Slagalice – onirička kuća jezika

Svoj antologijski esej »Deus ludens / Bog koji se igra« pjesnik Ivan Golub otvara reminiscencijom koja, čini mi se, u potpunosti se može odnositi i na osobnost Milana Bešlića. Dakle, Ivan Golub će reći: »Igra je majka umjetnosti baš kao što je rad otac znanosti«. A Bešlićeva knjiga Slagalice pravi je primjer umjetničke dokolice, prepuštanja igri jezikom i lirskim glasom. Na neki način ovu pjesničku knjigu možemo promatrati i kao karnevaleskno presvlačenje zbilje pjesničkom igrom.

U Slagalicama usložnjene su sve dimenzije života – i javne i intimne, pa čak i tajne zapretene u jezik. Slagalice se u tom smislu mogu doživjeti i kao poligon za igru jezičnom stvarnošću. Za pjesnika Bešlića, sve je igra – i kada bismo njegovu poeziju promatrali u dijakronijskom kontekstu hrvatskoga pjesništva, čini mi se da bismo ga mogli promatrati kao nasljedovatelja »slamnigizma« koji je »slamnigizam« doveo do svoje krajnosti. Poezija je to u kojoj se istodobno umrežuju slike realnosti i irealnosti, a jezik koristi za postizanje alkemije, opčaranosti, očuđenosti. Kako bismo čuli i doživjeli alkemičnost jezika Bešlićeve poezije, interpretativno ćemo zagrepsti kroz cikluse njegovih Slagalica.

Dakle, pjesnička knjiga Slagalice kompozicijski je podijeljena na šest tematskih cjelina/ciklusa – »Budnice«, »Žalosnice«, »Radosnice«, »Napasnice«, »Slagalica, prva« i »Slagalica, druga«.

Pjesme iz prvoga ciklusa »Budnice« na određeni se način mogu doživjeti i kao programatske, kao uvod u čitanje. U igri evokacije na samom se početku nalazi pjesma posvećena sv. Jurju (što dakle možemo čitati kao igru hrvatskom književnom baštinom i tradicijom). Međutim, tri pjesme koje želim izdvojiti kao primjer alkemije jezika pjesme su »Kajkavac«, »Štokavac« i »Čakavac«. Sve tri pjesme kroz prizmu jezične čarolije tri hrvatska narječja, koja produbljuju bogatstvo i ljepotu hrvatskoga jezika, zapravo iskazuju doživljaj i sliku mentaliteta jezičnoga podneblja. Upravo kako je Vlatko Pavletić i definirao – »alkemija riječi računa prvenstveno sa zvučanjem značenja, ali i s magičnim odjecima pojedinih skupova glasova«. Bogatstvo zvučnih figura, aliteracija i asonanca, u ovim se trima pjesmama manifestiraju kao njihovo dominantno glazbeno obilježje, melodija kulturnog pejzaža primorske i kontinentalne Hrvatske.

Igra hrvatskom književnom tradicijom i baštinom isto je tako iznimno promišljena metodom intertekstualnoga ludizma u pjesmi »Oj, Hrvatska, oj, oj« iz ciklusa »Žalosnice«. Prepoznaje se tu i parodija sokolske himne, i Matoševa »1909.« kao i Gundulićeva »Himna slobodi«. Pjesma kojom otpočinje ciklus »Radosnice«, jedan je od najljepših primjera onomatopejičnosti u hrvatskom pjesništvu uopće, a riječ je o pjesmi »Zvon, zvon, zvon...«. Tu je pjesnik Bešlić uspio dočarati ugođaj svečane zvonjave, glazbe zvona, njihovu melodiju, kontrast, gradaciju... sve ono što čini jedna glazbena kompozicija.

U ovom se ciklusu nalazi i pjesma »Jezik hrvatski«, pjesma koju čitajući cijelu zbirku, možemo doživjeti kao njezino i kompozicijsko i sadržajno središte. Pisana opuštenim, gotovo frajerskim (slamnigovskim!) jezikom i tonom, Bešlić poentira da je jezik njegova kuća – odnosno mogli bismo reći čak i bašlarovska »onirička kuća«. To je dakle ona kuća u kojoj su pomirene i sjedinjene prošlost i budućnost, u kojoj vlada nutarnja, pjesnička sloboda. Citirajmo dakle završne stihove: »Zato svima jasno kažem / od svega ništa ne lažem, / dobro, dobro, dobro znam / moj jezik je moj stan / samo jezikom svojim / u biti svojega bića postojim, / i samo sam po njemu div / i maleni vrabac, živ, živ...«.

Nadalje, pravi primjer verbalne kalamburistike pjesma je »Tipitu, tipitam« koja u potpunosti naglašava sadržajnu i kontekstualnu dimenziju pjesme jezičnom igrarijom zvukovnosti. Na podlozi jezičnih igra i opalizacije dvosmislica koncipiran je ciklus »Napasnice«. Posljednja dva ciklusa »slagalica« pjesničko je ruganje malograđanskim odnosima u malograđanskom društvu. Bešlić pritom nije ni cinik (premda je napisao izvanrednu pjesmu o cinicima), ni provokator, ni arbitar, a ni pozer – nego jednostavno i umjetnik i znanstvenik (da se vratimo slici kojom smo počeli ovo izlaganje) koji odnose i slike ovog suludog svijeta liječi jezičnim igrarijama. Njegov pjesnički jezik ruho je pod kojim se svijet otkriva u i svojoj karikaturalnosti, ali i u svojoj istinitosti. Stoga su Bešlićeve pjesme – pjesme humora i smijeha, lijek i melem na tjeskobnu i mučnu sliku suvremene zbilje.