Poučna i značajna knjiga

Želja je svakog znanstvenika pokazati i prikazati širem čitateljstvu na čemu trenutno radi, što ga zanima, što se nalazi na njegovom radnom stolu te kako sada razmišlja o temama na kojima je uglavnom radio tijekom svoje karijere.1)

U tom smislu obradovala me nova knjiga hrvatskoga filologa Stjepana Damjanovića. No, ta mi je knjiga istodobno otvorila i nove vidike, osobito prilikom uspoređivanja povijesnih činjenica mojega makedonskog jezika s onima iz povijesti hrvatskoga jezika i dopunila je moje kroatističko poznavanje povijesti jezika. Knjiga sadrži seriju članaka objedinjenih u jednoj temi koju možemo objasniti riječima – kako se tijekom vremena razvijao književni jezik kod Hrvata, koji je bio odabir fonoloških elemenata, odabiri iz morfologije, sintakse, do kakvih su rješenja dolazili pisci tekstova, uzimajući u obzir jezičnu praksu, a s težnjom da stiliziraju tekst. Drukčije rečeno, graditi nešto što može biti uzualnom i pismenom normom.

Jasno je da ja prva dvojba izlazila iz pitanja kako uskladiti autoritet staroslavenske hrvatske pisane tradicije sa suvremenim načinima izražavanja, zapravo kako stvoriti tekst koji bi uvažavao suvremeni sustav, uzimajući u obzir dijalektnu raznolikost, a da u isti mah bude razumljiv većini govornika hrvatskoga jezika. U hrvatskom primjeru treba imati na umu da hrvatsko ozemlje obuhvaća široki teritorij, da je bilo podvrgnuto različitim kulturološkim utjecajima. Usporedimo primjerice Istru sa Slavonijom.

Damjanović u prva dva dijela ove knjige, »Glagoljična tradicija« (str. 7-138.) i »Protestantski hrvatski tekstovi« (str. 149-186.), ne pokazuje sustavnu povijest hrvatskoga književnog jezika, već se usredotočuje na dva, prema mojem razmišljanju, ključna problema, a to su: hrvatska glagoljična tradicija i protestantski hrvatski tekstovi. Upravo te pojave ističu posebnost hrvatske u odnosu na druge južnoslavenske pisane tradicije.

Dio namijenjen glagoljičnoj tradiciji (str. 7-138.), započinje tekstom »Kako je dragi kamen hrvatskoga jezika s Krka dospio u Zagreb« u kojem se objašnjavaju postupci kako je došlo do preseljenja Bašćanske ploče s otoka Krka u Zagreb u tadašnju JAZU i pritom autor naglašava ulogu Stjepana Ivšića. Ploča nastala u 11. stoljeću posreduje nekoliko važnih činjenica o hrvatskoj kulturi: spomenut je hrvatski kralj Zvonimir, pisana je na hrvatskostaroslavenskom jeziku, pisana je glagoljicom. Ovaj članak stoga shvaćam kao uvodni, programatski, koji upućuje na sve daljnje tekstove o hrvatskoj glagoljskoj pismenosti.

Već na prvi pogled privukao me je tekst o piscu Ivanu Raosu2), posebice o Raosovom romanu Kraljičin vitez, iz 1976. godine, »Glagoljaši u Raosovu romanu Kraljičin vitez«. Raosa se sjećam po romanu Prosjaci i sinovi (1971.), koji je Antunu Vrdoljaku poslužio kao predložak za istoimenu televizijsku seriju. Serija je bila emitirana na frekvencijama ondašnje JRT. Sjećam se, istodobno, da je bio kritiziran 1971. g. na partijskoj razini s obrazloženjem da zalazi u »nacionalističke teme«. No, Damjanovićevu poantu ovoga teksta gledam na 27. stranici, u konstataciji da je glagoljaš Svizor donio odluku da napiše natpis na latinskom jeziku, što označava »mirenje i pomirbu«, i u tom složenom procesu mirenja vidi »pretakanje obaju elemenata u buduću hrvatsku državu i budući hrvatski narod« (str. 27). Ovaj tekst shvaćam kao uvod u daljnje tekstove koji obrađuju hrvatsku glagoljičnu tradiciju. Naime, potrebno je istražiti odnos ove tradicije i staroslavenskog nasljeđa, spram usklađivanja pučkoga govora i tradicionalne šire slavenske pismenosti u pisanim tekstovima, itd.

Smatram vrlo zanimljivim rad o pogledima Marka Japundžića u kojem se raspravlja »o nikad riješenom pitanju«: Kako je nastala ili kako smo došli do glagoljice? Osobito je zanimljiva jeronimska teorija prema kojoj je autor glagoljice Sveti Jeronim, što bi značilo da je glagoljica znatno starija od Konstantina Filozofa, za kojega danas gotovo svi znalci drže da je njezin autor. Jasno je da je ovdje riječ o mistifikaciji, najmanje iz dvaju razloga: nesumnjivo je da je Sveti Jeronim najugledniji prosvjetitelj u krajevima kojima su pripadali i oni u kojima je živjela glagoljaška tradicija pa je razumljivo da se njemu pripisuje veliko djelo kao što je stvaranje glagoljice; drugi je razlog pokušaj dokazivanja kako je zapadna katolička tradicija vrjednija od istočnopravoslavne te da je glagoljica prvotno nastala na kvarnerskim prostorima i njegovom otočju.

Zanimljivo je da se ovim načinom razmišljanja, samo u obrnutom smjeru, koristi i Blaže Koneski3) objašnjavajući mistifikaciju kako je došlo do toga da se Sveti Kliment smatra autorom ćirilice. Bez ikakve dvojbe, ljudski je način razmišljanja pozivanje na autoritete pri pokušaju dokazivanja neke (hipo)teze.

S moje točke gledišta, kao makedonskog znanstvenika filologa, zanimljiv je rad »Bogovićevi prinosi proučavanju hrvatskoga glagoljaštva«, posebice točka 5. koja se odnosi na politizaciju glagoljice i staroslavenskoga jezika, osobito u 19. stoljeću. Pitanje koje se postavljalo očekivano je i razumljivo, a to je dvojba bi li uporaba i obnavljanje glagoljice (Pačićev misal) bilo vraćanje hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika i samim time dobivanje saveznika u borbi protiv talijanizacije ili bi taj proces označavao »otvaranje vrata prema opasnom Istoku« (str. 48.). Biskup Mile Bogović otvara i pitanje koje je npr. meni izazov, a to je potiskivanje glagoljice s naših makedonskih prostora, što je počelo u dubokom srednjovjekovlju, pa do danas u Makedoniji (mislim na cijeli geografski prostor); zapravo nemamo napisanih glagoljskih tekstova na kamenim pločama ili stupovima, već imamo tekstove na pergamentu (palimpseste) za koje znamo da potječu iz naših skriptorija.

Na jednom stupu znanog manastira Sv. Neuma u okolici Ohrida, u selu Ljubaništa, možemo zabilježiti da uklesana slova mogu ukazivati na glagoljicu, ali je to brisano, uništavano. Ako znamo da današnji izgled nastambe manastira potječe iz 16. stoljeća, jasno je da su slova brisana s namjerom. Tamo nema ni napisa ćiriličnim slovima, već je to grčki alfabet. Na makedonskim sveučilištima staro(crkveno)slavenski izučavamo analizirajući glavno i jedino ćiriličke tekstove. Mislim da i ovim mojim zabilješkama dopunjujem predodžbu o tome da je izbor pisma u biti politika.

Sljedeći prilog »Opet o počecima slavenske pismenosti« raspravlja o knjizi Mila Bogovića Glagoljica, bitna odrednica hrvatskog identiteta. Manje ili više središnja je tema postanak glagoljice i njezin razvoj do 1248. godine, točnije do 13. stoljeća. Naime, Bogović prihvaća tezu da su glagoljica i ćirilica bizantskog porijekla, ali istodobno dovodi u pitanje teoriju (najšire prihvaćenu) da je autor glagoljice Konstantin Filozof.

U argumentaciji ZA ili PROTIV, ja sam bez daljnjega suglasan sa stavovima Stjepana Damjanovića koje ću pokušati sažeti u sljedećem: glagoljica je bitna odrednica hrvatskoga identiteta; ćirilica je iskoristila neka glagoljska slova, iako se tekstovi javljaju nekako istodobno; ne može se osporiti da je glagoljicu nadahnuto izumio Konstantin Filozof 863. u Carigradu (Konstantinopolju). Tu moram dodati i suprotne teze Vladimira Georgijeva da je ćirilica starija od glagoljice.

Mislim da se u svemu ovome krije i politika, odnosno daju se zaključci koji su sami po sebi contradictio in adjecto tipa: ako je starije, mora biti značajnije!

Slijedi pet priloga u kojima se nalazi minuciozna analiza pravopisnih pravila, morfonologije, sklonidbe, različitih jezičnih osobina tekstova, te načini izražavanja prošlosti u tekstovima Misala iz 1483. godine te Senjskoga misala iz 1494. godine. Navodim naslove: »Bilješke o sklonidbi imenica u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi«, »O nekim jezičnim osobinama kalendara u hrvatskom prvotisku iz 1483. godine«, »O jeziku rubrika u Prvotisku misala iz 1483. godine«, »Zapažanja o izražavanju prošlosti u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi«, »Bilješke o jeziku Senjskoga misala iz 1494. godine«.

Zaključci u vezi s ovim radovima mogu biti sljedeći: a) oblici imena u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi pokazuju znatnu dosljednost; neke su promjene uvjetovane razumljivim utjecajem hrvatskog tipa crkvenoslavenskoga jezika; b) jezične osobine kalendara u hrvatskom prvotisku (otisnuto je šest glagoljičnih inkunabula, što čini hrvatsku kulturu drugom u slavenskom svijetu) pokazuju prodor elemenata govornog jezika u crkvenoslavenski tekst, što je i očekivano kada se nema čvrstu normu, no i kada postoji moguća želja da se tekst učini razumljivim pomoću govornog idioma. No to, prema meni, može ukazivati na svjesne ili nesvjesne stilizacije pisanoga teksta, odnosno razvijanje u smjeru stvaranja uzualne norme; jezik rubrika (crveni dijelovi teksta) u kojima se daju upute, ima više elemenata hrvatskih jezičnih idioma, ali oni su manje prisutni i u osnovnom tekstu.

Najvažniji je zaključak da stari pisac sva jezična rješenja koje su mu na raspolaganju drži svojima, znači jednako i staroslavenske i starohrvatske sustave; izražavanje prošlosti u najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi u odnosu na uporabu aorista (apsolutna prošlost) i imperfekta (stanje kao posljedica prošle radnje), pokazuje da je aorist najčešći glagolski oblik pri čemu se pokazuje tendencija da se on više veže za svršene glagole, iako su ga u staroslavenskom tvorili i trajni glagoli. Moja opaska pri usporedbi s makedonskim tekstovima istoga žanra, istoga ili kasnijega razdoblja, glasi – istu tendenciju vidimo i u makedonskim tekstovima, iako u dijalektima, više u istočnomakedonskom, a manje u zapadnomakedonskom slavenskom arealu u Makedoniji, gdje nailazimo na aktivnu upotrebu aorista nesvršenih (trajnih) glagola.

Shodno tome navodim opasku Stjepana Damjanovića: »No, postoje suvremene nam prevoditeljske prakse koje na ovome mjestu ne vode računa o opoziciji trajno-svršeno i na svim mjestima imaju perfekt poštujući suvremene jezične navike i suvremenu jezičnu praksu da je perfekt najćešči oblik za izražavanje prošlosti...« (str. 117.).

Dio naslovljen »Protestantski hrvatski tekstovi« (str. 141-186) posebno mi je zanimljiv kao makedonskom filologu koji je urednik i autor više priloga u monografiji The Konikovo Gospel – Кониковско евангелие (2008.)4), de facto prvo tiskano (ne u cjelini, postoji nekoliko araka, u cjelini smo objavili evanđelje pisano rukom) na narodnom makedonskom jeziku, ne ćirilskim već grčkim slovima, 1852. godine. Poticaj za ovaj prijevod došao je upravo iz protestantskog okruženja, vodeći se načelom da se narodu trebaju priopćiti biblijski tekstovi na njemu poznatom idiomu.

Inspirativan je prvi prilog ovog djela pod naslovom »Jezična smjeranja hrvatskih protestanata«. Autor naglašava da je blagotvoran renesansni utjecaj stigao u hrvatske krajeve i sudario se s jednim drugim razornim utjecajem izazvanim padom Carigrada (Konstantinopola) 1454. godine. U odnosu na jezik kao dijasistem, to je skup međusobno djelomično podudarnih sistema dijalekata koji se temelje na istoj jezičnoj osnovi; treba istaknuti da su osmanlijska osvajanja uzrokovala snažna pomicanja stanovništva, što je rezultiralo jakim potiskivanjem čakavštine i kajkavštine prema zapadu i sjeveru, a zapadna je štokavština pritom prostorno razbijena i preslojena istočnom štokavštinom.

Ovdje nas autor podsjeća na činjenicu da su protestantski prijevodi Biblije značajno utjecali na oblikovanje mnogih europskih standardnih jezika. To je mutatis mutandis i uloga Konikovskog jevanđela za makedonski jezik. Pokret reformacije sudario se na hrvatskom ozemlju s pokretom protureformacije, no ta je protureformacija baštinila od reformacije stav o knjizi kao važnom uzoru u oblikovanju jezika prihvatljivoga za knjige. Od protestantskih izdanja na hrvatskom, najviše je naslova otisnuto glagoljicom što, smatram, ističe hrvatsku posebnost.5) Odatle proizlazi i odluka hrvatskih protestanata da se učini otklon od jezika tradirane liturgijske hrvatskoglagoljske knjige. Sve to, kako ističe S. Damjanović, ukazuje na »novi početak« u stiliziranju hrvatskoga književnog jezika (str. 146.).

U radu »Zapažanja o jezičnim razlikama između glagoljičnoga i ćiriličnoga izdanja Novoga testamenta (1562/3.) s osobitim obzirom na refleks jata« zaključuje se da promjene jata u ćiriličnom izdanju protestantskoga Novoga testamenta, u odnosu na godinu dana starije glagoljično, nisu dosljedne, ali je ipak vidljiva tendencija usklađivanja teksta s jezikom hrvatskoglagoljske tradicije. Smatram kako bi se ovdje trebalo uzeti u obzir i opreku tradicije prema inovaciji, u smislu težnje da i testamentalni jezik treba približiti aktualnom idiomu i pored nesumnjivog utjecaja pisane tradicije.

Rad »Jezične osobine Postile u kontekstu književnojezičnih smjeranja hrvatskih protestanata« bavi se također odnosom tradicije prema inovaciji, jer postile u ulozi komentara same po sebi dopuštaju, a i traže, više raznolikosti i više jezičnih stilizacija hrvatskoga književnog jezika s ciljem boljeg razumijevanja dotičnog teksta. Zbirka propovijedi uz nedjeljna čitanja iz poslanica i Evanđelja sliči razgovoru, što označava slobodniji žanr u odnosu na tradicionalni biblijski stil i jezik. Svemu tomu, toj slobodi izražavanja, svakako pridonose i renesansna strujanja koja dolaze s druge obale Jadrana. Ovdje želim natuknuti da su i u našim krajevima (jug Europe) tijekom 16. stoljeća ovakvi poticaji demokratizirali pisani jezik, što se vidi u tiskanju različitih tzv. »razgovornika/rječnika«, što je označavalo emancipaciju uzualne norme.

Rad »Uvod u filološku analizu protestantskih artikula (1562.)« pokazuje proces pod okriljem protestantizma ili reformacije u odabiru pisma i u odabiru narječja za temelj zajedničkoga književnoga jezika. Protestanti ističu ulogu Biblije smatrajući da je najvažnije prevesti ju na narodni jezik i dati je u ruke narodu.6) Može se reći da je latinica u 16. stoljeću pobijedila, no govorimo li o knjižnom jeziku, čini se da se on nije mogao odvojiti od tradicije pa i pored jezičnoga osvježavanja, pisani jezik nije odvojen od tradicije; jer, kako kaže S. Damjanović, u to vrijeme »elementi hrvatskih idioma su odavno postali stabilni dio jezika knjige« (str. 176).7)

Zadnji prilog ovoga dijela »Zapažanja o jeziku protestantske Sprovidi« ukazuje na to da između glagoljičnog i latiničnog izdanja pisanih čakavštinom postoje jezične razlike među izdanjima koje su vrlo dosljedno sprovedene u skladu s latiničnom hrvatskom tradicijom. U zaključku o ovom dijelu knjige potrebno je istaknuti da svojom minucioznom analizom jezičnog materijala autor naglašava kako »svaku jezičnu pojedinost treba istražiti na razini cjeline« čime se ukazuje na cjelovitost, pripadnost jednakoj tradiciji hrvatskog jezičnog prostora.

U sljedećem dijelu knjige pod naslovom »Iz povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda« (str. 189-228.) dolaze radovi koji izravnije govore o procesima oblikovanja hrvatskoga jezičnog standarda.

Prvi rad ima naslov »Libro od mnozijeh razloga«. Naime, prošlo je pola tisućljeća otkako je napisan znameniti dubrovački zbornik i objašnjava se odluka Matice hrvatske da objavi presliku i latiničnu transliteraciju Libra 2020. godine, što je i učinjeno, pa se tako pruža velika mogućnost različitih filoloških analiza ovoga djela.

Osobitu pozornost privukao mi je rad »Približavanje standardu. Napomene o hrvatskom jeziku u 17. stoljeću«, ne samo zbog opaske da je jezična aktivnost u to vrijeme u Hrvatskoj bila u procvatu zahvaljujući kulturnim utjecajima katoličke obnove, no i protestantizma, kao i relativnoj razvijenosti središta poput Dubrovnika, Hvara, ali i kajkavskog područja. Tako možemo pratiti zlatno doba kajkavskog hrvatskog književnog jezika što sve samo po sebi ukazuje da granica između predstandardnog i standardnog razvitka jezika postaje veoma blaga. Tako postupno pisani jezik izlazi iz okvira jezika umjetnosti i ulazi u administrativno i druga područja, iako se u toj sferi moraju uzeti u obzir i latinski, talijanski, njemački i sl., ovisno o području.

Točno je da su se i u južnome području slavenskih jezika događali analogni procesi (usp. razvoj tzv. damaskina u makedonskoj i u bugarskoj sredini), što označava da se je pisani jezik polako otklanjao od svoje južnostaroslavenske osnove tijekom 16. stoljeća i poprimao elemente živog / aktualnog govora, ulazeći u praktičnu uporabu; ali to je išlo puno sporije jer je izvan crkve turski jezik na našim prostorima bio neprikosnoven. Pozitivni su poticaji kod nas dolazili zbog afirmacije grčkog pučkog govora dimotiki (Δημοτική Γλώσσα) u praktičnoj uporabi. Nemojmo zaboraviti da je i grčki jezik uživao prestiž i u okviru Osmanskog carstva. Upravo me je ovaj rad potaknuo da se detaljnije pozabavim našim pisanim jezicima u praktičnoj uporabi tijekom 17. i 18. stoljeća, s nadom da ću doći do zanimljivih zaključaka.

Rad »Berba grozdja i beritba kukuruza. Zapažanja o jeziku Mijata Stojanovića« objašnjava rad na prikupljanju usmenoknjiževnog blaga, najviše po Slavoniji i Srijemu. S jezičnoga gledišta zanimljiva su rješenja autora u obrazovanju riječi, pravopisu te izboru leksika. Pritom je jasno da se u jezičnim rješenjima isprepleću ona tipična za usmenu i ona tipična za pisanu književnost.

Slijedi tekst koji i mene osobno potiče, dira, s naslovom »Samardžijini pogledi na hrvatski jezik u prvoj Jugoslaviji«8). Naime i ja sam napisao recenziju o toj knjizi9). Stjepan Damjanović s pravom ističe da je ova knjiga najbolja od njegovih petnaesetak knjiga. Ona nosi naslov Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012. Pozivam se na komentar Stjepana Damjanovića: »Standardni se jezik (...) ne oblikuje niti kome za volju niti kome za inat, nego uzrasta iz potrebe određene društvene zajednice« (str. 226.).

Pozivam se i na svoj komentar iz moje recenzije: »Na kraju, nakon višekratnog čitanja i prečitavanja ove knjige, jer, moram priznati, ona se ne čita u jednom dahu, ili točnije rečeno, mora se pozorno i ponovno čitati pa i konzultirati dopunsku literaturu kako bi se mogla razumjeti većina tekstova, izdvojio bih zaključak koji bi mogao biti vrlo kratak: jezična politika – da; politika u jeziku – ne! Dalje, knjiga nudi izvanredan pogled na razdoblje prve Jugoslavije, na razdoblje kada su bili suprotstavljeni s jedne strane težnja za jezičnim unitarizmom, a s druge težnja za jezičnom i kulturnom samostalnošću hrvatskoga naroda. Mogu slobodno istaknuti da za makedonskog čitatelja ova knjiga daje dragocjene informacije koje mu mogu pomoći pri objašnjenju različitih pojava u procesima stilizacije makedonskoga književnoga (pisanog) jezika.«

Slijedi dio pod općim naslovom »Oproštaji«.

Prvi je tekst posvećen »velikom meštru«: »Otišao je veliki meštar Radoslav Katičić (1930.-2019.)«, znani profesor i znanstvenik Zagrebačkog te Bečkog sveučilišta. Bavio se lingvističkom teorijom, indoeuropeistikom, poredbenim jezikoslovljem, balkanistikom, hrvatskom kulturom općenito, sintaksom suvremenog hrvatskog jezika i puno, puno više od toga. Učili smo iz njegovih djela. Ta su mi djela još kao studentu otvarala putove u nepoznate stvari i teorije mojega zanata. Imao sam čast biti gostom Slavističkog instituta Bečkog sveučilišta, 24. studenog 1992. g., i držati predavanje pod naslovom: »Konkurencija između perfekta, aorista i imperfekta u makedonskom jeziku«, na osnovi poziva koji je potpisao i uredio upravo Katičić kao voditelj odjela te profesor slavenske filologije Sveučilišta u Beču.

Profesor Katičić je bio ugodan domaćin, pričali smo mnogo o svemu, a osobito o procesu osamostaljivanja (tada) Republike Makedonije od jugoslovenske federacije. Obrazlagao je u detalje svoju ulogu pri uvjeravanju tadašnjeg predsjednika Republike Bugarske (Željo Željev), da Bugarska prva prizna Republiku Makedoniju kao neovisnu državu. Kao relativno mlad čovjek, u prvi mah nisam ni bio svjestan časti koja mi je bila ukazana. U vrijeme kada sam bio student, sedamdesetih godina 20. stoljeća, bio sam ushićen Katičićem i Bulcsú Lászlóom, koji su u Zagrebačkom lingvističkom krugu širili znanja o strukturalizmu i najsuvremenijim jezikoslovnim teorijama. U to vrijeme časopis »Suvremena lingvistika«, koji je dugo uređivao upravo Katičić, postao je moje obavezno štivo.

U potpunosti sam suglasan s mišljenjem Stjepana Damjanovića kada kaže da smo se »primali čitanja njegovih tekstova s najvećim očekivanjima«. Slava profesoru, odgojitelju i znanstveniku!

Drugi tekst naslovljen »Slapovi ljubavi, snopovi znanja« zanima se knjigom Ukrajinistički smjer hrvatske slavistike autora Jevgenija Paščenka. Knjiga je zbirka autorovih tekstova posvećenih Ukrajini i Hrvatskoj. Stjepan Damjanović navodi kako Ukrajina i Hrvatska imaju sličnu povijesnu sudbinu jer su često morale dokazivati da jesu to što jesu i da ne kane biti nešto drugo. Čini se da smo i mi Makedonci tu negdje.

U zaključku ove recenzije moramo se pozvati na njezin naslov koji ističe da je ova knjiga i poučna i značajna. Potrebno je razumjeti da kao makedonski lingvist čitam kao makedonist što označava da uvijek pred svojim očima volens nolens radim usporedbe. U tom smjeru ova me je knjiga uputila na povijesnu dubinu razvitka hrvatskoga književnog jezika duboko u srednjovjekovlje. Jasno je da se moramo okaniti pojednostavljenoga mišljenja, stereotipa, da je standard počeo u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda. Pri usporedbi s makedonskom situacijom, ovdje nalazim nebrojene sličnosti i stereotipe.

Pozdravljam izdavanje ove knjige Stjepana Damjanovića i tematski je vezujem s još jednom istoga autora, knjigom koja se nalazi na mojem radnom stolu: Filološki razgovori, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.

_____________________
1) Osvrt na knjigu Stjepana Damjanovića, U potrazi za književnim jezikom, Iz povijesti hrvatskoga jezika i filologije, Hrvatska sveučilišna naklada, Staroslavenski institut, Zagreb, 2022.

2) Raos, Ivan, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51820>.

3) Koneski, Blaže: Pojasni bukvi, u: Od istorijata na jazikot na slovenskata pismenost vo Makedonija, Makedonska kniga, Skopje, 1975., str. 50-53.

4)4 Jouko Lindstedt, Ljudmil Spasov &Juhani Nuorluoto: The Konikovo Gospel – Кониковско евангелие, Bibl. Patr. Alex. 268, Commentationes Humanarum Litterarum, 125, Societas Scientiarum Fennica, Helsinki, 2008.

5) Usput želim podvući da je makedonsko Konikovsko jevanđelje otisnuto alfavitom, tj. grčkim slovima što je u našim makedonskim uvjetima omogućilo oslobađanje od tradirane liturgijske ćirilične knjige. A to je skupa potaklo emancipaciju i pučkog jezika u knjižnoj uporabi što je iznimno važno jer se je makedonski jezik standardizirao na narodnoj osnovici.

6) Autor ovoga prikaza bliže se upoznao akcijom Petra Pavla Vergerija mlađeg čitajući roman Fulvia Tomizze Zlo dolazi sa sjevera.

7) Hrvatska tiskara u Urachu djelovala je od 1561. do 1565. godine te je u njoj otisnuto trinaest protestantskih naslova na hrvatskom jeziku, na sva tri pisma, a neki istovremeno na glagoljici i ćirilici te glagoljici i latinici. Potanje, riječ je o trinaest glagoljičkih, osam ćiriličkih i devet latiničkih knjiga. Jedna od tih knjiga su i Artikuli ili deli prave stare krstianske vere (Kuštović, Tanja, »Glagolski oblici u protestantskom izdanju Artikuli ili deli prave stare krstianske vere (1562.)«, Slovo, , 2017, sv. 67, str. 91–112, Zagreb, 2017.

8) Marko Samardžija (1947.-2019.) bio je moj kolega s kojim sam imao iznimno dobre odnose. Nas dvojica smo se prvi put susreli 1989. godine na Jugoslavenskom seminaru za strane slaviste koji se u svom drugom dijelu tradicionalno održavao na Filozofskom fakultetu u Zadru. Oboje smo bili predavači, pa u razgovoru uz kavu otkrili smo da smo imali slične teme za doktorski rad, valentnost glagola, njegov: »Valentnost glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku«, moj: »Preodnosta na glagolite vo makedonskiot jazik«; da se zanimamo fonologijom, no i poviješću naših jezika. Kasnije, kada sam postao vanjski suradnik, gostujući profesor na Zagrebačkom sveučilištu, Filozofski fakultet, akad. godine 1993./1994., poklonio mi je svoje knjige: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1993.; Jezični purizam u NDH, 1993. Tako je nastala naša strukovna suradnja, a i naše prijateljstvo. O tome planiram podrobnije napisati drugom prigodom.

9) Ljudmil Spasov: »O knjizi Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.) Marka Samardžije. Knjiga je poticaj za teorijsko razmatranje pitanja veze između jezičnog unitarizma i političkog unitarizma nasuprot shvaćanju o posebnoj naravi književnoga jezika i potrebi za njegovim kultiviranjem«, Hrvatska revija 1, 2014.