Od kraja do kraja putovima i bespućima zbilje

Poimajući temu kao postmodernistički konstrukt, koji se oblikuje u uvjetima skepse i prema svijetu zbilje (što se tu zapravo dogodilo?), i prema svijetu jezika i njegovih diskurzivnih praksi (kako se o tome nečemu nešto reklo/može reći?), Peričić je prepoznao metaroman (spoj kritičkog i literarnog diskursa) kao formu koja omogućuje da obilje raspoložive heterogene građe ukomponira u jednu priču. Takav okvir, uz podrazumijevajuće prakse interdisciplinarnosti, intertekstualnosti, računa i s inventivnošću autora, koji treba iznaći prikladan postupak filtrirajuće stilizacije da smišljen »nered« kolažne organizacije različitih diskursa preraste u neku vrst jedinstva.

Da bi se mogao prepustiti meandriranju širokim prostor-vremenom i preplitanju referentnih tekstova, Peričić svoju priču uvodnim (Kronologija) te završnim dijelom (Napomene i komentari) opskrbljuje podacima koji joj osiguravaju dostatnu informativnost, tako da se sastavnice autorskog diskursa drže u željenom okviru ne riskirajući razumljivost cjeline i omogućuje čitatelju da može sam odabrati način čitanja teksta (uvažavanje povijesnog okvira i tekstološke slojevitosti ili ne).

Premda je našem aktualnom vremenu, uz pluralizam diskurzivnih praksi, svojstven rasap apsolutnih istina i vječnih vrijednosti pa su »velike naracije« problematizirane, autor se opredjeljuje baš za jednu od velikih nacionalnih priča, koja je uvijek pomalo gurnuta u stranu, velikim dijelom, bit će, zbog ideoloških opterećenja, te se tako, prepuštena sebi i mnogima, čini kaotičnom, nesuvislom. Peričić prihvaća te interne rascjepe ostavljajući otvorenim »nesuglasice« referentnih izvora, a poravnavajući ih jedino na razini diskursa, koji je dosljedan, dotjeran, organiziran.

Paratekstna referencija o respektabilnom poslu (autor je »za potrebe pisanja ovog romana pročitao cijelu knjižnicu«), uvjerljiva je i korisna (može biti instruktivno u obrazlaganju nekih momenata), ali – kad se stvari uzmu ozbiljno (što u ovom slučaju nije nimalo dvojbeno), predanost poslu se podrazumijeva. U svakom slučaju, autor za potrebe svoje ideje, kako kaže urednik (Kruno Lokotar), sniva (dodajmo: i na svoj način dosniva) priču o jednom izuzetnom životu u oblikovanju hrvatske kulture.

Uključeni diskurzni fragmenti vrlo su raznoliki: okvir je postavljen tako da omogućuje i znanstvenu, i umjetničku (posebno ističemo tri zadnja poglavlja, izrazito fragmentirana i lirski sugestivna), a i populističku stilizaciju (oblik pretpostavke/trača). Načelno se može reći da se uključeni tekstni prostor proteže od Biblije do Wikipedije, a središnji su dio veliki proučavatelji/životopisci koji su se dotakli enigme Križanić (Jagić, Paščenko, Golub). Namjera da se obuhvati velik segment vremena i prostora autoru omogućuje da pridruži, većim ili manjim opsegom, neizostavne Miroslava Krležu, Arsena Dedića, Rudolfa Horvata, novinske članke, Danila Kiša, Srđana Šapera/Idoli, Branimira Štulića/Azra, usmenu pjesmu (cijeli je popis naveden u već spomenutim Napomenama i komentarima). Niz je vidljivih, ali i manje-više prikrivenih referenci, citata i izvorâ, tako da se tekst kreće u prostoru činjenica, ali i fikcionaliziranih dijelova, te čitatelj koji ne poznaje temu detaljnije (a ona je, kako smo rekli, neusustavljena, »izvorima i dokumentima rupičasta«, Lokotar), ponekad neće biti siguran na kojoj je razini priče; no za priču (metapriču) to nije ni važno: ona slijedi postavljen koncept, koji joj internim načelima osigurava logičnost.

Već letimičan uvid u koncept/kompoziciju začuđuje naznakom da priča teče od kraja do kraja. Započinje odjeljkom Kraj I. s dva uvodna poglavlja, slijedi međuprostor od šesnaest poglavlja, koja su, slijedom grafoloških rješenja, sastavni dio Kraja I. (premda se mogu čitati kao samostalni kompozicijski odjeljak), a sadržajno su probir epizoda iz Križanićeva života u kronološkom slijedu, uz povremenu očuđenu perspektivu, kao što je retrospektivno pripovijedanje u poglavlju Tobolsk (u kojem se iz 60-ih, kraj života, prisjeća 30-ih godina, mladenačko doba), a završava Krajem II., koji sadrži četiri poglavlja, sinkrona s uvodnim dijelom. Tako gledano, može se reći da je priča, zapravo, sastavljena od dva kraja: prvi je duži, sadrži (uglavnom) kronološki (nakon uvodne – uvjetno rečeno prolepse, govora s kraja, slijedi vremenski uredno kontinuirana retrospekcija) i metadiskurzivno predstavljen tj. elaboriran život; drugi je kraći, zgusnut i sinkopičan, ali isto tako cjelovit (cjelovitost, ali izrazito stiliziranu, osigurava mu dojmljivo ostvaren dejá-vù fragment Khalenberg, koji je suma života svedenog na niz fragmentiranih izvještajnih notica).

Koncept zaokružene kompozicije svakako je dio poruke: primjena je stare vizije zmije koja sama sebi grize rep (ili – primijenimo sliku koja bolje odgovara situaciji, osobito zbog ironijskih implikacija – sliku psa koji trči u krug za vlastitim repom... i nikad ga ne sustiže). Uzmemo li u obzir autorovu (jezičnu i geografsku) pripadnost kajkavskom području, računati je s činjenicom da je u kajkavskom jeziku imenica kraj višeznačna, značenjski pokriva i početak i dočetak: u tom smislu može se reći, premda može izgledati nelogično, da priča ostvaruje istovremeno i sukcesivni (uzmemo li kraj u kajkavštini svojstvenoj uporabi: ide od kraja kao početka do kraja kao svršetka), ali i ciklični tijek (kraj kao završetak na oba rubna dijela priče sugerira kružni koncept vremena). Cikličnost je, za razliku od sukcesivnosti, nepreglednija, zbunjujuća, kaotična, repetitivna... labirint. Možemo reći da je labirintoidna kompozicija metonimija Križanićeva kretanja kao povijesne osobe, a tako se njime (Križanićem), labirintoidno muči(la) i hrvatska povijest. Ili recimo – oksimoronski, da se oslonimo na Krležinu, koji Križanića određuje kao osobu-oksimoron – ludu i genijalanu.

Uz narativ o Križaniću, temeljen na povijesnim podacima, tekst razvija ekskurzne dijelove kojima distordira vrijeme priče, izlazi iz narativnog vremena u aktualno vrijeme te paralelizmima propitkuje Križanićevo »ludilo«, dopirući do suvremenosti, tako da ludilo/kaos predstavlja kao kozmičku, sveprisutnu pojavu, koja se samo različito kostimira/aktualizira/tumači. Takva, sukcesivna i simultana, montaža priče, vremena i njima pripadnih tekstova, konstrukt je kojim si konstruktor omogućuje subjektivni upis te određenom stilizacijom/načinom montaže komentira teme (npr. Križanićev boravak i djelovanje u Ukrajini otvara mogućnost tematiziranja aktualnog stanja – rat Ukrajine i Rusije: »Križanić sve to prati iz dubine putinovski grandiozne prijamne dvorane«).

Autorovo poimanje niza trenutaka nacionalne povijesti, ali i povijesti šireg prostora, zorno je predstavljeno konstrukcijom metaforičkih slika, od kojih se neke ponavljaju u različitim modifikacijama, kao što je npr. vizija velikih svjetskih kaosa (»Diljem i sveudilj Moskovije viču i skaču luđaci i mrtvaci, dance macabre plešu i jedni i drugi, gotovo svi: guslači na krovu, krava na orehu a cirkva v mehu«; »Čudna su ta Bloodlands, kako ih naziva Timothy Snyder – ta područja od Poljske i baltičkih zemalja preko Bjelorusije i Ukrajine do zapadne Rusije: Europa između Hitlera i Staljina. /.../ Jer čini se da nikad kraja krvi – i krvarinama – na tim prostranstvima biti neće.«).

Ako razmotrimo djelo kao narativnu strukturu, spomenuti je neke od zanimljivih fiktivnih likova. Izdvajamo izrazito lirski realiziran lik Marije, Križanićeve mladenačke ljubavi, koja se međudjelovanjem zbilje i sjećanja, čežnje za izgubljenim/nedosegnutim, identificira s likom Bogorodice te se, kao imaginacijska refleksija, pretvara u ideal. Osim kao lik, u priči funkcionira i kao kompozicijski efektan element: pojavljuje se u uvodnom dijelu (Tobolsk, kasne godine: prisjećanje na rane) te u zadnjem (Križanićeva smrt, 12.9.1683., dan Imena Marijina), u kojem ga Marija »uznosi i odvodi onamo gdje mu je mjesto«, čime se dodatno zaokružuje život/priča.

Drugi lik koji želim spomenuti, negativni karakter Kobasinić, alegorijsko je viđenje nositelja povijesnih tijekova u Hrvatskoj: vječni tip, koji je aktualiziran karakterističnim znakovima moralne, intelektualne i estetičke rubnosti (i) recentnog nam vremena (»Crte lica gotovo bezlične /.../, nikakve manire u ophođenju, tetovaža JNA uokvirena srcem na podlaktici, zrnca znanja prikupljena iz baljezganja putujućih mađioničara danas bismo rekli s portala i društvenih mreža«). Takav lik, zapravo, združuje narativnu, umjetničku i diskurzivnu/valorizacijsku razinu priče.

U spomenutoj nerazlučivosti stvarnog i fiktivnog i u stalnom prožimanju javnog, intimnog i privatnog, izdvajam nekoliko efektno složenih priča u narativnom formatu (Marija, boravak u Sibiru, ljeto, odmrzavanje mamuta, život sa Samojetkinjom), u kojima privatnost i intima, koliko god okrutne i pogođene stanjem vremena u datim okolnostima bile, imaju koherentnost, ljepotu, logičnost i neupitnost jer su, takve kakve su, uvjetovane konkretnim životnim uvjetima.

Nizom fragmentarnih upisa sadašnjosti u tkivo prošlosti postignuti su vertikalni rezovi u vremenu, što funkcionira kao oblik autorskoga komentara. Naznačena problematika protkana je naznakama aktualnih događanja (ponekad manje jasnim, kao npr. »Ko onda gda je sestra sestro v škrinjo skrila«) ili, također aktualnim, ideološkim frazama (imanje Zrinskih kao »rijedak primjer samoodrživoga gospodarstva«).

Peričić postavlja niz teških, nejasnih, neodgovorenih još pitanja iz hrvatske povijesti vezanih uz temu, ne nudeći jednoznačne odgovore nego otvarajući niz mogućnosti. Ne nudi, npr., ni obrazloženje Križanićeva protjerivanja u Sibir (»Ni sam nikad neće doznati pravi razlog zbog kojeg je u Sibiru proveo petnaest godina«). Premda fikcija može, u okviru postavljena sustava, dati prihvatljivo rješenje za svaku nedoumicu, Peričić, odnosno metaroman, nudi preispitivanje, a ne rješenja. Tako čitana povijest očituje se ne kao logični tijek nego presjecište snova, ambicija, planova, podrivanja... koja onda rezultiraju nekim ishodom.

Križanićevi odabiri nisu jasno definirane ideje: usprkos njegovu intelektu i spoznajama (»Jer takvi poput Križanića nauče sve znanje svijeta, a opet nikad ništa ne nauče«), rezultat su vatre (gleda stvari unutarnjim okom, usidren u sebi i svom unutarnjem glasu: »ni od koga poslan, podržan ni od koga osim – tako vjeruje – od Boga«), a njegovo oslanjanje na sebe rezultat je događajnih kaosa (u čemu nije osamljen): »izmiješalo mu se pola Europe – ne zna čak je li u njezinu katoličkom, pravoslavnom, unijatskom, luteranskom ili pak muslimanskom dijelu – pa bunca i bulazni, umišlja i zamišlja gluposti, vidi sve i svašta, sve ono što nije i malo od onoga što jest«. Ti će se kaosi tek kasnije, kao historiografski uvidi (nakon intervencija i svođenja na konstrukciju), učiniti jasnim, logičnim i pravocrtnim.

Rekla bih da je ovo priča o fantazmagoričnim kovitlanjima vremena i osoba u njima, jednom od mnogih vremena kaosa i (ne)snalaženja u njemu. U svijetu, koji je »složen te svaka važna tema ima i svoje lice i svoje naličje /.../, a i vrijeme je čimbenik koji ne treba zanemariti, tim više što ponekad – taj čimbenik – mijenja sve«, logičnim biva da »odgovori, začudo, nisu jednoznačni« ni kad su ishodi sami po sebi razumljivi. Ipak, spomenuti je mjesto na kojem se sugerira odgovor: na pitanje »Tko je za to kriv?« (pita se o ratovima), komentator daje odgovor, premda i tu sa zadrškom: »Vjerojatno – glib«.

Na tom tragu spomenuti je kako u tom glibu prepoznajemo i Krležinu meglu, panonsko blato, krčmu/pivnicu brez luči, a na razini Peričićeva teksta prepoznajemo ga na razini likova, osobito već spomenutog Kobasinića – nositelja purgerske zavisti, koja destruira kao onaj uništavajući glib (»Mi smo malograđani, odvratni smo i ljigavi! Ali takvi ne opraštaju! Nikom i nikada«). Iz postojeće riznice diskursa konstruktor kao pojačanje takvog stava/rješenja bira Krležin tekst iz Planetarijuma (»Purgarija naša ne jednoga je Vramca/ zdruzgala kak steklog pesa samca,/ regečuč nad ftoplenikom z čamca«). Taj je značenjski sloj potkrijepljen i direktnim diskursom lika: »Kaj ti misliš? Da si Vramec? Škrinjarić? Pa bili su bolji od tebe, a opet smo ih sjebali!«.

Tematizirani (meta)roman priča je o diskursima o Križaniću s frag­mentima esejistike, s tim da esej dolazi »izvan« svijeta priče (autorski – direktno, u obliku diskursa, ili indirektno, montažom). Hodeći kroz guštik diskursa i poimanja Križanića, domećući im svoja razmatranja, prije svega u obliku aktualizacije i dijakronijskih povezivanja (pretvarajući tako povijesne tijekove u sinkronijski kolaž na kojem ostavlja prazna/nejasna mjesta koja pozivaju na preispitivanje) Peričić priča jednu moguću priču ili – sanja jedan san, bitno obilježen osobnim uvjerenjima i naslućivanjima naznačenim formom kompozicijskih sugestija.

Jedno ovakvo lebdenje u vihoru vizija svakako je (sad ne govorimo o tekstu nego o temi) odmorište od banaliziranih, neinventivnih traganja aktualne politike i njenih zaplitanja u mogućnosti da se ovlada zbiljom i da je se obuhvati slikom, idejom, činom, razumnom prosudbom (sad govorimo o diskursima).

Možemo zaključno reći da je Denis Peričić izazvao na ogled zahtjevnu temu, a čitateljstvu ponudio dobro složen tekst i dobro promišljen koncept. Unutar njega naći će se detalja o kojima je moguće postavljati pitanja (moguće i estetička), ali to je u redu – jerbo metaroman je polemika po svojoj prirodi.