona Simonovića. Za makedonske časopise prevodila je poeziju i prozu velikog broja suvremenih ruskih, srpskih, bugarskih, hrvatskih, bosanskih, crnogorskih i slovenskih pisaca.

DRUGA IZDANJA: 50 priča iz zemlje Makedonije – na makedonskom i albanskom jeziku (2000.); 101 junak – Priče iz zemlje Makedonije (2020.).

NAGRADE ZA POEZIJU: »Braća Miladinov« – nagrada Struških večeri poezije (2009.), »Aco Šopov« – nagrada Društva pisaca Makedonije (2012.).

NAGRADE I PRIZNANJA ZA PREVOĐENJE: »Grigor Prličev« (2000. i 2009.), Počasno priznanje Međunarodnog društva »Kalevalaseura« (Helsinki, 2000.), Diploma Međunarodnog natječaja »Ana Ahmatova« (2019.).

DRŽAVNE NAGRADE: »Sveti Kliment Ohridski« za životno djelo (2016.).

PREOBRAŽAJ

Svijet u snu sa slikama svakodnevice,
odronjenima od njega i uronjenima u nas,
u najdublje tamne predjele,
priziva one iskre koje se mogu u skoku lako prebaciti
s jednog na drugo mjesto, iz jedne
u drugu formu, i ne toliko drukčiju,
tek da ne upadnu u zamku
kako bi se mogle rasplamsati
i ozariti nas ljepotom
koja opija naokolo i pjeva sada,
tu, odmah, jednom zauvijek!

OD SVJETLA I TAME

Što očekuju ispruženi dlanovi,
otvorena usta, zatvorene oči:
neizmjerni pritisak na vratnom kralješku
na koji je navaljen zvjezdani svod,
olujna kiša u sušnom ljetu
doletjela s neobuzdanog Atlasa,
ili je to naša zamišljena sestra
s jednom rukom u tamnoj sjeni,
s drugom na suncu, dvjema istim šalicama
na preciznoj poluzi; u sebi mjeri
nevidljiva platna za haljinu
lelujavu za bestjelesno vrijeme:
od sunčane svile za ručak na travi,
od crnog atlasa za svečani ponoćni bal.

KAO ROSNA DJETELINA

U daljini taloži se svileni žamor,
s visine struje nîti šapata,
iz dubine podiže se valovit most,
a ti, kamo ćeš poći ti i po što,
ako si otok s razgranatom krošnjom,
s korijenjem zarivenim u tamne slojeve
i s krilatim teretom na sebi.

Ali čija je ona zalutala zvijer koja traži
leglo na tvom stablu, do tvoga srca
nalik zabranjenom voću, i čiji prsti
i zašto pokrivaju oči u krvavoj zori,
a lakomislena nevinost mijenja lik
i na oprezu je kod osvijetljenog oltara,
usred tišine udebljane strahom
nabujalim poput rosne djeteline.

ZAGONETKA

Tko zna odakle, nad gradom se zapalio
crveni plamen, rasplamsan kao aureola
i rasječen kao podrugljiva zečja usna
pokraj crnogorične planine utonule u mrak,
bezglasan kao pokidana žica u grlu,
gust i neprobojan poput zjenice
uzdignute iznad nedovršene skice
koja je, poput zagonetke, jednadžba
s nepoznatim početkom i krajem.

Ali odakle je i zašto sletio skakavac
ovamo na vlat trave u skici
što je nedovršena zagonetka
na krivom mjestu i u zlo vrijeme?!

ODGONETKA

Jednog dana
reći ću planini: »O sjeno moja«,
a vodi: »O svjetlosti moja«.
U mojim očima skupit će se postiđena planina,
a voda će mi od veselja milovati prste.

Jednog lijepog dana
ono što potajno spava u sjeni
bacit će svoju sjenu u mene,
a ono što se slijeva s mojih dlanova
izronit će iz tame zjenica.

Ali jednog dana, dana za sjećanje,
tamo gdje umire tišina,
odgonetka će se uliti u priče
pune uzvišenih neravnina nade
koje nam zapljuskuju poglede.

LET

Dozivajući djetinjstvo, širom
otvaram prozorska krila
da uđe prostor koji se razvlači
kao razigrana harmonika:
da živne rijeka sa šljunčanim dnom,
s plitkim brzacima, pješčanim plažama;
da se dokotrlja stari bicikl
s visokom ramom i jakom kontrom;
da se isprave krvava koljena,
a pomodrjele usne da kažu:
»ništa, to nije ništa«;
da se napravi zmaj od riječne trske,
šarenog papira, s dugim repom...

Stežem u dlanu pupčanu vrpcu,
zmaj leti uvis, jedva se vidi,
vrpca se lako ljulja na vjetru
i evo, u košuljici slobode,
kao ševa, pokraj njega,
letim, letim, letim...

ODA BOSILJKU

Iz dubina mračnijih od noći
izranja kitica mladog bosiljka.
Pružam ruku prema njoj
da je uzmem iz dlana nevidljivog,
da je ne otpuše nemilosrdan vjetar,
da ne uvene od zavidnog ruganja
prije nego ga posadim
u vrtu koji vraća u život
igre riječima, zagonetke i začkoljice,
bezbrižni smijeh, dječji kikot,
od kojih se tope nanosi mraka
što su okovali Bolena Dojčina1),
uvijenog u devet lakata platna,
obuzetog s deset ludih Juda2).

OVDJE I SADA

Slap fotona koji se slijeva kroz mračni lijevak
bez vatre pali baklju što otvara
put u svijet preslikan na neobično platno,
skriven iza rešetaka od ukrštenih kostiju
između mračne jave i svijetlog sna,
gdje je zvonjava sata
pravi ključ za nevidljivu bravu
kaveza žar-ptice, grlice
koja slijeće bešumno pred tebe,
ispravlja se i pjeva čistim grlom
iz kojega izlijevaju se dva glasa,
jedan zvonak za dan slave,
drugi rominjav za duboki mrak.

DODIR

Točke u kojima se prvi put dodiruju
vjetar i voda, oko i svjetlost,
prenesene na grafikon slijevaju se
u krivu liniju, a potom u krila
čiji zamah na ekranu pokreće

nova jata k vrelu, hladnom
i budnom u hologramskoj slici,
gdje se rascvjetava savršeni lotos
od čije se ljepote ježe lica
unijeta u nestvarni pjenušavi svijet,
ukorijenjen u beskrajne sinkronije
utkane u živi jezični krvotok.

ZAPLJUSKIVANJE

Savršen, završen od početka
i na istom mjestu sve do kraja
stoji stremen3), uramljen u sredini,
prije nego što ovalna praznina propusti
ustreptalo strujanje roga,
nevidljivi jahač na zvučnom valu
u labirintu usnulog puža,
gde je čista ljepota
na korak do toga da se uzdigne
ili da se u trenutku zaljulja
ispred strmog pada
u beskrajni zaborav.

KRIL4)

U ovoj ravnici zrna pijeska
točke su koje se slijevaju kroz prste,
raskriljen kril na planinama vode
što žanje duboke ledene grebene,
svileni cvat razgibanih livada
utisnut u nijeme očne šarenice
okrenute k bučnom moru

u dvorištu koje najavljuje jesen,
k mliječnim oblacima što sazrijevaju
do trenutka kada podivljala jata
krenu u razuzdani pir
da bi obezglavili korov
iznikao u nesagledivom svijetu
gde sviće i zalazi beskraj.

DINE

Dlan dobro pamti put
olovke preko suhog lista,
leteći ne jednom bez daha
u ozračenom androidnom dobu,
taj lahor kroz snježna polja
dok polijeću sivi galebovi,
vjetar koji, vrteći se oko sebe,
blago talasa mirnu vodu,
utiskuje bujna eolska rebra
u polja puna pijeska,
goni dine da pjevaju
najprije tiho, jedva čujnim mrmorom,
a onda pojačanim šumom i urlikom
ošumoglavljuju publiku
rasprostranjenu po Zemljinoj kori,
naviklu na lake pjesme
i na gorki smijeh, do suza.

U POLJU S RUŽAMA

O, taj ton,
taj čelični ton!
Visok i ravan,
probija ušne školjke.
Ton kao fijuk koplja viteza na konju
koji siječe oklop viteza s kopljem na konju.
Obojica padaju pokošeni.
I čelični zvuk s njima,
i zvuk drugih sječiva:
noževa, mačeva, jatagana...
O, taj ton,
taj čelični ton!
Makar prigušen do nečujnosti,
prepoznajem ga u ubodima trnja,
u bolnim ubodima pčelinjih žalaca
dok brane pelud ruža
uzgojenih u poljima davno uzoranim
konjskim kopitima i muškim marševima.

TUŠTA I TMA

Ovo je za ono što će doći.
Ne znam što. I ne znam kada.

Ovo je za ono što će sigurno doći
u dosluhu s vremenskom strijelom,
s onom tako nedostižnom.

A kada dođe to što se čeka,
samo od sebe će se urušiti
u kristalnoj prozračnosti,
kao paperjasti snijeg,
kao višnjin cvijet,
kao morska pjena,
s pritajenim zvukom što pristiže
iz šupljih kostiju u dubokom tresetu
nad kojim stojimo razgranati.

Ali dotada, u osvit ili u suton,
iza riječnog suzdržanog smijeha, čuje se
šum malih strelica, tušta i tma,
u svim pravcima i sa svih strana.

VRATA

Tu su, skrivena u svjetlosti,
iza zavoja, u zvucima
što preplavljuju goru.

Zapljuskuje nas šum lišća
dok plovimo kroz sjenke
do dobrog rta koji nanosi nadu.

Prošli smo strašne Haribde i Scile
i zavodljive pjesme snažnih struja,
ratne povike i krikove.

I prije no što stupimo na bilo,
gdje ona čekaju da netko dođe
i širom otvori krila,

svjetlost ih pokriva i diže,
prenosi ih na sljedeće bilo,
do rta novorođene nade.

Ona su dobra vrata s aureolom.
Vrata za izlaz, ali iz čega!?
Vrata za ulaz, ali u što!?

KOJA OD NAS

Evo nas, obje, ja i ti
beovice5) u bezdanu vremena.
Šumi utoka takt po takt:
tik-tak,
tik-tak,
tik tak!

To je vrelo u livadi lanenoj,
punoj peludi, sjeni inja
na umornim mramornim čelima.
Kaplje san po san, riječ po riječ,
s visokog oblaka, iz vrtloga vode,
ja i ti kroz odronjeno vrijeme
jedna za drugom pahuljice nježne
lijepimo se na list, prozor čist,
u naizgled isto zvjezdoliko inje.

Tik-tak,
tik-tak,
takt po takt.

Koja će se od nas,
pjesmo moja,
otopiti prva?

Prijevod s makedonskog:
Vesna Acevska, Lana Derkač i Davor Šalat

SANDE STOJČEVSKI (selo Studena Bara kod Kumanova, Makedonija, 16. rujna 1948.) - pjesnik, književni kritičar, esejist, antologičar, polemičar i prevoditelj. Član je Društva makedonskih književnika, Makedonskog PEN centra i Saveza književnih prevoditelja Republike Sjeverne Makedonije, počasni član Saveza bugarskih književnika i član Slavenske književne i akademija umjetnosti u Varni, Bugarska. Bio je predsjednik Međunarodne književne manifestacije Racinovi susreti, glavni urednik 130 svezaka makedonske književnosti i nobelovaca, projekata Ministarstva kulture Vlade Republike Makedonije, glavni urednik nekoliko književnih časopisa u Sjevernoj Makedoniji te direktor i glavni urednik Makedonske knjige.

Autor je 18 zbirki poezije, kao i 17 knjiga s pjesničkim tekstovima, esejima, recenzijama i polemikama. Objavljeno je nekoliko izbora njegove poezije i eseja u Sjevernoj Makedoniji, zatim izabrana djela u šest svezaka, kao i deset izbora poezije na stranim jezicima. Sastavio je devet antologija makedonske poezije i kritike. Dobitnik je svih velikih nagrada za poeziju i kritiku u Sjevernoj Makedoniji te nekoliko međunarodnih nagrada za poeziju. Nositelj je državne nagrade »Sv. Kliment Ohridski« za životno djelo.

BOL JABUKE
(slobodan6))

          Jabuci sam rekao: »jabukо«; ona mi je rekla: »laž«.
          Alain Bosquet

Jabuko, boljko obline,
iz obilja praznine
otkinuta, naspram ukusnih usana,
u dugoj liniji, uh, uzduh,
s onog iščezlog sjevera.
To se pamti, to su pampe,
unutra plamti, iznutra grebe
po staklu što pršti i topi se –
kroz krik nazire se lik.
Možda je sve tu, obavijeno
sebstvom koje se naslućuje,
ali ono samo malo obećava,
nažalost, samo kal, samo kal.
Ruka poseže za čašom,
putuje, ali ona je na Mont Blancu,
na Himalaji, na jednoj maloj zvijezdi.

Varijanta 1.

Jabuko, boljko, oblosti
rumena robinjo, otkinuta
iz praznine, naspram
ukusnih usana, uh, uzduh,
duplja u kojoj vrh zebe.

Koliko je jabuka bolna,
koliko je oblost boljka,
koliko je to što kola
zov skrivene boljke
ukusnih usana, uh,
upućen malenoj zvijezdi,
jednoj nevidljivoj liniji
smještenoj usred zelenila,

ili su to koraci
ohlađenog sebstva,
koraci puni prijekora?

Varijanta 2.

Jabuko, boljko zaobljena,
robinjo obraza rumenih,
otkinuta iz okusa praznine,
s krune zatamnjenog vrha.

Može li se čuti
šapat iza nekih koraka
dok su usne suhe,
dok se uzdiže stablo

usred nezemaljske vreve
što nad prazninom pada,
a zašto ovdje, a zašto ovo,

i zašto na ovakav način,
bez pologa, ptica, i gnijezda?
Ni traga maloj zvijezdi?

Varijanta 3.

Jabuko, šutnjo, oblosti
ukusnih usana, uh, uzduh,
namet iščezlog sjevera.
Evo, kao da pada magla

u područja šutnje i bola,
da bude linija, koliko-toliko,
da bude ožiljaka, kakvih-takvih,
bar prijetnji, koraka-prijekora,
da gore izbije praznina,
lijepa, obilna plodnost,
da je okolo čisto i jasno,

da se krene po izmaglici,
i gore, i dolje, u bezdanu,
za znakom male zvijezde.

Varijanta 4.

Oko jabuke kóla
boljka, koliko je jabuka
boljka, a koliko
kóla neka boljka

što tako odavno zri
na jednoj crti modroj
zbijenoj sred vrta,
između zamišljenih rijeka,

a jug i sjever stoje
na obilježenom mjestu,
na mjestu–nemjestu opet je

početak koji čeka
da vidi svoj kraj
što ga zvijezde poznaju.

Varijanta 5.

Diže se strašna trepavica,
a gore gori vječna zora,
u uglu, u magli, to je
mogućnost, pa nije, modra

od dugog kotrljanja i okretanja
oko unutarnjih mogućnosti
da ponudi kružne radosti,
da bude oko naspram oka,
da skupi i podnožje i vrh
u svojoj porumenjeloj kori,
da pođe, da stane, da mora.

Na livadi, stol božjiii,
oko čaše mrva do mrve,
najmanju mrvu mrav nosi.

Varijanta 6.

Prezrelo, prezreno u korijenu,
u svojoj nutarnjoj magli
pomiješalo je i surovi sjever i jug,
a trepavica naliježe povrh svijeta,

koji je čas ovaj, čas drugi,
oko tanke drške svijeta,
sitne iskre ukusa,
uh, koliko su usne ukusne,

koliko je okolo pusto i prazno,
unutra vijuga krasna krasa,
crta što žuri sve povezati.

Na livadi stol božji,
zvijezda za zvijezdom u čašu kaplje,
najmanja na rubu trepće.

Varijanta 7.

Oblost, tvoja slatka boljka,
izdignuta nad prazninom, toliko je
pritisnuta onim što joj se učinilo
da od teških koraka, nažalost,

pad je samo put u kal, možda mali
iskorak od prijekora, od stiska
u kome se uvija, kao usred bitke,
zrno, pregršt na putu k svijesti,
k zamagljenoj, zgaženoj kitici,
u kojoj još neutješno plamti
slog koji se jedva pamti,

krik kroz nanose, preko nameta,
kroz grmlje i stabla, od pljeve
k maloj zvijezdi se uzdiže.

Varijanta 8.

Do stabla, na čistini,
iz unutrašnjosti praznine,
iz sebe, iz bola jabuke,
ruka kreće putovati, da jedno

skraćuje, drugo uzdiže, da se sama
povlači od onoga što je liječi,
da se uvlači tamo gdje se ne očekuje,
gde je ništa ne pamti ili je itko snuje,

što odzvanja u onom što kao da je,
što odavno stoji na zamagljenoj crti,
tamo gdje se jedno oko drugog vrti

praznina, čistina, slast što izbija
iz oblosti, iz neprobuđenog sebstva
što utisnuto u malu zvijezdu sja.

Varijanta 9.

Čaša pada u kal,
topi se nedaleko od prstiju,
od oblosti ostade ljuska,
od praznine komadić malen.

Sve se od sebe trga,
od mrve do mrve,
od zvijezde do zvijezde,
u vlastitom zvjezdanom
kalu od ruke se krije,
od pohote usana
ukusnih, od svog mjesta

između drukčijeg sebe,
koji vrh ruke grebe
za onom malom zvijezdom.

Varijanta 10.

Da se opiše stablo pred nama.7)

Oltar, tvrda kora, mora se
niže od te gore, od te tvrde
ljuske, od zamagljenih pampi.
Zar nismo i mi tamo, zar nismo
ista muka, jela-svjetiljka
pokraj mora, uz bor ista slika,
gdje sve zove tamo, gdje sve bježi
k tom stablu, k toj gori.
I ma što napravio s tom korom,
sa svojim prividom ako se bori,
svako će do oltara teško stići.
Samo se sjenke tamo gnijezde,
a stablo je na maloj zvijezdi.

POLUGA

Od okrutnih ostataka, od vjetra
i vedrine, od prvog pupoljka,
vijavice, prvog čistog razrješenja,
suncokretovo, sunčevo, sanjivo oko,

okolnost koju poluga čeka.
Nek se gomilaju dronjave
krpe, hladnoće, jasnoće,
punoće, obećana karika

o koju se može okačiti
s njom, bez nje, njoj
nasuprot, zatravljena kozja staza,

svečanost ratobornih susjeda,
zvijezde, dvije, tri,
čopor koji je sluša.

LABUDOVI

Među njima ti, jedinstvena,
jednostavna, iznad usplamsalog
ruba svijeta, drugog, trećeg,
jedinstvenog, jednostavnog svijeta.

Zalutala, tumačena, ti,
blažena, ti blaga, bijaše li,
bijaše li to ti? Je l’ ti
bijaše među njima, ona jedina,

iz ovog jedinstvenog, iz drugog,
iz nekog trećeg, iz nekog svijeta,
iz nekog jedva ovakvog svijeta?

Iz blagoslova, iz blaženstva,
iz blagosti, među njima ti:
zalutala, toliko tumačena, toliko.

RUŽA

I ja sklapam kapke.8)

Lovac ima svoju tešku
noć, slast i kal
od kojeg mijesi plijen,

od kojeg je umiješan s plijenom,
koji sklapa teške kapke
jer ja imam svoju tešku noć,
svoju slast i kal

po kome pratim lovca
što prati plijen, pod kapcima,
u teškoj noći, uz slast.

Jesu li kapci sklopljeni?
Jesu li dobro sklopljeni?
Jesu li kapci? Jesu li?

Prijevod s makedonskog:
Risto Vasilevski, Lana Derkač i Davor Šalat

____________________
1) Lik iz makedonske narodne pjesme.

2) Judi - mitološki ženski likovi iz slavenskog folklora na Balkanu.

3) Mala kost u srednjem uhu/ prsten za nogu jahača.

4) »Hrana za kitove«, planktonski rakovi koji se pojavljuju u divovskim jatima u ledenim oceanskim vodama, prema zoolozima, najuspješnije životinjske vrste; u pjesmi, sinonim za nepregledno mnoštvo (plankton, pijesak, kapljice vode, pelud, korov) u vodenim i zemaljskim prostorima, za ono što je gotovo nevidljivo i što je osnova života.

5) Vrsta ribe u Ohridskom jezeru.

6) Širit, zlatovez; palindrom – nadobol(k); naslov i podnaslov ciklusa »Bol jabuke« sugeriraju da bit i najjednostavnijeg predmeta, kao što je jabuka, ostaje zatvorena i nedostupna, unatoč svim pokušajima da se probije i spozna pa iz toga proizlaze i bol i nada svakog pokušaja.

7) »Kažu da je Flaubert savjetovao Maupassantu: ’Stani pred stablo i opiši ga‘. Čak i da je dat, taj savjet je apsurdan. Promatrač može da uzme samo mjeru – i to je sve. Predmet će uvijek odbiti da otkrije svoj smisao – i svoje biće«. (Žan-Pol Sartr: »Čovek i stvari«, Šta je književnost, u Izabrana dela, Nolit, Beograd, 1981, str. 224.)

8) Horhe Giljen: »Sklapam oči«. (Španska lirika, Prosveta, Beograd, 1963, str. 193.)