Smrti naše (ne)svagdanje i njihovo iskrenje u riječi

Andrijanu Kos-Lajtman uglavnom poznajemo kao produktivnu pjesnikinju koja je uspjela iz godine u godinu održati, štoviše – intenzivirati kvalitativni poetski napon svog umjetničkog diskurza. Možda u široj čitalačkoj publici nešto nezapaženije prolazi njen znanstveni rad jednostavno zato što znanost ipak dopire do manjeg kruga (kompetentnih) čitatelja, a bez kompetencija takvo je štivo teško čitati. Tema ove rasprave njena je zadnja takva knjiga, Poetski naboj smrti, opsežna publikacija (obaseže 415 str.) koja slojevito i minuciozno tematizira smrt kao jezičnu, filozofsku, kulturološku i, prvenstveno, književnu pojavu u opusu odabranih pjesnika.

Korpus

Prostorom analize Andrijana Kos-Lajtman definirala je djelo trojice hrvatskih pjesnika: dvojice općepoznatih kanonskih (Antun Branko Šimić, Jure Kaštelan) te Darka Cvijetića, još ne toliko poznatog, no vrlo cijenjenog mladog pjesnika zamjetnog opusa i ovjerenog nizom kritičkih osvrta i nagrada. Čini se da je već i sam takav odabir jedan od momenata koji obećava širu prihvaćenost knjige (ili bar dopušta takvo očekivanje) jer se radi o autorima koji su školska lektira te time, više ili manje, poznati iole obrazovanijem odraslom čovjeku naše sredine. Štoviše, radi se o autorima koji, usuđujem se reći, imaju gotovo karizmatični status u iskustvu mnogih čitatelja.

Temom smrti u opusu spomenutih pjesnika autorica se bavi unutar koncepta koji je sama oblikovala za ovo istraživanje, u teorijskom kontekstu kognitivne poetike (Reuven Tsur) te filozofije jezika (Wittgenstein, kasnija faza, u kojoj dopušta da jezik može govoriti i o metafizičkom, pa onda i o estetičkom, barem uvjetno i potencijalno). Kognitivna poetika relativno je nova disciplina u književnoj znanosti koja povezuje kritičku analizu književnoga teksta s kognitivnom lingvistikom i psihologijom, tj. do uvida u djelo nastoji doći oslanjanjem na književni tekst, ali i na lingvističke i psihološke spoznaje jer energetski napon riječi ne pripada jeziku kao sustavu nego svijesti koja je određen jezični izbor provela, kao i svijesti recipijenta.

Teorijski koncept

Raščlambi tematiziranog materijala prethodi definiranje znanstvenog koncepta na osnovi kojeg se odčitavaju tekstovi, te rasprava o smrti razmotrenoj kao antropološki fenomen, na nekoliko razina: općeživotnoj, filozofskoj, religijskoj, jezičnoj. Duga uvodna rasprava oblikuje postulate na kojima se razvija istraživanje, ne dopuštajući pojedincu da se osloni na reduktivna čitanja, svedena na prostor osobnih iskustva (bilo da se radi o iskustvima općeživotne prakse ili iskustvima vezanim uz profesiju). Takvim profiliranjem podloge/koncepta već u početku autorica naznačuje koliko joj je stalo do kompleksnog čitanja odabranih autora i isto takvog promišljanja teme. Uobičajeno uključivanje u društveno-povijesni i književnopoetički kontekst može djelomice otvoriti svijet pjesme, no njeno specifično postojanje teško se može odčitati uopćenim tradicionalnim metajezikom struke.

Detaljističko analitičko sagledavanje građe (autorica svoja zapažanja bogato argumentira zapažanjima/ishodima istraživanja prethodnika i relevantnom referentnom literaturom) dovodi do niza novih ishoda, koji vjerodostojnost stječu, između ostalog, i time što se temelje na analizi cjelovitih opusa te, do čega je autorici osobito stalo, iz svih razina – jezičnih i tekstualnih – analiziranih djela, dakle – poštujući semantičko-sadržajni i formalni (grubo rečeno) integritet/identitet djela. Autori su predstavljeni dvojako: najprije sintetičkom književnopovijesnom odrednicom, koja informira čitatelja o općim spoznajama, pozicijom u prostoru hrvatske književnosti, a slijedi analitički rad na pjesmama smrti, na osnovi kojeg se ustanovljava sklop modela karakterističnih za svakog autora. Modeli se definiraju na a) semantičkoj (motivsko-idejnoj) osnovi te b) razini formi. Naravno da se u kompleksnoj poetici, kakva je poetika odabranih autora, i u zrelom pristupu, kakav je autoričin, naznačene semantičke i formalne razine isprepleću sudjelujući u proizvodnji značenja.

Šimić

U slučaju Šimićeva opusa prvi splet analize temeljen je na najkomunikativnijem, najzornijem sloju – na leksičkom/semantičkom. Takvom analizom dolazi se do konstanti autorskog izričaja i idejnih profilacija teksta (semantički modeli), od kojih je svaki model reprezentiran parovima tekstova (dvije činjenice srodnog usmjerenja više nisu slučaj nego put do pravila). Modeli se uspostavljaju na lingvističkoj razini (fonostruktura, morfostruktura, semantostruktura, sintaktostruktura, što je klasični postupak u analizi Šimićeve poezije) te diskursnih odnosa (odnosi između strofa na spomenutim razinama).

Koncept Andrijane Kos-Lajtman u interpretaciji računa s datostima kao osloncem, no ne i s već potvrđenim pojmovnim određenjima, nego svoju »terminologiju« uspostavlja u konkretnom suočenju s tekstom i sukladno s njim, zbog čega nastaje vrlo zanimljivo nazivlje, originalno, i rekla bih – emotivno označeno, povremeno pomalo fluidno zbog svoje slikovitosti (od četrnaest uspostavljenih navodim nekoliko naziva semantičkih modela kao argument za naznačenu formulaciju: Smrt kao neminovnost: samoća bolesničke sobe, Smrt kao zov: hod po mjesečini, Smrt kao rasap tijela: krik usmjeren Bogu, Smrt siromaha: polako iščeznuće, Smrt u vrućini: smrtno sunce).

Druga vrst konstante oblikovanja teksta formativni su modeli, koji su u upisivanju Šimićeva svjetonazora i poimanja umjetnosti izuzetno osjetljiva/važna kategorija, osobito kad imamo na umu Šimićevo poimanje forme, a na što nas autorica priprema navodima iz njegova kritičkog diskursa (Kad doživljavamo forme, duša čuje njihov unutarnji glas, njihov krik, njihovu muziku...). Tom vrstom analize zapaža se dvostrukost simetrije Šimićevih struktura (horizontalna i vertikalna), kao i dvovrsnost s obzirom na načelno grafijsko oblikovanje (simetrične i nesimetrične pjesme), a što se odčitava na osnovi sintakse i foničnosti teksta, odnosno ritma, čiji su dionici i jedna i druga struktura jezika (Fonostruktura i sintaksostruktura Šimićevih pjesama o smrti). Sumacijsko poglavlje Simbolički napon snažnih leksema izvodi »definicijsku« sintagmu o Šimićevoj poeziji kao poeziji visokog govorno-emotivnog napona: jezik smrti kao jezik krika.

Kaštelan

Kaštelanov ostvaraj smrti također je široko kontekstualiziran: razmatran je u njegovu cjelovitu angažmanu (poezija, drama, proza, znanstveni rad...), s naglaskom na ono esencijalno njegove poetike – na sliku i vizualnost te »nesputanu metaforiku«, uz referencije za svaki navedeni podatak.

Modeli i njihovi parametri funkcioniraju kao u Šimića, ali su nazivi za njih specifični, izvedeni iz Kaštelanova poetskog ostvaraja i njemu sukladni (od jedanaest uspostavljenih modela i naziva za njih, navodimo ilustrativne/karakteristične primjere: Smrt kao sestra ljubavi: prožimanje ljubavi i smrti, Smrt mladosti u ratu: zelena smrt, Smrt kao nužnost: uvjet slobode, Smrt kao uspomena: tragovi sačuvani u vremenu, Smrt u plavom: lebdeći svjetovi).

Premda se radi o autorima iz različitog vremena i stilskog opredjeljenja, srodni su im strastvena predanost i oćut riječi kao estetske činjenice: grafostruktura, fonijska instrumentalizacija stiha te sintaksa razine su kojima izrazito vješto i osebujno »rukuju« oba pjesnika. Tu bliskost autorica argumentira i analizom Kaštelanove studije o Šimiću (Približavanja), koja kod obojice, u svojstvu autora kritičko-teorijskoga teksta, pokazuje postojanje dodirnih točaka. Zajednička im je »sklonost književnom, čak i poetskom izrazu«, no konačna ekspresija se razlikuje (Šimić – povišena govorna energija, Kaštelan – pjesnik dvojnosti, balansira između energije smirenja i vriska).

Cvijetić

U pristup Cvijetiću autorica se uglavnom oslanja na vlastita čitanja i na osobni analitički repertoar ovjeren radom na opusima prethodno spomenutih autora. Budući da pomno prati Cvijetićev kontinuitet, ima uvida u linije kretanja njegove imaginacije i ekspresije te i osnove za, makar i privremene, sinteze neophodne da se artikulira argumentiran sud o temi. Cvijetića izdvaja, između ostalog, stoga što je u njegovu opusu tema smrti najintenzivnija, a što je zadano kontekstom vremena kojem pripada (oblikovan u jugoslavenskom kontekstu, porijeklom je iz BiH, afirmira se neposredno prije rata, a pisanje intenzivira tijekom rata i nakon njega).

Da bi koncept primijenjen na prethodna dva autora bio funkcionalan i u ovom slučaju, zbog specifičnosti materijala, autorica unosi nužne (i opsežnije) prilagodbe; tako npr. ne govori o semantičkim nego o motivskim modelima Cvijetićeve poezije, budući da su njegovi tekstovi »hibridni, kako u svom semantičkom, tako i u svom sintaktičkom ustroju« te njegova poezija »ne dozvoljava izdvajanje cjelovitih i koherentnih oblikovnih modela«. U njegovu (dosadašnjem) opusu detektira osam sasvim osebujnih motivskih modela (Ratna stvarnost: krvava i okrutna smrt, Postratna stvarnost: arheologija masovnih grobnica, Teška bolest: krhkost tijela i rasipanje smisla, Životinjska smrt: princip analogije, Dječje smrti: klimaks apsurda, Bizarna stradanja: groteskno lice smrti, Samoubojstvo: odsustvo tumačenja, Iterativna smrt: vječni pakleni krug).

Formativni modeli kakvi su uspostavljeni u analizi i Šimića i Kaštelana (s osnovom u osobitostima grafostrukturne, fonostrukturne i sintaksostrukturne razine pjesničkog jezika) opstaju i u analizi Cvijetićeva djela, s tim da je sustav u njegovu slučaju nadograđen brojnim specifičnostima. Premda se sve u književnosti formalizira kroz riječ i podložno je, kao jezična tvorevina, analizi riječi kao forme, neke je od naznačenih modela teško uključiti u zajedničku kategoriju pa takva klasifikacija može djelovati zbunjujuće (Fonostruktura i sintaksostruktura kao hiperonim, Metaforičke strukture, Strukture temeljene na usporedbama i personifikacijama, Strukture utemeljene na obrnutoj perspektivi: topos obrnutog svijeta, Strukture visokih narativnih tenzija, Jezične igre i infantilizam). Načelnom i karakterističnom energetskom označenosti Cvijetićeva teksta Andrijana Kos-Lajtman prepoznaje konvergiranje tišini, ali kroz luk napinjanja, koji ne eksplodira nego doživljava imploziju u iskustvenom doživljaju čitatelja.

Kronološki slijed

Zanimljiva je, uz motivsku vezu, i kronološka pravilnost u pojavi odabranih pjesnika u znatnom opsegu vremena: njihovo djelovanje obilježava cca jedno stoljeće (Šimić svoja Preobraženja objavljuje 1920., Kaštelan se rađa 1919., umire 1990., kad Cvijetić objavljuje svoju prvu knjigu), a činjenica njihova trajanja u prelomnicama društveno-povijesnog karaktera (sva tri autora oblikovana su u okruženju napetosti koje su rezultirale ratom, traumom i idejnošću koja prati slične konfliktne periode, kao i spektrom tema i slika u koje imaginacija autora prevodi svoju traumu), svakako daje ovakvom izboru posebni ton.

S obzirom na energetsku razinu pjesama tematiziranih opusa, unutar stotinjak godina uočljiv je luk od krika od/zbog smrti (Šimić), preko dihotomičnog dizanja i smirivanja intonacije (diskurs niveliranja, Kaštelan) do usmjerenosti tišini, tj. implodičkog obrata koji se događa na relaciji tekst-čitatelj (Cvijetić). Autorica u aktualnoj poetskoj produkciji identificira pojavu novih praksi poetskog izricanja smrti (npr. ludističko-eksperimentalni u poemi Lampedusa, splav meduza Sanjina Sorela) te time otvara nove prostore za slične pristupe poeziji.

Zaključno

Ako nam se u početku uvodni niz eksplikacija čini predimenzioniranim, važno je reći da autorica piše sa sviješću kako je njen procédè relativno nov te nastoji uspostaviti okvire i temeljne postavke na kojima on počiva. Stoga je dobro, ako nismo vještiji u tovrsnom iščitavanju teksta, početi s tim okvirom i vratiti mu se.

Uz zavidni znanstvenički napon teksta, Andrijana Kos-Lajtman uspijeva održati i čitkost, ne odajući se znanstveničkom larpurlartizmu. Njena je rečenica gipka, vrlo složena i razgranata, no nikad preopterećena stručnim pojmovljem, tako da rasprava ostaje komunikativna, razgovjetna cijelim tijekom svoga napredovanja. Metodičnost i težnja komunikativnosti posebno su naglašene u završnom dijelu rasprave: elaboracija prethodnih detaljnih analiza sažeta je, i to dvaput: diskurzivno i taksativno (»da budemo sasvim egzaktni«). Čitatelj ima izbor: može se osloniti na »gole« ishode ili se predati interpretativnim meandrima.

Čini mi se smislenom i diskursu rasprave prikladnom opaska da Andrijana Kos-Lajtman ne preže od emotivne obilježenosti svoga teksta, što je naročito naglašeno uvodnom posvetom »uspomeni na Ljubicu Velan, iznimnu osobu i pjesnikinju, koja je i u dvorištu smrti uspijevala pronaći one pukotine u jeziku koje se odupiru besmislu«. Kao na razini terminologije, koja je nova/originalna, imanentna analiziranom djelu, i na razini emotivne intonacije autorica odstupa od uvriježene znanstveničke neutralnosti, sve u intenciji da se umjetnički tekst iščita cjelovitije, dublje – ili bar, da kažemo – iz očišta koje omogućuje novu spoznaju.