Kuća za enigmatičara*

»Jednom si rekao da enigmatičari znaju odgovore na sva pitanja«, rekla je Sandra kada joj je odgovarao na pitanje što se sada događa s tom nesretnom Kućom. »Pitaj Damira.«

Njihov vjenčani kum zaista je znao gdje bi se mogla potražiti kakva derutna drvena kuća. »Ima toga i u Izabelinom selu. Uglavnom su te starije drvenjare u lošem stanju, ali jeftino se mogu kupiti dvije i onda se to nekako iskombinira. Tamo ima majstora koji od nekoliko derutnih drvenjara naprave jednu, znaju to složiti pa ti je glavni trošak prijevoz i sastavljanje. Možemo tamo skupa u subotu.«

* * *

Daniel je bio navikao na Andrine procjene i odluke, ali Andro je nestao. Aleks je uspio saznati da negdje u Dalmaciji gradi veliku kuću namijenjenu iznajmljivanju turistima. Aleksov informator pretpostavljao je da je riječ o velikom poslu. Morao se sada Daniel, ovako bez Andre, osloniti na Damira i vlastite procjene. Poslije dva izleta u Turopolje i Damirova raspitivanja našlo se čak nekoliko djelomično porušenih drvenih kuća koje su vlasnici bili voljni ustupiti uz minimalnu naknadu. Našla su se i dvojica vremešnih seljaka koji su slovili kao majstori tesari koji znaju rastavljati i sastavljati stare turopoljske kuće od hrastovih greda. Oni su predložili Danielu da odabere i odmah zakapari dvije straćare u susjednim dvorištima što bi olakšalo posao.

Kuće su se nalazile u zaselku Dubovi, na staroj cesti koja je krivudala uz rub nekadašnje, sada već isušene močvare. Ali razgradnjom se nije moglo početi odmah. Obojica tesara, Miško i Marijan, slagali su se u tome da se drvene kuće ne rastavljaju i ne sastavljaju u sezoni kada se pije kuhana rakija. Procijenili su da treba pričekati još najmanje dva mjeseca.

»Drvo radi«, rekao je Miško, »pa kad je temperatura niska, a vlage preveč u zraku, onda je i greda i planka eljen!«

»Usprotivi se, živa je«, objasnio je Marijan. »Drvo se usprotivi kad nije zrelo. Dajte, još jeden štamprlek, to vam je zdravo, vruća rakija, šnaps kak neki veliju, z medom, to je lek, a noćas bu morti pal sneg. Vidite kak se to slaže: lek, sneg. Ajde, živili! Do dna, do dna! To je stara navada našega plemenitog staleža... Ak’ niste slučajno drug?«

»Dobro, dobro«, rekao je Damir, »smirite se, vujča Marijan! Gospon je naš čovek!«

»U redu!« rekao je Marijan. »Da se ne shvati krivo, nismo mi protiv Titeka, naš je človek, saka čast. Al’ ovi kaj nas dereju i špijuniraju, ko ide v cirkvu i te stvari, to pri nami nejde!«

Dok su se vraćali, Damir je u autu rekao: »Ovi ljudi vole malo probrbljati o politici, posebno uz rakijicu, ali nisu zadrti ni u kojem obliku. Gunđaju protiv države i sistema, a pritom su oportunisti. Slučajno znam da je sin ovog Marijana kojega zovem vujča, iako nismo u rodu, ili jesmo neka udaljena svojta, dakle, njegov se sin upisao u Partiju kada je počeo studirati. Vujča Marijan svakome je objašnjavao da je to samo zbog stipendije pa je mladićev iznenadni komunizam svima bio prihvatljiv. Takvo objašnjenje prihvaća čak i župnik.«

Navečer kada je stigao kući, Daniel je rekao Sandri da će i oni uskoro imati svoju vikendicu u prirodi. Objasnio je da je sve već dogovoreno, treba samo pričekati da se sasvim otopi ovaj snijeg i da se tlo malo posuši. Sandra se osmjehnula i rekla da se konačno uspio dokopati svoje prve kuće. Rijetko se osmjehivala otkako se vratila u Zagreb. Daniel je to nastojao protumačiti problemima povezanim s trudnoćom. Nije želio prihvatiti da se njihov odnos promijenio. Bio je svjestan da u taj odnos već nekoliko mjeseci premalo ulaže, kako je to imenovao u svojim mislima. Nekada davno čak je govorio da je ljubav kao tekući račun: što više ulažeš, to više imaš. Ali sada su brige povezane s gradnjom Kuće okupirale zaista previše vremena i previše pažnje. Još i te uporne glavobolje... Jesu li zaista samo brige koje se odnose na gradnju Kuće bile razlog oseke njihove međusobne komunikacije?

Možda je o tome trebalo sa Sandrom otvoreno porazgovarati, pitati je za mišljenje. U savjetima psihologa uvijek se spominjao dijalog. Ali enigmatičar u njemu nije znao razgovarati, pogotovo ne o stvarima koje se naslućuju, a ne žele se pobliže artikulirati. Kada naiđe na problem koji zahtijeva dodatno razjašnjavanje, enigmatičar posegne za enciklopedijom. Britannica je bila izvrstan sugovornik. Smireno je izbjegavala područja naslućivanja, područja s emotivnim nabojem, područja na kojima bi čovjek trebao zaključivati na osnovi maglovitih indicija. Britannica se nije bavila sponom koja dvoje ljudi povezuje polazeći od emotivne bliskosti. Tekući račun njihove ljubavi bio je sveden na opasnu blizinu nule. Što se događa kada je razina računa ispod nule? Sve ono, ili barem mnogo toga što je predstavljalo imetak postaje suprotno tome. Dobivanjem negativnog predznaka ljubav se pretvara... u što? Britannica nije nudila odgovor. Britannicu to nije zanimalo.

Navečer nakon gašenja svjetla nad zajedničkim krevetom njegov se dlan približio uvojku kose iznad njezina čela, lagano, sasvim lagano spustio se niz obraz i na vrat.

»Oprosti, žao mi je, osjećam se krivom. Mojim tijelom sada upravljaju hormoni više nego inače. Ali kao da me jedni tjeraju na jednu stranu, a drugi na suprotnu. Znam da je tebi teško. I ti si vrlo emotivna osoba, prepun si erotskog naboja, ja to dobro znam, ali ništa tu ne mogu. Samo što je u tebi više emocija od tog erotskog naboja. Stalno. Previše emocija. Previše očekivanja. Oprosti je vrlo malo, svjesna sam toga, Oprosti nije ništa, ali stvari su se naprosto tako poslagale. Znaš, dobro znaš da inače nisam hladna.« Zajecala je.

Daniel je pod jastukom rukom tražio maramicu. Uvijek je ondje držao dvije; jedna je trebala biti sasvim čista. Ovo nije bilo nalik na Sandru. O takvim reakcijama govorila je s prijezirom. Nazivala ih je ženskastim i lažnim.

»Piješ neke lijekove?«

»No, to je tipično. Kada žena izgubi živce, onda je histerična, ili pijana, ili neuračunljiva zbog nekih medikamenata.«

»Nisam tako mislio.«

»A ja nisam ni histerična niti frigidna. Bez obzira na sve ono što se o meni govorilo. Kolege su me nazivale frigidnom banderom. A zašto? Zato što sam pažljivo skrivala da sam obratno od toga. Da su znali istinu, nazivali bi me uspaljenicom i još upornije nasrtali. Još upornije nastojali bi mi zavući ruku u bluzu, neduhovito aludirati kako će mi se zavući i u gaćice.«

Danielu se činilo da govori kao da je pijana. Ali to je bilo isključeno. Dosljedno je izbjegavala sve što je moglo naškoditi novom životu, kako je to nazivala dodirujući dlanom trbuh. Možda ipak neki lijek?

Neobičnim šapatom koji je bio obojen čas grcanjem prigušena plača, čas grcanjem bolno podrugljiva plača, isprekidano je nastavljala govoriti pa je taj zvuk dopirao k njemu kroz tamu kao u ispovjedaonici. Prije petnaeste, da sa četrnaest godina bila je najviša u razredu. Čak i na nastavi tjelesnog odgoja samo je profesor bio viši od nje, a on, profesor tjelesnog odgoja... on je bio najviši nastavnik na školi. Bio je zaručen s nastavnicom fizike, platinastom plavušom s kovrčama koje su nepomično visjele s obje strane glave kao da su od gipsa. A on je bio crn, sav je bio crn, kroz raskopčanu trenirku vidjela su mu se dlakava prsa.

Rekao je da je prebrzo izrasla, da je to opasno, da bi se mogla zgrbiti, sreća što još nema i velike grudi. Te njezine grudi bile su izvor frustracije. Navečer ih je u krevetu mjerila dlanovima skupljenim u šalice da provjeri jesu li išta narasle. I uvijek se morala uvjeravati da su u ležećem položaju zapravo puno plosnatije nego kada sjedi ili stoji. A one cure koje su joj bile jedva do ramena imale su sisetine koje privlače poglede, posebno kada prekrstiš ruke ispod njih i pritišćeš odozdo i sa strane. Preporučio joj je da igra košarku da ojača leđa. Odbojka bi bila također dobra, ali oni su imali košarkašku momčad. Rekao joj je neka ostane navečer poslije treninga da joj pokaže tajne slobodnih bacanja. Bio je stalno iza nje, a u jednom trenutku uhvatio ju je za grudi, onako s leđa. Prošaptao je da su slatke, zanosne. Bila je suviše iznenađena da bi se branila, a poslije je već bilo prekasno. Poljubio ju je u vrat. Rekao je da će ju naučiti da uživa u svom tijelu. Rekao je da su velike sisetine za barbare. Rekao je da on ima mali kurac, kao na antičkim kipovima, baš tu je riječi izgovorio, namijenjen tome da ženama donosi radost, a nikada bol.

Uvjerila se u to ležeći na naslaganim strunjačama iza velike zavjese... Naravno da je bila zbunjena. Cijelu noć nije mogla zaspati. Prema onome što je znala, on je nju iskoristio. Ali bila je tada već pročitala, potajno dakako, Lady Chatterley i njezin ljubavnik, neko staro izdanje, neki prijevod iz 1937. pa je ono moglo biti i ljubav... Možda... Valjda... Nije došla na sljedeći trening, ali na onaj poslije jest. Odvojio ju je u stranu i rekao da stvari treba prosuđivati realno, treba se ponašati, djelovati naprosto prirodno, govorio je, s rukom na njezinom ramenu. Neka tako igra, rekao je, i sve će biti u redu, bit će zadovoljna samom sobom. Ona svakako zna da joj on želi samo dobro, da bude uspješna i da se dobro osjeća. Te večeri opet je završila na strunjačama iza velike zavjese. Valjda je nekako pogodio da ona očekuje da joj kaže da je voli pa se kasnije dok ju je pratio dio puta prema kući, potrudio da je razuvjeri. Takozvana ljubav velika je izmišljotina, objašnjavao je. Priroda nam je dala sposobnost da u nekim stvarima uživamo. Užitak je prirodan, zadovoljstvo je prirodno, sve je ostalo izmišljotina. Izmišljotina novog vremena. U starijoj povijesti, onoj prije devetnaestog stoljeća nije bilo mjesta za takve sentimentalnosti. Budimo prirodni, inzistirao je. To ne znači da mi nisi posebno privlačna i draga.

Govorio je pomalo kao filozof, ne kao netko tko pripada svijetu treninga i mišića. Naknadno je saznala da je prethodno počeo raditi na gimnaziji kao profesor filozofije. Zbog neke usputne napomene o tome kako su do jučer svi cijenili više Staljina nego Marxa dospio je na Goli otok. Imao je sreću, ostao je nešto kraće od godinu dana, ali poslije nije imao pravo predavati filozofiju. Nestrpljivo je čekala sljedeći trening, a zatim svaki utorak i petak. Daniel vjerojatno i sam zna kako lako tinejdžeri postaju ovisnici. Pogotovo kada je riječ o nečem ugodnom i sasvim prirodnom. Naravno, bila je vrlo oprezna. Josip, nastavnik tjelesnog upozorio ju je na to. Nije se smjela hvaliti kolegicama, nije smjela izražavati svoje mišljenje o seksu. Nije smjela dospjeti na glas kao laka. Dospjela je na glas kao nepristupačna i tajanstvena. To je bilo prihvatljivo. Zapravo joj je čak laskalo... Da, laskalo...

Govorila je sve tiše, a onda je zašutjela, i Danielu se činilo da je zaspala. Ali je onda tiho zajecala i minutu kasnije nastavila svoju ispovijed. Nikada nije bila bez ljubavnika. Uvijek ih je tako i u sebi nazivala. Nikada to nije bio moj dragi, ili moja ljubav, ili slično. Nesuđeni profesor filozofije cijepio ju je protiv ljubavi. I sljedeći je bio profesor, profesor matematike. On joj je davao instrukcije. Bilo je to zabranjeno, vjerojatno i protuzakonito da profesor daje instrukcije svojoj učenici. Zato su se nalazili u kućici njegove senilne bake, na periferiji. Bila je nalik na jednu od njegove dvije kćeri, čini se da ga je to posebno uzbuđivalo. Čak ju je nekoliko puta tako i oslovio. Ksenija! Ali inzistirao je na tome da je poučava i matematiku. Na kraju gimnazije imala je odličan, umjesto očekivanog popravka, a znala je matematiku, on je barem tako tvrdio, na razini prve godine studija matematike. Možda je i to utjecalo da je poslije otišla na fakultet gdje se računalo da bi znanje matematike trebalo biti korisno...

Da, uvijek je imala ljubavnika, a uspješno je izbjegavala postati laka ženska ili nimfomanka. Iako se tu i tamo upuštala u sasvim kratke avanture. Na brodu, na ferry boatu za Dover upoznala je Flamanca. Bio je to prvi Flamanac kojeg je vidjela uživo. Bio je zanimljiv, imao je dugačku čupavu kosu i vrlo je neobično izgovarao glasove, iako mu je engleski bio sasvim tečan. Raspitivala se o onom van u njegovom prezimenu. Mislila je da je to nešto poput aristokratske titule. Njega je to vrijeđalo. Naar de hel ermee, izgovorio je poput psovke. Ili nešto slično. On je bio građanin! I svi njegovi preci! Strasno je inzistirao na svom građanskom statusu i porijeklu... Poševili su se u muškom toaletu na brodu... Kratkotrajne afere dosljedno je izbjegavala u svojoj okolini. Obeshrabrivala je i odbijala sve pokušaje približavanja. Posebno se branila od onih koji su joj pokušavali prići s takozvane romantične ili sentimentalne strane. Na vrijeme je bila naučila da je to šarada. Zato je bila hladna, zato je bila frigos.

Svi su se čudili zašto tako često ostaje u uredu poslije radnog vremena. Prema njezinom saznanju nitko nije ni slutio da to ima veze s onim stasitim Georgeom iz Gane. Georg je bio šef osiguranja zgrade i mogao se pobrinuti da ni čistačice ništa ne saznaju. Na najvišem katu nalazila se garsonijera koja je bila sasvim prikladno intimno gnijezdo... Frigos! Baš!... Samo što je prezirala tu takozvanu ljubav... Sve dok se nije stvorio on, Daniel, koji ju je gledao na poseban način. Gledao ju je gotovo s obožavanjem, ali bez prohtjeva. Gledao ju je kao što se gleda lijep cvijet. Ili kao što malo dijete gleda svoju majku. Možda mu je čak davala neke znakove da bi joj se možda mogao približiti, ali nije reagirao. Dugo se nije mijenjao njegov odnos obožavatelja prema cvijetu, znalca koji se cvijetu uvijek raduje, ali mu ni na pamet ne pada da bi ga mogao ubrati.

Onda ju je zaveo razgovorima o enigmatici. Za njega je sve na svijetu bila enigmatska zagonetka, sve je u životu bila enigmatska zagonetka. Najveća zagonetka bila je u životu pronaći osobu koja je svojim svojstvima, usprkos nedeterminističkoj prirodi svemirskog kaosa, bila savršeno sukladna drugoj osobi, mentalno, emotivno, fizički. Zvučalo je to pomalo infantilno, ali govorio je o tome s nekom čudnom, neosobnom strašću. Željela ga je isprobati. Svaka bi žena trebala isprobati muškarca koji je zanima, ali činilo se da je nedostupan. Išlo je to tako daleko da mu je u jednoj prilici, slavila se nekakva godišnjica pa se dosta pilo, rekla: »Zar me nećeš nikada pokušati poljubiti?« Odgovorio je da bi rado pokušao, ali se ne usuđuje. Vjerojatno se toga sjeća. Kada je ju je konačno poljubio, nasmijala se i rekla: »Vidiš da se usuđuješ! Nije bilo strašno, zar ne?« I ona to dobro pamti... Eto, i to je doživjela. Prva ljubav! Ljubav... Pritom nije joj bila uskraćena doza, kako bi on profinjeno rekao, tjelesnog užitka. Najbolje od oba svijeta, the best of both worlds, govore na engleskom... Bio si iznenađen... mojim iskustvom... mojom spremnošću na sve. Ti si bio tako čedan. Kod tebe se sve svodilo na misionarski položaj dok te nisam učinila slobodnijim... I u govoru... Ti ni danas ne kažeš pojebati se, nego voditi ljubav... To je tako slatko... tako slatko... zaista...«

Govorila je i dalje sve tiše, šaptala je još i kada je već bio sasvim siguran da spava. Možda su posljednje koliko-toliko razumljive riječi bile: »Ali nitko nije sasvim savršen, ni ti niti ja...«

Bio je ponosan na to kako kuha jaja. Stavljao ih je u kipuću vodu s nekoliko kapi octa, a nakon točno tri minute kratko uranja u posudu s hladnom vodom. Zatim je razbijao ona dva namijenjena njoj i žličicom ih izgrabio u čašu. Dodava je sol i iznad čaše dvaput okrenuo mlinac s paprom. Već nekoliko tjedana donosio je pladanj s jajima, bijelom kavom i toplim toastom premazanim maslacem u krevet. Obično bi rekao: »Za trudnicu!«

»Kažu da hormoni na trudnice ponekad djeluju kao alkohol. Da izgube razum«, rekla je. »Što sam sinoć... ili noćas... trabunjala?«

»Ne znam. Ništa. Možda si sanjala.«

Vani je bilo sunce pa je toga dana stigao i veliki kamion s rastavljenim drvenim kućama. Gomila patiniziranih i prašnih greda, istovarena tamo na istočnom rubu buduće okućnice nije stvarala dojam da tu nastaje nešto novo. Izgledala je kao posljedica kakve kataklizme. Daniel je morao iz glave otjerati stravičnu sliku kako potres ruši njegovu još neožbukanu kuću. Damir je bio telefonirao da dečki, ili starčeki, kako ih god želi nazvati, već slažu grede u novu staru hižu, tamo gore na njegovom imanju. Do kraja dana već su postavljali crijep. Nešto crjepova bio je polomljeno pa je dio krovišta prekriven komadom lima od rasječene stodvadesetlitarske bačve.

* * *

Natkriveno spremište, štoviše s vratima na kojima je bio masivan i blistav katanac, podsjećalo je da treba nabavljati cement koji bi se sada našao zaštićenim od kiše, rose i atmosferske vlage koja bi, Danielu je to jedan od graditelja spremišta bio rekao tonom učitelja koji poučava prvašića – začas cementni prah pretvorila u kamen. »I onda kaj? Onda imate drek od kojega nikakve hasne ni, a još se morate toga nekak rešiti.«

Trebalo je pogurati donošenje rješenja o prenamjeni zemljišta i izdavanje građevinske dozvole. To je zaista već predugo trajalo. Bez građevinske u banci se i dalje nije mogao dobiti nikakav zajam. Otišao je na općinu, u porezni ured. Mlada žena ili djevojka gledala ga je s nerazumijevanjem. Činilo se da nikada nije čula za gospođu Nahtigal.

»A, mislite na drugaricu Baricu! Niste čuli? Preminula je jučer. Bog joj dao... mislim, kak se veli: Slava joj! Bila je dobra drugarica. Baš skupljam nofce za venec. Ak možda vi...«

Daniel je odjurio u Glogovac. Vinko Brežek bio je začudo u svojoj krčmi, iako je prijepodne obično odlazio na teren, u nabavu ili degustaciju novih vina na tržištu.

»Da, znam za sirotu Baricu.« Nagnuo se preko stola, položio dlan na Danielovo rame, i Daniel je shvatio da je njihov odnos postao odjednom intimniji. »Čuj, sinek, sirota Barica zgubila je meru.«

Daniel ga je gledao s nerazumijevanjem. Shvatio je samo da su sada na ti. Krčmar je vrlo tiho počeo objašnjavati. Udba je kao dragi Bog. Sve znaju, sve razumiju. Znaju da je čovjek grešan. Malim grijesima može se progledati kroz prste. Ali velikim ne! U tome je veličina Udbe. Da nema Udbe, ne bi bilo ni zakona. Svi bi krali preko svake mjere, bez kraja i konca. I tako, sirota je Barbara izgubila mjeru. Uzimala je nešto za svako rješenje, uzimala je previše, a što je najgore, pokušala je nešto izvleči i od nekih drugova odozgora. Uzimala je već neko vrijeme nekakof drek za smirenje, nešta za spavanje, nešta za žifce. Uglavnom ono što muškarci liječe tako da si potegnu kapljicu više. Sad – je li zabunom uzela previše ili nije mogla podnijeti cijelu situaciju, tko zna. Prilikom istrage dali su joj na znanje i za one škakljive situacije, ono s dečkima iz nesvrstanih zemalja, a tim Arapima sve su ženske dobre, ali debele su ima najbolje pa su znala biti s njom i trojica. Namjerno ili nenamjerno, nije bitno. Udba ne želi da se o tome govori, da se o tome išta zna. »To ti velim, sinek, kak prijatel i najboli drug Aleksov i preporučam da je sada čkometi najbolše. I treba se držat po strani!«

Daniela je zanimalo kako će sada, ako uopće može utjecati na donošenje rješenja koja su mu trebala. Trenutno nikako, smatrao je Brežek. Sada će sve malo zastati. A poslije će se vidjeti koga treba pitati i gdje treba podmazati.

»Zemla se ne bu prestala vrtet«, rekao je krčmar. »Udba je kak dragi Bog, ona pazi sam da se sve odvija po regulama, caru carevo, Bogu Božje, človeku z merom. Dragi sinek, bum ti dal na znanje kad se voda razbistri. Kome, kolko i te stvari. Drugovi smo, kaj ne?«

Ovo drugovi potaknulo je Daniela da ponovno pita za cement. Vinko Brežek bio mu je obećao da bu se raspital. Sada je slijegao ramenima i širio ruke. »Mi gradimo socijalizma, znaš kak je. Zidaju se škole, gradiju se fabrike, treba matrijala, a niko nas ne bu pomagal. Sad još i turizem... Jedino da pitaš velečasnog u Hrašću. Čul sam da se prek njega nekaj more nabavit.«

Popodne je Daniel nazvao župni dvor u Hrašću i rekao da je od prijatelja saznao da velečasni može posavjetovati u vezi s građevinskim materijalom. Velečasni je kratko odgovorio da on nije dućan nego Božji sluga.

»Da, naravno«, rekao je Daniel, »nije mi bilo ni na kraj pameti. Nego sam čuo da vi u skladu sa svojim vjerskim poslanjem pomažete narodu savjetom... i slično.«

»Dođite u nedjelju na misu pa ćemo poslije mise porazgovarati. Možda netko nešta zna.«

Poslije mise dotrčao je ministrant, sada već bez bijele halje i rekao Danielu da ga župnik očekuje u župnom dvoru. Na stolu je bila boca whiskyja i dvije kristalne čaše. »Osvježenje nakon mise«, rekao je župnik. »Ovdje imamo svoju rakiju, odličnu domaću rakiju, ali scotch je moja slabost. Mea culpa! Živjeli!«

Nasmijao se kada je Daniel objasnio da je došao zbog cementa. »To je već stereotip! Nema cementa, pitaj župnika! Nažalost, dragi gospodine, ja to ne prodajem.«

»Svakako! Nisam ni pomislio. Imao sam na umu samo informaciju... nešto što bi me dovelo...«

»Naravno! Još gutljaj? Vele da i njihov Tito pije takav. Chivas Regal, zar ne?«

»Ne bih to mogao znati.«

»Vidio sam za vrijeme mise da vam obred nije nepoznat...«

»To je kao s plivanjem. Jednom naučite i zauvijek to znate.«

Daniela je tetka naučila da ide u crkvu i da se moli. Tetak je govorio da su molitve praktična stvar ako ne možeš zaspati. Izgovaraš u sebi Zdravo Marije sve dok ne nestaneš.

»Ali vjernik jeste, zar ne? Niste član Partije! Da ste njihov, pitali biste za cement njih!«

Daniel je kimnuo glavom. Da je trebalo izgovoriti da je vjernik, ne bi se to usudio. Enigmatika ga je naučila da su vjere vrlo subjektivna stvar, mnogo toga zajedničkog, mnogo pak onoga čime jedna vjera poriče drugu. Vjera je bila stvar izbora; ako hoćeš, vjeruješ, ako nećeš, ne vjeruješ. Za sebe bi možda rekao da je deist, ali to bi bilo sasvim uvjetno jer vjerskoj mistici nije bio sklon. Zapravo je materijalni svijet smatrao sasvim dovoljnim i krajnje mističnim.

»Kada ste se posljednji put ispovjedili? Ako smijem pitati...«

»Velečasni, priznajem da sam grešnik, a vjernik u praktičnom smislu...« Umjesto nastavka rečenice nemoćno je raširio ruke. »Zapravo se bojim da sam sklon povjerovati kako ispovijed nekima služi kao dopuštenje za kršenje svega što vjera ne dopušta. Za onoga tko sam ne osjeća prepreku činiti zlo, ispovijed može biti zgodan način da se na verbalnoj razini oslobodi krivice i grižnje savjesti.«

»Ispovijed je dužnost i privilegija svakog katolika! Sreća je za nas što je Gospodin velikodušan i ispunjen ljubavlju. Ako ga volite, bit će vam uzvraćeno.«

Časna sestra iznijela je tanjure i pribor, a zatim i zdjelu zlatne juhe te je Daniel tako postao gost na ručku, i bez formalnog poziva. Za stolom je sjedila i župnikova ljupka nećakinja koja nije ništa govorila, ali se stalno smješkala. Danielu se činilo da je djevojka nalik na redovnicu; mogla je to biti njezina mlađa sestra. Velečasni je smatrao da se poslije ručka treba popiti gutljaj jačeg slatkog vina, a korčulanski je prošek navodno bio najbolji. »Kada dođe vrijeme da koristite taj cement, obratit ćete se na ovog franjevca. Nemojte ranije jer za cement nije dobro da stoji, a fra Dinko će vam to odmah isporučiti. Ovi naši fratri ne poštuju baš regule i crkvenu hijerarhiju, nerijetko su i buntovnici, ali su uvijek za narod.

Nekada su u sukobu s nama, ali svi smo mi sinovi iste Majke crkve pa kada se interesi usklade, onda surađujemo kao ruka i rukavica. Za vas bi bilo bolje da ste zaposleni, a ne taj slobodni umjetnik enigmat, kako već rekoste, jer u ovim poslovima uvijek imaju prednost oni ljudi koji mogu uzvratiti uslugu. Znate kako to ide. Ljekarnik može nabaviti antibiotik kojeg trenutno nema, učitelj može spasiti đaka od popravka, a milicioner – da ne pričam, to je široko polje rada. Pritom nije prepreka ni ako je pravoslavac, naravno da je to privatno i u potaji, ali nikako na vlastitu štetu jer svatko najbolje zna gdje ga svrbi i što njemu treba, a što drugome od njega... I čuvajte ovaj papir s njegovim telefonom jer tu je i moj potpis... To vam je tako reći...« Velečasni je tu prekinuo rečenicu i činilo se da je zadrijemao.

Nećakinja je gotovo utrčala u sobu, kao da je prisluškivala. »Sestra Bernarda podsjeća da velečasni mora na svoju redovitu popodnevnu molitvu«, govorila je užurbano dok je prebacivala svećenikovu ruku preko svoga ramena i pomagala mu da ustane.

»Neka se moli ovdje«, rekao je Daniel. »Meni je pomogao i zahvalan sam na svemu!«

»On je dobar čovjek«, rekla je nećakinja dok je uz Danielovu pomoć spuštala velečasnog na otoman, »ali prošek ga uvijek prevari!«

* * *

Nedjeljni ručak podrazumijevao je neizbježnu pohanu piletinu s krumpirovom salatom i Danielov izvještaj o tome kako napreduje ta njegova potemkinovska kuća. Ovaj put Aleks je s neskrivenim ponosom rekao da je uspio doći do Andre i da ga je preko pouzdana glasnika, ili bolje rečeno – posrednika, uspio obavezati da se vrati nastaviti graditi čim se tlo još malo posuši, a temperature postanu prikladnije jer čak je i neenigmatičarima sasvim jasno da se ne može zidati ili betonirati ako se beton ili žbuka smrzavaju preko noći. Sljedećeg tjedna stigla je Andrina poruka da Daniel treba osigurati četiri radnika jer Andro će u subotu ujutro doći tamo na teren s daskama koje nedostaju za šalanje temelja pa će se nastaviti tamo gdje se bilo stalo. Potrebnu četvoricu pronašao je Brezak u susjednom selu. Sva četvorica bili su muškarci u godinama i međusobno su se poznavali. Šutke su pušili čekajući kamion. Andro je bez pozdrava iskočio iz kabine i otvorio zadnju stranicu teretnog prostora. Oni su iskrcali daske koje su već bile korištene kao obloga za beton, ali se u kamionu našlo i više željeznih šipki različitih dimenzija.

»To vam je betonsko željezo koje sam pogodio u pol cijene jer je preostalo na gradilištu«, rekao je Andro. »Tu vam je cedulja, sve je popisano, cijena je više neg povoljna, to ćete mi platit kad podignete kredit. Aleks mi je objasnio da to još uvijek niste uspjeli realizirat.« Između zgužvanih papirića bez krzmanja je odabrao jedan i pružio ga Danielu.

Andro je uvijek iznova uspijevao iznenaditi Daniela. Prečesto svojom neorganiziranošću, ovaj put svojom organiziranošću. Bio je donio i sav potreban alat: lopate, čekiće, kliješta, pile. Donio je čak i čavle. »Cijena za sedmicu napisana vam je s druge strane cedulje! Ima i nešto osmice, al to vam neću zaračunat, sve je ionak od prošle gradnje, tam na moru. Vi možete sad ić nabavljat ciment. Ja ću s dečkima pročistit jamu za temelje i zašalat ćemo do kraja gornji dio. Složit ću i armaturu za stupove u ćoškovima. Mirko će dovest šoder za tri dana pa čim stigne ciment, počinjemo miješat beton. Nabavit ću dvije bačve za vode, a vi ćete trebat kupit jedno tri plehnate kante ak to Aleks nema kod kuće, tri hampera. To je to. Sad ćete korak po korak naučit kak se gradi kuća. Do sad niste o tom znali ništa, a kad bude gotovo, bit ćete sposobni čak i sam organizirat gradnju. Svako shvati zidanje i gradnju kuće tek kad izgradi prvu. Prva je gradnja zapravo škola toga. Škola gradnje. Tek nakon prve gradnje nešt o tome znaš! Šteta šta to nije kak s mačićima, da se prvi bacaju u vodu. Al se nadamo da će sve ić kak treba. Sam da ne bi bilo kiše! Za drugo nek vas glava ne boli!«

Glava ga je ipak boljela. Nije mogao iz glave istjerati riječ koja se ponavljala izgovorena nekim bezličnim glasom, ali s Andrinim izgovorom: »Ciment, ciment, ciment...« Čuo je i sve ono što se događalo oko njega, ipak je u pozadini pulsirala ta pogrešna riječ. Stresao je glavom, ali je u sljepoočicama i dalje pulsiralo. Ciment, ciment, ciment. Na trenutke bubnjanje bi se stišalo, ali predvečer kada se vozio prema gradu to ga je pulsiranje omamljivalo. Osjetio se nesigurnim na cesti. Bio je opasnost i za sebe i za druge. Tako je valjda kada netko vozi pijan. Do stana je stigao teturajući, sasvim poput pijanca.

»Molim vode!« rekao je Sandri s vrata, a zatim je otvorio ladicu i četiri aspirina istisnuo na dlan.

»Upropastit ćeš si želudac!« rekla je Sandra, a on je kimnuo glavom u kojoj je bubnjalo. Bio je svjestan dok mu je na krevetu izuvala cipele i svlačila hlače. Zatim je sve nestalo, osim glavobolje u beskrajnome mraku. Glavobolja je bila s njima i kada je oko njega maglovito svitalo, kada se čuo žamor i čudno udaranje nepoznatih predmeta, a netko mu je, valjda Sandra, gazom brisao lice. Bio je na nosilima u pokretu. Unijeli su ga u automobil.

»Zašto sam vezan?« upitao je promuklo.

»Da ne padnete s nosila u zavoju«, odgovorio je muški glas.

Daniel je čuo sirenu i shvatio je gdje je. Nikada prije nije čuo tu sirenu iznutra, iz automobila. Zvučala je malo drugačije nego kada se čuje s ulice ili u njihovoj garsonijeri koja zahvaljujući novoj boji zidova koju je Sandra bila odabrala i naručila, baš kao i starinsku policu za knjige, sada više djelovala kao stan.

»Što je? Što je u pitanju?« pitao je muški glas kada je sirena utihnula, a Daniel već bio na krevetu.

»Boli me glava!« promuklo je odgovorio.

»Nije sasvim svjestan«, rekao je drugi muški glas. »Povraćao je krv. Sve upućuje na perforaciju ulkusa.«

Osjećao je da je beskonačno slab. Možda umire, vjerojatno umire... Bilo mu je svejedno. Činilo se da umrijeti nije ni teško, ni dramatično, niti tragično. Možda je to zaista olakšanje.

Kada je došao k svijesti, prvi osjećaj bio je gušenje. »Kisika!« prostenjao je. Nije vidio nikoga i ništa, samo strop u daljini.

»To će začas proći«, rekao je ženski glas. »Nemojte se micati. Šavovi su sasvim svježi. Možete slobodno mokriti ako vam je sila. Dapače. Namjestila sam vam gusku. Sad se odmarajte.«

Tek četiri dana kasnije, mogao je sjesti na rub kreveta i spustiti noge na pod. Netko je donio od kuće njegove papuče. Znači da onaj Sandrin posjet, onda kada mu je mirisava ruka gladila čelo, nije sanjao.

»Doktore«, obratio se sljedećeg jutra na viziti primarijusu, »stalno molim pomoć, ali ne vidim da se itko obazire na moj najveći problem. Mene neizdrživo boli glava! Doktore, neizdrživo!«

Doktor se mrštio. Vjerojatno je to bila grimasa koja mu je pomagala da izgleda ozbiljan, da stvara dojam kako pažljivo sluša pacijenta. Ali nije mogao izbjeći da povuče rukav na lijevoj ruci i pogleda na sat.

»Konce vadimo u četvrtak«, rekao je mladom liječniku na kraju kolone, a onda je dobacio i Danielu: »Rekli su mi da se na to žalite otkada ste dovezeni u bolnicu. Glavu smo vam snimali još prije operacije da se isključi sve što se može. Bili ste u nesvjesnom stanju, ali nisu potvrđene nikakve organske anomalije. Prema tome, uzroci su vjerojatno psihogeni. Mogu vam ordinirati samo analgetike, a poslije biste morali otići neuro-psihija...« Posljednju riječi presjeklo je zatvaranje vrata; glavna sestra, kao posljednja u povorci, povukla ih je za sobom

Nešto kasnije sestra je ipak službeno umarširala i uštrcala lijek u prozirnu cjevčicu kojom je infuzija kapala prema njegovoj ruci. Pukotina na stropu koja ga je podsjećala na zmaja pretvarala se u crtež ruže, velike ruže. A onda je zaspao.

»Kada prestane kapati, morat ćete odmah ustati i početi hodati!« rekla je sestra sutradan. To se odnosilo na uporno kapanje sukrvice koja je iz njegovog trbuha silazila u plastičnu vrećicu.

U četvrtak stigao je mladi liječnik. Za njim je umarširala sestra s kolicima na kojima su bili instrumenti i emajlirane posude. »Sada ćemo izvaditi konce«, rekao je mladi liječnik. Sestra je otkrila ranu na trbuhu, a liječnik je rekao: »Hm!« I odjurio je iz sobe. Sestra je pošla za njim, a onda je zastala u vidljivoj nedoumici i ostavila svoja kolica pokraj vrata te izašla za njim.

»Kud sada prije vizite!« izgovorio je primarijus već s vrata. Danielu se činilo da ga kori. Sestra je ponovno otkrila Danielov trbuh.

Primarijus je nagnuo glavu u stranu, zatim u drugu. »Jebem mu sunce!« promrmljao je. »Razrežite to ravno po rezu i izvucite konce!« rekao je mladom liječniku. »Rana neka ostane otvorena, a sestra će posušiti gnoj!« I uvrijeđeno je odmarširao.

»Antibiotik?« upitala je sestra mladog liječnika.

»To će primarijus odlučiti. Ali ne vjerujem. To su bolničke bakterije. Taj vrag otporan je na sve što farmaceutika ima na raspolaganju.«

Danielu su savjetovali da se ne miče i da što više jede. Neka mu donose hranu i od kuće, a to će organizmu dati snage da sam pobijedi tu nezgodnu infekciju, i rez će zarasti. Damir koji dolazio gotovo svakodnevno prenio je to i Sandri. Pojavila se s loncem njegova omiljenog telećeg perkelta sa širokim rezancima.

»Nemoj mi prići, dušo!« zamolio je. »Bojim se da se i ti ne zaraziš tim prokletim bakterijama.«

Poslala mu je poljubac vrhovima prstiju i odgegala se iz sobe. Procijenio je da je porod blizu. Osjećao se pijanim od temperature. Bio je čak i malo euforičan. Pukotine na stropu igrale su neku čudnu igračku iz djetinjstva. Je li se to zvalo kaleidoskop?

___________________
* Odlomak iz romana Kuća, u nastajanju. (Op. ur.)