Nedohvatnost onostranog obzora

Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu i eseje, a objavio je dva romana – Smisao modrine i Otajstveni portal, četiri zbirke pjesama – Daljine, blizina, Kralj nedogleda, Nikome i Posljednje samoće, dvije zbirke pripovijedaka i zbirku eseja Bitka za smisao. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima: »Nova Istra«, »Republika«, »Književna Rijeka«, »Zrcalo«, »Usponi«, »Haiku«, »Marulić«, »Kačić« i drugima.

Zastupljen je u »Vjesnikovu« zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača; u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana, u izboru i prepjevu Leonida Talalaja.

Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić preveo je nekoliko desetaka knjiga, pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje pjesme je sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik u osnovnim školama i gimnazijama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.

Peta zbirka pjesama Mladena Jurčića Udomaćen u tišinu, o kojoj je ovdje riječ, sažetak je njegova životnoga, tragičnog i nerijetko uzaludnog traganja za ljubavlju, ljepotom i smislom pjesničkoga izraza u današnjem svijetu. Jurčić lirski, smireno i kontemplativno pjeva o onome što je na životnom putu pronašao, spoznao, stekao, izgubio i propustio, ali i o onoj tajanstvenoj, zauvijek nedostižnoj čežnji prema onostranom koja je pjesnikova vodilja i snažan pokretač, iako je svjestan da je nikad neće posve dohvatiti. Spomenimo i to da je autor zbirku pjesama Udomaćen u tišinu posvetio svojoj supruzi Božici »u znak zahvalnosti za tolike prijeđene daljine, za dubine prisnosti i zajedništva«.

Premda mutni ljubavni osjećaj uvodi u tajnu ljubavi koja ostaje neizreciva. U pjesmama se obraća ženi i ujedno mnogo češće nedohvatnoj onostranosti. I žena je čudesno nepostojeća. Tako u pjesmi »Nepronađena« piše: »Jutro tako zahtjevnoga sjaja da si ondje gotovo i ti koja ne postojiš, a sve te moje postojeće doziva. Nikad se nisam našao jer nisam našao tebe. Još te čekam na putu nikome, gdje ljubav ne stari, da si gotovo tu, sa mnom«.

More je simbol onostranosti, pa tako u pjesmi »U meni« piše: »Jedno more u meni, mirno, pouzdano, ranojutarnje, il’ burno, s ponoćnom stopljeno prazninom, no uvijek – neizbježno! – more, široko, vjerno nekoj srži, zauvijek bolno, tajanstveno more u meni, bezimeno, nemoguće da ikad presuši«. Potom se moli da nikad posve ne postane čovjek u kojemu nema mora.

Tema zbirke Udomaćen u tišinu svojevrsni je putni vodič pjesničkog putovanja prema onostranom obzoru, pa iako pjesnik ne dolazi do toga gotovo sasvim nedokučivoga cilja, tragovi što ih je ostavio na tom putu svjedoči o njegovoj iskrenosti, izvornosti i misaonosti. Riječ je o strastvenoj čežnji za onostranoj ljubavi. Jurčić u jednom tekstu kaže: »Htio bih se nekome vratiti, ali ne znam čija sam izgubljena ljubav«. Nije li to zapravo Bog? Pjesnik ponekad, sasvim rijetko, spominje Boga. A Martin Heidegger spominje da se onostrani bitak često iskazuje simbolima krajolika i prirode. Jurčić opjevava svijet i naše mjesto u njemu pri čemu zahvaća daleku slutnju i težnju za nedogledom, za onostranošću i onim čega ovdje nema. Doživljava onostranost u sebi koja ne može presušiti, ali i koja je neizreciva tajna koju ne može razumjeti: »Pa i ona nezadrživa, neizdrživa čežnja koja ponekad tako žestoko vrije u nama kao da uopće nije uzaludna, drevne, izgubljene ljubavne spoznaje...« To je eros prema nedohvatnoj onostranosti.

Jurčićeva poezija graniči s mistikom: »Sami šećemo posljednja pjesma i ja. Tiho koračamo jedno uz drugo, duboko potreseni opadanjem duša s visokih, čuvstvenih stabala. Neprimjetni, odavno nepotrebni, zaludno plodni, u magloviti ispraćamo, krajnje nesigurni još preostali život...« Po logici mistike onostranog pjesnik spaja suprotnosti.

Pjesme su pisane u slobodnome stihu. Iznimka je pjesma »Mi« koja je rimovana, a ujedno i ekstatična: »veliki smiješak ljeta naglo plane i procvjeta od uha do uha svijeta«. A težnja k onostranosti vidljiva je u mnogim stihovima; »Napokon sam nitko, spreman za kušnju, pa posve očišćen i posvećen dostojan postati dio praznine.« (...) »Ipak ih ima koji se hrane i bujaju istim žmarcima, suzama. nije izgubljeno, sve što smo naučili o ljepoti, a bili smo preslabi raspiriti je, rascvjetat će se u srž, u proljeće nečijeg pogleda i isprva gotovo neprimjetno promijeniti svijet.« (...) »Možda dostatno naznačeni oris nečega uistinu stvarnog na pozadini ništavila...« Tako pjesnik piše o tajanstvenoj onostranosti.

Onostranost je najvoljenija prisnost i najplemenitija bol. No ipak, »u Nigdje, u Nikada barem si mi jednom, vrlo milostivo, bila na dohvatu«; »smrt bijeli je, lelujavi zastor na prozoru u najdalje rasprostrtu čežnju... Jer dom mi je gdje nikad nisam bio, kamo nikad nisam mogao prispjeti, u dobu kojega nikad nije bilo nalazim sebe nezamjenjivoga... Sred ničega ipak daleko i trajno laki dah božanstva«.

Jurčićeva poezija, često usmjerena onostranosti, jest izrazito misaona poezija, ali ne bez simbola i metafora mora, pučine, zelenila, čempresa, glazbe, pjesme, plamsaja, požara, jezera, šume, pustinje, drva itd. Takvih je primjera u zbirci Udomaćen u tišinu mnogo:

»Najplodnije Ja tek je mogućnost, divlji okoliš, a jedino Biće mogu pronaći tek posve zanijekavši sebe, svoje i ‘svijet’ u najponiznijoj, najopasnijoj praznini odbacivši život da konačno dokopam se života, samoga sebe od sebe najdaljega, odijeljenoga od svoje nutrine koju ne poznam i koja mi je odbojna.«

»Ne želim božanstvo pomiješano s toliko moje tuposti i blata... nego ono u neizdrživo mi posve izvan i iznad mene! ...Nikako ne želim Boga koji je kakav ja želim da bude, koji udovoljava mojoj plitkoj nerazumnosti. Hoću Boga koji je kakav samo On hoće biti, ondje gdje ja to najmanje hoću.«

Ponekad pjesnik poput Nietzchea konstatira nihilizam svijeta: »Iskoristimo trenutak, učinimo nešto dok je vrijeme! Ali već odavno više nije vrijeme ni za što (...) Sad je junaštvo mnogo dublje, strože, neshvatljivije: ne prihvaćati više nijedan trenutak«. Tako i nadčovjek junački izdržava nihilistički trenutak.

Pjesnik koristi i mistične paradokse onostranog: »ono najdublje moje što nikad nisam upoznao«. Ili: »poput slobodne zvijeri zamiče u nedostižno, u ono za što sam oduvijek bio tu.« Pita se: »Je li sad baš sve još samo smjer u Nigdinu, još samo u neprolaznu slavu Ničega?« Ukoliko nema unutarnje onostranosti? Kakvom lažnom bljesku još mi se vinuti? Tek se k tebi mogu čvrsto privinuti! Cilj bića koji je žestoki, besciljni lutalica u meni uludo i bešćutno prokockao. Ipak istinska onostranost se opire nihilizmu. Možemo je dosegnuti samo kroz djetinje igre. Tako se udomaćujemo u tišinu onostranosti, čega su mora i širine tek blijeda slika i daleki znak. O samom onostranom je nemoguće pisati, ono ostaje u tišini. Predaleko je i preduboko. Ništa od ovoga tu nije vrijedno tajne.«

Jurčić piše: »Živim u jutrima koja nikad nisu svanula, u ljepotama kojima nismo šetali, s tobom koju nisam susreo... jer previše sam zabludio da ostavim trag koji bi ti našla.« I dalje: »Ničega čarobnoga ovdje, sve su daljine, sve su blizine skrivene u pričama... samo je priča smislena stvarnost... Kakvo je to drvo pjesme izraslo, modrina nad nutarnjim i vanjskim prostranstvom, još tamo od djetinjih obala«.

Dakle, riječ je o misaonoj poeziji, mističnoj i metafizičkoj, ali nije izražena toliko u pojmovima koliko u simbolima i metaforama. Bolno svjesna otuđenja i nihilizma. Opjevava posve nedohvatnu onostranost koju zove tišinom jer nju može samo šutjeti. Ponekad pokušava izreći neizrecivo. A pjev biva paradoksan ili zaludan. Htio bi pisati ljubavnu poeziju, ali »u nekoj dalekoj zemlji u zaborav padaju najljepše ljubavne riječi«. Mistična čežnja traži bar čistu pustoš. Šutnja tišine koja ga obuzima i u koju se udomaćuje. Ponekad koristi oksimorone kao na primjer u sintagmi »bezglasni pjev«; ili »pod stablom konačne tišine iz kakve navire i najzvučniji pjev«; ili »čistim, odbacujem nezgrapnosti, radosno sjeckam i brusim grumen svoje najdublje tuge, igram se njime, stružem i pjevušim«.

Zaključno se može istaknuti da Jurčićev inače mistični pjev često koristi paradokse i spaja suprotnosti. Izriče nemoć u jezgri pjesništva: »...samo neizrecivo dostojno je pjeva«; »Ljepota i slava tišine – i najljepša je pjesma tek je ugađanje, proba glazbala za nedohvatni preludij.« Ili: »traži ono prelijepo da bi bilo imalo stvarno«.